Luko Piplica: Brodom na Žitnjak


Foto: Iva Kordić

Novi, kratki video-film dubrovačkog suvremenog multimedijskog umjetnika Luka Piplice započinje citatom Ive Andrića iz knjige Travnička hronika (1945.), što ga ovdje vrijedi prenijeti: “Za tu džamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva Svete Katarine. I narod veruje da i sada u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne može da otvori.” Video-film je naslova Brodom na Žitnjak, što sluti na autorovo putovanje, simboličnu “plovidbu” od Dubrovnika do Zagreba, odnosno Galerije Atelijera Žitnjak na rubu grada, gdje se održava premijera njegovog novog rada.

Na tome tragu, određena “statičnost”, tj. prostor-vremenska utemeljenost Andrićeva citata, ne može biti povezana sa stanjem kretanja, čini se, imanentnim konceptu filma; pa ipak, niti je piščeva sakralna građevina baš toliko čvrsto usidrena u prastaro doba kada je u Bosni podignuta, niti je likovnjakovo plovilo, njegov brod, sredstvo za prijevoz isključivo fizičkim prostorom. Naprotiv, krupni kadrovi detalja “tijela” broda postupno ispunjuju filmski prostor kojim će putovati fizičko tijelo autora, i važnije, njegovo spiritualno “tijelo”, tj. misao i mašta mu, a nakon što sebi jasno postavi težište u obliku velikoga štapa —  točku o koju se može osloniti, i kojoj se u slučaju potrebe može vratiti — autor će se diskretno, ali doslovno ogoliti te na plaži zimskog ugođaja, okruženoj visokim stijenama, ući u beskrajno more. Beskonačnost mora apostrofirana je time što se nama, gledateljima, autorov lik ne vraća u kontekstu filmskog prostora, štoviše, suočeni smo s namjerno “klasičnim” kadrom kraja zalaska Sunca kako bismo utvrdili da je on neminovno otputovao, otplovio, otplivao…

Je li sve do Žitnjaka, a to je lijep komad puta i brodom i vlastitim kraulom, ili pak do tajnovite sakristije u crkvi-džamiji, to je manje važno, dok ono što jest bitno predstavlja čin odlaska, mogućnost putovanja, unutar ili izvan sebe, kako je, npr., pjevao još jedan veliki pisac mediteranskog kruga, Grk Konstantin Kavafi, u svojoj pjesmi Itaka: “Ona ti je dala divno putovanje. / Bez nje ne bi ni krenuo na put.” (prijevod: Slobodan Blagojević, iz knjige Sabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo 1988.). Još jedan kadar “tijela” broda uvjerava nas da put traje, i traje, a zatim slijedi potpuno neočekivan obrat: pokretan kadar dražesnog bijelog psića pod umjetnim svjetlom u, pretpostavljamo, dubrovačkom noćnom eksterijeru, i potom kadar širokog i visokog stepeništa okićenog božićnim lampicama, koje, osjećamo, vodi prema svojevrsnom mjestu duhovne spoznaje, što god ono bilo i kako god ga shvatili.

Psić možda čuva prolaz do tog mjesta, služeći više kao podsjetnik na potrebu za čistoćom i prostodošnošću svih koji kucaju na vrata, nego što bi predstavljao prepreku koju valja svladati da bi se do trenutka spoznaje doputovalo. Svojim motom o radu autor naglašava baš takvu njegovu kvalitetu, zaokružujući put kojim se kretao do Atelijera Žitnjak: “Živimo u takvoj kući da u jedan njen dio nemamo pristup. Mirimo li se s tim? Da. Najviše zato jer znamo kako je prostor prazan, a i da će ostati prazan, jer se vrata ne mogu otvoriti. Kuća je sagrađena u nekom drugom vremenu, o razlozima i detaljima zatvaranja tog prostora više nemamo koga pitati. Pitanje moguće misterije oko toga što je s druge strane vrata ne postavljamo: znamo da je prostor prazan jer nitko od ukućana prije nas ne bi pristao na to da je u njemu nešto ostalo zatvoreno. Zašto onda pomišljamo na njega i pokušavamo ga otvoriti? Htjeli bi ga promotriti iznutra?”

“Nastavljam istraživati mehanizme umjetnosti, te ako postoje što oni egzistencijalno vrijede. Pitanje kontinuiteta u umjetničkom radu za mene je ponavljajuće hlađenje i udaljavanje, te napor da se opet uspostavi novi odnos.”

Tekst: Bojan Krištofić

Luko Piplica rođen je 1969. u Dubrovniku. Diplomirao je 1994. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na većem broju skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Čilipima i Dubrovniku.

Samostalne izložbe:

2016. S druge strane pejzaža (s Ivonom Vlašić), Galerija Forum, Zagreb
2016. Krelja & Piplica (s Davorom Kreljom), Galerija Greta, Zagreb
2012. Moj posjet Dubrovniku, Umjetnička galerija Dubrovnik
2012. Prequel, Studio 7, Dubrovnik
2009. Što je u valovima, Galerija Bukovac, Cavtat
2005. Slike, Galerija Muzeja grada Splita (u sklopu 21 proljeća), Split
2004. Snaga traje kratko, Galerija Bukovac, Cavtat
2002. Čempresi, Galerija Otok, Dubrovnik
2000. Maja Sofija, Chateau des Servieres, Marseilles
1995. Slike, Galerija Otok, Dubrovnik
1993. Slike, Galerija Nova, Zagreb

Umjetnik je 2020. gost neformalnog, anualnog programa kratke umjetničke razmjene između Atelijera Žitnjak i Galerije Flora (HDLU Dubrovnik), koji uspješno traje već tri godine. Žitnjačko-zagrebački gost u Dubrovniku trebao je biti član AŽ Frane Rogić, ali je njegovo gostovanje odgođeno iz opreza zbog pandemije korona-virusa, do 2021. godine ili poslije. Predstavljanje novog video-rada Luka Piplice održano je u petak, 4. prosinca 2020. godine.

IzložbaRezidencija 04.12.2020.