Stanislav Habjan: Identiteti


Foto: Zoe Šarlija

KAKO I LJUDI ČINE NA SVOJE BOLJE DANE

Starog žitnjačkog prijatelja Stanislava Habjana, ranije poznatog i kao Kropilak, resi rijetka sposobnost da istodobno umije biti introvertan i ekstrovertan, introspektivan i eskapističan, intiman i ekstatičan, pa čak i opskuran i popularan. Nemoguća varijanta, reklo bi se. Poput svih nas, i Stanislav je osoba od mnogih raznolikih identiteta, koji se istovremeno radosno sukobljuju, moglo bi se reći: podbadaju, bockaju, te skladno, ugodno prožimlju. On, međutim, oduvijek posjeduje želju i volju, pa je postupno razvio i nesvakidašnju vještinu, a onda mu je, izgleda, prešlo i u veselu naviku, da svoje identitete osebujno izražava riječju i slikom, spojevima vizualnog i verbalnog, također s dječačkom zaigranošću, s dozom nestašluka — pogotovo s time! — otkrivajući i podastirući nam točke u kojima se njegovi identiteti susreću i križaju s personama drugih ljudi, što sve skupa čini svojevrsno “bratstvo i sestrinstvo duša”.

Stanislav u svom životu i u življenju drugih — posebno, naravno, u krugu svoje obitelji i prijatelja — zatim u raznovrsnim svjetovima umjetnosti i kulture — elitne ili popularne, svejedno je — a potom i među životima bića koja s ljudima ne moraju imati ništa zajedničko, a možda niti ne dišu u uvriježenom smislu riječi, možda su “slike iz sjećanja” — traži i pronalazi pravce što probadaju supernove njegovog vlastitog svemira, te vrijedi i obrnuto: on šalje signale što dopiru do crvenih divova i bijelih patuljaka i crvenih patuljaka i bijelih divova, i poput kakvog bezvremenog astronoma bilježi situaciju koja se dešava kad se svjetovi spajaju, na opće čuđenje sviju.

Na tome tragu, njegovi Identiteti, nova serija od dvadeset i osam autorskih plakata s kojima će se, skupa s još nekoliko iznenađenja, od 12. ožujka do 9. travnja 2021., po prvi put “službeno” predstavljati u Galeriji Atelijera Žitnjak, vizualiziraju i verbaliziraju upravo takve kozmičke točke, bitne odskočne daske i njegove i naše svakodnevnice, neophodne za dobre, lijepe, i virtuozne i samozatajne skokove u one pune bazene ili mandrače poslije plivanja u kojima se osjećamo kao da smo taman dokoličarili puna tri mjeseca ili čak duže, a znamo i da nas to čeka svake sljedeće godine. U takvim se sredinama Stanislav, čini se, snalazi kao riba u vodi, pa tim više ima smisla što izlaže sebe sasvim blizu prostora gdje svakodnevno borave dvojica među još četvoricom njegovih suputnika iz Petikata, dva Borisa, ideolog dokolice Cvjetanović, prijatelj fotograf, i vremenolog Greiner, svojedobno instruktor plivanja, u doba njihove pradavne zajedničke američke pustolovine, kad su svoje tadašnje polucilindre nakratko dizali i spuštali u znak pozdrava naoko drugačijim no zapravo sličnim, “sretnim ulicama”.

Na Žitnjaku, doduše, nemamo na raspolaganju čitave ulice, ni kontinente — shvatimo li ih doslovno, dakako, što ne moramo, a moguće niti nećemo — ali imamo jednu nekadašnju školu koja uporno odbija potpuno prestati biti školom, što pozdravljamo i njegujemo, a imamo i kružni hodnik te izvana nevidljivi vrt koje će, najavljeno nam je, ispuniti prijateljice i prijatelji skloni plesu i pjesmi, kratkim svirkama i dugim razgovorima, sporim odlascima i naglim dolascima. Više od toga ni mi ovdašnji ne znamo, osim da se u prostorno-vremenskoj konstelaciji ovog izvanrednog događaja riječi i slike, dizajn i glazba, parole i fotografije, knjižice i razglednice, misli i stvari, podupiru jedne o druge onako kako i ljudi čine na svoje bolje dane. Zaključili smo da će sve dok traje izložba, ma i prostor-vrijeme posrijedi, ma i ta koketna konstelacija koja nam ne da mira, a bila je s nama, doista, i prije nego što smo počeli razgovarati o izložbi, a nešto nam govori kako ne kani otići, potrajati i baš takvi dani. A godina odmiče i postaju sve dulji.

Tekst: Bojan Krištofić


Foto: Boris Cvjetanović

Stanislav Habjan (Zagreb, 1957.). Pisanje, dizajn, likovnost, performans, multimedija. Autor knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984.), Greiner & Kropilak Interkonfidental (s Borisom Greinerom, 1999.), knjige pjesama Košulja na cvjetove i pjesme na struju (2020.), knjige kratkih proza Vrijeme i mi, PostApoc dijalozi (2020.) te Nemoguće varijante i drugih priča (2020.). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski, slovenski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996.). Ostvarujući radove unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji… G. 1993. u suradnji s Greinerom konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo.

Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave. Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu (1997., 2003., 2005.); plakati su mu uvršteni u Graphis Poster Books (1994., 1995., 2004.); bio je art-direktor novina za kulturu Homo volans (1995./’97.) i glazbenog magazina Nomad (1998/’99.)… Nagrađivan je za prozu, grafički dizajn i autorski projekt. U koautorstvu s Danijelom Žeželjom, Borisom Greinerom i drugim autorima ostvario više multimedijskih projekata i performansa (Homo volans, 1996.; Osmijeh Majakovskog, 2001.; Stazione Topolo, 2003.; Reflex, 2006.; BeCycled!, 2006.; My Home is Your Home, 2009.; Simetrija kvadrata, 2011.; Kaciga od Manche, 2012.; Idijot Wind, 2012.; Pjesma za Vidu, Viktora, 2013.). U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario niz dizajnerskih projekata, kao i grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, 2005.; Becycled Quotes, 2006.; Be Fair to Dog!, 2007.; Lun, 2009.; Život mimo, 2010.; Dućan metafora, 2011.; Pio i Pepe, 2013.; Ako znenada pride kruto lačan gost, 2013.). Od 2012. do 2015. s prijateljima vodi projekt Skale do Sunca, program galerije za umjetnost i dizajn u Staroj Novalji. Ljeta 2019. taj je rad zaokružen retrospektivnom izložbom Kako smo gradili Skale do Sunca, dio prvi.

Aktualni samostalni projekti uključuju mu izložbe Dijalozi i Uzmi, čitaj!, putujući ambijent Dućan metafora, polivalentni projekt Literartura, te od proljeća 2019.-e literarni i scenski projekt Car je gol. S umjetničkom grupom Car je gol (u staronovaljskoj alternaciji Orkestar Skala do Sunca) za koju piše pjesme, nastupa uživo od jeseni 2019. U svibnju 2020. u Galeriji HDD u Zagrebu izlaže 45 novih grafičkih oblikovanja pod nazivom Neobjavljeno. Živi i radi u Zagrebu i Staroj Novalji, a poruke prima na stanislav@petikat.com. Pišite slobodno.

Koncept izložbe i dizajn kataloga: Stanislav Habjan

Kustos i voditelj Galerije AŽ: Bojan Krištofić

Asistentica kustosa: Iva Kordić

Car je gol: Mary May, Duga Bavoljak, Ante Perković, Sreten Mokrović, Marko Meštrović, Mister XY i Stanislav Habjan

Jingle Jungle Man: Rene Medvešek

Snimatelj: Boris Cvjetanović

Soulkitchenmasterchief: Alem Korkut

Vodstva uživo izložbom Identiteti planirano su se održala u četvrtak, 8. travnja u 18 i 19 h, a spontano još mnogo puta, dok se u subotu, 10. travnja, za sam kraj izložbe, održala glazbeno-vokalna i literarno-poetska radionica za vrtićku i osnovnoškolsku djecu, pod vodstvom S. Habjana i Mistera XY. Bilo je bajno!

Izložba 12.03. — 09.04.2021.