Untitled


Foto: B.K.

Još se jedna veljača približava kraju. Osim Cvjetka koji opet koristi priliku (izliku) za povratak u Žuljanu, Pavića koji se bavi stambenim kreditima i Pavelića koji se i dalje nastoji ne pojavljivati nikad, brojčano je stanje redovno, jedni korisnici su ovdje često, drugi se ukazuju rijetko, a treći se ne pojavljuju nikad. Prvi će uskoro izaći na Trg pun opasnih ljudi i cijelo popodne paliti lišće, drugi će se nakon akcije ukazati za stolom, a treći će za akciju doznati iz knjige. Drvo ujesen odbacuje lišće zato da mu zimske prilike, vjetar, snijeg i mraz, manje opterećuju grane. Naše platane nisu izuzetak, no čini nam se da je tog lišća svake godine sve više. Znamo da je to zato što su i platane svake godine veće, ali ne znamo zašto nam se na Trg lišće slijeva još dugo nakon što ga je drveće odbacilo. Gledamo gole grane još od studenog, tek dva, tri lista na njihovim krošnjama, a smeđi tepih na Trgu cijele je zime sve deblji i deblji. Odakle, pitamo se.

Konačno spuštamo pogled malo niže, na bršljan koji se popeo po zidu u dubini dvorišta do žlijeba, pa produžio po žlijebu skoro do ulaza, i vidimo odakle. Vidimo da gusto isprepleteni suhi bršljan zaustavlja lišće poput dabrove brane. Na krovu ga je koliko i dolje, a čak i najmanji vjetar nosi lagane, suhe listove, igra se s njima i onda ih spušta na Trg, sa svih strana zatvoren, pa nemaju kamo dalje i gomilaju se. Ako ga zapalimo na krovu, odbacujemo prvu pomisao, mogao bi izgorjeti i bršljan, a to nam Pavić nikad ne bi oprostio.

Već je nekoliko puta tražio dozvolu zajednice za cjelovito i trajno hortikulturalno rješenje Parka skulpture, zelenog dijela unutarnjeg dvorišta. Maknuo bi trnovito grmlje ruža, ostavio bršljan da se plete po olucima i posadio paprat uz zidove. Za početak bi ostavio Korkutovu skulpturu kostura kremšnite koji se topi, ne zato što se radi o radu starijeg kolege profesora, nego zato što je po njoj park i dobio ime. Ali Vesna i bivša voditeljica ne daju ruže. Ne da ih ni Cvjetko, ne zato što voli cvijeće, nego zato što ne voli da se prirodu dira, da se po njoj bilo što radi. Ne zato što ne voli posao, nego zato što smatra da je priroda entitet i da je ne treba dirati. Za Vesnu je jasno zašto ih ne da, ona ih je i posadila, ali je nejasno zašto ih ne da bivša voditeljica, kad joj trnovito grmlje poprilično smeta dok instalativno vješa plahte da se suše u dvorištu. Voda, naime, simbolizira snove, kako se plahte suše tako nestaju i oni.

Vezano za unutarnje dvorište među korisnicima nikad i nije bilo konsenzusa. Takvo je nesuglasje iskoristila Božena Končić Badurina i predložila svima da kratkim tekstom predstave svoju viziju dvorišta. Prijedloge je potom crtežima ilustrirala. Frane je predložio da se prostor raščisti i prepusti kornjačama, Mitrov bi napravio groblje umjetnika, a Cvjetko bi dvorište ispunio morem, u sredini bi bio otočić, a na otočiću bivša voditeljica kao sirena. Nije Boženi poslao tekst, nego već gotovu fotomontažu.

Moj je prijedlog bio ostaviti smokvu. Zato što njena krošnja koja uključuje velike, mesnate, zelene listove, predstavlja idealan suncobran koji nama, ćelavcima koji ovdje dežuramo i za ljetnih mjeseci, jako dobro dođe. Te zato što je u nekim religijama smokva sveto drvo. Priča, naime, kaže da je spavajući pod smokvom Shakyamuni postao Buddha.

Zatim, u toj otvorenoj jezgri naše zgrade postaviti središnju točku: veliki okrugli drveni stol s otvorom u sredini kroz kojeg ide smokva. Stol je zborno mjesto, logors­ka vatra oko koje sjede stari i mladi, puše lulu mira ostvarujući vezu s onostranim. Osim što bi smokvina krošnja bila suncobran stolu,  simbolu zajedništva, njezina bi metafizička svojstva pospješila međusobnu razmjenu onoga što se u umjetnosti smatra najdragocjenijim, a to je ideja.

Izlazak iz pojedinačnih misaonih svemira na zajedničko sunce. Sjesti za okrugli stol i pod suncobranom smokve razmijeniti misli.

Štoviše, ako bi Cvjetko neočekivano naletio ujutro, dok još nema nikoga, mogao bi sjesti za stol i misli razmijeniti sa smokvom. Čak možda i zadrijemati, pa se probuditi kao Buddha. A ako ih za stolom zadrijema više, svi će biti Buddha. Jedna svijest, zajednička. Zato stol i jest poput svemira, okrugao s rupom u sredini, okreće se oko smokve kao svemir oko svoje osi. A ako slušamo Buddhu, ne bismo trebali imati drugih želja, jer ako imamo drugih želja, znači da nismo zadovoljni ovime što imamo. A u ovom slučaju imamo to da u sunčano prijepodne za okruglim stolom sjedimo u hladu smokve, takoreći u  središtu svemira. Pa ako nam to nije dovoljno, znači da tražimo kruha preko pogače.

Predložio sam i proširivanje popločenja što bi omogućilo i osobama težeg kalibra opuštenu komunikaciju bez opasnosti propadanja njihovih stolica u meku žitnjačku zemlju. Ne sjedi se, naime, na klupama, nego u stolicama koje imaju naslon. Svemir se ne može spoznati u zgrčenoj poziciji. Kao točku na i predložio sam i rješenje rasvjete. Zahvat je jednostavan: ispod žljebova provući električnu žicu i na nju u razmaku od toliko i toliko objesiti žarulje. One bi bile raznobojne i simbolizirale raznorodne medijske izraze članica i članova kolektiva. Šarena bi se rasvjeta doimala pomalo svečanom (poput vatrometa za Novu godinu) što dodatno naglašava svečanost druženja, druženja koje u zajed­ništvu s  realizacijom putem osobne proizvodnje predstavlja temelj kako Atelijera Žitnjak tako i ljudskog bića u najopćenitijem smislu.

Ispalo je po mome, klupe imaju naslon. Jedino što stol nije okrugao nego pravokutan i što smokva ne ide kroz njega, pa ga se može pomaknuti kad se smokva  krene ploditi.

B.G.

25.02.2022.