Untitled


Foto: Boris Cvjetanović

Društvene igre i kustoske vježbe

Atelijeri Žitnjak su umjetnička organizacija na periferiji grada Zagreba, u naselju Žitnjak, koja je osnovana 2004. godine. Osnovani su u objektu stare osnovne škole na Žitnjaku, koji je Grad Zagreb prenamijenio u 13 atelijera. 2003. godine dodijeljeni su umjetnicima na korištenje. Godinu nakon je osnovana i Galerija AŽ, koji služi kao izložbeni prostor i za druga kulturna događanja kao što su; performansi, prezentacije, manifestacije, filmske projekcije, radionice za djecu i odrasle i međunarodne umjetničke rezidencije. Galerija je 2010. godine uvrštena na popis uvaženih prostora u Hrvatskoj, kojem su pristupili preko natječaja udruge Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Središnji fokus Atelijera Žitnjak je stvaranje vlastite umjetničke zajednice i prostora za suživot umjetnika i umjetnica te razvoj s okolnom zajednicom kulturnom revitalizacijom “rubnog prostora”.

Nadimak Centar periferije polazi od želje organizacije da ojača svoju perifernu poziciju te na misiju ostavljanja društvenog i kulturnog traga na mjesto u kojem se nalaze; kako na Žitnjaku, tako i cijelom Zagrebu. Cilj ustanove je daljnji razvoj same zajednice pomoću promoviranja i predstavljanja novih sadržaja, programa i produkcija kojima “dižu ljestvicu društvenog eksperimenta i svojim primjerom ohrabruju razvoj bliskih, alternativnih društvenih zajednica s umjetničko-kulturnim predznakom.” Neki od njihovih programskih ciljeva su podizanje nivoa i razvoj svih dosadašnjih programa te uvođenje novih, kao što su povezivanje i širenje suradnje s lokalnom sredinom i europskim gradovima te omogućavanje cjelogodišnjeg rezidencijalnog programa. Tako smo i mi kao studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, studija Odsjeka za povijesti umjetnosti, došli na kustosku praksu u Atelijere Žitnjak. Kustoska praksa u kojoj smo sudjelovale bila je vezana uz izložbu Društvene igre umjetnika Hrvoje Đukeza, koji je dobio mogućnost rada u Atelijerima Žitnjak putem poziva za izlaganje od strane Savjeta Galerije AŽ. Do 2019. godine je voditeljica Galerije AŽ bila umjetnica Kata Mijatović, dok je voditelj Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak umjetnik Alem Korkut. (…) Na sam dan kustoske prakse, s Atelijerima Žitnjak nas je upoznao trenutni voditelj Galerije AŽ, kustos Bojan Krištofić.


Foto: Boris Cvjetanović

Kustoska praksa

Kustoska praksa u Galeriji AŽ održala se 28. travnja, točnije u četvrtak u popodnevnim satima. Voditelj programa Bojan Krištofić i autor aktualne izložbe Društvene igre Hrvoje Đukez su nas srdačno primili u Atelijere Žitnjak i uveli u tekući program. Izložba Društvene igre nova je Đukezova samostalna izložba, gdje slojevitom prostornom intervencijom-instalacijom naglašava atmosferu svakodnevnih susreta s prijateljima i kolegama iz Atelijera Žitnjak te komentira njihove međusobne odnose.

Na početku same prakse smo se okupili u rezidencijalnom prostoru gdje inače obitavaju inozemni i lokalni gosti. Tamo nam je Bojan detaljno objasnio rad Galerije AŽ, sve o njihovim izložbama i umjetnicima. Potom, Hrvoje nas je proveo kroz izložbeni postav koji je još bio u nastajanju. Gotovo svaki rad je povezao uz priču svojih prijatelja i kolega čiji se atelijeri nalaze u Atelijerima Žitnjak. Nadalje, objasnio je da će na svakoj legendi biti prikazan i QR kod koji će svatko tko posjeti galeriju moći otvoriti i pročitati kontekst iza njegovih izloženih umjetničkih djela. Nakon predstavljanje radova, započele smo s praksom. Fokus naše prakse bio je jedan rad, Facehook, te se radi o ,”autoportretu s gomilom ubranih prijatelja”. Na radu je bila prikazana shematizirana figura osobe koja na leđima nosi praznu vreću. Hrvoje nam je zatim dao kutiju fotografija na kojima su bili njegovi prijatelji i kolege iz djetinjstva, te je naš zadatak bio upotpuniti “vreću” tako da lijepimo fotografije na zid unutar njenih okvira. Nakon uputa smo krenule s poslom. Na prvu se zadatak činio prilično jednostavan, no uzimajući u obzir da nam je ovo prva kustoska praksa, jako smo pazile da sve odradimo bez greške. No svejedno, postavljanje dijela izložbe je bio jedinstven doživljaj, jer smo stekle kustosko iskustvo iz prve ruke.


Foto: Boris Cvjetanović

Tijekom postava fotografija, umjetnik nam je pomogao s time kako da sve fotografije ukomponiramo u rad, te je na kraju odobrio završnu verziju. Nakon toga, pomogli smo umjetniku postaviti legende ispod izloženih radova. S obzirom na to da se praksa održala dan prije otvorenja izložbe, Bojan se trudio da ambijent same galerije bude uredan, te smo s njim slagali razne publikacije i literaturu na police u jednom dijelu galerije. Nakon toga, sjeli smo s Bojanom i Hrvojem u unutarnje dvorište AŽ, gdje se idući dan i odvijalo okupljanje posjetitelja nakon samog otvorenja izložbe. Tamo smo s njima podijelili naše dojmove, te su nas kroz razgovor pozvali na otvorenje izložbe. Naša praksa je završila savršeno; naučile smo puno o samoj Galeriji AŽ i kako se ljudi iza nje pripremaju za svoje izložbe.

Otvorenje izložbe

Otvorenje samostalne izložbe Društvene igre Hrvoja Đukeza i otvorenje proljetnog programa u Atelijerima Žitnjak se održalo u petak, 29. travnja 2022. godine, te su vodstva izložbom trajala sve do 20. svibnja 2022. godine. Voditelj Galerije AŽ i umjetnik su proveli nas i posjetitelje kroz izložbu. Čitamo iz kustoskog teksta: “Atelijeri Žitnjak su prostor koji autor poznaje i voli, u čijem suživotu svakodnevice i umjetnosti kao čest posjetitelj i prijatelj žitnjačkih članova/ica, korisnika/ica atelijera, sudjeluje takoreć’ od početka”. S obzirom na to da je umjetnik čest posjetitelj, prijatelj i kolega članovima Atelijera, te je upućen u njihovu svakodnevicu, on stavlja kamere kao “ready-made” elemente na “lica” svojih radova, što daje dadaistički efekt cjelokupnom korpusu radova na izložbi. Cjelovita serija radova s izložbe prikazuje različite, stvarne osobe kroz shematiziran prikaz figure čovjeka.

Na ulaznim vratima Atelijera Žitnjak nas dočekuje prvi rad, Samir, o kojem autor piše: “Samir je uz brata Envera neizostavan dio mog poimanja zajednice Atelijera Žitnjak. Pretpostavljam da je njegov život obogaćen dolaskom umjetnika u susjedstvo, koji naseljavaju bivšu školu i osnivaju kreativnu zajednicu, čija vrata postaju svima otvorena i dostupna.” Autor nam navodi kako se radi o pripadniku romske zajednice iz susjedstva Atelijera Žitnjak, koji je njihov čest gost već dugi niz godina. Riječ je o linijskoj figuri čovjeka koja se proviruje kroz ulazna vrata, i kao što saznajemo iz priča umjetnika i voditelja Galerije AŽ, djelo je vjeran prikaz Samira i njegovih posjeta Atelijerima. Rad priziva anegdotu kada je Samir u jednom od svojih posjeta tražio umjetnika Hrvoja Šercara, te saznavši da je preminuo još 2014. godine, jednostavno odgovorio: “Reci mu da sam bio.”


Foto: Boris Cvjetanović

Pri ulazu u galerijski prostor, s desne strane, možemo vidjeti drugi rad pod nazivom Dinamizam psa bez uzice, referirajući se na istoimeno futurističko djelo iz 1912. godine, umjetnika Giacoma Balle, pitajući ga: “Kolega Balla, tko je osoba na vašoj slici iz 1912., Dinamizam psa na uzici?” U ovoj suvremenoj iteraciji, Đukez uklanja uzicu s originalne slike, te linijski prikazuje cijelu osobu i psa. G & K je idući rad koji smo mogli vidjeti na izložbi. Kroz razgovor s autorom saznajemo da se djelo referira na odnos umjetnika Borisa Greinera i Stanislava Habjana, alias Kropilaka. On navodi njihov poseban radni odnos i suprotstavljene osobnosti, te ih prikazuje u pokretima razgovora kroz koji jedno drugome nešto objašnjavaju.

Facehook je centralno djelo izložbe, što nam sugerira središnja pozicija unutar galerijskog prostora. Prikazana je shematizirana figura osobe, oblikovana linijama, koja na svojim leđima nosi predimenzioniranu vreću gdje se nalaze fotografije iz djetinjstva umjetnikovih prijatelja i kolega. Umjetnik tvrdi da je ovaj rad njegov: “Autoportret s gomilom ubranih prijatelja, dok se kao mladice šepure po meta-prostranstvima. Premda, pamćenje moje bit će kraće od tkanja vreće u koju ih otme.” Kroz vodstvo izložbom spominje kako je uočio da na društvenoj mreži Facebook često vidi kako ljudi objavljuju slike iz djetinjstva, te da je kroz ovaj rad htio odati poštovanje svojim prijateljima i kolegama koje se nalaze u “vreći” na fotografijama. Zanimljivo je bilo vidjeti posjetitelje izložbe kako se pronalaze na istim fotografijama, što je ujedno i bio cilj umjetnika.


Foto: Boris Cvjetanović

Rad koji također uzima pažnju posjetitelja je Triptih portreta. Prikazana su tri djela; prvo je skulptura Portret moje žene, što je rad kiparice Ivane Pegan Baće, zatim drugo Butelja vina MAKINO i Nadzorna kamera CD-M36HX Color. Povezivanjem ta tri djela u Triptih portreta stvara se zanimljiv prizor.


Foto: Boris Cvjetanović

Ulazeći u hodnik s lijeve strane galerijskog prostora, gdje se nalaze umjetnički atelijeri, nalazimo rad Oko sredozemne medvjedice, koje je jedino djelo na izložbi, uz Triptih portreta, koje nema kameru umjesto lica na linijski prikazanim likovima. Ovdje, linijski lik drži kameru u rukama, a riječ je upravo o fotografu Borisu Cvjetanoviću. “Najdraži fotograf srasta s kamerom i postaje čvrst primjer neodvojenosti između savjesti i djelovanja. Može se reći: onaj koji gleda za sebe, a pamti za drugo.” Đukez tako izjednačava lice fotografa s njegovom kamerom, tj. s fotoaparatom, s obzirom na to da se radi o fotografu koji kamerom gleda, fotografira, a moglo bi se reći i da kroz nju i promišlja ili “pamti”, kako umjetnik izdvaja.


Foto: Boris Cvjetanović

Pored atelijera umjetnika nalazi se rad Tko je to? Što je to? Silueta lika ispunjena shematskim crtežom lula u jednoj ruci drži slikarsku paletu, a u drugoj lulu. Ističe se umjetnikova fascinacija lulama i njegova potreba za uvrštavanjem lula u svoju svakodnevicu: “Slikar je šmeker, gospodin mustri. Dimom lule on putuje vremenom dok su još Vincent, Paul, Maurice, André D., Henri i André B. obilazili njegov atelijer u potrazi za divljim aromama.” Tu se umjetnik također referira na djelo René Magrittea The Treachery of Images.


Foto: Boris Cvjetanović

U središtu hodnika galerijskog prostora vidimo video-instalaciju K & Z, koja se nalazi pored atelijera umjetnice Kate Mijatović i umjetnika Zorana Pavelića. Na video-instalaciji je prikazana dinamika dva lika koji sjede za stolom i jedu juhu. Umjetnik se tu osvrće na naglašavanje atmosfere svakodnevnih susreta i svakidašnjeg života u Atelijerima Žitnjak, što je bio jedan od ciljeva njegove prostorne intervencije izložbom. Izlazeći iz hodnika prema centru zgrade, gdje se nalazi prostrano dvorište, vidimo zidni mural pod nazivom Bakanalije: “Bakanalije su izvorom starorimske svečanosti u čast bogu Bakhu, te označavaju žetvene svečanosti, razuzdane sastanke ili priredbe.” Time umjetnik zatvara izložbu Društvene igre, prikazujući linijske likove u zanosu pokreta i igri, te istovremeno priča priču o članovima Atelijera Žitnjak, koji svakodnevicu znaju provoditi zatvoreni u svoje atelijere, no “sve dok im ne dosadi privremena samoća, pa se, primjerice u unutarnjem dvorištu nekadašnje osnovne škole, zajednički iznova ne prepuste kratkotrajnom zajedničkom dokoličarenju, kakvo je preduvjet bilo kojeg predanog i posvećenog rada.”


Foto: Boris Cvjetanović

Zaključak

Atelijeri Žitnjak, kao umjetnička organizacija na periferiji grada Zagreba u naselju Žitnjak, nastavljaju ojačavati svoju perifernu poziciju te ostavljati trag na mjesto u kojem se nalaze. Uz neke od njihovih programskih ciljeva kao što su povezivanje s lokalnom zajednicom, omogućavanje cjelogodišnjeg rezidencijalnog programa i širenje suradnje s drugim europskim gradovima, Atelijeri također u odabrane sadržaje i projekte uključuju i  lokalno stanovništvo i institucije; tako smo i mi kao studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, studija Povijesti umjetnosti, došli na odabranu kustosku praksu u Atelijere Žitnjak koja je bila jako korisna za nas, ali i zabavna. Voditelj Galerije AŽ Bojan Krištofić i autor izložbe Društvene igre Hrvoje Đukez su nas uputili u to kako se galerijski prostor priprema za izložbu, tko je i na koji način sve upleten u taj proces, te smo se upoznale i s ostalim članovima kolektiva, koji su nas vrlo srdačno primili. Izložbom je otvoren proljetni program Atelijera Žitnjak, čime se njihov rad nastavlja u punom sjaju.


Foto: Boris Cvjetanović

Tekst: Paulina Habuš, Barbara Matulić i Ana Škof

Lektura i redaktura: Bojan Krištofić

*tekst je nastao kao seminarski rad iz kolegija Teorija i povijest povijesti umjetnosti, na 3. godini Preddiplomskog studija povijesti umjetnosti pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; u sklopu čega je održan kustoski praktikum kao dio redovne nastave, izveden u suradnji između mentora dr.sc. Franka Čorića, asistentice Luje Šimunović, gorepotpisanih studentica i članova/ica Atelijera Žitnjak (tijekom ak.god. 2021./2022.).

**za potrebe ove objave su prilikom redakture iz teksta izostavljeni formalni uvod i popis literature, te su ispravljene manje faktografske pogreške.

17.05.2022.