Untitled


Foto: B.K.

Već desetak dana traje preciziranje termina akcije čišćenja hodnika. Čak i kad se čini da je dogovor postignut, u zadnji se čas iz nekog razloga akcija odgodi. Razloga za nju ne nedostaje, hodnici kao da imaju neku svoju ćud, neprestano su gladni, ali često puta zagrizu više nego što mogu progutati.

Akcija se, naime, ne odnosi na njihov uobičajeni, već sasvim i udomaćeni sadržaj: konstrukciju instalacije Kate Mijatović s njezine izložbe u Veneciji, staklene cjevčice iz ambijenta Vesne Pokas U kvadratu, daske Vlaste Žanić iz instalacije Klackalice, kartonske kutije Frane Rogića s izložbe Grad je pun opasnih ljudi, drveni sanduk Predraga Pavića s objektom Paraplan, oslikana ogledala Hrvoja Mitrova s izložbe Duhovi i Cvjetkovu vespu koja čeka da joj prođe vrijeme, pa da ju, kao oldtajmera, Žitnjak donira Tehničkom muzeju. Vezano za pretvorbu svojih vozila u autors­ke instalacije, Cvjetko ima i drugih ideja: u praznom galerijskom prostoru izložiti svog srebrnog Twinga, a iza njega veliku fotografiju na kojoj je goli Tom Gotovac, u prirodnoj veličini, naslonjen na njegovog srebrnog Twinga.

Akcija je prvenstveno usmjerena na uklanjanje svih automobilskih guma nepoznatog vlasnika, nekih Grubišićevih grana za izradu stolova, te brojnih nedefiniranih komada što ih se odlaže na hodnik da unutra ne smetaju. A također i na hrpu okruglih metalnih kutija s rolama filmova srednjeg i kratkog metra što ih je nekadašnji korisnik, filmski redatelj Ivan Roca, nakon što je osjetio poziv, a prije nego što je otišao na Tajland i postao iscjelitelj, pohranio u prostoru budućeg ureda voditelja. Svi se slažu da ih je šteta baciti, ali nitko ih ne bi udomio. (Kad bi Grubišiću palo napamet da od njih izrađuje stolove, recimo, za Cafe Cinema, prestao bi donositi grane, a riješili bismo se i kutija.)

Ne sudjelujem u dogovorima, ne stoga što ne zauzimam niti jedan centimetar hodnika, štoviše, i unutra imam tri paketa manjka, nego zato što sam neprestano na raspolaganju. Na radnom sam mjestu iako nemam nikakvih zadataka, što se tiče likovne kritike, siječanj je ispraznio scenu, čekaju se rezultati natječaja. Što se tiče dizajnerskih poslova, telefon ne zvoni, čak ni Ministars­tvo ne naziva. Poput glavnog lika knjige Odsustvo do buđenja spreman sam izaći čim se prolomi voditeljev zviž­duk i sudjelovati u akciji sve dok njegov zadovoljni grohot ne pojača jeka očišćenih, praznih hodnika.

Vrijeme bez zadataka jest vrijeme odsustva do buđenja, dokolica postaje sadržaj radnog dana, pa slijedim Cvjetkov recept: brišem iz glave mogućnost da svakog trenutka može odjeknuti voditeljev zvižduk i puštam da mi njome prolazi ono što inače ne bi prolazilo.

A prvo što samo od sebe prođe  jest desetogodišnji sin mog profesora iz fiziologije u skijaškoj školi koju sam vodio u Gors­kom kotaru. Ne sjećam se njegova imena, ali pamtim njegov ravnodušan izraz lica, možda i ne toliko ravnodušan, koliko pomiren sa sobom, pristankom na svoje mogućnosti, kad ga zateknem  nakon što je pao jer je prilično nespretan. Ono što ostalima u grupi nije problem: dići se na vrh brda “sidrom” vučnice, njemu jest, pa se, nakon što sam ga cijelog jutra pridržavao do gore, konačno odvažio na sidro krenuti sam. Ne samo da nije uspjelo, nego je taj potočić koji se žuborenjem potpuno uklapa u idilu sunčanog prijepodneva ipak, bez obzira na to što je metar i pol udaljen od sidra, pokazao zube, jer na pola brda dječaka zatičem kako leži u tom potočiću. I dok mu voda ulazi u ovratnik i iz nogavica teče u pancerice, u njegovim očima nema suza, u pogledu nema ni žalbe ni ljutnje, nego prihvaćanje: i to se nekome moralo dogoditi. I ne samo to, nego događaj očito nije ispričao ocu, kod kojeg me tek čekalo polaganje ispita iz fiziologije, najtežeg predmeta na Fakultetu za fizičku kulturu.

Jer da mu jest ispričao, moje polaganje ispita ne bi prošlo tako kako jest prošlo. A tako jest prošlo zahvaljujući savjetu prijatelja i kolege Dalibora Fackovića Face, koji je tjedan dana prije položio: ”Naučiš samo pluća, dođeš na ispit bar jedan sat prije termina da staneš prvi pokraj njegovih vrata i da možeš ući prvi. Jer onda možeš sjesti do prozora da te pita prvog, jer on tim redom pita. A prvo što pita prvog su pluća, to znaš. Poslije pita još dva pitanja, ali to više nije bitno, ako znaš pluća, a ovo poslije ne znaš, to ti je već tri.”

Iako zvuči poput pripovjetke Wiliama Saroyana o seoskom momku koji je vlakom po prvi puta trebao ići u grad, pa su ga poslali kod seoskog mudraca koji je jednom vlakom išao u grad i ovaj mu je u smislu uputstva za ponašanje prilikom putovanja u grad ispričao ono što se njemu dogodilo, Facin se recept pokazao uspješnim. Naučio sam pluća, došao prvi i dobio tri.

B.G.

15.01.2022.