Natalija Škalić: Crno-bijeli registar


Foto: Boris Cvjetanović

Crno-bijeli registar, site-specific rad-mural Natalije Škalić, bio je završen i predstavljen u Galeriji AŽ 21. svibnja 2021., a prebojan je bijelom bojom zida 12. lipnja iste godine. Rad je posjedovao namjerni privremeni karakter, a njegova su izrada i postojanje dokumentirani videom i fotografijama Ive Kordić i Borisa Cvjetanovića:

Posebna vrsta ulazaka gostujućih umjetnika-izlagača u prostor Galerije Atelijera Žitnjak, hodnik bivše osnovnoškolske zgrade, ona je kada “nešto” nastaje posve “ni iz čega”, takoreći “iz nule”, odnosno, kada umjetnici ne istražuju kako postojeći rad, ili radove, preoblikovati i/ili prevrednovati, iznova interpretirati za novi prostor, već kad započnu pripovijedati ili prikazivati potpuno novu priču sa žitnjačkom zgradom na umu. Istina, takva je vrsta ulazaka zapravo razmjerno česta, jer su Atelijeri Žitnjak ili Centar periferije ili Škola za neprofitabilne djelatnosti na jugoistočnom rubu Zagreba prostorna intervencija inspirativna sama po sebi, svojevrsni ustrajni glitch (kao dobrodošla, svježa vrijednost) u (sub)urbanoj strukturi (post)industrijskog dijela Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, koja i dalje teži naukovanju svojih posjetitelja/ica, međutim, sad u osebujnoj “školi života” (kako je nedavno rekla Sonja Pregrad). S druge strane, ono što nije toliko često ili bar nije bilo do sada, jest postavljanje novih umjetničkih radova koji su bili unaprijed zamišljeni kao privremeni, kao prisutnosti koje će sa svršetkom žitnjačkog nastupa nestati ne tek do iduće izložbe, nego zaista zauvijek. Osim, naravno, u načelno nestalnim foto-video dokumentima, u čemu je i bit jednog sloja njihove vrijednosti.

Baš je s takvim predumišljajem u goste k Atelijerima Žitnjak došla naša dugogodišnja posjetiteljica i prijateljica Natalija Škalić, akademska kiparica mlađe generacije, koja, dok pišem uvodni tekst, uz pomoć arhitektice Jurane Hraste, na svoj specifičan, godinama brušeni način, minuciozno i filigranski precizno središnji zid hodnika iscrtava i oslikava monumentalnom, geometrijski apstraktnom likovnom kompozicijom, jednostavnog naziva Crno-bijeli registar. Mural ćemo, dakako, iscrpno dokumentirati iz svih kuteva, dapače, dok kolegice predano rade, Iva Kordić jednako pažljivo i smireno statičnom kamerom “okida” mnogobrojne fotografije procesa, koje bi po mogućnosti mogle poslužiti i za kakav stop-motion film o ovom pothvatu, ali, sam “registar” će, jednom kad izložba dođe svome kraju, morati biti prebojan početnom bijelom nebojom, kako bi svoje mjesto u galerijskom prostoru čisto prepustio nasljednicima, omogućujući i njima tabulu rasu.

Takav pristup na konceptualnoj razini, pogotovo u izložbenom interijeru, umjesto na ulici (gdje sve a priori ima vrlo kratak rok trajanja), potencira događajnost same izložbe, inherentnu procesualnost takvog formata (mada je isprva riječ o “statičnom” umjetničkom djelu), ali i njenu izvedbenost, polu-spontanu inscenaciju izrade murala, koja u tjednu ususret otvaranja izložbe u petak navečer, skoro poprima karakter predstave na čijoj je pozornici pozvan sudjelovati svatko tko se u tom trenutku zatekne u prostoru te odluči, zašto ne, “dati ruku” pri maljanju i tako de facto postati dio rada. Naglasak izložbe nije, dakle, isključivo na samome radu, nego i na višednevnoj situaciji koja će rezultirati ishodom kakvog nedvojbeno treba proslaviti kako valja: novim djelom Natalije Škalić!

Pratioci dosadašnjeg umjetničinog rada također će u njegovoj novoj etapi prepoznati idući autentični “komadić” kontinuirane, dubinski doživljene i promišljene konstruktivističke slagalice, pomoću koje, poput sveobuhvatne metode i strukture, na tragu autohtonih iskustava visokomoderne geometrijske apstraktne umjetnosti s domaćih prostora, ona izgrađuje svoj osobni svjetonazor i vlastiti doživljaj izgrađenog okoliša, gdje svaki zasebni element mora imati reda i smisla u sveopćem slaganju univerzuma. Zato se fenomen slučajnosti odvija u neposrednom okruženju rada, dok na sceni Škalić svojim graditeljskim mišljenjem vodi jednu neiscrpnu igru, dajući prisutnima okvir za pronalaženje svojih mjesta u velikom plesu prostora.

Tekst: Bojan Krištofić

Natalija Škalić je diplomirala kiparstvo pri Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine, u klasi prof. Peruška Bogdanića. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, multimedijskim projektima i radionicama (HDLU: Galerija PM i Galerija Karas; Galerija VN; Galerija Križić-Roban; Galerija MMC Luka, Galerija Kortil, Gradska galerija Labin, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Galerija Flora, Kuća Bukovac…). Realizirala je skulpturu Ronioc u javnom prostoru grada Vrsara (2005.), dok se među izvedenim radionicama izdvajaju suradnje s izvedbenim i suvremeno-plesnim umjetnicama Selmom Banich (Radionica OOUR (2012.); Vježbanje nenastanjivih prostora (2014.))) i Zrinkom Užbinec ((Ne)vjerodostojna izvedba na Markovom trgu, produkcija: kustoski kolektiv [BLOK], u sklopu programa Urbanfestivala 2015.).

Sudjelovala je u izradi scenografija za kratke filmove Uskršnje jaje (producent: Slobodan Karajlović) i Dijete (producent: Dario Juričan). Godine 2004. primila je Nagradu Hrvatske gospodarske komore. Značajne novije izložbu uključuju Prostore izlaganja (s Ninom Kurtelom i Majom Marković; kustosica: Rozana Vojvoda, Umjetnička galerija Dubrovnik, 2019.), Fragmentacije plohe i linije (Gradska galerija Labin, 2019.) te Dijagonale u prostoru (Salon Galić, Split, 2018.). Živi i radi u Zagrebu.

Izložba 21.05. — 12.06.2021.