Kata Mijatović: Nevidljivi talog

Nakon što je punih četrnaest godina bila programska voditeljica Galerije Atelijera Žitnjak, od njenog osnutka 2005., pa sve do 2019., sada se, unutar izložbenog dijela atelijerskog kompleksa gdje je nastavila stvarati do danas, samostalnom izložbom napokon predstavlja Kata Mijatović, suvremena umjetnica i članica žitnjačkog kolektiva. Njezin novi, izloženi rad Nevidljivi talog je svojom pojavnošću u prostoru Galerije AŽ ambijentalna multimedijska instalacija, koja s posjetiteljima/icama komunicira putem elektroničke slike i zvuka, te minimalističke, materijalne prostorne intervencije. Kata Mijatović ispituje ostaje li što u prostoru nakon što izložba završi, njen postav ga napusti a radno vrijeme galerije prestane ― kakva priroda prisutnosti, koja vrsta energije?

Izložba se otvara u petak, 9. 12. 2022. u 19 h; a autorica će performans Materijalizacija iščezlog taloga premijerno izvesti u 20 h. Izložba ostaje postavljena do 31. prosinca, i moći će se doživjeti tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Vidimo se na otvorenju i performansu ― pridružite nam se na Žitnjaku!

Nevidljivi talog

“Izložba Nevidljivi talog bavi se spiritualnim obilježjima galerijskog prostora u kojem se godinama materijaliziraju najraznovrsnije umjetničke misli i ideje, oživljavaju dijametralno suprotni umjetnički svjetovi i odrađuju transferi duhovnih prostora u materijalne. Sa svakom novom izložbom događa se taj preobražaj; zatim se izložba skida i u prostoru galerije se materijalizira nova misaona konstrukcija. Ostaju li iza skinutih izložbi na zidovima galerija skriveni tragovi prošlih izložbi? Pohranjuje li takav prostor u svoje zidove, hodnike, kutove ― naslage neopipljivog? Izložbe, radovi, projekti ― koji se rađaju u svijetu ideja, zatim nakratko nasele prostor ― ostavljaju li svoj duhovni talog? Ponekad noću, u praznoj, zamračenoj galeriji bez pogleda posjetitelja, izranja li ta nevidljiva energetska kvintesencija umjetnosti kao svjetlucava ektoplazma, vidljiva samo paucima i noćnim leptirima?”

Kata Mijatović (izjava umjetnice o radu)

Neki slavni kuhari, osim što imaju svoj nož, imaju i svoju tavu, koju, kako kažu, uopće ne peru, sloj koji ostaje u njoj nakon što se izvadi hrana, ne doživljavaju kao talog, nego kao zalog. Prevodeći njihov recept u prostor Galerije AŽ, gdje se umjesto jela serviraju izložbe, to bi značilo da nakon skidanja izložbe u galeriji ostaje nevidljivi sloj. Taj sloj Kata tumači kao energetski zalog i koristi kao sirovinu izložbe kojom, kako sama kaže, “pokušava odgovoriti na pitanje ostaju li iza skinutih izložbi na zidovima galerija skriveni spiritualni tragovi prošlih izložbi, pohranjuje li takav prostor u svoje zidove, hodnike, kutove ― naslage neopipljivog?”.

Sudeći po broju izložbi u okviru programa Galerije AŽ, koju je Kata Mijatović vodila od 2005. do 2019. godine, nevidljivi i neopipljivi slojevi zauzimaju veći dio galerijskog prostora. Na energetsku podlogu što su ih ostavila djeca bivše OŠ Đuro Đaković slijegale su se naslage gotovo svih važnijih autorica i autora naše suvremene scene, pa i nemali broj gošći i gostiju iz svijeta, prolazeći predvorjem i hodnicima kao da se probijamo (ili lebdimo) kroz gusti spiritualni oblak. Taj bi nas nematerijalni oblak mogao podsjetiti na prostor kojeg Kata istražuje u svom autorskom djelovanju, a to je prostor nesvjesnog. (Štoviše, njegovu je maketu nedavno postavila ispred Umjetničkog paviljona.)

Jedno od počela Katinih interpretacija nama nedostupnog dijela nas jest prispodoba snova posredstvom vode; naime, kako ona hlapi na zraku, tako i snovi blijede i nestaju na javi. Tako i izložbe nestaju sa zidova i blijede u sjećanju. Ali nešto ipak ostaje, ono što je spašeno od jave, bjegunci koji su se provukli kroz njezinu baražnu vatru spremljeni su u Arhivu snova, Katinom autorskom projektu, smještenom, dakako, u vanmaterijalnom prostoru, reklo bi se, njihovu prirodnom okruženju.

Kao kroničar žitnjačkih zbivanja, uočavam kuriozitet: osim Borisa Cvjetanovića, jedino se ona iz žitnjačke zajednice okitila nastupom na venecijanskom bijenalu, ali jedino se ona, za razliku od Cvjetanovića, dosad nije izložbom predstavila žitnjačkoj publici. Budući da taj izostanak proizlazi iz činjenice da je kao umjetnica preuzela ulogu voditeljice, sada procjenjuje da je pet godina dovoljno za otklanjanje optužbe o nepotizmu; konačno se u Galeriji AŽ predstavlja kao autorica, a izložbom povezuje umjetnicu i voditeljicu. Kao što se ideja nevidljiva taloga posve uklapa u njezinu trajnu istragu o nesvjesnom, tako, s druge strane, posve odgovara konkretnom slučaju, autorskoj interpretaciji voditeljstva. Naime, voditeljski joj se pristup sastojao u ispunjavanju galerije umjetničkim sadržajem, pa bi je sada, slijedom tog pristupa, trebala ispuniti svojim sadržajem, no ona preuzima autorski pogled spram svoje bivše uloge i postavlja galeriju kao temu.

Za razliku od taloga u šalici kave kao sirovini za proricanje budućnosti, Katin nevidljivi talog priziva prošlost, ali ne osobe koja je kavu ispila, odnosno autorice ili autora izložbe, nego šalice, odnosno galerijskog prostora s kojim se tijekom vremena poprilično zbližila. Sadržaj je, dakle, galerija, a format je ambijentalna multimedijalna instalacija. Ako se složimo da su glavni protagonisti galerijskog prostora izložbeni zidovi, onda su oni i nositelji onoga što ostaje iza izložbi, pa Kata materijalizira te slojeve stružući bijeli prah s izložbenih ploha u bijelu liniju na podu ispod zidova.

Osim vode koja simbolizira snove, drugi od njezinih temeljnih prevoditelja iz nesvjesnog je ugljen kao simbol unutarnjih naslaga. Slikovito govoreći, u umjetničkom se procesu taj crni ugljen vadi iz rudnika unutarnjeg bića, mračni se komadi autorski obrađuju, dolaze na svjetlo izložbenih zidova gdje mijenjaju boju, postaju metafora koja produbljuje postojanje. Galerija im je promijenila agregatno stanje, tamni odlomci krute strukture naših unutarnjih ličnosti postaju energija za izložbenu vatru i za sobom ostavljaju finu, bijelu prašinu koja proizvodi liniju takvih nastojanja.

Ako zamislimo galerijski prostor, ne kao scenografiju, nego poput kostima kojeg oblači autorsko ostvarenje pri izlasku na pozornicu, onda Kata taj kostim portretira u ormaru kojem su vrata zatvorena, pa ga se baš i ne vidi. Naime, u praznom i neosvijetljenom glavnom galerijskom prostoru, preko sjena armature ulaznih vrata što ih proizvode ulična svjetla, projicirani su kadrovi interijera žitnjačke zgrade u razdoblju kad su galerijska vrata zatvorena. Ugašeni su scenski reflektori, prostor rekapitulira doživljeno prije nego što će ga savladati san. Kada bi Arhiv snova uključivao i vizualne, a ne samo tekstualne priloge, onda bismo u njih mogli uključiti ovaj video pod imenom Galerijin san. Promatrajući projekciju, sjene armature ulaznih vrata uključuju se u sadržaj, ali dok se mijenjaju kadrovi, dok kamera prolazi uglovima, totalima i detaljima, sjene su nepomične, poput metafore galerijskog okvira u kojem se mijenjaju izložbe, ali ne izložbe, nego nevidljivi talog raznih “transfera duhovnih prostora u materijalne”.

Ako pak, galeriju interpretiramo kao poprište konačnice umjetničkog procesa, onda govorimo o komunikaciji koja se širi u valovima. Prvo autor/ica komunicira sa svojom unutrašnjošću, pa se iz tog središta komunikacija širi na razinu gdje autor/ica komunicira s oblikovanjem tog njihova dijaloga. Rezultate te komunikacije izlaže na uvid s nadom da će oni komunicirati s drugim ljudima. I da će, u idealnoj konačnici, ljudi naposljetku komunicirati o njima. Fragmente zadnje etape Kata emitira iz zvučnika u ulaznom dijelu galerije i u dva bočna hodnika. Emitirani fragmenti, snimljeni na otvorenjima izložbi u prošlosti, komuniciraju s valovima komunikacije što se u sadašnjosti šire na otvorenju njezine izložbe.

Tekst: Boris Greiner

Kata Mijatović (Branjina, 1956.), likovna umjetnica. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Od 1991. do 1993. studira slikarstvo na Accademia di belle arti Firenze; na ALU Zagreb diplomirala je slikarstvo 1997., u klasi prof. Đure Sedera. Od 1999. do 2018. bila je članica HZSU-a, a od 1998. je članica HDLU-a. Od 2005. do 2010. bila je članica Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. do 2019. bila je voditeljica Galerije Atelijera Žitnjak. Od 2007. je članica Umjetničke grupe PLEH. Godine 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu, kao predstavnica Hrvatske, s projektom Između neba i zemlje (kustos: Branko Franceschi). Živi i radi u Zagrebu.

http://arhivsnova.hr/

Izložba 09. — 31.12.2022.