Dan otvorenih vrata Galerije AŽ 2021: PodCRTAvanje


Siniša Labrović / “Crta”, site-specific intervencija; izvedba koncepta / Mihael Klanjčić; 2021. (foto: Boris Cvjetanović)

Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak 2021. je subota, 20. studenoga (od 17 do 23 h)!

Pripremili smo zajedničku izložbu posvećenu našem dragom Marijanu Crtaliću (1968.—2020.), umjetnika/ica članova/ica Atelijera Žitnjak i dijela naših pridruženih članova/ica, ujedno njegovih prijateljica i prijatelja, kolegica i kolega, s radovima čiji je sam Crta lik-protagonist. Jednodnevnu izložbu će popratiti, naravno, prikladna zakuska (u skladu s važećim epidemiološkim mjerama) te poneko izvedbeno-performativno iznenađenje. Znate gdje ste 20.11. od 17 h nadalje! Svi ste pozvani i dobrodošli!

Umjetnici/e izlagači/ce: Kata Mijatović, Vlasta Žanić, Božena Končić Badurina, Ivana Jelavić, Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Zoran Pavelić, Alem Korkut, Marko Ambroš, Predrag Pavić; Željko Badurina; Marijan Crtalić, Darko Fritz i Igor Grubić; Marko Ercegović, Siniša Labrović, Sven Klobučar, Matej Knežević, Marko Marković, Zdravko Mustać i Marko Tadić

Hvala: Slobodne veze (Zagreb) i Ve.Sch Kunstverein (Beč); WHW: Što, kako i za koga? / Galerija Nova; Hrvatski filmski savez; Ana Peraica; Kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Izložba Marijana Crtalića bila je u programu Galerije AŽ 2019. godine. Zbog njegove izložbene prezauzetosti prebačena je u 2020. godinu. Zbog njegova prerana odlaska nažalost je zauvijek otkazana. Pa kad se već kao autor nije stigao upisati na žitnjački popis, upisao se kao redoviti posjetitelj, upućeni komentator, najveći konzument sekundarne ponude, ali i kao lik ili tema radova žitnjačana i njihovih gostiju. Takva je uostalom i bila njegova uloga na suvremenoj sceni, osim kao autor, njezin je mozaik ispunjavao i svojom autentičnoću.

Kako bi mu se scena mogla odužiti? Prihvaćanjem šale na svoj račun, preuzimanjem uloge vlastite karikature. Čime bi ga mogla nagraditi? Konceptualnim ručkom sastavljenom od bezbrojnih nizova malog formata, montažom koja raspolaže cjelokupnim “footageom” njegova života. Predstavljajući referentan uzorak te scene, Atelijeri Žitnjak nastoje upotpuniti njegov mozaik izložbom koja ga portretira upravo na granici životnog i umjetničkog. Ta je granica zapravo i bila područje njegova djelovanja, naime, bilo na sceni, bilo izvan nje, sve je to uvijek bio nekakav performans. Čak bi se moglo reći da je Marijan autor, a Crta lik, prisutan u svakoj sceni suvremene scene, pa ako i nije protagonist, uvijek je spreman preuzeti riječ. Ili pos­tati sadržaj, preuzeti ulogu samog sebe, karikaturu koje je istodobno svjes­tan, ali joj nesvjesno i dalje servira argumente.

Često je i u svojim radovima sam sebi sadržaj, pa čak i s namjerom da već ustanovljena karikatura njegova lika postane ogledalo koje ironično odražava pojedinu dimenziju stvarnosti, kao što je to bilo u njegovoj neočekivano posljednjoj izložbi Sanjam da ne sanjam kako sanjam. Prilikom otvorenja izvodi i performans: pokretima prepričava sadržaj onoga što se gleda na izložbi, dakle, izvodi koreografirani prijevod sustava snova. Izvedba traje tek dvadesetak sekundi, otprilike onoliko koliko je uspio zapamtiti predložak.

Boris Cvjetanović ga, između ostalog, pamti i stoga što mu je neprestano ulazio u kadar; kako bi Cvjetanović nešto nanišanio, tako bi Crtalić snimio što je ovaj nanišanio i naslikao se ispred njega to snimiti, jer ako je Cvjetanović nanišanio, to je onda sigurno okej. Lakomost je bila jedna od njegovih prepoznatljivih crta, imao je nezasitnog lopova u sebi, baš kao što Osip Brik kaže za Vladimira Majakovskog: “Osjećao je neophodnim da ga čitaju ljudi koji ga nisu čitali, da ga čuje publika koja se klonila njegovih nastupa, da ga vole žene koje ga, činilo se, nisu voljele”. Crta to nije nimalo sakrivao, za licemjerje ga se nikad nije moglo optužiti. Iako je uvijek nastojao preuzeti glavnu ulogu, takvo je preuzimanje uvijek bilo javno objavljeno, a često je bilo i karikatura preuzimanja. U tom su smislu sudionici izložbe Podcrtavanje također slobodni: od Željka Badurine, koji ga javno odijeva, odnosno koristi produkcijski budžet izložbe za nabavu njegove garderobe, do Alema Korkuta, koji mu udara “gradsku placovinu” na novčani iznos netom dobijene druge nagrade na HT nagradi za suvremenu umjetnost.

Od Cvjetanovića, koji dokumentira interijer Crtalićeve kuće u Sisku, do samog Crtalića, koji svoje poznavanje Photoshopa obrazlaže složenim pos­tupkom plasmana ribe iz Kupe na sisačku željezaru. Od krokija Svena Klobučara, koji jednim potezom izolira karakterističan Crtin cerek, do performansa Kate Mijatović Vrata za Marijana, koja crtajući vodom po zidu otvara novi komunikacijski kanal.  Što se tiče vratiju, primjerice, u filmu Pola sata Borisa Greinera, Crtalić iza zatvorenih vrata WC-a, znajući da je ozvučen, dok piša daje izjavu kojom karikira kako kontekst u kojem je daje, tako i generalni kontekst suvremene scene. Što se pak tiče prozora, Cvjetanović ga snima dok se naviruje kroz prozor makete (Predrag Pavić i Marko Ambroš) Modula 4×4, u zgradi montažna tipa JU-60,  glavnom elementu izložbe Silver City Božene Končić Badurine. Zoran Pavelić akrilikom na platnu iscrtava riječ “crta”, a Siniša Labrović Crtu interpretira crtom povučenom duž zidova žitnjačkog galerijskog prostora i unutrašnjeg dvorišta s roštiljem, povezujući dvije Crtine ključne sklonosti.

Marko Tadić se naslanja na drugu sklonost, na Crtalićevu izjavu kako bi želio kompletno ispuniti galerijski prostor instalacijom od pizza i ćevapa. Vlasta Žanić je inspirirana njegovom izjavom kako misli napraviti eksperimentalni film tako što će, držeći je za njen remen, vrtjeti kameru iznad glave kao kamen. Matej Knežević i dalje sjedi na dvije stolice, umjetničkoj i medicinskoj, pa u formatu ready-madea izlaže Crtalićev urološki nalaz. Marko Ercegović njegovu ulogu u društvu predstavlja već u nazivu svog dip­lomskog rada: Film je bezveze, ali Crta je super, a Zdravko Mustać ga koristi kao već afirmirana glumca u filmu Planktoni.

Izložbu Podcrtavanje bi se stoga moglo shvatiti i kao začetak neke buduće kolekcije, sastavljene od pronađenih i napravljenih komada, inspiriranih osobnošću Crte, koji se, primjerice, na pitanje prijatelja dok zajedno u njegovom iznajmljenom, vlažnom, podrumskom stanu gledaju Milijunaša: što bi ti učinio s milijunom, ogleda oko sebe i odgovara: “Ne znam, TV imam, kameru imam, možda bi uzeo još nešto kole i čipsa”.

Tekst: Boris Greiner


crtež / ilustracija: Sven Klobučar / dizajn: Boris Greiner
IzložbaSuradnja 20.11.2021.