Atelijer živi! #5: Jelena Kovačev i Jelena Petric; Pod smokvom


Foto: Matea Šabić Sabljić

Atelijer živi!, program lokalnih rezidencijalnih boravaka za umjetnike/ice iz Zagreba bez stalnog radnog prostora, došao je već do svog jubilarnog, 5. izdanja, u kojem su na poziv Savjeta Galerije AŽ zajednički sudjelovale mlade umjetnice Jelena Kovačev i Jelena Petric. Nakon mjesec-i-nešto dana provedenih u Galeriji AŽ, one će ove subote, 20.5. u 20 h, predstaviti svoj novi rad nastao u duhu privremene “site-specific” skulpture, čije ćemo uspješno dovršavanje proslaviti kako dolikuje. Vidimo se u Atelijerima Žitnjak!

Simbolika smokve je trajna i neodoljiva. Prirodnog porijekla, smatra se: iz srednje i zapadne Azije, stablo smokve se odavno udomaćilo u Europi, a posebno na Mediteranu, kojem je postalo jedan od krovnih simbola, sadržavajući mistična značenja, kažu, još od mitskih starozavjetnih vremena. Međutim, nisu se samo Jahvini proroci gostili njenim plodovima; naprotiv je, još karakterističnije, Siddhartha Gautama, prema predaji, upravo sjedeći u lotos-položaju pod drvom (“bo”) smokve (vrste Ficus religiosa), nakon 49 dana meditacije, u 35. godini života (oko 532. ili 529. g.pr.Kr.), doživio prosvjetljenje (“bodhi”) i postao “buddha” — probuđeni. Buddha Sakyamuni. Budin osmijeh, lako je pomisliti, istodobno u svojoj spiritualnosti i senzibilnosti sjedinjuje religijsko i erotsko, čineći tako vjersku praksu — ili metafizički svjetonazor koji teži transcendentnom životnom iskustvu — neprijeporno ljudskom i neponovljivo svakodnevnom. Slično je sa smokvom, čijih plodova okus kušačice i kušače povezuje s nastojanjima čitavih naraštaja prema oslobođenju od ropstva, ali im i sasvim zemaljski draži nepca, puni grla i duše, dok se musavi guše u njihovom soku. Čisti šećer, nije li tako, i doslovno biološki i žanrovski, govoreći o slici koja se upravo javlja u mislima?

U unutarnjem dvorištu ili atriju Atelijera Žitnjak, mjestu učestalih umjetničkih događaja tijekom toplih mjeseci godine, smokvu je nedugo nakon ulaska umjetnica i umjetnika u zgradu, davne 2003., posadio Šime Vulas. Razgranata i razlistana, smokva danas, u proljeće i ljeti pruža dubok hlad žitnjačkom kolektivu te njegovim posjetiteljicama i posjetiteljima, kojima su se pridružile i solitarne pčele, što su ih u njihovim košnicama nedavno doselili Markita Franulić i Boris Cvjetanović. No, žitnjačka smokva služi i kao jedan od ključnih dijelova scenografije atrija, što potiče kontemplativno-meditativna stanja; u tome joj se pridružila i skulptura Alema Korkuta, dio stalnog postava Atelijera Žitnjak, koju je Boris Greiner duhovito opisao kao “kostur kremšnite što se topi”, premda nije potrošne prirode, naprotiv, kipar ju je izradio od vrlo otpornog materijala. Stoga joj je i ugodno pod vedrim nebom.

No, za razliku od “kremšnite”, mlade umjetnice Jelena Kovačev i Jelena Petric ovaj put pod smokvu smještaju svoj novi i zajednički umjetnički rad, čiji je smisao upravo u tome da se troši i da, ovisno o vremenskim prilikama ovog više nego kišnog proljeća, pred očima ljudi traje duže ili kraće. Umjetnice su bile pete po redu sudionice programa lokalnih rezidencijalnih boravaka Atelijer živi! (nakon Nives Sertić, 2021; Lee Anić, 2021; Ane Ratković Sobote, 2021./’22. i Maje Marković, 2022.), u sklopu kojeg članovi/ce Atelijera Žitnjak pozivaju u radni i boravišni prostor za gostujuće umjetnike/ice kolege/ice iz Zagreba bez stalnih atelijera, na mjesec ili više dana, kako bi mogli ostvariti nove radove. A Petric i Kovačev su novi rad realizirale tragom elemenata kazališnih scenografija koje potonja za potrebe predstava Boom! Teatra povremeno izrađuje od šećera, ali ne smokvinog, već industrijskog šećera.

Šećer kao materijal ovdje povezuje predmetnu pojavnost i suptilnu duhovnost motiva, koju valja doživjeti prihvaćanjem poziva na osjećanje tajnog života stvari. Na prvi pogled, grupa skulptura Kovačev i Petric doslovno odražava različite predmete koji su uobičajeni u atrijskom eksterijeru, prostoru namijenjenom svakodnevnom vježbanju dokolice. To su stol i boce, neizostavna sredstva dokoličarenja; međutim, izravnost njihove kopije izvedene izlijevanjem iz kalupa upućuje na to da puko reflektiranje stvarnosti nije bila namjera umjetnica. Sva je stilizacija sadržana u materijalu koji svojom istovremenom glatkoćom i iskričavošću kao da utjelovljuje arhetip motiva, koji pak prikazuje i jednu od njegovih bezbrojnih pojavnosti, puku sjenu, nagli odraz ideje što nestaje čim zapuše i napada. Poput samog stanja dokolice pod smokvom u atriju, to je sudbina i njezine umjetničke inscenacije — obje nestaju čim nastupi “loše vrijeme”, a zapravo, posrijedi je jasna poetska metafora o neprekidnosti prirodnih promjena, uslijed kojih trošenje materijala, cjeline, pojavnosti…

Stvari, ali i riječi, njihovih označitelja, pa i “duše”, njihovog sadržaja, postaje temeljna odrednica bitka; a šećer, kao zaista živa tvar u ulozi građevnog materijala umjetničkog rada, ujedno predstavlja smrt, tj. sredstvo zaokruživanja toka rađanja i umiranja. Iz čega je Siddhartha istupio pod smokvom. Umjetnice su ideju tog izlaska neizravno transponirale u predmetni svijet igrajući se s više različitih, a međusobno prožetih razina njegovog očuđenja, konceptualno se oslanjajući i na modernu fenomenološku filozofiju, koja bit i bitak stvari ne vidi u njihovoj jedinstvenosti ili samodostatnosti, nego, pojednostavljeno rečeno, u raznovrsnim procesima koji ih povezuju jedne s drugima. Povezivanje u bivanju ujedno je i dio smisla umjetničkog događaja kojim se slavi uspio pothvat nastanka novog djela, i novog djelića stvarnosti, svaki put iznova.

Tekst: Bojan Krištofić

Jelena Kovačev je diplomirala 2020. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer: kiparstvo, u klasi izv.prof.art. Vlaste Žanić. Tijekom studija je radila na dva scenografska projekta koji su nagrađeni Rektorovom nagradom: operi Agrippina (2016.) i dječjoj operi Brundibár (2017.). Nastavlja raditi na scenografskim poslovima u sklopu programa udruge Boom! Teatar. Dosad je sudjelovala i na više skupnih izložbi: 35. Salon mladih — Millennial (Dom HDLU Zagreb, 2020.); Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište, Zagreb 2020.); Matrice: Prostor slobode (Galerija SC, Zagreb 2019.) i Grafička mapa Suha akvatinta (Galerija Šira, Zagreb 2018.). Sudjelovala je u projektu Artaud, u suradnji s kazalištem Hotel Bulić, u sklopu čega su realizirane dvije izložbe (Gradska galerija Striegl, Sisak 2023; Galerija N.EON, Beograd 2022.). Samostalne je izložbe imala u “pop-up” galeriji Garaža Kamba (2019.), te u Galeriji SC (2022.).

Jelena Petric je vizualna umjetnica iz Zagreba. Diplomirala je 2019. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer: slikarstvo, u klasi red.prof.art. Ante Rašića. Bila je sudionica prve generacije WHW Akademije godine 2018./’19. Izlagala je na 54. Zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti — Bez anestezije (Dom HDLU Zagreb, 2019.), na kojem joj je dodijeljena Nagrada mladoj umjetnici, zahvaljujući čemu je krajem 2022. sudjelovala u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu. Uz suradnički tim, vodi samostalni multimedijalni projekt Kodirani prostori (https://kodiraniprostori.com/), koji mapira i arhivira nekadašnje izlagačke prostore u gradu Zagrebu. Izlaže multimedijalne instalacije na brojnim manifestacijama u Zagrebu, kao što su Artupunktura i Festival svijetla. Kao članica udruge Prirodno-umjetnički Kružok sudjeluje u realizaciji više projekata, među kojima se ističu Garaža Kamba i JAB — Jelsa Art Biennial. Godine 2023. s Bojanom Krištofićem je suvoditeljica programa Galerije Atelijera Žitnjak. Višeput je nagrađena pohvalnicama Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za uspješan rad. Članica je udruga Kružok i HDLU, te Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak.

Realizaciju programa Atelijer živi! #5 i rada Pod smokvom Jelene Kovačev i Jelene Petric je donacijom 200 kg šećera poduprla Viro tvornica šećera d.d.

Rezidencija 20.04. — 20.05.2023.