Untitled


Foto: Zoran Pavelić

Od OŠ do AŽ

Prostor Atelijera Žitnjak na adresi Žitnjak 53 doista se može okarakterizirati kao turbulentno i upečatljivo mjesto s vrlo važnom poviješću kroz godine i sa živopisnim i zanimljivim pričama koje su se akumulirale oko spomenutog prostora. Montažni objekt prizemnice smjestio se između nekadašnjih tvorničkih i industrijskih divova zagrebačke “periferije”, dok je istovremeno, poprilično kontrastno, omeđen poljima kukuruza, vrtovima marljivih susjeda u kojima možete vidjeti krumpir, ciklu, mrkvu, kupus…


Foto: Z.P.

Već sama vizura starih tvorničkih postrojenja, ali i osjećaj da ste umakli daleko od Zagreba i našli se u maloj seoskoj zajednici budi zanimanje za prošlost i razvoj tog dijela grada, nekoć poznatog kao “trbuh Zagreba”. Takav naziv je zaslužio s obzirom na većinsko bavljenje stanovništva poljodjelstvom i na nekadašnju bogatu proizvodnju žita, voća i povrća, koje je distribuirano u gradu. Ako nastavite dalje kroz naselje, primijetit ćete stare drvene kuće ispred kojih možete vidjeti “sjenice”, odnosno natkrivene dijelove u koje su ulazila kola napunjena žitom, te su tamo ostavljana zaštićena u slučaju kiše, a seljaci su se onda mogli bezbrižno odmoriti te večeri.


Foto: Maja Flajsig i Maša Borović

U dvorištima možete zapaziti stara stabla oraha i jabuka, a kako saznajemo iz razgovora s mještankom, upravo ćete po sjenicama i stablima starih sorti voćaka prepoznati i stare Žitnjačke i Žitnjačane.


Foto: M.B. i M.F.

Nedaleko od Atelijera, ako nastavite hodati tom istom ulicom, s lijeve strane će vas u jednom trenutku iznenaditi zdenac i stara pumpa za vodu, koja je, nažalost, skrivena raslinjem i van funkcije.


Javni zdenac kod stare škole (izvor: monografija Mjesna zajednica Žitnjak i Osnovna škola Đuro Đaković Zagreb)

Jedna druga mještanka s kojom smo razgovarale nam je skrenula pozornost na to da je dno zdenca danas ispod razine ceste, jer je izvorno cesta bila puno niža, te se na zdenac nekoć moglo sjesti.


Javni zdenac i pumpa danas (fotografije: M.B. i M.F.)

A iza zdenca stoji, kako se na prvi pogled čini, stambena zgrada, pomalo raskošna s obzirom na okolne kuće, visokih prozora i velikih ulaznih dvokrilnih vrata, iznad kojih su kvadrati šarenih stakala.


Prva zgrada škole (izvor: 100 godina Osnovne škole Žitnjak)

Može se odmah zapaziti da je zgrada starija od drugih, te svakako odudara od okoline. Jedna je to od onih kuća za koje pomislite da su ljudi koji unutra žive pravi sretnici. I tu priča počinje.

Zgrada pred vama je prva zgrada osnovne škole, odnosno Niže pučke škole u Žitnjaku, otvorena 1911. godine. Školske godine 1912.—1913. u hodniku je postavljena spomen-ploča o gradnji škole koja i danas stoji tamo, što čini vrlo neobičan prizor s obzirom na to da je zgrada danas stambeni objekt, a nekadašnji školski hodnik je hodnik privatne kuće, gdje možete vidjeti uobičajene stvari iz kućnog života ljudske svakodnevice.


Foto: M.B. i M.F.

Da bi stvar bila još zanimljivija, u zgradi živi nekadašnja učiteljica razredne nastave, ali iz perioda kad se škola već preselila u zgradu u kojoj se danas nalaze Atelijeri Žitnjak. Sjedamo s njom u vrt pored kuće i iz razgovora saznajemo kako su prve godine rada škole bile posvećene obrazovanju djece o uzgoju voća i povrća, te o higijeni. Škola se nije bavila isključivo učenicima/ama, već je bila uključena u život cijelog naselja, jer je dijelila sadnice voćaka mještanima, a učitelji/ce su zajedno s djecom na širem području sadili određene sorte te obrazovali ljude u području poljoprivrede. Saznajemo i kako su učitelji uvijek živjeli u toj zgradi, jer je u prizemlju bio stan namijenjen njima, a na katu se odvijala nastava, te su susjedne gospodarske objekte također koristili učitelji, dok su kasnije ti objekti prenamijenjeni za nastavu, a 70-ih godina 20.st. postaju potpuno stambeni.

Nakon Drugog svjetskog rata i osnivanja socijalističke Jugoslavije dolazi do industrijskog napretka, što se posebno odrazilo na područje Žitnjaka, gdje su se nalazile tvornice INA, Chromos, OKI, Tvornica papira, Tvornica parnih kotlova, Prvomajska… Kao što je i sugovornica naglasila, došlo je do promjene strukture stanovništva jer su se doseljavali mnogobrojni radnici, a to se naravno odrazilo i na školu — bili su potrebni puno veći prostorni kapaciteti za više učenika/ica, pa je tako 1958. škola preseljena u današnje prostore Atelijera Žitnjak.


Osnovna škola Đuro Đaković (izvor: monografija Mjesna zajednica Žitnjak i Osnovna škola Đuro Đaković Zagreb)


Nekadašnji ulaz u OŠ Đuro Đaković i stablo kojeg više nema. Danas: ulaz u Atelijere Žitnjak. (izvor: imonografija Mjesna zajednica Žitnjak i Osnovna škola Đuro Đaković Zagreb)

Škola mijenja ime u Osnovna škola Đuro Đaković, a zgrada u koju se uselila do sredine 70-ih godina ne prestaje biti adaptirana i nadograđivana, ovisno o sve većim prostornim potrebama škole. Prosvjedni radnici i radnice, te upravitelji škole, i dalje su sudjelovali u životu zajednice na više načina. S obzirom na to da je škola bilo usko povezana s Mjesnom zajednicom Žitnjak, okupljala je mještane oko određenih problema cijele zajednice, poput rješavanja infrastrukturnih pitanja, pomaganja siromašnim obiteljima u zajednici, prometne povezanosti s centrom grada, i sl. U monografiji Mjesna zajednica Žitnjak i Osnovna škola Đuro Đaković Zagreb, autor i nekadašnji ravnatelj škole Damjan Vidić, u čije je vrijeme i naša sugovornica radila u školi, piše: “Škola je postala glavni pokretač i nosilac prosvjetnih, kulturnih i političkih manifestacija. Suradnjom s roditeljima i aktivistima društveno-političkih organizacija, ova je uloga još uočljivija i značajnija.” (Vidić 1979:42). Unatoč tome što ravnatelj sam piše hvalospjeve svome radu, zanimljivo je što piše o školi kao ustanovi koja na sebe, za razliku od obrazovnih institucija u centru grada, preuzima zadatke kulturnog centra, jer okuplja širu zajednicu, ali bi trebala i pružati dodatno obrazovanje odraslima i mogućnosti sudjelovanja u kulturnom životu, unatoč udaljenosti od centra grada, odnosno centra kulture (Vidić 1979:60).


Izvor: monografija 100 godina Osnovne škole Žitnjak

U tom kontekstu, autoru su jasna prostorna ograničenja u odnosu na sve veće potrebe. On naglašava i neke druge probleme tadašnjeg rada škole, poput neredovitog pohađanja nastave od strane romske djece, ali ne nudi sustavno rješenje, niti se knjiga bavi romskim stanovništvom. Tek se u nekoliko navrata ono spominje, unatoč značajnom broju romskog stanovništvo na Žitnjaku. Ne postoji podatak o udjelu romske djece među učenicima/ama, ali se navodi kako su u razdoblju od 1911. do 1945. zabilježeni podaci o socijalnoj strukturi učenika/ica i to prema zanimanju očeva, a dijeljeni su na radnička zanimanja (21,5%) i poljodjelska zanimanja (61,4%), dok se Rome svrstavalo u kategoriju “bez zanimanja” (Vidić 1979:47). U tom se razdoblju učitelj Ignac Prosoli, čijom je inicijativom na Žitnjak doveden vodovod te su elektrificirana domaćinstva, posebno zalagao za obrazovanje romske djece. Nakon Drugog svjetskog rata broj Roma se znatno smanjio zbog njihovog odvođenja u koncentracijske logore, gdje im se gubi svaki trag (Ibid.:49). Nakon preseljenja škole u prostore današnjih Atelijera Žitnjak, zabilježeno je da je 1959. u školi postojalo tzv. “cigansko odjeljenje” (Ibid.:57). Zahvaljujući već spomenutom učitelju Ignacu Prosoliju i njegovoj ženi, za vrijeme rata je partizanima bilo moguće koristiti školski telefon, te su na taj način saznavali za planirane ustaške akcije na tom području (Ibid.:21-22).

Dakle, škola na Žitnjaku je apsolutno bila od velikog značaja za tamošnje stanovništvo. Sama lokacija na kojoj su smještene prva škola, okolni objekti čija se namjena mijenjala, a zatim i druga zgrada škole u razdoblju socijalizma, važne su točke upisane u zajedničku memoriju kao dugogodišnje središnje mjesto okupljanja zajednice. Ako ga promatramo u tom kontekstu, možemo reći da je prostor škole u kulturno-antropološkom smislu mjesto te u tom slučaju govorimo o “kulturno konstruiranim fizičkim mjestima, fizičkim prostorima ispunjenima značenjem” (Čapo, Gulin Zrnić 2011:20). Kako kulturne antropologinje Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić navode, “(…) kulturno-antropološki koncepti i individualna iskustva prostora i mjesta impliciraju intrinzičnu vezu i izomorfizam između kulture, prostora (mjesta) i identiteta osobe odnosno zajednice” (Ibid.).


Izvor: monografija 100 godina Osnovne škole Žitnjak

Mjesto je, dakle, kulturno značenjski prostor te kao takav sadržava iskustvenu, emocionalnu, vrijednosnu, interakcijsku i relacijsku, kognitivnu i senzornu, povijesnu i memorijsku dimenziju (Ibid.:35), a u kontekstu škole u Žitnjaku, posebno nam je važna i korisna memorijska dimenzija prostora, s obzirom na to da škola tamo više ne postoji, a do emocionalne, iskustvene i senzorne perspektive došle smo upravo kroz razgovore s mještanima i mještankama o sjećanjima na razdoblje kad se škola još nalazila na toj lokaciji. U ovom slučaju ne postoji institucionalizirano “mjesto pamćenja”, o kakvima Pierre Nora, primjerice, piše kao o mjestima službenog prisjećanja, poput spomenika ili proslava obljetnica, konstruiranih “odozgo” (Nora 2006:30, prema Čapo, Gulin Zrnić 2011:34); nego, postoje individualna i kolektivna sjećanja koja su jednako tako važna u formiranju mjesta o kojem govorimo te se uvijek “definiraju u relacijskom okviru prema vremenu, prostoru i kolektivu” (Ibid.). Dakle, relevantnima smo uzele sjećanja i narative stanovnika/ica Žitnjaka povezane s nekadašnjom školom, te kakav odnos formiraju u sadašnjici, imajući na umu novi život prostora i njegove mijene. Prema Assmannu, za ostvarivanje odnosa s prošlosti potrebni su “dokazi” koji se u današnjici moraju razlikovati od onoga u prošlosti (Assmann 2006:49); te, ako uzmemo prostor Atelijera Žitnjak kao navedeni “dokaz” i polazišnu točku istraživanja, imajući na umu kako se individualna sjećanja uvijek ostvaruju u komunikaciji s drugima (Ibid.:53), a mjesta uvijek izmjenjuju i definiraju kroz interakcije, prostor današnjih Atelijera možemo obogatiti kao mjesto kroz sva navedena znanja. Atelijeri Žitnjak su u ovom smislu vrata za ostvarivanje odnosa s prostorom kroz prošlost i sjećanja, ali i za mogućnosti stvaranja novih odnosa s obzirom na novu funkciju prostora.


Učenici i učenice ispred sada uklonjene biste Đure Đakovića (izvor: monografija 100 godina Osnovne škole Žitnjak)

Razgovarajući sa susjedom koji je pohađao OŠ Đuro Đaković saznajemo kako je bilo biti dijete u to vrijeme i što je sve škola tada omogućavala djeci:

“Samo djetinjstvo je bilo prekrasno. Sjećam se, imali smo tu dnevni boravak, imali smo prekrasnog učitelja koji je s nama bio za vrijeme dnevnog boravka, i bio je čovjek koji je volio djecu. Onda je on nas i kvario jer nam je dopuštao svašta. On bi umjesto nas odradio sve zadatke na ploči. Pa su tu bila jezera; mi bi riješili zadatke i zadaće pa bi s njim išli na kupanje i roštiljanje. Skupili bi lovu i kupili kobasica, pa je to bio super život za nas klince.”

Zgrada OŠ Đuro Đaković se kroz vrijeme stalno nadograđivala, pa je tako u prvoj polovici sedamdesetih dograđen prostor za produženi boravak, a u tom periodu je proširena i adaptirana kuhinja.


Otvaranje nove kuhinje u školi (izvor: monografija 100 godina Osnovne škole Žitnjak)

Također, u ovom periodu, točnije 1973., donesen je prvi urbanistički plan za ovo područje, a dotad su, s obzirom na brzi rast stanovništva, kuće građene uglavnom neplanski i ljudi su se zajedničkim naporima u danim mogućnostima snalazili kako su mogli i znali. Iz tog razloga su škola i mjesna zajednica također bile važne, jer su okupljale i organizirale ljude i znanje, odnosno, kroz te organizacije je mnogima pružena pomoć i podrška; a osim toga, to su bila mjesta na kojima su prepoznate zajedničke potrebe i problemi, te se na taj način moglo brže i efikasnije reagirati na poteškoće u stanovanju, obrazovanju, infrastrukturi, sigurnosti djece, uzgoju hrane i očuvanju okoliša.

Našu drugu sugovornicu iznenađujemo na dvorišnim vratima i na pitanje o nekadašnjoj školi Đuro Đaković kaže nam da smo našli pravu osobu. Malo kasnije nam govori da su danas trebali ići na more, ali se muž razbolio, a onda je došao čovjek očitati struju, pa je kroz šalu dodala: “Sad ste vi tu došle, pa kaj bude još bilo?!” Cijeli je život provela na Žitnjaku i također je bivša učenica škole, ali i bivša članica mjesnog odbora. Kroz razgovor se prisjetila detalja iz školskih dana i gradnje nove škole:

“Gradila se dosta dugo, nije kak’ sad. Montažna gradnja, al’ je bilo kvalitetno. Imala je i kuhinju, zbornicu veliku, hodnik. Po hodniku smo imali klupe da deca sednu dok se izuvaju, cipele smo ostavljali po klupicama, a gore kapute po hodnicima. Kod svake učione su bile vešalice. Svaki razred ima svoje, niko niš’ nije diral jedan drugome. Igralište je bilo skroz dole prema sadašnjoj benzinskoj novoj. Tu smo išli gimnastiku raditi. I nogomet, bile su gol štange.”


Foto: Z.P.

S vremenom je uređeno školsko igralište pored same škole, kojeg se bivša učiteljica razredne nastave prisjeća s velikom radošću i nostalgijom:

“Uredno je bilo, ograda ošišana, atletska staza uređena s pijeskom. Profesori tjelesnog su se uvijek ljutili, naši mali kad bi izašli i vidjeli pijesak, oni bi čučnuli i nešto radili. A onda su oni to morali prekopati i napraviti za te skokove da se može… Dolazio je tu i jedan iz Petruševca trenirati skokove u dalj kad nikog ne bi bilo. Bili su i mali nogometni turniri, bilo je baš živosti na tom igralištu. To je igralište nekako oslikavalo radost života. Tu su se djeca rado družila i dolazila. A sad vidite, jedan dio su nam uzeli za ambulantu, navodno se treba graditi i vrtić, pa će se izgubiti igralište. Sad su napravili igralište tamo preko u naselju, a ovo je zapušteno.”

Nažalost, kako nam bivša učiteljica objašnjava, otkad se škola preselila na treću lokaciju u Petruševec 2000. godine, ova lokacija je potpuno zapuštena. Pripovijeda nam kako je u nekoliko navrata devastiran dječji park s toboganom i ljuljačkama, a gradske službe nisu obnovile park, već su otpilile tobogan i odnijele ga. Smatra da se prema drugim naseljima odnose drugačije, dok je za svoje susjedstvo primijetila određenu nebrigu od strane Grada, te se zbog toga osjećaju zanemareno i odgurnuto.


Foto: Z.P.

U zajedničkom sjećanju mještana vezanom za ovaj prostor svakako je proces preseljenja škole sa Žitnjaka u Petruševec 2000. godine. Kroz cijeli period postojanja škole na ovoj lokaciji je bilo jasno da su potrebe zajednice mnogo veće od samog prostora, odnosno da su kapaciteti u danom trenutku bili stalno nedovoljni, a sama zgrada nije bila u potpunosti adekvatna. To možemo vidjeti na stalnom proširivanju zgrade, dograđivanju novih objekata i adaptacijama prostora, ali, ono što je problematično za stanovnike Žitnjaka, koji su htjeli da škola ostane na dosadašnjoj lokaciji, su netransparentni planovi i komunikacija od strane gradske uprave po pitanju izgradnje nove škole i vrtića. Također, u drugoj monografiji škole, objavljenoj 2011. godine, iako se isprva veliča otvaranje nove škole i slavi njezina modernizacija, autor ipak navodi probleme u vezi građevinske izvedbe, pa tako ističe ponovni manjak prostora za održavanje nastave, vrućine za vrijeme toplijih dana i poplave za vrijeme većih oborina (Barun 2011:23), o čemu su nam pričali i naši sugovornici.

Dakako, ratna zbivanja devedesetih su svakojako promijenila dotadašnju svakodnevicu i odnose, te se promijenila i struktura samog stanovništva. Kako doznajemo od bivšeg učenika koji je školu pohađao u ratnim godinama, škola je zaprimala puno izbjeglica iz Bosne, dok je s druge strane odbjeglo srpsko stanovništvo. U devedesetima škola ponovno mijenja ime u Osnovna škola Žitnjak. Istovremeno je devastirana bista Đure Đakovića koja se nalazila u školskom parku, a bila je postavljena školske godine 1972./’73. Svečano otkrivanje zbilo se 25. travnja, na dan pogibije Đure Đakovića. Dakle, kao što je prevladavalo devedesetih, ni na ovoj lokaciji nije izostalo fizičko brisanje obilježja socijalističke Jugoslavije.

Kao što nam naši sugovornici i sugovornice navode, nije sasvim jasno zašto je donesena odluka da se nova škola gradi na drugom mjestu, ali vjerojatno je tadašnje društveno-političko stanje utjecalo na takav razvoj događaja. Također, mijenjao se i izgled naselja, što je dodatno utjecalo na promjenu svakodnevice mještana i izazivalo određene nesigurnosti po pitanju njihove dotadašnje organizacije života.


Foto: Z.P.

“To je sad duga priča, nikako se nije dalo, tu je politika odigrala svoje, ajmo reći. Nekadašnja ministrica Vokić, ona je bila ta koja je utjecala na to da se ovdje više ne napravi škola, nego da se gradi tamo. Mi nismo bili zadovoljni da se to tamo radi. Mi smo htjeli da se tu gradi škola. (…) Tu su bili prosvjedi, bilo je svašta. Nismo mi bili za to da nam djeca idu tamo, zbog autoputa, zbog ceste, zbog kružnog toka. Zbog neorganiziranosti. Morali smo voditi djecu u školu, nije bilo baš svejedno pustiti dijete, drugi razred, treći razred, da ide tamo prek’. Ovo je selo, bilo je mirno, a onda, kad se napravio taj autoput, sve se promijenilo.”

U povijesti ove škole, i formiranja individualnog i zajedničkog sjećanja te osjećaja mjesta, proces ponovnog seljenja škole, osjećaj nepravde i bunt prema toj odluci, utjecali su na društvene fenomene. Prema antropologu Appaduraiju, upravo takva mjesta pregovaranja i okupljanja zajednice oko specifičnih problema su formativni elementi produkcije lokalnosti i lokalnog znanja (Appadurai 2005:180). Nakon konačnog preseljenja škole, mještani su svjedočili namjernom i sustavnom uništavanju prostora bivše škole, uslijed čega su nerijetko morali zvati policiju i vatrogasce zbog krađa, razbijanja prostora, čupanja radijatora i paljenja parketa unutar zgrade, ali kažu kako se ništa nije poduzimalo da se to spriječi.

Umjetnici i umjetnice prostor bivše OŠ Đuro Đaković, odnosno OŠ Žitnjak, dobivaju na korištenje od Grada Zagreba 2003. godine, nakon njegove prenamjene. Dodjeljivanje atelijera (nekadašnjih učionica i pratećih prostorija) pojedinim umjetnicima/ama je išlo preko komisije pri Gradskom uredu za kulturu. Godine 2004., umjetnici/e koji koriste atelijere osnivaju Umjetničku organizaciju Atelijeri Žitnjak (jednu od prvih takvih u Hrvatskoj), a 2005. pokreću Galeriju AŽ (isprva Studio AŽ) i javni kulturno-umjetnički program. Prostori dodijeljeni umjetnicima/ama nisu bili adekvatni, nedostajali su im radijatori i podovi. Iz razgovora s jednom od korisnica atelijera saznajemo da su mnogo svog vremena i resursa uložili samo u osposobljavanje prostora za boravak i rad, a organizacija im je također služila da prema gradu zagovaraju pomoć u adaptaciji, ali i sigurnosti prostora, jer su u početku imali određenih problema s provalama i oštećivanjima prostora. Od samog početka se prostor, dakle, nije koristio isključivo za atelijere i zaseban rad umjetnika/ica, već i za likovne i obrazovne programe. Umjetnici/e su uskoro pokrenuli i programe popratne izložbama, poput radionica (prvenstveno za djecu, no povremeno i za odrasle), rezidencijalnih boravaka i razmjena umjetnika/ica, razgovora i predavanja, izvedbi i drugih aktivnosti, koje se u pravilnom ritmu nastavljaju odvijati. Jedan od najpoznatijih programa, koji se održava svake godine od osnutka, svakako su sad već kultni Dani otvorenih atelijera, danas Dan otvorenih vrata Galerije AŽ.


Foto: Alem Korkut (izvor: Dossier Žitnjak)

Pričajući o prostoru nekadašnje škole i školi kao mjestu, današnje Atelijere Žitnjak također možemo promatrati kroz proces stvaranja mjesta, odnosno proces koji se nastavio u izmijenjenoj formi, s obzirom na novu namjenu prostora. U lefebvrijanskom smislu, prostor nikad nije dovršena i gotova forma, on se uvijek preobražava i kreira ovisno o interakcijama koje sadrži i s obzirom na vrijeme u kojem postoji (Schmid 2008:43). S obzirom na to, današnji prostor atelijera priča jednu novu priču, ali kreira slično mjesto, upravo zbog toga što ima sličnu funkciju kao nekadašnja škola. Atelijeri Žitnjak danas okupljaju (umjetničku) zajednicu, odgajaju i obrazuju, igraju se i slave, te stvaraju drugačiju vrstu lokalnosti, nevezanu samo za prostor Žitnjaka. Pružaju podršku zajednici, potiču kritičko mišljenje, razvijaju kreativnost, bave se specifičnim i zajedničkim problemima scene i umjetnika/ica te odgovaraju na njihove potrebe. Također, ono što je vrijedno spomenuti jest da u današnjim atelijerima postoji heterogenost kao što je postojala i u doba škole, a manifestira se po raznim osnovama: dobi, spolu, akademskoj vokaciji i umjetničkim smjerovima, ali: “usprkos suštinskim razlikama spram ideje umjetnosti te nasuprot očekivanjima, zajednica funkcionira u harmoniji” (Greiner 2014:16).


Foto: Boris Cvjetanović (izvor: Dossier Žitnjak)

I druge specifičnosti poveznice su s nekadašnjim prostorom i njegovom funkcijom. Primjerice, unutrašnje dvorište, odnosno atrij. Bivša učiteljica škole kazala nam je kako je atrij u školi bio zaključan, a pristup su imali profesorica biologije, domar i ponekad učenici/e, ako bi tamo sadili cvijeće:

“Tu je bio taj atrij i tu je profesorica iz biologije uvijek imala neku prekrasnu ružu, neko novo cvijeće. To je tako lijepo bilo vidjeti. Tu smo prolazili kraj njega, prali ruke i išli u blagovaonicu. Pa su uvijek djeca s divljenjem gledala, eno je procvjetala, eno je, koje će biti boje. Sjećam se da je to bilo baš onako — praznik za oči, kako bi se reklo.”

Jedna od osnivačica Atelijera Žitnjak govori nam na koji način se danas koristi prostor atrija i što je ostalo još iz doba OŠ Đuro Đaković, ali i na koji način se prostor s vremenom ipak mijenjao i adaptirao te pomalo dobivao i novi život, namjenu, novu zajednicu i njenu svakodnevicu:

“Vrt je taj zbilja prekrasan i tu su bile prekrasne ruže. Neke su još ostale. Nažalost, ova najljepša, posebna sorta starih ruža, mirisnih, bogatih, ona izgleda nije preživjela s vremenom, tako da evo, ja sam prošle godine presadila jednu mladicu pa ćemo vidjeti, možda će ta ruža ponovno procvasti u svom punom sjaju.

Kad smo došli, onda je Šime Vulas zasadio smokvu. I evo, ta je smokva sada natkrila cijelo dvorište. Ona ga je okupirala i ljeti radi hlad kad je vruće ako imamo nešto vani. A često se družimo, roštiljamo, programi se često odvijaju vani. Zato posjetitelji često vole i dolaziti ovamo, jer je sve u tonu neformalnog druženja. (…) Mislim da je to naš šarm, otvorenog prostora u kojem se nešto fino napravi za jesti, gdje se možeš doći družiti.”


Foto: Boris Cvjetanović (izvor: Dossier Žitnjak)

U trenutnoj konstelaciji sama lokalna zajednica nije toliko uključena u programe Atelijera Žitnjak, ali određeni odnos je uspostavljen i postoji, te otvara brojne mogućnosti za buduću suradnju i koegzistenciju. S obzirom na to da prostor kao takav i dalje pobuđuje određene osjećaje i sjećanja, te postoji kao otjelovljeno iskustvo i stvara “fuziju sebstva, prostora i vremena” (Casey 1996:9), zanimljivo je čuti da mještani imaju pozitivna mišljenja o tome što je prostor danas, i da im je zapravo drago što prostor živi novi život, jer kako kažu: “To je sad jedna druga priča”. U svakom slučaju, čini im se bolje da se prostor koristi i netko se o njemu brine nego da propada. Susjed i bivši učenik škole kaže da zna prošetati dvorištem nekadašnje škole:

“Znaju imati otvorene prozore, znam da su tu umjetnici, da su tu slike, da se nešto događa unutra i da to živi neki svoj život sada. A znam se prisjetiti i onog svog, znam svaku učionicu, znam gdje se predavalo u kojoj učionici koji predmet i gdje sam ja najviše bio.”

U našim skitnjama po Žitnjaku, slučajnim susretima i razgovorima s mještanima o nekadašnjoj školi, zanimalo nas je čuti više o samoj interakciji između njih i Atelijera Žitnjak, pa nam je već spomenuta mještanka, bivša učenica škole i članica mjesnog odbora ispričala anegdotu o posjetu Atelijerima Žitnjak:

“To je bilo pred deset leti. Onda nas je puno došlo, a nisu jadnici imali kruva toliko. A mi smo to razmeli, ali su se snašli, otišli su tu dole u dućan i donesli kruva. Drugoga su sve imali, aute su imali. Ljudi su se snašli.”

Nakon što nas je sugovornica dobro nasmijala, primjećujemo na terasi kuće instalacije, koje izgleda služe za pokazivanje smjera i jačine vjetra.

— “A kaj ste to gore tu radili, baš smo gledale, kaj ste to od tava radili?”
— “Ma vraga! Tanjuri! Zdele od rosfraja za šalatu! To je napravil tak za sebe.”
— “To se uvek vrti, uvek ima malo vetra, nikad ne stoji.”
— “Evo, sad odavde vetar puše.”
— “Ovaj stoji, a onaj ne, uvek se vrti.”
— “I to je umjetnost, to su instalacije!”


Foto: M.B. i M.F.

Zamolimo ih još možemo li ih fotografirati ispred kuće u dvorištu, u kojoj su proveli već pedeset godina zajedno. “Maaa, slikajte me kak’ hoćete, samo ja sam se raskopčala i imam ovaj fertl da idem na vrt. Da idem na vrt, pa onda moram nekaj pred sebe staviti, granje sve svukud izraslo.”


Dragica i Antun Kramarić ispred svoje kuće na Žitnjaku (foto: M.B. i M.F.)

Tekst: Maša Borović i Maja Flajsig

Lektura i redaktura: Bojan Krištofić

Literatura:

Appadurai, Arjun. 2005. Modernity at Large: Cultural Dimensions of Globalization. Minneapolis, London: University of Minnesota Press.
Assmann, Jan. 2006. “Kultura sjećanja”. U Kultura pamćenja i historija, ur. Maja Brkljačić i Sandra Prlenda. Zagreb: Golden marketing — Tehnička knjiga, 47-78.
Barun, Tomislav. 2011. 100 godina Osnovne škole Žitnjak. Zagreb: Denona d.o.o.
Casey, Edward S. 1996. “How to Get from Space to Place in a Fairly Short Stretch of Time: Phenomenological Prolegomena”. U Senses of Place, ur. S. Feld i K. H. Basso. Santa Fe, NM: School of American Research Press: 13-52.
Čapo Jasna i Valentina Gulin Zrnić. 2011. “Oprostornjavanje antropološkog diskursa. Od metodološkog problema do epistemološkog zaokreta” U Mjesto, nemjesto: Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture, ur. Jasna Čapo i Valentina Gulin Zrnić. Zagreb: Biblioteka Nova etnografija, 9-68.
Greiner, Boris. (ur.) 2014. Dossier Žitnjak. Zagreb: Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak.
Schmid, Christian. 2008. “Henri Lefebvre’s theory of the production of space: towards a three-dimensional dialectic” U Space, Difference, Everyday: Reading Henri Lefebvre, ur. K. Goonewardena, S. Kipfer, R. Milgrom, C. Schmid. New York: Routledge.
Vidić, Damjan. 1979. Mjesna zajednica Žitnjak i osnovna škola Đuro Đaković Zagreb. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.

12.11.2022.