Tin Dožić: 320°C
320°C temperatura je koju postiže lemilica umjetnika Tina Dožića prilikom izrade strujnih krugova u papiru. Riječ je o jednostavnim elektroničkim sustavima u kojima se funkcija klasične tiskane pločice premješta na papir kao nosivu i električki aktivnu podlogu. Multipliciranjem i „otiskivanjem“, ovi jednostavni elektronički sustavi postaju svojevrsne grafike, odnosno crteži vodljivih linija u kojima se vizualna kompozicija i električni tok poklapaju te rezultiraju procesom u kojem se gubi jasna granica između vizualne strukture i električnog vodiča. Naime, grafika i strujni krug u Tinovim radovima predstavljaju istu strukturu: linija je istodobno crtež i vodljivi put struje. Tin Dožić u Atelijerima Žitnjak svoje strujne krugove spaja na zvučnike, uslijed čega se električni signal pretvara u zvučne impulse, proizvodeći ritmične klikove i repetitivne zvučne obrasce. U izložbi „320°C“ autor se referira na Petera Blassera, američkog dizajnera najpoznatijeg po seriji DIY sintesajzera koje razvija pod brendom Ciat-Lonbarde. Jedan od najpoznatijih radova ovog umjetnika je „the rollable synthesizer“ ili, u prijevodu „sintesajzer na smotavanje“ iz 2002. godine u kojem Blasser izrađuje eksperimentalni elektronički uređaj koji kombinira zvučni instrument i fleksibilnu fizičku formu. Ideja uređaja je da se elektronički sklop, umjesto klasičnog krutog kućišta, nalazi na savitljivoj podlozi koja se može smotati, čime se naglašava njegova prilagodljivost i mobilnost. Pritom, svakako, valja naglasiti da mobilnost tj. mogućnost prijenosa nije samo praktična značajka ovog osebujnog instrumenta, već i ona konceptualna; Blasser ovim radom briše granice između elektroničkog sklopa, nosivog objekta i glazbenog instrumenta. „Papirnati“ strujni krugovi Tina Dožića ulaze u dijalog s Blasserovim predtekstom, kako na vizualnoj, tako i na konceptualnoj razini. Osim namjerne vizualne analogije između Dožićevih strujnih shema i Blasserovih sintesajzera, a koja proizlazi iz činjenice da oba prikazuju elektroničke veze kao mrežu linija i čvorova – tkanje za koje će Tin reći kako ga više podsjeća na ručni rad heklanja ili vezenja nego na digitalnu proizvodnju – oba sustava koriste i analogni, kontinuirani električni signal koji se može pretvoriti u zvuk putem zvučnika. Zvučnici koje Tin Dožić izlaže u Galeriji AŽ svojevrsni su ready mades, pronađene kutije koje umjetnik transformira u sasvim specifičan uporabni predmet. Ta transformacija, kao i sam čin izrade strujnih krugova našem umjetniku je važnija od finalnog „proizvoda“. I lemljenje se, kao proces, ne pojavljuje ovdje tek kao tehnički postupak nego kao repetitivna umjetnička praksa koja zahtijeva koncentraciju, vještinu i strpljenje. Ponavljanje istih preciznih gesta ne služi samo tehničkoj izvedbi nego, uz to, ima i kontemplativni karakter gotovo terapeutskog učinka. Ponavljanje jednih te istih pokreta i jednih te istih radnji te, u konačnici, i ponavljanje određenih ritmičkih zvukova koje proizvode strujni krugovi, podsjećaju na ritualiziranu gestu. Radovi, stoga, Tina Dožića izloženi u sklopu izložbe „320°C“ ne predstavljaju samo statične objekte, već proizlaze iz ponavljanja određene operacije. Papirnati sklopivi, odnosno, izloženi objekti ovdje nisu radovi sami po sebi. Na izložbi „320°C“ promatramo ono što se događa kada kroz te sklopove prolazi signal. Drugim riječima, rad ovdje nije sklop kao takav, iako se pojavljuje u formi grafike, jer njegovo značenje ne proizlazi samo iz vizualne kompozicije i materijalne prisutnosti sklopa; realizacija se događa tek kroz protok struje, proizvodnju signala i zvuka. Zvuk, pak, nastaje kao učinak mikro procesa koji se odvijaju unutar sklopa, dok papir služi kao površina na kojoj električni signal postaje vidljiv, čujan i prostorno organiziran. A klikovi, impulsi i ritmički obrasci koje proizvode zvučnici nisu rezultat jednog dovršenog procesa, već manifestacija procesa koji se neprestano obnavlja i, potencijalno, odvija unedogled.

Mirna Rul

Izrada Enzo Mari stola: Maxime Weinmann
Zahvale: Alem Korkut, Hrvoje Spudić
Produkcija rada je financirana sredstvima Ministarstva kulture i medija RH

Tin Dožić (Rijeka, 1989.) završio je studij psihologije na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu (2016) i studij novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2016). U svojoj praksi
često polazi od medija zvuka, a bavi se terenskim snimanjem, radijem, eksperimentalnom glazbom i multimedijalnim instalacijama. Svoj rad temelji na istraživanju medija. Područja interesa
su mu materijalnost medija, (mračna) ekologija, DIY kultura, antropocen i geologija, susret znanosti i umjetnosti, spavanje i snovi. Izlagao je i nastupao na raznim platformama u Hrvatskoj i
inozemstvu, samostalno i u kolaborativnim projektima. Dožićev rad Pjesme za antropocen osvojio je nagradu Zlatna lubenica na festivalu Media Mediterranea 2018. godine. Finalist je nagrade
Radoslav Putar 2019. i alumni WHW akademije u generaciji 2019./2020. Kao član autorskog tima: Sven Sorić (vizualni identitet), Hrvoje Spudić (vizualni identitet), Sara Salamon (video animacija) i
Tin Dožić (oblikovanje zvuka) dobitnik je Nagrade 55. zagrebačkog salona primijenjene umjetnosti i dizajna (2020.) za mlade autore do 35. godina za vizualni identitet za 30. MBZ: Muzički biennale
Zagreb / Music Biennale Zagreb. Dožić i Udovčić su dobili nagradu za mladog autora do 35 godina 58. zagrebačkog salona primjenjene umjetnosti i dizajna (2024.) za rad Šumska koliba.
Član je HZSU.

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Glorije Lizde “I continually hear the sound of a waterfall” koje će se održati u srijedu, 13. svibnja u 19h u Atelijerima Žitnjak, Žitnjak 53.
Izložba je otvorena do 6. lipnja 2026. g.

_________________________________________________________

Glorija Lizde: I continually hear the sound of a waterfall

“Neprestano čujem zvuk vodopada”, povjerila se jedna od pacijentica doktoru Jean-Martinu Charcotu prilikom povratka u bolnicu na liječenje. Dijagnoza je bila histerija, a Charcot jedan od najcjenjenijih neurologa 19. stoljeća. Ovaj “Napoleon neuroza”, kako su ga u njegovo vrijeme običavali zvati, najviše se bavio upravo pacijenticama s histerijom. Dijagnoza se davala prilično olako te predstavljala krovni termin za čitav niz simptoma bez jasnog fizičkog uzroka – od naglih promjena raspoloženja, tikova i konvulzija, bolova u tijelu i slabosti, pa sve do nepravilnosti u menstrualnim ciklusima. Te su nepravilnosti, naime, bile tumačene kao znak nestabilnosti, a nestabilnost je, smatrali su uvaženi liječnici onog vremena, bez sumnje, inherentna upravo ženskoj prirodi. U konačnici, i sama riječ histerija dolazi od grčke riječi hystera koja u prijevodu znači maternica.
Izložba Glorije Lizde “I continually hear the sound of a waterfall” ponavlja pacijentičinu konstataciju, koristeći je kao svojevrsni citatni fragment koji, s jedne strane, prenosi riječi žene s dijagnozom histerije, dok s one druge, predstavlja estetski i konceptualni okvir izložbe u Galeriji AŽ. Kolaži koje Lizde izlaže na Žitnjaku prikazuju, prema autoričinim riječima, “novonastala nedefinirana (ne)bića i prizore” sastavljene od fragmenata arhivskih fotografija te vizualnih prikaza maternice, ginekološkog pribora i fotografske aparature korištene u medicinskom dokumentiranju pacijentica. Umjetnica je vizualne materijale od kojih se sastoje radovi prikupila u arhivima te pronašla u knjigama koje se bave upotrebom fotografije u medicini, kao i u ženskim časopisima s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Te je materijale, u početku, intuitivno spajala i slagala na zid tek kao reference za neki budući rad, da bi, postepeno, gotovo spontano, iz njih nastali nadrealni kolaži koji pripovijedaju o ženskoj prirodi, uslijed nerazumijevanja, patologiziranoj i tretiranoj kao bolest. Slijedom artističkog procesa, medicinski pristup, temeljen na klasifikaciji, kontroli i objektivizaciji ženskog tijela, biva fragmentiran te sastavljen na nekonvencionalan i naizgled nasumičan način, tvoreći vizualnu strukturu koja otvara prostor za neka nova, “ženska”, čitanja praksi koje su se odvijale u bolnici Pitié Salpêtrière. U vrijeme kad se fotografiju smatralo “objektivnim dokazom”, Jean-Martin Charcot i njegovi suradnici, angažirali su fotografe kako bi dokumentirali stanja koja su povezivali s histerijom. Štoviše, u bolnici je otvoren i fotografski studio u kojeg su dovodili pacijentice na fotografiranje. A kad one ne bi pokazivale znakove histerije, pribjegavali su brojnim metodama kojima bi, barem nakratko, dok traje fotografiranje, izazvali na licima nesretnih žena, željeni efekt. Pa su ih tako liječnici ubadali iglama, izlagali smradu sumpora i spaljenih životinjskih dlaka, hipnotizirali ih, ili su im, jednostavno sugerirali kakav se položaj tijela i izraz lica od njih očekuje, da bi fotografija bila uspješna. Slijedom toga, razvija se ideja histerije kao performansa, jer su pacijentice počele “izvoditi” simptome u skladu s očekivanjima liječnika i publike. Glorija Lizde koristi ove povijesne modele reprezentacije transformirajući ih kroz medij kolaža. No, ti kolaži ne rekonstruiraju povijest, niti ponavljaju predtekst, već dekonstruiraju narativ, uspostavljajući nove odnose i značenja u kojima se fragmenti prošlosti preoblikuju u prostor ženskog iskustva, snage i reinterpretacije. U izložbi “I continually hear the sound of a waterfall” umjetnica prisvaja te izlaže pogledima povijesno patologizirane fragmente ženskog iskustva, prepoznajući u onome što je nekoć bilo označeno kao histerija – u cikličnosti, osjetilnosti i krhkosti – izvor ženske snage. Razotkrivajući patrijarhalne mehanizme proizvodnje diskursa o ženskoj labilnosti, Glorija Lizde, kroz svoje radove, žensko tijelo i iskustvo upisuje kao prostor otpora, autonomije i ženske mudrosti. Izložbu, stoga, možemo čitati i kao suptilnu subverziju povijesnih režima nadzora i kontrole koji su oblikovali narativ koji i danas opstaje u različitim oblicima patrijarhalnih struktura i njihovih opskurnih suvremenih manifestacija, a koje, između ostalog, možemo pratiti i na zagrebačkom glavnom trgu svake prve subote u mjesecu.

Mirna Rul

__________________________________________________________

Glorija Lizde (1991., Split) završila je preddiplomski studij filma i videa pri Umjetničkoj akademiji u Splitu te diplomski studij fotografije pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. U svom fotografskom radu istražuje teme obiteljskih odnosa, traume, genetskog naslijeđa i sjećanja koristeći dokumentarnu i insceniranu fotografiju.

Ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi te sudjelovala na brojnim skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu od kojih izdvaja O21 OSTRALE Biennale, Residency Unlimited New York, Robert Capa Contemporary Photography Center, QUAD Gallery, Benaki Museum, 57. Zagrebački salon. Nominirana je za World Press Photo Joop Swart Masterclass 2020. te je jedna od izabranih fotografkinja u međunarodnom programu za nadolazeće umjetnike Parallel – European Photo Based Platform 2018. i 2021. g. Dobitnica je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. godinu. te dobitnica Nagrade Radoslav Putar 2022. za najboljeg mladog umjetnika.

www.glorijalizde.com

/////////////////////////////////////////////////////////////////

GALERIJA AŽ / ATELIJERI ŽITNJAK
― Žitnjak 53, Zagreb / atelijerizitnjak.com
― voditelj UO Atelijeri Žitnjak: Alem Korkut
― voditeljica Galerije AŽ: Mirna Rul
― fotograf: Boris Cvjetanović
― tenički postav: Jakov Habjan
― dizajner: Boris Greiner
Program UO Atelijera Žitnjak u 2025. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, te Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Nike Oblak i Primoža Novaka “And Now for Something Completely Different 19”, koje će se održati u četvrtak, 16. travnja u 19h u Galeriji AŽ.
Izložba je otvorena do 10. svibnja 2026.g.

Nika Oblak & Primož Novak: And Now for Something Completely Different 19

Umjetnički duo Nika Oblak i Primož Novak prvi put gostuju u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak, a publici Galerije AŽ predstavljaju se devetnaestom iteracijom svog umjetničkog projekta „And Now for Something Completely Different“. Kao u brojnim prethodnim iteracijama, i na Žitnjaku će ovaj dugovječan umjetnički tandem – jer Oblak i Novak zajedno djeluju već više od dvadeset godina – promišljati kompleksne odnose između čovjeka i tehnologije, smještajući sva vizualna „poglavlja“ ove „potpuno drugačije“ priče, unutar sučelja i rubova ekrana, iz kojih umjetnici ne mogu pobjeći. Montipajtonovska referenca iz naziva izložbe sugerira nam kako je ovdje riječ o skečevima koji nemaju linearni slijed, već egzistiraju kao niz crtica koje perpetuiraju jednu te istu ideju ispričanu svaki put na sasvim drugačiji način. U radovima Nike Oblak i Primoža Novaka ne čita se puka kritika tehnološkog napretka i digitalnog okruženja s kojim smo se već toliko saživjeli da je ono postalo dio nas. U ovim radovima umjetnici duhovito kontempliraju o neminovnosti ispreplitanja organskog s neorganskim i pokušaju kakvog-takvog suživota stvarnog i virtualnog. Što smo više okruženi digitalnim svijetom, on sve intenzivnije počinje oblikovati našu percepciju stvarnosti i naš identitet, a taj isti identitet, pak, postaje sve nesigurniji, jer, kako vrijeme prolazi, više ni sami ne znamo što je „naše“, a što smo pokupili iz virtualnog okruženja. Autori ipak pokušavaju zadržati svojevrsnu kontrolu, za koju su svjesni da im malo pomalo izmiče, te balansirati – kako u doslovnom, fizičkom smislu, tako i u onom metaforičkom – između svih krajnosti koje nam tehnološki napredak i društvo nameću. Jer umjerenost kao da više i nije opcija. Njihovi stalni pokušaji balansiranja, ustajanja, padanja i ustrajnog kretanja ukrug govore o konstantnom bivanju na granici između kontrole i gubitka kontrole, smisla i apsurda, ljudskog i mehaničkog. U tom se smislu ravnoteža nikad uistinu i ne postiže, pa iako protagonisti djeluju kao da pokušavaju održati neku vrstu stabilnosti, ta je stabilnost kratkog vijeka. Ponavljanje radnji funkcionira kao pokušaj preuzimanja kontrole – no kako se radnja uvijek iznova ponavlja, sve više do izražaja dolazi njena inherentna apsurdnost. U radovima ovih autora ponavljanje radnji funkcionira kao ključni mehanizam kojim se razotkriva odnos između živog i mehaničkog na način na koji taj odnos promatra Henri Bergson, a taj mehanizam, u konačnici, rezultira humorom i ironijom. Naime, Bergson je smatrao kako se mi, kao ljudska bića, smijemo onim situacijama u kojima se čovjek ponaša rigidno, ponavljajući kakvu akciju ili pokret uvijek iznova, poput automata, stroja ili lutke na koncima. Život je fluidan i promjenjiv, govori Bergson u svom eseju „Smijeh“, dok je sve ono mehaničko kruto, automatsko i repetitivno. Komično nastaje upravo u trenutku kada se ta dva principa sudare – kada se ono što je živo počne ponašati kao stvar.
U radovima Oblak i Novaka taj sudar nije trenutan ili jednokratan, nego namjerno produžen i (pre)naglašen. Tijelo se ne nalazi slučajno u mehaničkom obrascu, poput Bergsonova primjera o komici koja proizlazi kad se čovjek posklizne na koru od banane, a njegovo tijelo, izbačeno iz ravnoteže u trenutku pada počinje nalikovati tijelu kakve mehaničke lutke. Oblak i Novak u tom “sudaranju” namjerno ustraju – pokreti se ponavljaju, geste se automatiziraju, a ponašanje postaje predvidivo gotovo do razine potpune depersonalizacije. Poput Sizifa, koji je, razljutivši bogove, kažnjen vječitim guranjem kamene gromade uzbrdo, a koja pri samom vrhu brda ponovo pada u njegovo podnožje, radnja u radovima naših umjetnika nema neko razrješenje ili napredak, te nam se čini da umjetnici dobrovoljno pristaju na kaznu, kad su se već pristali “uvući” u diskurs o tehnološkom napretku. I dok, s jedne strane, njihove radove možemo promatrati kao komično preuveličavanje koje, kao takvo, dovodi do apsurda, ono svakako postaje i odraz određenog egzistencijalnog stanja, pri čemu vječito ponavljanje istog ukazuje na temeljnu apsurdnost ljudskog postojanja na koju se valja priviknuti. Jer, s obzirom na činjenicu da izlazak iz obrasca naši umjetnici, uz sav trud, nisu uspjeli naći, ništa osim balansiranja ili prilagodbe situaciji im i ne preostaje.

Mirna Rul

Nika Oblak i Primož Novak djeluju kao umjetnički kolektiv od 2003. godine. U svojoj umjetničkoj praksi istražuju suvremene medije i društvo vođeno kapitalom, analizirajući njegovu vizualnu i jezičnu strukturu.
Izlagali su diljem svijeta, na manifestacijama i u institucijama poput Sharjah Bijenala (UAE), Japan Media Arts Festivala u Tokiju (JP), Istanbulskog bijenala (TR), Transmediale u Berlinu (DE), FILE festivala u São Paulu (BR)…
Oblak i Novak dobitnici su brojnih nagrada i potpora, uključujući CYNETART nagradu (DE), posebno priznanje na Bijenalu WRO (PL), nagradu White Aphroid koju dodjeljuje MMC KIBLA (SI) te počasno priznanje nagrade Rihard Jakopič, najvišeg nacionalnog priznanja za vizualnu umjetnost u Sloveniji.

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Nika Oblak & Primož Novak: And Now for Something Completely Different 19

The artistic duo Nika Oblak and Primož Novak are appearing for the first time at Zagreb’s Atelijeri Žitnjak, where they present to the audience of Gallery AŽ the nineteenth iteration of their artistic project “And Now for Something Completely Different.” As in many of its previous iterations, this long-standing artistic tandem—Oblak and Novak have been working together for more than twenty years—will here reflect on the complex relationships between humans and technology, situating all the visual “chapters” of this “completely different” story within the interfaces and edges of screens from which the artists cannot escape.
The Monty Python reference in the exhibition title suggests a series of sketches without a linear sequence, existing instead as a chain of fragments that perpetuate the same idea over and over again, each time told in a completely different way. The works of Nika Oblak and Primož Novak are not merely a critique of technological progress and the digital environment, with which we have become so deeply intertwined that it has effectively become part of us. Rather, the artists humorously contemplate the inevitability of the intertwining of the organic and the inorganic, and the attempt at some form of coexistence between the real and the virtual.
The more we are surrounded by the digital world, the more intensely it begins to shape our perception of reality and our identity. That same identity, in turn, becomes increasingly uncertain, because as time passes, we no longer know what is truly “ours” and what we have absorbed from the virtual environment. The authors nevertheless attempt to maintain a certain degree of control—aware that it is gradually slipping away—while balancing, both in a literal, physical sense and in a metaphorical one, between the extremes imposed by technological progress and society. Moderation, it seems, is no longer an option.
Their continual attempts at balancing, rising, falling, and persistently moving in circles speak of a constant state of being on the threshold between control and loss of control, meaning and absurdity, the human and the mechanical. In this sense, balance is never truly achieved; although the protagonists appear to strive for a form of stability, it is always short-lived. The repetition of actions functions as an attempt to regain control—but as the action is endlessly repeated, its inherent absurdity becomes ever more pronounced.
In the works of these artists, repetition serves as a key mechanism through which the relationship between the living and the mechanical is revealed, in a way that echoes Henri Bergson’s interpretation. Ultimately, this mechanism results in humor and irony. Bergson argued that we, as human beings, laugh at situations in which a person behaves rigidly, repeating an action or movement over and over again, like an automaton, a machine, or a puppet on strings. Life, he writes in his essay “Laughter,” is fluid and ever-changing, whereas everything mechanical is rigid, automatic, and repetitive. The comic arises precisely at the moment when these two principles collide—when what is alive begins to behave like a thing.
In the works of Oblak and Novak, this collision is not momentary or singular, but deliberately prolonged and exaggerated. The body does not accidentally fall into a mechanical pattern, as in Bergson’s example of comedy arising when a person slips on a banana peel and, thrown off balance, begins to resemble a mechanical puppet. Oblak and Novak persist in this “collision” intentionally—movements are repeated, gestures become automated, and behavior becomes predictable almost to the point of complete depersonalization.
Like Sisyphus, who, having angered the gods, was condemned to eternally push a boulder uphill only for it to roll back down just before reaching the top, the actions in the artists’ works offer no resolution or progress. It seems as though the artists willingly accept this punishment, having already entered the discourse on technological progress. While their works can, on one hand, be viewed as a comically exaggerated path leading into absurdity, they also reflect a particular existential condition in which the endless repetition of the same points to the fundamental absurdity of human existence—an absurdity one must learn to live with.
Given that, despite all efforts, the artists have found no way out of the pattern, nothing remains but balancing or adapting to the situation.

Mirna Rul

Nika Oblak & Primož Novak have been working as a collective since 2003. In their artistic practice they examine contemporary media and capital driven society as they dissect its
visual and linguistic structure. They have exhibited worldwide, in venues like the Sharjah Biennial (UAE), Japan Media Arts
Festival, Tokyo (JP), Istanbul Biennial (TR), Transmediale Berlin (DE), FILE Sao Paulo (BR)… Oblak & Novak received numerous grants and awards, including the CYNETART Award (DE),
an honorary mention at Biennale WRO (PL), White Aphroid Award by MMC KIBLA (SI) and Rihard Jakopič honorable mention, highest national award for visual arts (SI).

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Antonija Kutleše “Jesam li spreman postati superjunak?” koje će se održati u utorak, 24. ožujka 2026. godine u 19h u Galeriji AŽ.
Izložba je otvorena do 14. travnja. 2026.

Antonio Kutleša: Jesam li spreman postati superjunak?
„Jesam li spreman postati superjunak?” pitanje je koje Antonio Kutleša postavlja samome sebi u aktualnoj izložbi istog naziva u Galeriji AŽ Atelijera Žitnjak. Kad govorimo o superjunacima, gotovo nam uvijek u misli dolaze prepoznatljivi likovi iz popularne kulture poput Supermana, Batmana i sličnih boraca za pravdu, kao i njihovi suparnici, zlikovci koji, na kraju priče, nakon dugotrajne borbe između dobra i zla i svih peripetija koje su ovdje kako bi učinile priču napetijom, budu poraženi. Jer, uče nas odmalena, dobro uvijek mora pobijediti zlo. Takav je i kanon priča o superjunacima, odnosno ustaljeni narativni obrazac kojeg nalazimo u stripovima i filmovima, bez obzira o kojem superjunaku ili superjunakinji da je riječ. Kanonska struktura u kojoj se na samom početku pojavljuje neka prijetnja, nakon čega slijedi dugotrajna i teška borba između superjunaka i njegovih oponenata, to jest borba između dobra i zla koja, pak, kulminira nekim kriznim događajem u kojem superjunak umalo gubi te, na kraju, ipak konačna pobjeda junaka, uz nezaobilaznu moralnu pouku, prisutna je još u antičkim mitovima. Umberto Eco u svojim analizama popularne kulture, a ponajviše u poznatom eseju o Supermanu uspoređuje superheroje s mitskim junacima poput Ahileja ili Herkula. Naime, i jedni i drugi posjeduju nadnaravne sposobnosti koje im omogućuju da se suprotstave nepravdi, pri čemu su mitski junaci obično polu-bogovi ili imaju neko božansko porijeklo, a superjunaci, sukladno sekularnoj dimenziji priča o istima, vanzemaljsko porijeklo ili su rezultat neke mutacije i napredne tehnologije. Misija im je gotovo identična – zaštiti društvo od čudovišta, odnosno, zlikovaca, a moralne osobine poput hrabrosti, požrtvovnosti i pravednosti zajedničke su jednima i drugima. Ono po čemu se superjunaci razlikuju od mitskih junaka, njihovo je trajanje, odnosno trajanje same priče, smatra Eco. Antički mitovi imaju svoj početak i kraj; tijekom pripovijesti dolazi do transformacije junaka, a kad se ostvari njegova sudbina, čemu zapravo vode svi događaju, jer Grci i Rimljani su smatrali da sudbini ionako ne možemo pobjeći – priči je kraj. Kad su superjunaci, s druge strane, u pitanju, njihov karakter je plošan i ne razvija se, a sve kako bi se tako „zamrznuta u vremenu“ priča o borbi dobra i zla, mogla perpetuirati unedogled, u serijalu koji nikad ne mora završiti. Antonio Kutleša u svojoj izložbi „Jesam li spreman postati superjunak?“ rekreira dječačku maštariju da postane superjunakom, otvarajući pitanja poput onih osobne odgovornosti i mogućnosti djelovanja pojedinca u suvremenom društvu. Superjunak pritom postaje simbolom moralnih vrijednosti koje utjelovljuje u fikcionalnom okruženju, a koje su u suprotnosti s vrijednostima koje propagira stvarno društvo u kojem živimo. Kutleša naglašava kako uloga superjunaka nadilazi fikciju te oni, kod djece, postaju moralnim uzorima koji uče hrabrosti, požrtvovnosti i općem dobru. Svoje supermoći ovi junaci nikad neće iskoristiti protiv ljudi ili za svoje dobro, već će se boriti za pravednije društvo. No, odrastanjem djeca se suočavaju s moralnim dilemama u društvu koje ne potiče vrijednosti koje su u skladu s onima iz priča o superjunacima. Ukazivanje na nepravdu u takvom društvu rezultira odbacivanjem i izolacijom „zviždača“ i drugih boraca za pravdu, zbog čega je kolektivno djelovanje još potrebnije. U vrijeme kad su supermoći dostupne svima – jer napredak tehnologije koja je nekad bila izvor nadljudske moći superjunaka, omogućava nam da stvari uzmemo u svoje ruke i obračunamo se s nepravdom – za pasivnost, smatra Kutleša, nema opravdanja. Elemente rada smješta u poluzatvorene arhivske kutije koje ga podsjećaju na fragmente djetinjstva, a u koje promatrač može zaviriti i pogledati dijelove superjunakova kostima, čime se izaziva blaga nelagoda suočavanja s vlastitim zaboravljenim idealima i pitanjem što nas danas sprječava da djelujemo. U tom smislu, izložba se može čitati i kao autorov svjestan odmak od konkretne akcije – kao prostor u kojem vlastitu društvenu neaktivnost prepoznaje te opravdava kroz umjetnički čin, pri čemu se introspektivni povratak fragmentima djetinjstva i zamišljenim herojskim identitetima pojavljuje kao svojevrsni supstitut za stvarno djelovanje u sadašnjosti. Ipak, on će pripremiti oklope, masku i katanu, kako bi bili spremni, kad dođe vrijeme, da se beskrajna priča o borbi dobra i zla ipak završi konačnom pobjedom dobra i, sukladno kanonu antičkih mitova, uništenjem čudovišta jednom za svagda.
Mirna Rul

Antonio Kutleša rođen je 1993. u Zagrebu. U rujnu 2015. upisuje diplomski sveučilišni studij likovne kulture, s glavnim umjetničkim predmetima grafika i primijenjena grafika, u klasi profesorice Ines Krasić. Godine 2018. diplomirao je s izvrsnim uspjehom i nagradom akademskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti najuspješnijim diplomantima; stječući zvanje magistra edukacije likovne kulture. Aktivno sudjeluje na likovnoj umjetničkoj sceni u polju proširene grafike. Svoj rad izlagao je na izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je nagrada za umjetnički rad, od kojih se ističu prva nagrada za mlade umjetnike “Ivan Kožarić”, nagrada Galerije Kranjčar u sklopu 36. Salona mladih i A4 prvo izdanje nagrada Galerije umjetnina u Splitu. Od 2024. godine radi kao umjetnički suradnik, u umjetničkom polju kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Produkciju rada podržao je Gradski ured za kulturu i civilno društvo u sklopu Posebnog javnog poziva za financiranje programa koji uključuju mlade umjetnike.

Pozvamo Vas na performanas Sz. Berlin Elevacija [RZZ-26] koji će se održati 26. veljače u 19h u Atelijerima Žitnjak.

Sz. Berlin Elevacija [RZZ-26]

RZZ-22 (Rekvijem za ždralove) bio je polusatni A/V performans koji je po narudžbi slovenskog kolektiva BridA realiziran za R.o.R. Festival. Održan je u prostoru Mostovna, u Novoj Gorici, 26. svibnja 2022. godine. Temeljio se na vizualnoj i zvučnoj reinterpretaciji fotografija povijesnih industrijskih dizalica u Rijeci. U radu je korišten softver za sonifikaciju, koji omogućuje generiranje i izvođenje apstraktnog zvuka izravno iz fotografija i videozapisa određenih lokacija.
Komponiran kao rekvijem za gradske povijesne dizalice, projekt odgovara na ubrzanu automatizaciju lučkih dizalica i planiranu zamjenu njihovih operatera umjetnom inteligencijom. Prije stotinu godina, golemi kranovi koji danas stoje napušteni u gradovima poput Rijeke djelovali bi jednako fantastično kao roboti — poput bjegunaca iz priče autora H. G. Wellsa. Danas ti industrijski divovi postaju simboli baštine, a čak i novije dizalice iz 20. stoljeća zastarijevaju. Sjećanja njihovih operatera također će brzo izblijedjeti. Ova revidirana audiovizualna izvedba nastoji odati počast tim masivnim strojevima, ponovno prizvati njihovu otuđenu, proto-robotsku auru te propitati što se gubi kada oni utihnu.

Elevacija [RZZ-26] revidirana je verzija izvedbe iz 2022., producirana za Žitnjak. Kombinira vizuale iz 2022.godine s novijim snimkama industrijskih zona Rijeke. Na taj način prikazuje njihovu degradaciju u razdoblju od 2021. do 2026. godine. Podijeljena je u tematske cjeline koje istražuju i povezuju različite tipove dizalica, od najstarijih do novijih. Svaka cjelina polazi od njihovih specifičnih vizualnih formi, kao i zvukova koje softver iz njih generira. Umjesto glazbenog portreta, “uranjajući” zvučni pejzaž proizlazi izravno iz njihovih vizualnih tekstura.
Sz. Berlin

2007. Sz. Berlin je osnovan u Londonu. Redovni A/V nastupi u Londonu.
2008. Time Machine Biennale – tri instalacije i jedna live akcija u nuklearnom bunkeru u Konjicu, Bosna i Hercegovina.
2009. Sz. Berlin sudjeluje u tematskoj kompilaciji DDR60.
2010. 2. NSK State Folk Art Biennale – film Furchtbare Schönheit entstand uključen je u izložbu, a live performans održan je u Ballyvaughan Castle. Live izvođenje soundtracka filma održano je u The Horse Hospital u listopadu.
2011. Nastupi u Iklectiku, London, i na brodu M.S. Stubnitz u Hamburgu.
2012. Objavljen CD Windstärke zwolf.
2013. A/V rad Towards a concrete dys(u)topia, koji istražuje simboliku brutalizma, premijerno je izveden u Iklectiku.
2014. Objavljen je The Tower, film o napuštenom londonskom neboderu. A/V live performans RZZ-22 na R.o.R. Festival u Novoj Gorici, posvećen riječkim lučkim dizalicama. U listopadu je performans SZB-22 održan na 2. Bruital Berlin Uproar. U studenom je TEV-22, filmska suradnja s redateljem Nik Panicom, prikazan na Burren College of Art. U prosincu 2022. otvorena je samostalna izložba Disposizione Schematica, RZR-22 u DKC Lamparna. Izložba je istraživala ruinirano željezničko skladište u Rijeci i uključivala drugu video-suradnju s Panicom.
2015. Sz. Berlin sudjeluje u rezidenciji R.o.R. Residency, u organizaciji slovenskog umjetničko-kustoskog kolektiva BridA, u kontekstu projekta European Capital of Culture. Samostalna izložba Sprava in sinteza otvorena je u Studio 136, Šempas, u srpnju 2023, temeljena na arhitektonskoj povijesti grada Nova Gorica. Otvaranje je praćeno A/V performansom Disonantna Sinteza (Dissonant Synthesis). Nove verzije performansa predstavljene su i u Gradskoj vijećnici Nove Gorice povodom Slovenskog dana arhitekata (listopad 2023) i u Iklectiku, London (studeni 2023). U studenom Sz. Berlin sudjeluje na grupnoj A/V izložbi T.F.I.D. (The Future is Dead) predstavljenoj u New Yorku, Kini i Poljskoj, s filmom Spiel mit zeit (HDV-23) inspiriranim ruiniranim hotelom Haludovo Palace Hotel.
2016. A/V kolaborativni projekat Sz. Berlin ± Panic objavljuje audiovizualnu Trilogy of Decay – o bivšim industrijskim lokacijama u Hrvatskoj.
2017. Prošireno terensko istraživanje projekta Sz. Berlin ± Panic u elektrani Snaga i Svetlost u Belgrade. Kratki film Iluminacija [BGD-25] prikazan je u Beogradu, Trbovlju i Rijeci u svibnju–lipnju 2025. u okviru projekta FASIH. U listopadu je dokumentarni film Transformacija [SVT-25] prikazan na art+science festivalu u Silosi, Beograd.

Sz. Berlin Elevacija [RZZ-26]

RZZ-22 (Rekvijem za ždralove) was a half-hour A/V performance commissioned by the Slovene collective BridA for R.o.R. Festival 2022. It took place at Mostovna, Nova Gorica on 26th May 2022. It was based on visual and sonic reprocessing of photos of Rijeka’s historic industrial cranes. It used sonification software, which makes it possible to generate and play abstract sound directly from location photos and videos.
It was composed as a requiem for the city’s historic cranes, responding to the rapid automation of dockyard cranes and the planned replacement of their operators by A.I. A century ago, the colossal cranes that now stand idle in cities like Rijeka would have seemed as fantastic as robots, like escapees from a story by H.G. Wells. Now, these industrial giants are becoming heritage icons and even more recent 20th century cranes are becoming obsolete. The memories of their operators will also fade rapidly. This revised audiovisual performance is intended both to pay tribute to and to recover the alien, proto-robotic aura of these massive machines and to question what may be lost as they fall still.
Elevacija [RZZ-26] is a revised version of the 2022 performance produced for Žitnjak. it combines the 2022 visuals with more recent images of Rijeka’s rapidly changing industrial zones. In this way, it shows their evolution and degeneration in the period between 2021 and 2026.It is split into thematic sections, exploring and merging the different types of crane, from the oldest to more recent. Each section works with their specific visual forms, plus the sounds that the software generates from them. Rather than a musical portrait, the immersive soundtrack is derived directly from their visual textures.
Sz. Berlin

2007 Sz. Berlin formed in London. Regular London A/V performances.
2011 Time Machine Biennale – three installations and a live action in the nuclear bunker at Konjic, Bosnia.
2014 Sz. Berlin commissions and participates in the thematic compilation DDR60.
2016 2nd NSK State Folk Art Biennale Ireland – the film Furchtbare Schönheit entstand is included in the exhibition and a live action takes place at Ballyvaughan Castle. A live performance of the film soundtrack is held at The Horse Hospital, London in October.
2017 Performances at Iklectik, London, and aboard M.S. Stubnitz, Hamburg.
2018 Release of the CD Windstärke zwolf.
2019 The A/V work Towards a concrete dys(u)topia exploring the symbolism of Brutalism premieres at Iklectik.
2022 Release of The Tower, a film about an abandoned London tower block. A/V live performance RZZ-22 at R.o.R. Festival, Nova Gorica, dedicated to the port cranes of Rijeka. In October, the performance SZB-22 took place at the 2nd Bruital Berlin Uproar, based on the history of Tempelhof Airport. In November TEV-22, a film collaboration with filmmaker Nik Panic was shown at Burren College of Art. In December 2022, the solo exhibition, Disposizione Schematica, RZR-22 opened at DKC Lamparna. This explored a ruined rail depot in Rijeka and included a second video collaboration with Panic.
2023 Sz. Berlin participates in the R.o.R. Residency, organised by Slovene artistic-curatorial collective BridA in the context of the European City of Culture. The solo exhibition Sprava in sinteza opened at Studio 136, Šempas in June 2023, based on the architectural history of the city of Nova Gorica. The opening was followed by the A/V performance Disonantna Sinteza (Dissonant Synthesis). New versions of the performance were also presented at Nova Gorica City Hall for the Slovene Day of Architects (in October 2023) and Iklectik, London (November 2023). In November Sz. Berlin participated in the group A/V exhibition T.F.I.D. (The Future is Dead) presented in New York, China and Poland with the film Spiel mit zeit (HDV-23) inspired by the ruined Haludovo Palace hotel.
2024 The A/V collaborative project Sz. Berlin ± Panic releases its audiovisual Trilogy of Decay – about ex-industrial sites in Croatia.
2025 Extended research by Sz. Berlin ± Panic on site at the power station Snaga i Svetlost in Belgrade. The short film Iluminacija [BGD-25] was shown in Belgrade, Trbovlje and Rijeka in May-June 2025 in the framework of the FASIH project. In October the documentary Transformacija [SVT-25] was shown at the art+science festival at Silosi, Belgrade.

Šikuti Machine
Andiju
Atelijeri Žitnjak
Petak (Noć muzeja), 30.1.2026. u 19 sati

Karisimo publiko, šikutska štorija vega lita slavi srebrni pir! Ni bilo za verovati da ćemo zdurati toliko, ma smo. Krivci je dosti, da ne brojin ki sve. Valja reći svin ke se čuju meritani: Fala – i unima ki su pomogli i unima ki su odmogli, bez jenih i drugih ne bi bila živa Mašina. Budite, pravi, ku maj morete, i dojdite na Žitnjak da nan bude skupa drago!

Nakon što su Šikuti Machine dva puta svoj rad predstavili u Muzeju suvremene umjetnosti, njihov treći zagrebački nastup bit će u Atelijerima Žitnjak, prostoru znatno prikladnijem njihovoj umjetničkoj vokaciji, koja je sve prije nego mainstream, a kamo li bliska ikakvoj institucionalnosti. Ljetos je Alem Korkut, redoviti izlagač i gost Šikutskih događanja, rekao Darku Pekici da bi Šikuti mogli do Žitnjaka i smisliti neku izložbu, pogotovo što obilježavaju dvadeset pet godina rada. Pekica je, naravno, pristao i eto sada Šikuta konačno i na bliskom im Žitnjaku.
Šikuti Machine započeli su svoje djelovanje na Uskrs 2000. godine, performansom Fitness. Nakon mise, s traktorom i prikolicom punom gnoja prošli su Savičentom, potom gnoj istresli u Žlinju (vrtača ispred kaštela Morosini-Grimani), neko vrijeme vježbali s vilama, zapjevali Oj Tonina, sjeli nazad na traktor i otišli. „Svi su u tome tražili neku poruku”, rekao je tada član grupe Elvis Lenić, „Mi smo rekli: OK, ako hoćete poruku, ona je osvješćivanje ljudi. Zašto trošiti lovu na fitness, kad možeš ići raditi u kampanju.” Ova izjava i taj prvi performans jasno je odredio smjer umjetničkog djelovanja kulturno-umjetničke grupe Šikuti Machine jer će se svi performansi, izložbe i filmovi grupe bazirati na svakodnevnici njihove okoline. Težački život i posao smatraju svojim prirodnim okruženjem od kojeg ne bježe, već mu pokušavaju vratiti davno zaboravljeni dignitet te o tome progovaraju originalnim autorskim interpretacijama nedvojbene umjetničke aure. Zazivajući povratak ruralnim vrijednostima, Šikuti su pronašli formulu za svoje neformalno i od svake mistifikacije oslobođeno autorsko djelovanje, učinili jedinstvenu sintezu tradicije seoskog života i suvremenog kulturalnog i civilizacijskog okružja te ukazali na neraskidivu vezu čovjeka i prirode, odnosno na humane vrijednosti bez kojih nema istinskog civilizacijskog napretka.
U proteklih 25 godina, Šikuti Machine (kao grupa ili pojedinačno njezini članovi) održali su točno 25 izložbi, osmislili 12 performansa te snimili šest filmova i tri videorada među kojima i poetsko-dokumentarne filmove Elvisa Lenića. Treba navedenome pribrojiti brojne izvedbe performansa, predstavljanja, razgovore, glazbene prezentacije, kolumne u Glasu Istre i dvije knjige Darka Pekice, kao i fotografije Andija Bančića. Osim istaknutog autorskog djelovanja, osmišljenog na sintezi ruralne tradicije i suvremenog kulturalnog i civilizacijskog okružja, Šikuti su organizirali i brojne koncerte, uglavnom alternativnih rock-grupa, te su ugostili 65 izvođača (grupe i pojedince) takve glazbene poetike, a organizirali su i brojne nastupe kantadura i drugih interpreta istarske narodne glazbe. U Galeriji Šikuti, oštariji Ferlin i loži održano je 120 izložbi i 21 performans, pretežno istarskih i hrvatskih umjetnika s ponekom međunarodnom participacijom, a održano je 8 filmskih i video projekcija te tri kazališne predstave. Organizirane su i brojne književne večeri, društveno-političke tribine, predavanja, razgovori…
U Atelijerima Žitnjak Šikuti će izložiti instalaciju Darka Pekice „Savičenta in the morning“, slike Noela Šurana, fotografije Andija Bančića (†), film Franeta Pekice i još ponešto.

Dobro nam došli!

Mladen Lučić

///////////////////////////////////////////////////////////////

Šikuti Machine, umjetnička skupina osnovana 2000. u Svetvinčentu (Savičenti). Čine je Andi Bančić (†), Denis i Elvis Lenić, Mauro Macan, Darko Pekica i Neven Peršić.
Bavi se izvođenjem performansa, snimanjem filmova i organizacijom izložaba i koncerata. Svoj izričaj zasniva na prirodi i kulturi istarskih sela, upozoravajući na umjetničku i civilizacijsku vrijednost ruralne kulture. Među najuspjelije projekte ubrajaju se performansi Fitness (održan na Uskrs 2000. u Svetvinčentu) i Manjadura, instalacija Teza (Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, 2002), filmovi E. Lenića Cuki (druga nagrada na 33. reviji hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva 2001), Prašćina (treća nagrada na 35. reviji 2003) i Teza (druga nagrada na 36. reviji 2004). Skupina je organizirala pedesetak izložaba, među kojima se ističe izložba grafika Vasilija Kandinskog u Galeriji Štala u Šikutima, a njihov je festival Grillpeace United ugostio četrdesetak rock-sastava iz Hrvatske, Slovenije i Italije.

Pozivamo Vas na već tradicionalni Dan otvorenih vrata AŽ, koji će se održati 6. prosinca 2025. od 16h u Atelijerima Žitnjak.

PROGRAM:

RADIONICE:
16:00 Radionica “Figure iza stakla”; voditelj: Hrvoje Mitrov
16:00 PM radionica: Intervencije na LP pločama; voditelj: Zoran Pavelić
17.30 Radionica šećernog stakla; voditeljica: Jelena Petric
17:30 Izvedbeni procesi u mediju performansa/izvedbe u javnom prostoru; voditeljica: Kata Mijatović

19:00 otvorenje IZLOŽBE studenata APURI /u suradnji s Mihaelom Gibom i polaznicima Početnice likovne kritike/
19:15 PREZENTACIJA rada “Ovdje i sada” /umjetnička suradnja Kata Mijatović i Mihael Giba/
19:30 PREZENTACIJA radova Teute Gatolin i Jiao Guo /rezidencija za mlade umjetnike/

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Teute Gatolin i Ive Korenčić “The future is dark, which is the best thing the future can be”, koje će se održati u četvrtak, 23. listopada u 19h u Galeriji AŽ.
Izložba je otvorena do 10. studenog 2025.

Teuta Gatolin i Iva Korenčić: The future is dark, which is the best thing the future can be

“The future is dark, which is the best thing the future can be, I think”, pisala je Virginia Woolf u siječnju 1915. godine, usred Prvog svjetskog rata, dok su nezamislivi gubici i stradanja potresali svijet nespreman na užase kojima se nije nazirao kraj. U to se vrijeme književnica oporavljala od još jedne depresivne i psihotične epizode te još jednog pokušaja samoubojstva. „Mrak“ za Virginiu Woolf nema negativan predznak; mrak je prostor (ili vrijeme) koje(g) ne možemo obuhvatiti osjetilima ili predvidjeti promišljanjem, prostor je to neizvjesnosti i potencijala. Za Woolf je, naizgled paradoksalno, tamna budućnost ona koja daje nadu, dok je izvjesna, spoznatljiva, odnosno svjetla budućnost ona u kojoj se nemamo čemu nadati, jer nam je sve već, ionako, poznato. Mrak je, svjesna je bila ova autorica, prostor rasta nakon hibernacije koja omogućava obnovu, klijanje i začeće – novog života i novih ideja.
Teuta Gatolin i Iva Korenčić u izložbi “The future is dark, which is the best thing the future can be” ulaze u dijalog s Virginiom Woolf, promišljajući o vremenu – prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Vrijeme za ove umjetnice nije linearno; u njihovim radovima vremenske dimenzije egzistiraju gotovo istovremeno, jer događaji iz prošlosti i sadašnjosti neminovno utječu na budućnost, a zamišljanje i predviđanje budućnosti, bez sumnje, utječe na kvalitetu onoga što doživljavamo kao „danas“. Teuta se Gatolin u svom radu „Spremiti za poslije“ obraća imaginarnoj prijateljici tinejdžerskih godina iz daleke budućnosti kojoj Teuta, kao potencijalna pretkinja, piše pismo, obraćajući joj se s „Draga ti“. No, već nas u pismu upozorava kako je to pismo, zapravo, svojevrsna prevara, a jedina osoba koju umjetnica nastoji zavarati je ona sama. Pišući pismo u kojem zamišlja budućnost drugačiju od beznadne i distopijske, kakvu svakodnevno nagovještavaju razni prognostičari i klimatski stručnjaci, Teuta se pokušava, uvođenjem alternativnih narativa, utemeljenih tek na umjetničinoj imaginaciji, suočiti s vlastitim strahovima i, posljedično, utjecati na sadašnjost u kojoj će svjesno mijenjati diskurs o vjerojatnoj nadolazećoj kataklizmi. Svojoj prijateljici iz budućnosti umjetnica pristupa s neskrivenom nježnošću i sentimentalnošću – od otpadne plastike izrađuje privjeske i perle za nakit, šije ukrase na plišane životinjice za koje zamišlja da će ih posjedovati tinejdžerka iz budućnosti, dok na marame veze obrise zamišljenih organa budućeg čovjeka – onakvih kakvi će im, jednom kad nestane resursa koje danas poznajemo, ipak omogućiti život i opstanak na Zemlji. Teutino „spremanje za poslije“ možemo čitati i kao moguće odgađanje suočavanja sa strahom od prolaznosti i konačnosti kojeg osjeća negdje „u lijevom gornjem abdomenu bočno, ispod zadnjeg rebra, promjera oko 20 cm“.
I radovi Ive Korenčić izloženi na aktualnoj izložbi u Galeriji AŽ koji nose zajednički naziv „Tested in Searching (izložba kao skica za scenarij)”, “obračunavaju” se na svoj način s prolaznošću. Skulptura “Dragoj baki” prekrivena je komadićima obiteljskih dječjih crteža i bakinih akvarela nastalih pred njenu smrt, kao i dijelovima zmijske kože koju je autorica naslijedila od bake. Zmijska koža, kao simbol transformacije, pojavljuje se i u seriji ‘Novi mitovi’ u kojoj Iva, osvještavajući prolaznost, ali i vlastite slabosti, pronalazi mogućnost za rast i iscjeljenje obiteljske traume. Za nju kraj predstavlja tek novi početak, koji se uvijek iznova događa u vječitoj igri kružnog kretanja vremena. Radeći s arhetipovima u seriji “Rock covers paper”, Iva Korenčić pristupa svojoj umjetnosti kao alkemijskom procesu u kojem transformira nesvjesno kroz suočavanje sa strahovima i nesigurnostima. Svoje nesigurnosti, u ovoj igri stalnog kruženja, ona počinje doživljavati kao svojevrsnu “supermoć”, jer tek odsustvo krutih struktura i definicija omogućava bezbroj mogućih ishoda umjetničkog procesa u kojem se, odbijajući unaprijed determinirati ishod procesa, autorica prepustila vodstvu vlastite podsvijesti.
Odustajanje od kontrole i prepuštanje nepoznatom čitljivo je i u citatu Virginije Woolf u kojem tvrdnji kako je najbolja moguća budućnost ona mračna, slijedi konstatacija da je to tek njeno mišljenje, a to mišljenje može i ne mora biti ispravno. Jer, ne samo da ne možemo znati kakva je budućnost, već ne možemo, sa sigurnošću, znati ni je li naš stav o budućnosti ispravan. Na pitanje kakva nas budućnost čeka, znala bi nam, sasvim sigurno, odgovoriti Teutina prijateljica iz budućnosti, no čak i kad bi komunikacija s njom bila moguća, vjerojatno ne bismo željeli čuti odgovor.
Mirna Rul

Teuta Gatolin (1993) intermedijalna je umjetnica koja živi i radi u Zagrebu. U svojoj umjetničkoj praksi trenutno se fokusira na istraživanje iluzije, nostalgije, tehnologije i arhiva. Njezina je
praksa bazirana na procesualnom i interdisciplinarnom radu, koji uključuje korištenje raznih medija poput prostornih instalacija, tekstila, videa, fotografije, pisama, virtualnih prostora, radioničkog formata namijenjenog široj publici i drugog. Završila je preddiplomski i diplomski studij Animiranog filma i novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Bivša je polaznica programa WHW akademije. Izlagala je na više samostalnih i grupnih izložbi.
teutagatolin.github.io

Iva Korenčić (1986.) multimedijalna je umjetnica. Studirala je suvremeni ples na SEAD-u u Salzburgu (Salzburg Experimental Academy of Dance) te snimanje na Akademiji dramske
umjetnosti u Zagrebu. Završila je diplomski sveučilišni studij Akademije Likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Novi mediji. U umjetničkoj praksi istražuje teme identiteta i memorije, odnosno
njihovu refleksiju u različitim materijalnim tragovima. U pristupu fokus stavlja na umjetnički proces, pretvorbene kapacitete medija i razvoj novih umjetničkih metodologija. Koristeći razne
medije poput skulpture, crteža, teksta, fotografije, videa i prostorne instalacije istražuje pojam „koreografije pažnje“.
Od 2009. godine djeluje kao autorica, redateljica, snimateljica i fotografkinja na nizu umjetničkih projekata. Izlagala je na skupnim i samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galeriji Prozori, galeriji Academia Moderna, Laubi, Galeriji ULUPUH, Muzeju za umjetnost i obrt, Pogonu Jedinstvo, Galeriji Nova, Galerija SC, Galeriji Kazamat, HDLU-u i drugdje.
Također se bavi pedagoškim radom kao voditeljica plesnih, likovnih i multimedijskih radionica.
Web: https://ivakorencic.wordpress.com/

 Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Lava Paripovića “Shuffle painting loop” koje će se održati u petak, 3. listopada u 19h u Galeriji AŽ. Izložba je otvorena do 20. listopada 2025.

Lav Paripović: Shuffle painting loop

Prateći recentne radove Lava Paripovića, primijetit ćemo kako u njima statičnu formu inherentnu slikama ili crtežima, umjetnik transformira u pokret. Proširujući slikarski medij stop-motion video formom, Paripović daje vremenski okvir završenim slikama, stavljajući ih, uvijek iznova, u sadašnji trenutak. Slike, skice ili crteži koje pratimo na zidu galerije, stoga ne ovjekovječuju jedan prizor „zamrznut“ u trenutku, već vječitu fluidnost i vraćanje istog, istovremeno naizgled nedovršenog i u potpunosti zaokruženog. Dajući im vremensku dimenziju, zidne slike ulaze u dijalog s video projekcijama crteža, skica i nekih drugih slika, pri čemu rezultat ovog dinamičnog intermedijalnog „razgovora“ možemo promatrati kao neprekinuti proces, odnosno živu narativnu formu bez početka i kraja. Slike u stop-motionu postaju kadrovi, odnosno dio određenog niza koji gradi iluziju kretanja, pri čemu se ti isti kadrovi čitaju kroz vrijeme, odgađajući konačnost i dovršenost stalnom promjenom, manipulacijom medijem i gestom. Slika u ovim okolnostima prestaje biti jedinstvenom kompozicijom, postajući modul, odnosno dio sekvence. Perceptivna dinamika koju generira u svojim recentnim radovima Lav Paripović, omogućuje recipijentima istovremeni doživljaj fragmenta i cjeline. Naime, intencionalna nesavršenost koja je, kao takva, uvijek prisutna u stop-animaciji, ne dozvoljava im potpuno uživljavanje u pokret, kakvo, primjerice, omogućuje film, već ih uvijek iznova podsjeća kako je ovdje riječ o produžetku slike u tijelo vremena.
U izložbi „Shuffle painting loop“, Lav Paripović ide korak dalje. Ili, pak, možemo ustvrditi kako se, napravivši puni krug, vraća na početak. U Atelijerima Žitnjak će, tako, izložiti fotografske sekvence izdvojene iz video radova serije „Slikarski loop“, dajući im naizgled statičnu dimenziju do koje dolazi namjernim „lomljenjem“ i raspadanjem videa na sastavne dijelove. Ti sastavni dijelovi nisu složeni kronološki, već ih, kao što što možemo naslutiti iz naziva izložbe, autor preslaguje i miješa, poput igraćih karata. Slažući ih u gotovo nasumičan slijed, autor još jednom odgađa čitanje rada kao linearnog, pri čemu se događa reverzija procesa – vrijeme se ponovno komprimira u prostor, no umjesto da teče linearnim slijedom, raspada se u svojevrsnu vizualnu mrežu koju ne percipiramo kao niz, već kao ritam. Zid Galerije AŽ, pritom, Lavu ne predstavlja tek bijelu podlogu za ove „fotografije“. Naime, intervencijom autora na zid, on postaje i više nego aktivnim dijelom rada. Procesualnost čitave izložbe očituje se kroz tek djelomično prikrivanje spomenute intervencije bijelom zidnom bojom, kroz koju je uspijevamo nazrijeti, naslućujući kako je čitav postav zapravo zatečeno stanje nakon neke akcije. No, kroz prividno prikrivanje, prisutnost intervencije još je naglašenija, baš kao što događaji iz prošlosti ponekad postoje snažnije u sadašnjosti od onih aktualnih.
Mirna Rul

//////////////////////////////////////////////////////////////////////

Lav Paripović (1989.) vizualni je umjetnik koji živi i radi u Zagrebu. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2015. godine s pohvalom cum laude. Dobitnik je nagrade za mladog umjetnika HDLU-a (2016.) te Kontrapunkt nagrade Vladimir Dodig Trokut – Iva Vraneković (2024.). Njegov rad obuhvaća slikarstvo, video i prostorne intervencije. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, među kojima se izdvajaju: CMYK, Galerija Flora, Dubrovnik (2022); Totalka, Galerija SC, Zagreb (2018); No Comment, Dioklecijanovi podrumi, Split (2018); Salon mladih „Pao sat u bunar“, HDLU, Zagreb (2024); OSTRALE Biennale, Dresden (2021); DRAW – međunarodna izložba suvremenog crteža, MKC Split (2022); 4. i 3. Bijenale slikarstva, HDLU, Zagreb (2017., 2015.). Uz galerijski rad, aktivan je i u kontekstu ulične umjetnosti, s nizom murala i intervencija u javnom prostoru realiziranih u okviru festivala i nezavisnih kulturnih programa.

Izložbom „Prije zadnje ruke” Igor Eškinja prvi se put predstavlja publici Galerije AŽ, kao i svojim kolegama umjetnicima, korisnicima atelijera na Žitnjaku. Naime, premda je to već svima dobro poznato, valja naglasiti kako su Atelijeri Žitnjak jedinstveno mjesto u Gradu koje istovremeno funkcionira kao radni i izlagački prostor. Zbog toga, zađu li namjerni ili slučajni posjetitelji u prostor nekadašnje stare škole, na hodnicima koji kruže oko njenog centralnog dijela –  atrija, naići će, kako na aktualnu izložbu, tako i na raznovrsne materijale za izradu umjetničkih radova, radove u nastajanju, ali i sastavne dijelove onih već pomalo zaboravljenih, nikad dovršenih ili, pak, već gotovo raspadnutih radova tamošnjih umjetnika. Sve nam, naime, u tom kružnom prostoru sugerira kako se, uz redovne izložbene aktivnosti, ondje odvija i kontinuirani radni proces.

Naziv izložbe Igora Eškinje „Prije zadnje ruke“ priziva rad, konkretno onaj građevinski, završni grublji rad. Mogli bismo reći  da priziva „pretposljednju“ fazu, odnosno fazu prije posljednjeg ličenja neke prostorije. I dok „prva ruka“ tek donekle prekriva nesavršenosti i tragove prethodnih radnji – spajanja ploča, oznake zabilježene olovkom, otiske radne obuće, ovi će tragovi poslije „zadnje ruke“ biti potpuno nevidljivi. Materijali od kojeg su „građeni“ radovi na žitnjačkoj izložbi, također su oni građevinski – knauf i glet masa. Naime, umjesto tradicionalnog slikarskog platna umjetnik koristi ploče od knaufa na kojima intervenira masom za gletanje. Njome spaja dijelove knaufa koji će, u konačnici, predstavljali slikarsko platno, a istom masom autor i „slika“ po  skrojenoj podlozi. Rezultat Igorovih intervencija svojevrstan je palimpsest koji pripovijeda priču o odbijanju prikrivanja radnog procesa, dok bi se slojevi, poželi li tako umjetnik, mogli nizati unedogled. Jer postoji li uistinu trenutak u kojem možemo sa sigurnošću ustvrditi kako je neki umjetnički rad u potpunosti završen? Izložba „Prije zadnje ruke“ progovara o promišljanju koje prati svaki vid i svaku fazu kreativnog stvaranja, od skice do konačnog rješenja, koje je, opet, moguće dotjerivati gotovo unedogled ovisno o umjetnikovu karakteru i sklonosti perfekcionizmu. Ovu izložbu, stoga, možemo čitati i kao svojevrsnu kontemplaciju o umjetničkom procesu, o odgađanju konačnosti ili završenosti kroz stvaranje. Sirovošću građevinskog materijala koji, Igorovom intervencijom, dobiva umjetnički predznak, fokus se s gotovog rada seli na njegovu produkciju, tj. na rad kao glagol – kako onaj misaoni koji prethodi izradi, tako i na samu realizaciju umjetničkog djela. Istovremeno,  stavlja u jukstapoziciju i grubost materijala koji se koristi u svakodnevnom životu prilikom renovacije interijera  i kontemplativan umjetnički proces koji, transformacijom banalnog u poetsko, uzmiče kanonima. Odbijajući prikriti tragove proizvodnih procesa nanošenjem „druge ruke“, u promatrača koji očekuje iluziju stvarnosti, izaziva iznevjereno očekivanje. Namjerno zadržavajući sve slojeve „palimpsesta“, Igor Eškinja sugerira kako je riječ o inverziji zanatskog rada u kojem se svi tragovi izrade nekog predmeta nastoje sakriti, čineći u svojim radovima sve akcije i tragove transparentnima – od spajanja i krpanja knaufa, pa sve do konačne umjetničke intervencije. Posjetitelji će možda, uslijed gotovo metafikcijskog karaktera Igorovih radova, s izložbe „Prije zadnje ruke“ otići razbijenih iluzija, no osviješteni kako je umjetnički rad proces koji zahtijeva niz aktivnosti prije no što će biti proglašen završenim, a ne tek rezultat trenutnog nadahnuća.

Mirna Rul

Igor Eškinja (Hrvatska, 1975.) živi i radi u Rijeci. Diplomirao je slikarstvo u klasi prof. Carla Di Raca, 2002. godine na Accademia di Belle Arti u Veneciji.
Izlagao je na brojnim grupnim međunarodnim izložbama kao: Apexart, New York (2008); Manifesta 7, Rovereto (2008); Complicity, Rena Bransten Gallery, San Francisco (2009); The 28th Ljubljana Biennale of Graphic Arts, Ljubljana (2009); Dirt, Wellcome Foundation, London (2011); Rearview Mirror, Power Plant, Toronto (2011); Ash and Gold – a world tour, Marta Herford Museum (2012); The 2nd Ural Industrial Biennale, Ekaterinburg (2012); 8 ways to overcome space and time, Muzej savremene umetnosti, Beograd (2013); T-HT nagrada, MSU, Zagreb (2016), Every Time A Ear di Soun – Dokumenta 14 program, Savvy Contemporary, Berlin (2017), kao i na samostalnim izložbama: Project for Unsuccessful Gathering, Casino Luxembourg-Forum d’art contemporain, Luxembourg (2009); Inhabitants of Generic Places, Kunstforum, Beč; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb (2011); The Day After, Federico Luger Gallery, Milano (2011); Interieur Captivant, MAC/VAL Museum, Vitry (2012); Quixote, MUWA, Graz (2014); Exposures, Kunsthalle Bratislava (2021).

Galerija AŽ 29.04. – 17.5.2025.

Izložba Igora Čabraje “O gesti (Ian)” sastoji se od niza crteža glazbenika Iana Curtisa, nekadašnjeg člana manchesterske skupine Joy Division, koji je, iako preminuvši u ranoj mladosti sa svega dvadeset i tri godine, ostavio snažan trag na glazbenoj sceni još desetljećima poslije svoje smrti. Naime, nesretni je glazbenik bolovao od teškog oblika epilepsije, zbog čega je,  osim osebujnog glazbenog izričaja i mračnog baritona, razvio i sasvim specifične performativne kretnje, koje su na sceni ponekad oponašale, a ponekad zaista bile rezultat epileptičnih trzaja i konvulzija. Ovaj „epileptični ples“, kako su ga kritičari nazivali zbog „neartikuliranosti“ pokreta, reinterpretira Igor Čabraja u svojim crtežima. Nazvavši seriju od četrdesetak crteža, kao i čitavu izložbu u Atelijerima Žitnjak, „O gesti (Ian)“, Čabraja nam sugerira kako su upravo Ianovi pokreti tijela, odnosno svojevrsna gestikulacija, predmet njegova interesa, odnosno tema ove izložbe. U tekstu „Opaske o gesti“ Giorgia Agambena[1], o kojem je umjetnik kontemplirao stvarajući crteže poznatog glazbenika, filozof nam kazuje kako je gesta „izlaganje jedne medijalnosti, postajanje vidljivim sredstvom kao takvim”, odnosno tumači kako „u gesti nije sfera jedne svrhe same po sebi, nego čiste neposrednosti bez svrhe koja se saopćava ljudima.” Geste, kao takve, impliciraju neku odgodu, one se događaju između “sada” i “kasnije”, u prostoru između želje za prenošenjem neke poruke i trenutka njenog primitka. Te geste mogu biti svjesne, usmjerene ka jasnijem obrazlaganju poruke, poput pokreta ruku u znakovnom jeziku, no češće su nesvjesnog karaktera; to su oni nekontrolirani pokreti ruku ili drugih dijelova tijela kad, u žaru kakve rasprave, gotovo čitavim tijelom, nastojimo ukazati na ono za što, u tom trenutku, ne možemo pronaći adekvatne riječi. Zbog svog nesvjesnog karaktera, one predstavljaju čisto bivanje u pokretu koje karakterizira neodređenost, zbog koje ih nije moguće jednoznačno tumačiti. Bivajući tako između “sada” i “poslije”, te odgađajući trenutak njihove recepcije, prema Agambenu, one “lebde u neodređenosti”, izbjegavajući, gotovo unedogled, svoje definiranje, a istovremeno otvaraju prostor fluidnosti koju, pak, odgađanje nekog značenja uvijek implicira.

Pripovijedajući o gesti, kroz crteže koji prikazuju “epileptičan ples” Iana Curtisa na koncertu Joy Divisiona u Apollo centru u Manchesteru, Čabraja akcent stavlja upravo na grčevit pokret koji oscilira između ekspresije i nesvjesne reakcije, između scenskog nastupa i frenetične borbe s nemogućnošću te iste ekspresije. Curtisovi pokreti ne prate sasvim glazbu, niti su u potpunosti rezultat epileptičnog napadaja. Upravo zbog bivanja u tom “zrakopraznom” prostoru između nekontroliranog i namjernog, oni postaju slobodni od svakog pokušaja njihova tumačenja ili definiranja. Crteži Igora Čabraje izloženi u žitnjačkoj Galeriji AŽ postavljeni su, jedan za drugim na zidu, u neprekinutom nizu, a promatrajući ih, naslućujemo animaciju pokreta Iana Curtisa koji se, poput njegova plesa, tek nagovještavaju, jer nisu u potpunosti realizirani. Iščitavamo u njima autorovu namjeru da im dozvoli slobodu egzistencije na fluidnom “terenu” između nedovršenog i dovršenog. Crteži, odnosno skice Iana Curtisa, stoga, u sebi nose potencijal za kontinuirano bivanje u nedovršenosti. Poput Curtisova plesa, kojeg, upravo zbog izmicanja kontroli – kako njegovoj vlastitoj, tako i njegovih recipijenata – promatra kao prostor otpora, i Čabrajini crteži, opirući se težnji za konačnošću, traju u prostoru između “sada” i “kasnije”, “titrajući” u svojoj animaciji između autora i promatrača, proizvodeći dojam neprekinutog slijeda koji – ovisno o tome kako njihov tvorac odluči – može, ali i ne mora imati svoj početak i kraj.

Mirna Rul

[1] Giorgio Agamben, O gesti, https://pescanik.net/opaske-o-gesti/

Igor Čabraja bavi s grafičkim medijem, prvenstveno tehnikama dubokog tiska. Diplomirao je 2006. godine u klasi prof. Dubravke Babić i nakon diplome radi kao vanjski suradnik na kolegijima grafike na osječkoj i zagrebačkoj akademiji. Predavao je likovnu kulturu u OŠ Blaž Tadijanović u Podvinju u Slavonskom Brodu. Od 2010. godine zaposlen je na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, gdje i danas radi u zvanju izvanrednog profesora. 2020. obranom doktorske disertacije pod nazivom Krhotine dovršava poslijediplomski doktorski studij grafike pod mentorstvom prof. Krasić. Izlaže od 2004., a u dosadašnjem umjetničkom djelovanju izlagao je na dvadesetak samostalnih te preko četrdeset domaćih i međunarodnih skupnih izložbi. Dobitnik je Premije HAZU (2012.) na 6. hrvatskom trijenalu grafike. Djela mu se nalaze u zbirkama Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu te Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu.

Kristina Marić: Unutra je životinja
Izložba traje od 4. travnja do 21. travnja 2025.

Pozivamo vas na otvorenje izložbe “Unutra je životinja” i performans „Urlici na zvijezde“ Kristine Marić koji će se održati u petak 4. travnja, u 19 sati u Galeriji AŽ.

“…. Izložbom „Unutra je životinja” i lecture performanceom „Urlici na zvijezde“ Kristina Marić prvi se puta predstavlja publici Galerije AŽ Atelijera Žitnjak. Izložba i performans tematski se naslanjaju na Kristinine recentne radove koji se bave adresiranjem nekog oblika nasilja (pasivnog ili, pak, doslovno, agresivnog) te umjetničkim procesuiranjem traume i mogućom katarzom kao rezultatom adekvatnog suočavanja s istom.
„Unutraježivotinja” prijevod je knjige umjetnika “Animalinside” koja je nastala kao rezultat kolaboracije njemačkog slikara Maxa Neumanna i mađarskog pisca Laszla Krasznahorkaia. Životinja koja se pojavljuje u spomenutom djelu crni je pas, mastif koji, u potpunosti odsječen od prirodne okoline, zbog svoje agresivnosti, postaje za “nas” imanentnom prijetnjom. Iako u spomenutoj knjizi nije u potpunosti jasno tko smo to, zapravo, “mi”, kojima se autori obraćaju, stječemo dojam kako je riječ o ljudima kao takvima, a ne samo čitatelju, jer od velikog crnog psa bijeg gotovo da i nije moguć. Kristina se Marić u svom performansu „Urlici na zvijezde” citatno odnosi prema djelu Neumanna i Krasznahorkaia, prizivajući zastrašujuću životinju koju ne možemo dohvatiti jer ona „nema oči, nema uši, nema zube, nema jezik, nema mozak, nema dlaku, nema pluća, nema srce, itd“ i koliko god da je opipljiva prijetnja koju osjećamo, ona nema fizički oblik.
Crni mastif ili, pak, nedefinirana životinja iz Kristininog performansa nije nitko drugi nego mi sami – strahovi, strepnje i traume koje vrebaju potisnute u nekom zakutku naše psihe, koje smo sakrili od nas samih, začahurili i zapečatili duboko u podsvijest, puštajući ih da ondje nekontrolirano bujaju i rastu. Sve dok nam njihova prijetnja ne postane neizdrživa te ih, poput pobješnjela psa, konačno ne odlučimo pustiti s lanca, u nemogućnosti da ih držimo pod kakvom-takvom kontrolom.”
– iz predgovora Mirne Rul

Kristina Marić (r. 1990., Đakovo) diplomirala je 2015. na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, na Odsjeku za likovnu umjetnost (danas Akademija za umjetnost i kulturu). Bavi se umjetničkim istraživanjima pretežito u području vizualne umjetnosti i umjetničkog performansa. Boravila je na umjetničkim rezidencijama u Mađarskoj (AQB residency, Budimpešta, 2013.), Litvi (Nida Art Colony, 2019.) i Austriji (CCN-Artist in Resicence, Kulturvermittlung Steiermark, 2020.). Sudjelovala je na Contemporary Art Summer School, Royal College of Art (London, 2022.). Dobitnica je više nagrada za svoj rad, među kojima su: Zlatna lubenica 5.0 (Pula, 2021.), Druga nagrada 57. zagrebačkog salona (Zagreb, 2022.), Ex Aeuqo nagrada, 28. slavonski biennale, (Osijek, 2022.) te je bila finalistica Nagrade Radoslav Putar -YVAA, Instituta za suvremenu umjetnost (Zagreb, 2018.). Radi na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na Odsjeku za vizualnu i medijsku umjetnost.

Dramaturška podrška: Petar Sarjanović
Zahvale: Mika Hannula, Mihael Gliba, Mia Štark

Pozivamo Vas na otvorenje izložbe Josipa Šurlina “Modulator” koje će se održati u petak, 28. veljače u 19h. Izložba je otvorena do 20. ožujka 2025.

“Autor izložbe Modulator, umjetnik Josip Šurlin, odabrao je taj naziv oslanjajući se na Le Corbusierov koncept Modulor – sustav proporcija zasnovan na ljudskim mjerama i Fibonaccijevom nizu. Izvorno zamišljen kao univerzalni alat za arhitektonsko projektiranje u skladu s ljudskim tijelom, Modulor je u kontekstu izložbe dobio novu dimenziju – sa stratosfera matematike spustio se u podrumske prostorije.
…
Umjetnik otvara prostor na kritičku refleksiju – može li se univerzalno mjerilo ljudskog tijela koristiti i kao sredstvo homogenizacije i kontrole, čime se brišu individualne razlike i nameće jedan oblik standardizirane tjelesnosti? Koliko se nešto što proizlazi iz arhitektonskih kodova može implementirati tako da utječe na čovjekovo kretanje, ponašanje, te naposljetku percipiranje vlastitog identiteta?”
— iz predgovora Ivora Igreca

Josip Šurlin (Split, 1993.) završio je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, 2012. godine. Godine 2012. upisuje Umjetničku akademiju Sveučilišta u Splitu, smjer slikarstvo. Studirao je u klasi prof. Gorkog Žuvele te, 2017. godine, diplomirao slikarstvo pod mentorstvom prof. Viktora Popovića i prof. Neli Ružić. Sudjelovao je na nekoliko skupnih izložbi i prezentirao radove na
dvanaest samostalnih izložbi. Finalist je Nagrade Radoslav Putar, a na Prvom studentskom biennalu osvaja i pismeno priznanje za rad. Godine 2018. postaje članom Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU, Split). Od 2020. godine radi kao asistent na Umjetničkoj Akademiji Sveučilišta u Splitu, odsjeku za slikarstvo.

24.01.2025. – 16. 02. 2025.

Eric del Castillo: RIOT!
Izložba RIOT! Erica del Castilla, koja je prvi put predstavljena u Splitu, u Salonu Galić, sada u Zagrebu, u Atelijerima Žitnjak, donosi proširenu i dodatno prilagođenu verziju. Ova izložba oštro i jasno artikulira krhkost i nepravde suvremenog svijeta, pružajući poetsku, ali snažnu refleksiju o opresiji, kriminalu i univerzalnoj potrebi za otporom. Naslov izložbe evocira pobunu – ne samo kao čin revolta, već i kao nužnost u suočavanju s brutalnošću svakodnevice.
U svojim radovima Eric del Castillo koristi metode kolažiranja i reinterpretacije kako bi stvorio nove semantičke komplekse, spajajući prošlost i sadašnjost, stvarnost i simboliku. Njegovi digitalni kolaži, slike, objekti i instalacije univerzaliziraju iskustvo protesta, dok se narativno dotiču specifičnih problema, ponajviše nasilja u njegovoj domovini, Meksiku. Inspiriran stravičnim posljedicama djelovanja narko-kartela, masovnim otmicama, nestancima i svakodnevnim terorom, Ericova umjetnost nastoji osvijetliti okrutnu stvarnost meksičkog kriminala. Na izložbu se, tako, uvodi i usko povezuje glazbeni žanr narcocorrido, koji je u Meksiku nastao kao glazbeni odgovor na tu opskurnu stvarnost, artikulirajući nasilje, drogu i konzumerizam u pjesmama koje nisu samo kulturni izraz, već i sredstvo za mitizaciju i glorifikaciju narko svijeta. Štoviše, Eric povezuje narcocorrido s kalašnjikovim – ubojitim AK47, koji je postao prepoznatljiv asesoar narko kulture. Kalašnjikov, često optočen dragim kamenjem ili pozlatama, simbolizira brutalnu moć i luksuz narko-kartela, a kroz njegovu prisutnost u radovima Erica del Castilla, taj simbol nasilja postaje indikativnim elementom meksičkog narko svijeta, ali i drugih svjetskih militariziranih zona. Pojavljujući se uz ovaj motiv sveprisutnog oružja, narcocorrido zapravo postaje zvučna kulisa koja osvjetljava mračnu stvarnost koju Eric istražuje kroz svoju umjetničku praksu.
Nakon što se detaljno posvetio brutalnoj stvarnosti nasilja i kriminala, Eric na ovoj izložbi pronalazi prostor i za intimnije prikaze, posebno kroz evokaciju neodvojivosti života i smrti. Ova tema dolazi do izražaja u motivu Dana mrtvih (Día de los Muertos), koji nosi duboko emocionalnu i simboličku vrijednost u meksičkoj kulturi. Naime, Eric istražuje tradiciju postavljanja oltara, poznatih kao ofrende, gdje obitelji odaju počast dragim preminulim osobama. Ovi oltari, bogati simbolima i predmetima značajnim za pokojnika, služe kao most između živih i mrtvih, omogućujući dušama povratak u svijet živih. Blagdan, koji slavi život, smrt i sjećanje, na upečatljiv način spaja intimnu obiteljsku atmosferu sa širim kulturnim identitetom, čime nudi suptilan kontrapunkt široj temi protesta i otpora u Ericovim radovima.
Nadalje, kroz povezivanje stvarnih događaja, arhivske građe i osobnih sjećanja, Ericova djela prenose snažnu poruku o borbi za pravdu i potrebi za solidarnosti. Poseban vizualni i zvučni identitet izložbe osmišljen je odabirom radova koji izravno koriste ikonografiju protesta – od simbola pokreta otpora do prizora prosvjednih marševa i arhivskih dokumenata – dok su instalacije upotpunjene zvukovima represivnog sustava, poput alarma, sirena i odjeka glasova. Na taj način stvoreno je multisenzorno iskustvo koje pojačava doživljaj opresije, ali i otpora, što dodatno doprinosi univerzalnom karakteru izložbe. Valja ponoviti, izložba RIOT! oslanja se na univerzalnost protesta, ističući – posebice kroz specifičnu pojavu kolažiranih zastava – sličnosti među pokretima otpora diljem svijeta, od Meksika i Sjedinjenih Američkih Država do Grčke, Sirije, Ukrajine i Palestine. Ericove slike, instalacije i arhivski kompoziti otvaraju dijalog o temeljnim globalnim pitanjima: društvenoj nejednakosti, izrabljivanju, opresivnim sustavima i urušavanju solidarnosti. Osobito je zanimljivo kako u globalnoj borbi protiv opresije simboli otpora mogu poprimiti neočekivane oblike, poput Loukanikosa, nekadašnjeg psa lutalice. Loukanikos je postao ikona ljudskog otpora, hrabro sudjelujući u gotovo svakom anti-austerity prosvjedu u Grčkoj. Njegovo simbolično prisustvo u prosvjedima inspiriralo je mnoge, dok su brigu o njemu preuzele ljevičarske organizacije, čime je dodatno utjelovio solidarnost i zajedništvo u borbi protiv represije.
Pitanja otpora i protesta, koja se istražuju na izložbi RIOT!, rezoniraju i s analizama sadržanim u radu Indiscipline. Ovaj rad bavi se sportašima koji su kroz simboličke geste i govor tijela izražavali otpor prema političkim i društvenim problemima u posljednjih pedesetak godina. Počevši sa snimkom Tommieja Smitha i Johna Carlosa, koji su na Olimpijadi 1968. godine u Meksiku podigli šake u crnim rukavicama tijekom ceremonije dodjele medalja, rad istražuje taj čin protesta protiv rasne nepravde. Smith, koji je između ostalog oborio svjetski rekord, i Carlos, bosi i u crnim čarapama, simbolizirali su siromaštvo Afroamerikanaca. Njihov čin Međunarodni olimpijski odbor osudio je kao sportu neprimjerenu političku izjavu, suspendiravši ih. Na istim Igrama, čehoslovačka gimnastičarka Vera Čáslavská izvela je tihi protest protiv sovjetskog gušenja Praškog proljeća okrenuvši i pognuvši glavu tijekom intoniranja sovjetske himne. Rad dalje povezuje ove prosvjede s drugim ikonama borbe za ljudska prava, poput Muhammada Alija, koji je odbio unovačenje za Vijetnamski rat, čime je utjecao na promišljanje moralne odgovornosti sportaša. U tom kontekstu, Indiscipline analizira kako su snimke ovih povijesnih trenutaka postale vizualni simboli otpora, postavljajući pitanja o mogućnosti i ulozi sporta u borbi za društvene promjene.
Iako sva izložena Ericova djela jasno ukazuju na brutalnost i opasnosti suvremenog svijeta, ona istovremeno pružaju prostor za promišljanje i nadaju se buđenju građanske svijesti. Njegova umjetnost postavlja pitanje dosega pobune, ali i propituje mogućnost i obvezu umjetnosti da bude katalizator društvenih promjena. U kontekstu izložbe u Zagrebu, RIOT! predstavlja umjetničku kritiku koja ne poznaje ograničenja, naglašavajući kako se otpor nasilju i nepravdi mora sagledati univerzalno – kao globalna odgovornost sviju.

RIOT!

Dalibor Prančević

//////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Eric del Castillo rođen je u Ciudad de Mexicu 1962. godine. Nakon studija filma i slikarstva počeo je karijeru umjetničkog direktora i vizualnog umjetnika. Dobio je stipendiju Nacionalnog fonda za umjetnost i kulturu (FONCA), Meksiko i Nacionalne zaklade za umjetnost (NEA), SAD te je bio rezidentni umjetnik u Centru za umjetnost Headlands, Sausalito, Kalifornija. Dosad je izlagao na brojnim grupnim i samostalnim izložbama u Ciudad de Mexicu, Splitu, Zagrebu, Omišu, San Antoniju, Madridu, Beču, Berlinu i drugdje. Godine 2018. donirao je Dokumentacijskom centru Arkheia, MUAC, Sveučilišni muzej suvremene umjetnosti (UNAM), dokumentarnu zbirku pod nazivom El Sindicato del Terror / Eric del Castillo Found. Riječ je o Arhivi performansa 1980-ih i 1990-ih u Meksiku o performans grupama El Sindicato del Terror, Los Escombros de la Ruptura i La Sociedad Mexicana Protectora del Espectador de Performance te općenito meksičkoj sceni performansa. Živi i radi u Splitu.

Tomo Savić Gecan: Bez naziva 2022./2024.

U žitnjačkoj iteraciji svog projekta „Bez naziva“, Tomo Savić Gecan dovodi u korelaciju dva događaja, odnosno dvije izložbe koje se odvijaju u dva različita grada – jedna u Zagrebu, u Galeriji AŽ, a ona druga u Osijeku. Prva izložba je samostalna izložba ovog autora, dok je ona druga 28. slavonski biennale, odnosno izložba koja se zbivala prije dvije godine. Na toj je izložbi Tomo Savić Gecan izložio rad u kojem najavljuje svoju samostalnu izložbu koja će se odvijati upravo 2024. godine. Naime, izloženi se rad sastojao od rečenice kojom autor napominje kako će kretanja posjetitelja u vrijeme trajanja 28. slavonskog biennala i analiza kataloga, uvjetovati njegovu ovogodišnju samostalnu izložbu. Je li već tada umjetnik znao da će biti riječ upravo o izložbi u Atelijerima Žitnjak ili se ta izložba mogla održati u bilo kojem drugom galerijskom prostoru, možemo samo nagađati, no stjecajem okolnosti, događaji koji su se odvijali na prošlom Slavonskom biennalu neposredno će utjecati na one u žitnjačkoj galeriji. Posjetitelji će, pritom, ukoliko se zateknu u pravo vrijeme na pravom mjestu, i sami moći svjedočiti uzročno-posljedičnim odnosima i dijalogu između dva prostora, a koji će rezultirati određenim zbivanjem na aktualnoj izložbi Tome Savića Gecana u Atelijerima Žitnjak. Drugim riječima, određeni elementi vezani uz već spomenuti biennale, „trigerirat“ će događaje u Galeriji AŽ, a zbivanja koja će se odvijati u Galeriji AŽ tijekom trajanja Gecanove izložbe bit će uvjetovana ponašanjem posjetitelja Slavonskog bijenala i AI analizom kataloga iste manifestacije. Proces koji determinira sva zbivanja rezultat je kompleksnih operacija koje će posjetitelju, nedovoljno upućenom u složene programske jezike, zvučati poprilično nerazumljivo jer je nizom naizgled nasumičnih odluka o izboru procesa i alata, došlo do određenih konsekvenci koje su, istovremeno, u potpunosti precizno izračunate i potpuno apsurdne. Analizom rezultata praćenja ponašanja posjetitelja Slavonskog biennala, kao i biografija te tekstova Valentine Radoš i Miška Šuvakovića, autor dolazi do rezultata koji će uvjetovati zbivanja u galeriji u Zagrebu, odnosno odrediti za koliko će se točno dana zbiti sljedeći događaj, predeterminiran izložbom koja se u Osijeku događala prije dvije godine. Upravo u određenom trenutku koji, ovisno o kutu gledišta, i jest i nije slučajan – jer, s jedne strane pomno je promišljen i proračunat od strane našeg umjetnika, a s one druge djelomično ipak ovisi i o nepredvidivim događanjima na Slavonskom bijenalu i ponašanju posjetitelja te manifestacije, autorica ovog teksta i kustosica izložbe u Galeriji AŽ, u točno određenim, precizno izračunatim terminima koji su proizašli iz analize bijenalne izložbe, pojavit će se nakratko u galerijskom prostoru. Vrijeme i duljinu njenog boravka u galeriji odredit će, pak, analiza kataloga spomenutog Biennala, kojom se uspostavljaju veze na temelju određenih sličnosti ili razlika u tekstovima kustosa prethodne izložbe i biografijama umjetnika. Kao i u drugim inačicama ovog projekta, Tomo Savić Gecan, potežući, gotovo iz prikrajka, konce radnje i povezujući dva naočigled nepovezana događaja uzročno-posljedičnim vezama, podsjeća nas pomalo na Aristotelovog „nepokretnog pokretača“ koji je uzrok svem kretanju, pri čemu on sam nije pokrenut. Spomenut će tako Gecan, u opisu svog rada, tek informaciju kako „parametri kretanja posjetitelja u vrijeme trajanja izložbe 28. Slavonski biennale i AI analiza teksta kataloga određuju vrijeme i dužinu pojavljivanja kustosice izložbe u galerijskom prostoru“. Gotovo do posljednjeg trenutka kustosici neće biti poznati rezultati AI analize, kao ni način na koji će složeni parametri utjecati na njeno kretanje, te posljedično, ni točno vrijeme i učestalost pojavljivanja u Galeriji AŽ, zbog čega ona postaje gotovo marionetom bez vlastite slobodne volje i bez mogućnosti utjecaja na ishod događanja. Konce marionete u svojim rukama drži autor izložbe, barem djelomično, jer ni on sam u potpunosti ne može utjecati na ishod događaja koji su se odvijali prije dvije godine, a bez kojih izložba u Galeriji AŽ ne bi bila moguća.
Mirna Rul

TOMO SAVIĆ-GECAN rođen je u Zagrebu 1967. Akademiju likovnih umjetnosti u Milanu završio je 1993. Sudjelovao je na brojnim samostalnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima su izložbe u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu (1994.), Galeriji Kapelica u Ljubljani (1994.), Galeriji M6 u Rigi (1995.), Spaces Gallery u Clevelandu (1996.), Galeriji proširenih medija (s Julijem Kniferom) u Zagrebu (2005.), Bergen Kunsthall u Bergenu (2010.), Muzeju Jeu de Paume u Parizu (2010.), javnom prostoru Zuidplein u Amsterdamu i Muzeju suvremene umjetnosti u Eindhovenu (2016.), Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (Mali salon) u Rijeci (2017.), Galeriji Frank Elbaz u Parizu, 2023. Njegovi radovi predstavljeni su na skupnim izložbama u Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu (2001.), Nacionalnom muzeju Królikarnia u Varšavi (2001.), Tehničkom muzeju u Zagrebu (2002.), Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb (2002. i 2012.), Kunsthalle Fridericianum u Kasselu (2003.), Galeriji Apexart u New Yorku (2000. i 2007.), Muzeju PS1 u New Yorku (2004.), umjetničkom centru De Appel u Amsterdamu (2009.), Kunsthall Bergen u Bergenu (2010.), Muzeju Witte de With u Rotterdamu (2011.), (ON) begane Grond u Antwerpenu (2015.) itd. Sudjelovao je na velikim međunarodnim manifestacijama: Manifesti 3 u Ljubljani (2000.), 51. Venecijanskom bijenalu (2005.) i Taipei biennalu (2012.). Godine 2020. posvećena mu je retrospektivna izložba u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, a 2022. predstavljao je Hrvatsku na 59. Venecijanskom bijenalu.

Katerina Duda: Ćuk u hodniku

U fokusu umjetničke prakse Katerine Dude grad je jedan od središnjih pojmova. Pristupajući mu s istraživačkom posvećenošću i umjetničkim senzibilitetom, kao i vlastitim iskustvom njegove stanovnice, ona opaža, bilježi, intervenira u grad kao u živo tkivo premreženo stambenim, ekološkim, ekonomskim i političkim procesima koji se upisuju u polje njegove stvarnosti. Svjesna nadstruktura koje dominantno upravljaju životom grada, polazi od toga da je grad jednako tako obilježen i nizom proturječnih gibanja koja se dopunjuju i kombiniraju izvan panoptičke moći, kako o tome piše Michael de Certeau, i da na njihovim putanjama postoje oaze slobode. Na tom tragu, postavljajući pitanja za koga je ovakav grad kakvoga ga danas nalazimo mišljen i kome pripada, osmišljava i kreira različite taktike mikrootpora, istražuje i intervenira u stanje stvari s idejom da je važno da se u gradu u kojem živimo osjećamo dobro i da taj osjećaj ne smije biti privilegija povlaštenih. Primjerice u radu Zicni se (s V. Blakšić) napravila je sjedišta za putnike koji čekaju svoju liniju na frekventnom a zapuštenom prostoru Savskog okretišta, a u sklopu radova Zagreb: turisti, trgovine, terase, trgovi i Prisvajanje grada: turizam osmislila alternativni turistički vodič, vodila šetnje i razgovore sa stanovnicima i turistima, ukazujući na to da se ostvarujemo kao bića u suodnosu s drugima i da navedeno mora imati implikacije i na načine na koje grad koristimo i kako ga oblikujemo. Upravo suodnos s drugim izmještanjem iz individualne perspektive prema transformativnom potencijalu zajedničkog pogleda dolazi do izražaja u radu Ćuk u hodniku. Riječ je omultimedijalnoj instalaciji-ambijentu izloženom u Galeriji AŽ koji na prvi pogled priča priču o gradu predstavljenom fotografskim vizurama gradilišta, prenatrpanih stambenih blokova, odloženog i zaboravljenog građevinskog materijala i starog namještaja u poslijepotresnoj i  gentrifikacijskoj realnosti. Navedeno čini vanjski okvir rada, govori o mjestima, kretanjima i pogledima koji su dio vizualne svakodnevice puteva kojima se autorica kreće, no u svojim pješačkim rutama ona nije sama. Njima prolazi u društvu svoje dvoje djece i upravo je taj moment zajedničke perspektive, kao i pokušaj  izmještanja i prelaska u dječje viđenje svijeta, jedna od okosnica rada. Postavljajući pitanje što se događa ako vlastitom doživljaju svijeta dodamo dječju vizuru, ako stabilnost, ritmičnost i sigurnost koraka odrasle dobi zamijenimo nestabilnim, nepravocrtnim i nesigurnim dječjim kretanjima i ako tlo po kojemu se krećemo i doslovno i metaforički više nije stabilno nego klimavo, autorica sebe samu, jednako kao i posjetitelje u galerijskom prostoru, dovodi u fizičku i simboličku neravnotežu iz koje je promjena ili barem očuđenje svakodnevnih pogleda moguće. Pa dok kao posjetitelji balansiramo na klackavom podu koji postavlja u prednji dio izložbenog prostora, metonimijsko iskustvo grada koje na ovom mjestu nismo očekivali ukazuje na njegovu drugu spacijalnost – mogućnost poetskog i antropološkog iskustva prostora baziranog na taktilnom razumijevanju i kinetičkom usvajanju[1]. Nisu li upravo to prve senzacije s pomoću kojih dijete percipira i upoznaje svijet oko sebe? Rupa koja je nastala nakon što je nevrijeme oborilo drvo lipe i sada zjapi na zelenoj površini može postati tajno skrovište na neočekivanom mjestu, a dječje igračke – organizirane i posložene prema dječjoj logici stvari, zajedno sa svime onime što su ponijela sa sobom sa svojih istraživačkih gradskih tura, pijeskom, zemljom, kamenčićima –  konstruiraju nove mogućnosti za igru. Ovakve dječje konstelacije i sustave, koji u njihovoj hijerarhiji vrijednosti poprimaju jednakovrijedan igrivi, gradbeni i značenjski element, autorica bilježi medijem fotografije. Prepoznajem ih i kao opservacije malih pobuna i dječje anarhije spram nametnutih struktura i pravila. Izložene zajedno s fotografskim prizorima gradilišta, odbačenog namještaja i divlje prirode u gradskom okruženju istovremeno dokumentiraju stanje stvari i dovode ga u labilnu ravnotežu.

Vizualni aspekt rada prate kratki poetski zapisi. Postavljeni uz fotografije, ove tekstualne autorefleksije podsjećaju na dnevnički format. Vidim ih kao šavove koji povezuju ona mjesta na kojima postaje hrapavo – spojeve na kojima izranjaju poetske slike iz autobiografske stvarnosti autorice spajajući i u tekstu okupljajući emocionalni kapital utkan u rad. Sagledan u okviru teorijskog koncepta brige, koja prema autoricama Joan Tronto i Berenice Fisher „uključuje sve što radimo kako bismo održali, nastavili i popravili svoj ‘svijet’ da bismo u njemu mogli živjeti što je moguće bolje“[2], emotivni aspekt koji Katerina Duda uvodi kroz rad i svijet o kojem brine usmjeren je na njezinu djecu, kao i na njezinu okolinu – i prirodu i društvo. Pa dok gleda kroz prozor za vrijeme običnih dana, u fokusu njezinog pogleda je bor koji je tamo bio i kojeg više nema, jednako kao što je na mjestu prazne parcele sagrađena još jedna zgrada. Fotografskom slikom zamrznuta neravnoteža, nepravedan omjer snaga u korist društva. I dok u fotografskim kadrovima ovih prizora i pratećim autorskim tekstovima uspostavljam veze, lovim ravnotežu na klackavom podu ili stojim ispred videa u kojem mi se autorica približava dok sakrivena velikom mekanom spužvom manevrira pločnikom koji je odavno izgubio svoju funkciju i postao parkiralište, (su)osjećam, prepoznajem i razumijem.

Ta empatijska relacija ostvarena je spram onoga što vidim, u odnosu na samu autoricu, ali i spram mog vlastitog iskustva majčinstva, pa iz jedne od pjesama izdvajam stih Bilo mi je žao što su baš danas od svih dana djeca rano zaspala u kojem naslućujem njegove suprotstavljene ali neodvojive aspekte upisane u rad: iscrpljenost i euforiju, emotivnost i ravnodušnost, skučenost i prostranstvo, smirenost i brigu, sve ono što autorica ne izgovara direktno tekstom niti pokazuje slikom, a upisano je u njezino življeno iskustvo. Kao što onaj ćuk u hodniku iz naslova izložbe postaje začudni prizor koji tamo ne pripada, ali ga baš zato želi podijeliti s drugima, tako i u prepletu teksta, fotografije, videa i instalacije u fokus autorice ulaze nijanse, male taktike razmišljanja o svakodnevici, umjetnički i životni procesi. Umjesto determinističkog definiranja grada, majčinstva i djetinjstva, rad otvara prostor mijenama, s idejom da je, kao i u dječjoj igri, prirodu i društvo ipak moguće ponovno sastaviti.

Petra Dolanjski Harni

[1] Prema De Certeau, Michael. 2002. Invencija svakodnevice. Zagreb : Naklada MD.

[2] Fisher, Berenice i Joan C. Tronto. 1991. “Toward A Feminist Theory of Care.” U Circles of Care: Work and Identity in Women’s Lives, ur. Emily Abel i Margaret Nelson, 35–62. Albany: State University of New York Press.

Katerina Duda (1989.) diplomirala je studij animiranog filma i novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Praksu veže na teme urbanog prostora i kako se u prostoru reflektiraju društvene promjene, npr. kroz arhitekturu ili turizam. Koristi raznolike medije poput društvene prakse, akcija i intervencija u javnom prostoru, kao i dokumentarni film i video. Neke od izložbi i projekata: Vidim šumu, pišem pašnjak (koautorstvo s Martom Baradić, 2023./2024.), Krov, tuš, roštilj, fuš (Pogon Jedinstvo, 2021, DAI-SAI 2023.), Finale nagrade Radoslav Putar 2022., 021 Ostrale Biennale (Dresden, 2021.), Što će nam fundus? (GMK, 2018.), Hvala, a sad više ništa (Galerija Forum 2017.), The East is West of the West (Mediterranea 18, Tirana, 2017.), i dr. Autorica je kratkih dokumentarnih filmova Strujanja (2019.) i Rezidba (2015.). prikazanih na međunarodnim i domaćim festivalima. Radi kao umjetnička suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Dizajn i tehnička izvedba: Jakov Habjan

Kamera: Sanja Bistričić Srića

Tekst: Petra Dolanjski Harni

Hvala: Ivana Bodrožić i polaznice radionica pisanja

Podrška: Ministarstvo kulture i medija

Antun Maračić: “JESAM!”
Otvorenje izložbe: petak, 27. rujna 2024.
Izložba je otvorena do 14. listopada 2024.

Antun Maračić: “JESAM!”
…kad snimam, utvrđujem činjenicu da sam živ i utvrđujem činjenicu mjesta i vremena u kojem se nalazim i neprestanim ponavljanjem istih kadrova ili motiva koji su vrlo blizu mojoj svakodnevnoj smještenosti, iz dana u dan utvrđujem svoju poziciju, utvrđujem i činjenicu svoje smještenosti i svojega postojanja. Istovremeno je uključeno i prostor i vrijeme. Naravno, ima nešto što je karakteristično baš za mene, da pokušavam, da neprestano moram prizivati činjenicu prisutnosti. (Antun Maračić, Fotografija u Hrvatskoj, HRT, 2006.)

Kad je predlagao koncept za svoju izložbu u Galeriji AŽ, planiranu u 2023., Antun Maračić osmislio je seriju slika kao svojevrsno, kako je zapisao, “popravljanje prošlosti”(1) . Namjeravao je, naime, ponovno izvesti nekoliko svojih slika iz 1970-ih. Tih je godina, zaokupljen elementarnim i analitičkim postupcima, razmatrao i razlagao samu strukturu slike kao objekta. Izveo ih je samo nekoliko, “opirući se kvantifikaciji produkcije”, pa mu se činilo da je pet desetljeća poslije, u svojim sedamdesetim godinama trebao “realizirati više inačica na istu temu, iscrpnije zaokružiti temeljnu ideju” i “’dovršiti’ ciklus slika iz 70-ih godina prošlog stoljeća”. “Razlog takvog zahvata vjerojatno je i znatiželja: kako će se ponašati ti ‘povijesni’, obnovljeni radovi u ovom vremenu? Jednako, međutim, moguće je da je u igri potreba komparacije tog starog tipa rada s onim multimedijskim, koji je uslijedio u sljedećem razdoblju. (…) Riječ je o potrebi uspostavljanja neke vrste bilance zbrojenih postupaka i produkcije.”(2) Slojevi tih slika iz 1970-ih godina bijeli su, jednolični nanosi boje, providni jedni iznad drugih, ili slojevi izvedeni gustim nizovima brojki u različitim bojama (nizovi brojki 1 činili su prvi sloj, brojkom 2 iscrtan je drugi sloj itd.) kako bi ostao vidljiv proces njihova nastanka.
U jednoj od tih slika – Slici u sedam dana – prvi sloj bijele boje nanio je na platno u subotu, 17. 7. ’76., a posljednji 23. 7. ’76., petak. Svaki sloj i svaki dan je potpisan: MARAČIĆ A. Sama činjenica slikarske materije i jednostavne geste kao da se potvrđuje autorovom prisutnošću, no tim im je potezom pridruženo i osobno vrijeme. U idućem desetljeću, 1980-ih godina, među ostalim Antunovim radovima s betonskim kockama i kvadrima apliciranim na platna bez okvira, ne bi li tim spojem ‘kamena’ koje zateže platno prema tlu i njegovom dematerijalizacijom različitim inačicama slikarskih paradigmi, proizveo dojam istodobne materijalne ‘težine’ i njezine transcendencije, ima i jedan kamen na kojem je rukopisno ispisao “jesam!” s datumom 31. 12. ’87. Potreba bilježenja činjenice postojanja, kao nečega što se stalno iznova mora utvrđivati, što se ne podrazumijeva samo po sebi i što čak priziva slutnju suprotnog – nepostojanja, nestanka, praznine – kao neka vrsta egzistencijalističke potke, opstaje desetljećima u Antunovim djelima. Opstaje u raznim medijima i pojavnostima te sad, kad slijedi rekapitulacija cjelokupnosti njegova umjetničkog rada, postaje očita kao jedna od njegovih temeljnih preokupacija.

Fotografije i dva kratka digitalna filma Antuna Maračića, izložene ovom prilikom u Galeriji AŽ, mali je izbor snimki s memorijskih kartica ostalih u njegovu fotoaparatu i mobitelu, prizora koje je snimao posljednjih mjeseci života. On sâm je iz tih nizova slika, kojima je stalno bilježio svoju svakodnevicu, izdvajao pojedine tematske cikluse, prema motivima koje je pratio – prizore pogleda kroz isti prozor, oronulih gradskih ili seoskih fasada, detalja gradskih ulica zabilježenih za biciklističkih flanerija gradom ili prirodom, ‘kolorističke kompozicije’ nastale prilikom jutarnjeg rituala spravljanja doručka. Sve do posljednjih snimki iz bolesničkih soba. To su detalji, krhotine okoliša, često u krupnom planu, snimani iz blizine. Dopustio si je ponekad u tim usputnim slikama uživanje u ljepoti prizora, u kolorističkim finoćama ili geometrijskim strukturama; vidi se da fotoaparat u ruci zapravo ima jedan izvorno slikar. Možda neke od tih fotografija sâm nikad ne bi izložio, možda ih je snimio kao svojevrsni intimni vizualni dnevnik pogleda koji je namjeravao zadržati za sebe?

Ipak, onaj tko poznaje Antunov umjetnički rad, moći će na pojedinim fotografijama prepoznati njegove stalne motive i cikluse u koje ih je kontekstualizirao. No ovdje su ti prizori pokazani bez naknadne konceptualizacije, u nizu koji prije svega svjedoči vremenski slijed njegova pogleda, posljednje trenutke njegove prisutnosti u “prostoru i vremenu”.
Jer, kao što je sam rekao, fotografija je zapravo bilješka samoga sebe, vlastitog bivanja. Prikazuje vanjski svijet, ali govori o percepciji, doživljaju i misaonom svijetu onoga tko je snima. Realistična je, ali je izrazito subjektivna, bilješka je osobnosti, kratkog trenutka jednog čovjeka, nešto kao njegove ‘unutarnje oči’ usmjerene prema van. Ove fotografije ne teže pokazati ništa više nego upravo to, nekoliko doživljenih trenutaka s kraja Antunovog života. Umjesto planiranih (auto)replika slika s početka njegova umjetničkog rada, one su njegov fotografski konačni “jesam!”.

Evelina Turković
rujan 2024.

________________________
(1) Antun Maračić: “Popravljanje prošlosti – povratak u 70-e u mojim 70-ima (radni naslov)”, prijedlog koncepta izložbe u Galeriji AŽ, 2022.
(2) Isto

Antun Maračić (1950. – 2023.) djelovao je kao umjetnik, kustos, likovni kritičar. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnika 1976. u klasi Šime Perića, te bio suradnik Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera. Prvu izložbu priredio je već u gimnazijskim danima u Novoj Gradiški, a intenzivno izlaže od 1976. Objavio je više autorskih knjiga fotografija. Od najranije faze analitičkog slikarstva i konceptualne fotografije, pa sve do posljednjih djela, stalna tema njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje vremena (ciklus Lokrum nastajao od 2000. do 2013.). Usto, bio je zaokupljen i temom odsutnosti i praznine (ciklus urbanih intervencija I fotografskih objekata Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji, 1990.–1994. – 2017.) Fotografije iz ciklusa no-grad obilježile su vrijeme ratnih devedesetih, a od 2000. do 2013., osim Lokruma ostvario je više dubrovačkih ciklusa (Porporela, Uhođenje sunca, Promatrači mora). Antun Maračić svojim je umjetničkim radom kritički, no nikada doslovno ilustrativno, govorio o društvenoj I osobnoj zbilji (Rurbane nezgrapnosti, 2012.). Djela mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, Povijesnom muzeju Zagreb, grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u kolekcijama Filip Trade i Thyssen-Bornemisza Art Contemporary, Beč, te Troubleyn, Antwerpen. Antun Maračić bio je voditelj i kustos nekoliko važnih zagrebačkih galerija (Galerija Proširenih medija, Galerija Studentskog centra, Galerija Zvonimir, Galerija Forum), od 2000. do 2012. bio je ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Za svoj umjetnički i kritičarski rad dobio je više nagrada (Vjesnikova nagrada Josip Račić 2004., nagrada Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) 2016.

Nina Kurtela: Silent Talks
Otvorenje izložbe: 13. rujna u 19h
Izložba je otvorena do 23. rujna 2024.

/////////////////////////////////////////////////////////////////////

Nina Kurtela: SILENT TALKS
Izložba Nine Kurtele “Silent Talks” sastoji se od devet video performansa, odnosno devet „kratkih koreografskih izvedbi u divljini“, kako ih naziva ova umjetnica. Svaku od „izvedbi u divljini“ Kurtela izvodi samostalno, pri čemu su video radovi montirani tako da se umjetničin lik multiplicira, zbog čega stječemo dojam da performans izvodi više osoba. No “likovi” koje promatramo na videima uvijek su i iznova oni naše umjetnice, koja određenom kretnjom i položajem tijela oponaša neko slovo, tvoreći u konačnici određenu riječ. Riječi koje autorica na ovaj način ispisuje nisu nastale slučajnim odabirom, već opisuju određena mentalna stanja, i to, u pravilu, ona negativnog predznaka. U tih ćemo devet performansa, tako, iščitati riječi – violence, fear, anxiety, depression, stress, panic, sadness, anger, pain – koje Nina svojim tijelom “ispisuje” na nenastanjenim mjestima u prirodi, udaljenim pejzažima koje stavlja u kontrapunkt emocijama i mentalnim stanjima “ispisanim” na njima. Naime, gotovo svaka od navedenih emocija karakteristična je za suvremenog čovjeka otuđenog od drugih ljudi, svoje vlastite biti, no, ponajviše otuđenog upravo od prirode koja predstavlja kulisu za ove performanse. Gubitkom veze s primordijalnim stanjem koje teži skladu s prirodom, čovjek polako gubi vezu s elementima koji omogućavaju život, a disbalans između onog unutarnjeg i onog vanjskog vodi nas ka stanju mentalnog disbalansa i perpetuiranju negativnih emocija koje uzimamo zdravo za gotovo; kao nešto od čega gotovo da i ne možemo pobjeći. Ispisivanjem riječi koje „izazivaju nelagodu“, umjetnica, na prvi pogled, kao da „žigosa“ vlastito tijelo njihovom neizbježnošću. No, postavljanje istih izvan konteksta koji producira njihovo značenje te poigravanjem s pejzažima koji ni na koji način tu istu nelagodu ne mogu potencirati, već je, dapače, mogu negirati, Kurtela otvara pitanja njihova smisla i značenja. I dok značenje određene riječi, kao nadosjetilni pojam, uvijek predstavlja čistu logičku datost, smisao ne možemo dokučiti bez poznavanja konteksta te je ne možemo odvojiti od osjetilne spoznaje i razumijevanja njene unutarnje svrhovitosti. Zbog toga će riječi poput „tuge“ ili „ljutnje“ uvijek imati isto značenje, no njihov će nam smisao biti dokučiv tek ukoliko poznajemo kontekst kojem pripadaju. Ima li, primjerice, riječ „tuga“ isti smisao ako je stavljena u kontekst nedirnute prirode, gdje je umjetnica u gotovo kontemplativnom činu izvođenja pokreta vlastitim tijelom, slovo po slovo iscrtava na morskim krajolicima ili planinskim vrhovima, kao što bi ga imala da je vizualno podržana kakvim dehumanizirajućim krajobrazom? I možemo li tek pukim iščitavanjem nekih slova koja tvore određenu riječ detektirati emociju koju ta riječ označava? Izložba „Silent Talks“ kojom se Nina Kurtela predstavlja u Atelijerima Žitnjak nastavak je njenog istraživanja započetog na rezidenciji Cittadelarte in Biella 2022. godine, u sklopu koje je na planini Bielmontea snimila prvi performans „Violence“, ispitujući granice vlastitog tijela i pokreta u istraživanju veza između čovjeka, njegova povijesnog i evolucijskog napretka i produkcije značenja u komunikaciji i mogućim interpretacijama. I dok ćemo, već „na prvu loptu“ iz Nininih video performansa iščitati kritiku suvremenog društva i dehumanizacije do koje je, polako, ali sigurno dolazilo usporedo s tehnološkim napretkom, kao i suptilnu sugestiju da taj isti napredak čovjeku i nije donio bog zna što, osim možda tjeskobe i tuge, „zaronimo“ li dublje u njene „koreografske izvedbe u divljini“ naslutit ćemo i svojevrstan prijedlog. Uspijemo li, makar i nakratko, izaći iz vrtloga vlastitih misli i nametnutih mentalnih paradigmi koje nam suvremeno društvo servira kao neizbježne, te počnemo li ponovno osluškivati prirodu kao nešto inherentno nama samima, to jest nešto s čime zapravo i ne možemo izgubiti vezu, uznemiravajuće će riječi – premda imajući isto značenje – izgubiti svoj smisao već samim izmještanjem izvan njihova konteksta. Jer misli i emocije svakog od nas uistinu i ne može kontrolirati nitko drugi do nas samih. Ukoliko mi tako odlučimo.
Mirna Rul

Suradnici na projektu Silent Talks:
Snimatelj: Ivan Idžojtić
Specijalni efekti: Sara Salamon
Zahvale: Maja Kovač. Ana Kovačić, Ana Kutleša; GMK, Kontejner, BLOK
Tehnička podrška: Hrvoje Spudić

Rad je produciran uz podršku Ministarstva kulture RH

Nina Kurtela je multimedijalna umjetnica čiji se rad zasniva na koreografskim i site-specific praksama ispreplićući audiovizualnu, likovnu i izvedbeno plesnu umjetnost. Njeni radovi obuhvaćaju različite medije i forme: film, video, instalacije, performanse i plesne radove te se bave pitanjima identiteta, pripadnosti, i intimnosti. Izlagala je i prezentirala radove diljem svijeta – u muzejima i galerijama, na filmskim, kazališnim i plesnim festivalima te u javnim prostorima; International Film Festival Oberhausen / Transmediale Berlin / Survival Kit, Riga / Tanz Im August, Berlin / X-border Art Biennial, Švedska / Royal Albert Hall London / Kunsthaus Graz / Kunsthal Aarhus / Mucem Marseille / KW Institute for Contemporary Art Berlin / MuseumsQuartier Beč / MUMOK Beč / MSU Zagreb / HKW Berlin / Tokyo Opera City Gallery Japan / 104 Paris / MMOMA Moskva / Ars Aevi Sarajevo, itd. 2018.g. nominirana je za Berlin Art Prize te je dobitnica nekoliko prestižnih nagrada ako što su Japanese Media Arts New Face Award, Tokyo; X-border Art Biennial Award, Švedska; Henkel Art Award CEE, Beč; Essl Art Award CEE, Beč. Boravi na rezidencijalnim programima u Amant Siena / MuseumsQuartier, Q21, Beč / Cite internationale des arts, Paris / THAV, Taipei / HIAP, Helsinki / GeoAIR, Tbilisi / CEC ArtsLink, Portland, Oregon / KulturKontakt Austria, Beč / DanceWeb, Impulstanz festival Beč. Diplomirala je na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi profesora Ante Rašića, te potom završila studij za suvremeni ples, koreografiju i kontekst – HZT pri Universität der Künste u Berlinu. Kao izvođačica surađuje sa koraografima kao što su Isabel Schad, Jasna Layes Vinovrški, Marjana Krajač, Isabel Lewis, Yves Noel Genod, Boris Charmatz, Dragana Bulut, Igor Koruga, Sonja Pregrad… 2017.g. u Zagrebu osniva neprofitnu umjetničku organizaciju i produkcijsku platformu Jagoda koja se uz produkcije novih suvremenih umjetničkih djela bavi i poticanjem interdisciplinarnih i internacionalnih suradnji, istražujući nova polja komunikacije i razmjene iskustva, znanja, alata kroz inovativne umjetničke prakse www.j-a-g-o-d-a.com

Pozivamo Vas na otvaranje izložbe Naiyun Yang “Silent Places” koje će se održati u petak, 23. kolovoza u 19h.
Naiyun Yang tajvanska je umjetnica s dusseldorfskom adresom, a na jednomjesečnoj rezidenciji u Atelijerima Žitnjak boravila je u sklopu već tradicionalne razmjene između Zagreba i Düsseldorfa.

“During my residency, I visited various monuments and forgotten places, most of them around Zagreb. These structures were built after the war, either as memorials or as symbolic, grand investments in the capital’s future optimism. Some were also used as military facilities. As a visitor from a generation that hasn’t experienced war firsthand, I was struck by their unique, aesthetic forms and found myself questioning how to reflect on the history and revolution they represent.
Through my photography, I aim to capture these constructions from my artistic perspective, adding a layer of understanding to the significance of these remnants and their relevance to contemporary society and cultural context.” (N. Yang)

The list of the places:

Monument to the Revolution of the People of Moslavina (Spomenik Revolucije Naroda Moslavine)
Monument to the Uprising of the People of Kordun and Banija (Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna)
Flower Monument (Cvjetni spomenik) / Stone Flower’ (Kameni Cvijet)
Lepoglava Memorial Graveyard (Spomen groblje Lepoglava)
Spomen Dom Kumrovec (aka Memorial House of Fighters of the NOR & Yugoslav Youth)
Dudik Memorial Park (Spomen-park Dudik)
Monument to the Detachment in Brezovica Forest (Brezovica Spomen-Park)
Magarčevac underground military radio relay
Petrova Gora WWII Partisan Hospital
Haludovo Hotel

Naiyun Yang was born in Taiwan in 1996. She works and lives in Düsseldorf, Germany and Tainan, Taiwan. Yang is graduate of the Kunstakademie Düsseldorf, Germany and was
Honorary Master student under Prof. Dominique Gonzalez-Foerster. She exhibited at numerous solo and group exhibitions.

U ponedjeljak, 22. srpnja, u 19h, održat će se performans i otvaranje izložbe Sergeja Vutuca pod nazivom ” U trokutu vremena”. Izložba je otvorena do 1. kolovoza 2024.

“Izložba nastaje negdje izmedju vraćanja nazad, u neku nepoznatu točku koja je uvijek postojala negdje između, a koja je i sama postavljana između prirodnih puteva i kemijskih, industrijskih tokova, podobnih naziva savjesnih globalnih trendova i životinjskih simbolika. Rad koji se prezentira nastao je u par dana kretanja oko atelijera na Žitnjaku, propitujući koliko je moguće i kako daleko je moguće otići slikom, filmom i simbolikom u tako kratkom vremenu. Kroz analognu fotografiju i 16mm film te umjetničkom knjigom i, naposljetku, performansom,„u trokutu vremena“ diše kao proces.” (Sergej Vutuč)

Sergej Vutuc rođen je 1979. u Doboju, Jugoslavija / Bosna i Hercegovina.
Rad Sergeja Vutuca “odjekuje bukom” neke sukobljene lokalne povijesti od Zagreba (Hrvatska) do Heilbronna (Njemačka) u njegovim najformativnijim godinama. Spontano je krenuo u D.I.Y.
etiku i punk kulturu općenito, nastavio ih je istraživati, graditi i dijeliti ​​diljem svijeta (posebno je skateboarding jedna od njegovih ključnih tema) – prije nego što se nastanio u Berlinu, a zatim i Parizu gdje se Vutucev najnoviji “pothvat” sastoji od istraživanja tiska i produkcije pod imenom A La Maison Printing.

Rano lišen iluzije o stabilnosti okoline i društva te razočaran službenim autoritetima, Vutuc u radu preispituje društvene norme, te intrinzičnu vrijednost onoga što percipiramo – i prihvaćamo – kao “istinu”. Jednako uvažavanje i pozitivnog i negativnog, kao i stalna identifikacija te osjetilna preplavljenost uzorcima, u njegovu radu predstavljaju otvoreni poziv za otkrivanje nekih novih perspektiva i mogućnosti.

Dino Zrnec u Galeriji AŽ
Otvorenje izložbe: 10. svibnja 2024. u 19h
Izložba je otvorena do 1. lipnja 2024.

///////////////////////////////////////////////////////////////////////////

Dino Zrnec: Bez naziva

Zgrada u kojoj se danas nalaze Atelijeri Žitnjak, kao i pripadajuća im Galerija AŽ, nekoć je bila osnovna škola, nazvana po sindikalnom vođi i jednom od osnivača Komunističke partije Jugoslavije, Đuri Đakoviću. Petnaestak učionica, dvorana za tjelesni odgoj, nekadašnja učenička menza, školsko dvorište smješteno ispred zgrade i nogometno igralište iza nje, uz nezaobilazni atrij s ružama, bili su do prije dvadesetak godina, mjesto svakodnevnih susreta žitnjačkih osnovnoškolaca.
Jedan od učenika OŠ Đuro Đaković bio je i umjetnik Dino Zrnec, koji se izložbom vraća u doba djetinjstva i hodnike svoje nekadašnje škole, dekonstruirajući proteklo vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor Dino raščlanjuje i fragmentira, kako na razini forme, tako i semantički, jer memorije uvijek egzistiraju tek kao fragmenti, djelići nečeg što je prošlo, dok poznati prostor, kad ga se prisjećamo, uvijek percipiramo kroz segmente koji su dio neke cjeline. Fragmentacija na izložbi koju je Zrnec odlučio ostaviti neimenovanom, odvija se, formalno, jer ono vidljivo raščlanjuje, čineći ga nevidljivim, dok, istovremeno, slikarskim intervencijama skreće promatračevu pažnju upravo na predmete koji nešto (možda upravo ono što odbija imenovati) skrivaju, otkrivajući tek medij kojim se to nešto skriva. Raščlanjivanje je evidentno i u izboru elemenata i materijala koje autor koristi, a riječ je o kanalicama za strujne kablove čija je funkcija, koliko – toliko, sakriti kablove, čineći prostor u kojem se nalaze, urednijim ili, bolje rečeno, manje neurednim te vizualno „čišćim“. No, kanalice Dine Zrneca, načinjene su, dijelom, od papira na kojem se nalazi print životinjskog krzna na kojeg autor nanosi boju, naglašavajući bojama već postojeće motive. Životinjsko krzno u prirodi pomaže životinjama da se stope s okolinom, sakrivajući se od potencijalnog predatora ili, pak, plijena. Na sličan se način i bijele kanalice za struju, u svojoj izvornoj namjeni, nastoje stopiti s prostorom i bijelom podlogom, odnosno zidom, na kojem se obično nalaze. Već na prvi pogled uočavamo inverziju u ovom radu, u kojem se sakriva nešto što ne postoji, jer improvizirane kanalice ne skrivaju kablove za struju i zapravo su funkcionalno redundantne, a životinjsko je krzno izmješteno iz prirodnog okoliša, ne nastojeći stvoriti dojam mimikrije, već upravo suprotno – jasno se istaknuti na bijelom zidu galerije, kao nešto što ondje, zapravo, ne bi trebalo biti. Čitamo ih kao artistički-invazivnu akciju umjetnika, koji se našao u pomalo začudnoj ulozi, na mjestu na kojem se – da slijedom okolnosti njegova stara škola nije pretvorena u atelijere i galeriju – vjerojatno ne bi našao. Dino je Zrnec tako postao „uljez“ u prostorijama vlastite škole koja, zapravo, više nije škola, pri čemu nam upravo u odluci o nedavanju naziva izložbi, daje ključ za čitanje njegova rada. Naime, vizual kojim najavljuje izložbu, sastoji se od lista papira istrgnutog iz bilježnice na kojem flomasterima ispisuje „3 b“, prizivajući đačko doba, pretpostavljamo upravo razred kojeg je, kao dijete, pohađao. No, Zrnec nam ne pripovijeda o događajima iz školskih klupa, niti izložbom evocira događaje iz djetinjstva. Ne iščitavamo iz izložbe ni kako je izgledala njegova dokolica u đačkim danima, moguće provedena baš na igralištu sa stražnje strane škole, kojeg danas više nema. Skrivajući događaje iz djetinjstva od pogleda promatrača, autor, istovremeno, razotkriva moguće narative koji postoje tek kao potencijal za priče o prolaznosti ili, pak, fragilnosti sjećanja, a koje tek suptilno uvodi u priču o „trećem b“ razredu. Možda je jedna od priča koju možemo ispričati, promatrajući Zrnecove radove u Galeriji AŽ, ona o nemogućnosti reproduciranja sjećanja. Naime, kanalice za struju u praktičnoj primjeni – u sobi, hodniku ili, pak, galerijskom prostoru, uobičajeno sakrivaju nešto što je rezultat naknadnih intervencija te, kao takve, nisu izvorno zamišljene da budu ondje. Slično, ni sjećanja ne mogu biti egzaktna i unaprijed definirana, već se sa svakim novim prepričavanjem modificiraju i prilagođavaju slušaču ili okolini, kao što se i životinja krznom ili bojom kože prilagođava nekom prirodnom ambijentu. Egzaktan i definiran nije ni objekt izrađen od kaširanog papira kojeg naš umjetnik izlaže zajedno s već spomenutim krhkim, papirnatim kanalicama koje, možda, skrivaju sjećanja. Za taj će objekt Dino reći da on može biti kanta za pranje podova, no i bilo kakav drugi predmet kojeg u njemu možemo prepoznati ili, sjećanjem, prizvati. Jednako fragilan kao i papirnate kanalice, nije zamišljen da bude trajan. Osuđen je na postepeno, ali sasvim izvjesno propadanje, blijeđenje i deformiranje, kao što, uostalom, i naša sjećanja na rane školske dane, s protokom vremena, postaju sve bljeđa i fragilnija.
Mirna Rul

Dino Zrnec (1983., Zagreb) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Studijski je boravak proveo na Akademiji umjetnosti, arhitekture i dizajna u Pragu i Akademiji likovnih umjetnosti u Beču. Samostalno izlaže od 2010. Dosad je bio nagrađivan za svoj rad nagradom publike na izložbi Erste Fragmenti 2010., nagradom HDLU-a za mladog umjetnika 2011. i Nagradom Radoslav Putar 2015. Sudjelovao je na nekoliko rezidencijalnih programa u Hrvatskoj i inozemstvu. Izlagao na solo i grupnim izložbama uključujući: Skulpturinstitut (Beč), Bijenale industrijske umjetnosti (Labin), Vin Vin Gallery (Beč), Muzej suvremene umjetnosti (Zagreb), Tehnički muzej Nikola Tesla (Zagreb)Rigo galerija (Poreč), Galerija Galženica (Velika Gorica), Apoteka (Vodnjan), galerija Garis & Hahn (New York), Project space – Kunsthaus Graz, Annex galerija (Pula), Freie Sammlung (Beč), Galeria Miejska (Gdansk), Kunstmuseum Bochum, BFA project space (Beč), Karas galerija Zagreb, Pigna project space (Rim), Künstlerhaus (Beč), Galerija Studentskog Centra Zagreb, galerija Renata Fabbri (Milano).

Ivica Malčić: Sve moje slike od A do Ž
Otvorenje izložbe: 12. travnja 2024. u 19h
Izložba je otvorena do 6. svibnja 2024.

Ivica Malčić: Sve moje slike od A do Ž

Naziv izložbe Ivice Malčića “Sve moje slike od A do Ž” izazvat će u čitatelja ovog predgovora i najave izložbe asocijaciju vezanu uz naziv galerije u kojoj se prikazuje. Naravno, riječ je Galeriji AŽ koja djeluje u sklopu Atelijera Žitnjak. No, Malčićeva izložba svojim nazivom ne priziva samo galerijski prostor u kojem će postaviti svoje radove, već se ona tematski dotiče svih njegovim slika, od početka umjetničke karijere, pa sve do danas. Izložba „Sve moje slike od A do Ž“ sastoji se od pet slika koje je umjetnik naslikao na samom početku karijere, pet najnovijih radova, te grafikona koji prikazuju broj radova koje je umjetnik producirao tijekom tridesetak godina svoje karijere. Jedan grafikon predstavlja jednu godinu, a iz njega možemo iščitati, po mjesecima, koliko je radova naslikao tijekom svakog pojedinog mjeseca te iste godine. Svaki grafikon je uokviren te, kao takav predstavlja i rad za sebe, a najveći će dio izložbenog prostora Galerije AŽ zauzeti upravo grafički prikazi broja naslikanih radova, kojih je u nekim mjesecima pojedinih godina bilo i iznad dvadeset. Ivica Malčić slikar je koji uz svoj rad veže brojeve, bilo da je riječ o izložbama na kojima prikazuje svojih sto slika ili, pak, izložbama koje postavlja svakih deset godina. Riječ je o iznimno produktivnom autoru, koji fiksiranošću na kvantitetu ne gubi iz vida zaigranost i (auto)ironiju koje iščitavamo u gotovo svakom njegovom radu. Neopterećen tehničkom savršenošću, Malčić dobiva na vjerodostojnosti u bilježenju sadašnjeg trenutka ili momenta u kojem se nalazi ispred slikarskog platna. To platno često uopće i nije pravo platno, već obična šperploča ili kakva druga ploha koja će mu sasvim dobro, umjesto istoga, poslužiti. Ironično se odnoseći i prema pretencioznosti nadmenog slikara koji bira samo najkvalitetnija platna, u Galeriji AŽ, ipak, izlaže i jednu sliku naslikanu upravo na takvom platnu, kojeg mu je darovala supruga. Slika prikazuje veliku mrlju na sivo-bijeloj podlozi, preko koje autor ispisuje „Ovo je velika greška koju nisam napravio“. Sliku izlaže zajedno s etiketom koja, u ovom slučaju, služi kao svojevrsni „certifikat“ da je zaista riječ o pravom slikarskom platnu. Drugu, pak, sliku izrađuje na predlošku kakvog možemo naći unutar okvira za slike iz Ikee, podebljavajući bojom motiv s printa – dekorativne listove neke kućne biljke, uz kojeg ispisuje prepoznatljivim „dječjim rukopisom“ natpis „Ja sam umjetno inteligentni slikar“. Jedan od radova u Galeriji AŽ i onaj je kolaža kojeg izrađuje od gomile maraka koje su bile zalijepljene na nekoj pošiljci koja je stigla iz Kine, a kraj kojih će, logično, ispisati „Ai Wei Wei- My Hero“, dok će se na drugim slikama predstaviti kao „kreator“ ili, inkorporirajući u svoj rad stare, crno-bijele fotografije nekog pejzaža, napomenuti za sebe da je „slikar šarenih pejzaža“.
Izložba „Sve moje slike od A do Ž“ u jukstapoziciju stavlja rane radove ovog umjetnika, iz 1991. godine, s početka umjetničke karijere, s onim najrecentnijima. Stariji radovi jasno ukazuju na nesigurnost položaja mladog umjetnika u surovom svijetu kustosa, likovnih kritičara, galerista ili profesora s Akademije likovnih umjetnosti, te je u njima ironijska oštrica uperena prema osobama iz kulturno-umjetničkog miljea koje, tobože, imaju neku moć. U recentnijim radovima, s druge strane, iščitavamo opuštenost i sigurnost koja, neminovno dolazi s godinama i zrelošću. Pa ako će i u radu s početka karijere postaviti ispred sebe premisu uspjeha, ovjekovječenu radom „Death or Glory“, u novim će radovima biti sasvim siguran u sebe i svoju poziciju na umjetničkoj sceni. A kontinuitet i dosljednost potkrijepit će grafovima kojima će, još jednom, dokazati brojnoj publici, kako je jedan od najproduktivnijih autora na ovim prostorima.
Mirna Rul

Ivica Malčić rođen je 1964. godine u Zagrebu. Diplomirao je na ALU Zagreb 1996. u klasi profesora Miroslava Šuteja. Do sada je izlagao na tridesetak samostalnih izložbi. Od 1998. do 2002. izlaže u Zagrebu svaku godinu sto slika, a 2007., 2009. i 2017. izlaže 365 dnevničkih crteža, koji su dva puta u cijelosti objavljeni u časopisu Fantom slobode izdavačke kuće Durieux. Neke od važnijih samostalnih izložbi su: 2012. HDLU Galerija Prsten, „Too Much Too Soon“, 2015. s Vladom Martekom u Galeriji Kranjčar; 2022. Sa Zoranom Pavelićem u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti „Koncept slike – slika koncepta“. U Galeriji VN u Zagrebu izlagao je tri puta i to svakih deset godina: 1994., 2004. i 2014. Taj concept izlaganja svakih deset godina u istoj galeriji ostvario je i u galeriji Proširenih medija u Zagrebu 2007. i 2017. godine.
Od oko stodvadeset skupnih izložbi važnije su: 1993. Moderna galerija „Nova hrvatska umjetnost“; 2005. HDLU „Hrvatsko slikarstvo u devedesetim godinama“ . Izlagao je i na tri Zagrebačka salona: 2013, 2016 i 2022., te na pet Bijenala slikarstva u Zagrebu. Tri puta je bio finalista THT nagrade u MSU Zagreb.
Za svoj rad nekoliko puta je nagrađivan od kojih je zadnja nagrada MSU na Bijenalu slikarstva 2021. Njegov rad dio je stalnog postava Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Član je HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu.
30.11.1991. – 08.04.2024. = 4012

Iva Ćurić: Stanica
Otvorenje izložbe: 22. ožujka 2024. u 19h
Izložba je otvorena do 8. travnja 2024.

Izložbom “Stanica” umjetnica Iva Ćurić prvi se puta predstavlja publici Galerije AŽ. Već ćemo iz samog naziva zaključiti kako je na izložbi riječ o nekoj točki u prostoru koja implicira određeni, najčešće privremeni, prestanak kretanja. Istoimena instalacija izmještena je iz centralnog dijela galerije te je kroz staklena ulazna vrata ove nekadašnje škole nije moguće vidjeti. Ćurić svoju “Stanicu” postavlja na uzak prolaz među zidovima u galerijskom prostoru, kreirajući dojam nekog tranzita, no i atmosferu svojevrsne stiješnjenosti – kako u prostoru tako i u vremenu. Naime, iako je stanica fizičko mjesto u prostoru na kojoj ćemo se zaustaviti čekajući neku promjenu, bilo da je riječ o nastavku putovanja ili prestanku istog, ona, neminovno, priziva i vremensku dimenziju – onu čekanja, čak i kad je riječ o posljednoj postaji, jer dolasku na odredište prethodilo je njegovo očekivanje. Riječ je ili pojam “stanica” i semantički “stiješnjena”, ukoliko je tumačimo kao neku vrstu čekaonice, mjesta tranzita na kojem više nismo tamo gdje smo bili, no tek trebamo stići ondje kamo smo krenuli. Nalazi se u međuprostoru – između onog što je bilo i onog što još nije. Stanica Ive Ćurić označava taj mikro prostor, predstavljajući određenu točku kratkog mirovanja na kojoj se događa potencijalno beskonačno račvanje, umnažanje svjetova. To je onaj prostor ili, riječnikom teorije relativnosti, prostor-vrijeme, unutar kojeg, ili na kojem, donosimo odluku o tome kojim ćemo smjerom krenuti, koju odluku donijeti ili, pak, kakvu ćemo reakciju ili emociju imati na neki događaj. Taj se prostor nalazi u našoj podsvijesti, zbog čega su upravo nesvjesni obrasci ponašanja okidači i putokazi koji nas usmjeravaju ka nekoj akciji ili destinaciji, čineći nam se, pritom, da smo vođeni sudbinom ili, možda, kao da smo upali u kakvu kompjutersku matricu. Grafike koje Ćurić izlaže u Galeriji AŽ prikazuju binarni brojevni sustav koji se sastoji od 0 i 1, a koji se koristi u informatici i programiranju. Te su grafike, smještene na zid galerije, mobilnog karaktera. Monokromatska crna grafika predstavlja jedan, dok je ona pastelnih boja drugi dio koda, odnosno nula. Na njima se nalazi tekst utisnut tehnikom dubokog tiska, a govori o određenim greškama i usklađivanju u, pretpostavljamo, operativnom sistemu. Grafike se neprestano kreću lijevo-desno, ponekad skladno, a ponekad gubeći ritam, baš poput kakvog sofvera koji nije dorađen do kraja i koji povremeno funkcionira besprijekorno, a ponekad ga kojekakvi neočekivani bugovi sprječavaju u izvršavanju zadane operacije. Taj softver kao da je samoinicijativno preuzeo kontrolu nad samim sobom te će, svaki tren, početi živjeti život neovisan od onoga koji mu je namijenjen, transcendirajući svoju prirodu. Temelj binarnog koda, nula i jedan, odnosno binarnu aritmetiku osmislio je Gottfried Leibniz, kontemplirajući o kineskoj ezoterijskoj praksi I Chinga. Za Leibniza binarni su brojevi predstavljali temelj stvaralačkog procesa i nastanka svijeta – creatio ex nihilo. Oni su, promatramo li ih iz Leibnizove perspective, premisa od koje polazi svaka kreacija, bila ona stvarna ili virtualna, pri čemu se granice između ovih dvaju stvarnosti, zbog prirode zajedničkog “prapočela” gotovo i gube.
Dio žitnjačkog transdimenzionalnog portala kojeg umjetnica smješta u uzak prolaz u hodniku su i bijele PVC klupe kakve možemo vidjeti u čekaonicama domova zdravlja ili kakvoj drugoj javnoj ustanovi, što stvara dojam sterilnosti mjesta tranzita, ali i nelagode jer ne znamo što nas očekuje s druge strane. Blijedo-zelena svjetlost koja okružuje Ivinu instalaciju implicira kako je prolaz u prostoru Galerije AŽ upravo taj portal u drugu dimenziju, možda stvarniju od one na koju smo navikli. Sve ovisi o odabiru puta i odluci koju ćemo donijeti u nekoj točki ili stanici unutar vremena i prostora, a koja će nam zauvijek determinirati nastavak našeg putovanja.
(Mirna Rul)

Iva Ćurić (1984. Zagreb RH) diplomirala je 2010. godine na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, smjer grafika na Nastavničkom odsjeku u klasi prof. art. Ines Krasić. Tijekom zadnjih petnaestak godina u svojoj umjetničkoj praksi bavi se interdisciplinarnim područjem u kojem istražuje svakodnevne
pojave i fenomene vezane uz pojmove informacija, dezinformacija, odnosa privida i zbilje, digitalnih medija, umjetne inteligencije. Radove, ovisno o temi izvodi u različitim tehnikama i medijima, što u
najširem okviru uključuje medije grafike, crteža i prostorne instalacije. Područje svojeg umjetničkog istraživanja upotpunjuje u suradnjama sa stručnjacima iz drugih znanstvenih područja. Trenutno je zaposlena je na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na Nastavničkom odsjeku, na radnom mjestu više asistentice sudjeluju u izvođenju nastave na predmetima iz područja grafike. Sudjeluju i u provođenju niza projekata na razini odsjeka i ALU od kojih su neki povezani s drugim sastavnicama Sveučilišta, kao i Sveučilištem Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Polaznica je poslijediplomskog doktorskog studija Likovnih umjetnosti na Akademija likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.

Otvorenje izložbe: 16. veljače 2024. u 19:00h
Izložba je otvorena do 12. ožujka 2024.

Mjesto radnje izložbe Svena Klobučara „Živio tamničar!“ Jagorova je šuma – točnije umobolnica smještena duboko u sablasnoj Jagorovoj šumi. Junaci su ove priče pacijenti psihijatra i voditelja bolnice, zloglasnog doktora Schuberta, a ako je vjerovati autoru, i jedinog „stručnog“ djelatnika spomenute ustanove. Uslijed nehumanih metoda liječenja kojima se koristio poremećeni psihijatar, zdravi su pacijenti prolupali te, posljedično, skovali plan o podmetanju požara i spaljivanju bolnice, zajedno s doktorom, kojeg su u nju zaključali s namjerom da ondje živ izgori. Vrijeme je radnje, sugerira nam umjetnik, kraj devetnaestog stoljeća; doba kad se na psihički bolesne osobe prestalo gledati kao na puku društvenu smetnju – one koje tek treba skloniti u nepristupačne azile, daleko od očiju „normalnog“ svijeta kako ne bi remetili javni red i mir i prepustiti ih samima sebi da životare poput kakvih životinja – već ih se počelo tretirati kao pacijente kojima je potrebna, kakva takva, liječnička pomoć, pa makar i ona Schubertova.
Posjetitelje Svenove izložbe, već pri ulasku u galerijski prostor, dočekuje scena psihijatrijske bolnice u plamenu oko koje junaci ove priče, neki možda i doslovno bezglavo, lutaju. Na zidu galerije tako možemo vidjeti žive, mrtve, te one napola žive i napola mrtve pacijente, koji zapravo više i nemaju kuda otići te ostaju zarobljeni na zgarištu umobolnice i u okolnoj šumi. Izgleda nam da je egzekucija „tamničara“ u bijelom mantilu uspješno obavljena i da plamen već polako guta bolnicu, no pacijenti ne bježe iz šume. Ostali su zarobljeni unutar ograda koje nisu one fizičke, već mentalne, a našli su se prestravljeni pred mogućnostima koje novostečena sloboda obećava. Priča o luđacima iz Jagorove šuma postaje tako pričom o egzistencijalnoj tjeskobi suvremenog čovjeka koji je, dobivši slobodu, dobio i slobodnu volju te mogućnost odabira, čime je preuzeo odgovornost za vlastiti život. Svijet je to u kojem Bog više nije mjerilo svih stvari, a čovjek je, sartreovski rečeno, „osuđen na slobodu“, pri čemu je tamničar on sam. Zamišljamo kako su luđaci iz Jagorove šume, nazdravivši uspješnom spaljivanju bolnice i usmrćivanju doktora, te uskliknuvši u maničnom bunilu „živio tamničar!“, pomalo već naslućivali egzistencijalnu „mučninu“ koja će uslijediti sa spoznajom o slobodi kao tamnici u koju ih nije zatvorio netko drugi, već oni sami sebe.
Ironiju u nazivu Svenove izložbe čitamo na više razina, jer osim egzistencijalističkog paradoksa kojeg u sebi nosi spomenuta spoznaja do koje, u rijetkim trenucima lucidnosti, dolaze čak i Schubertovi pacijenti, promatrač izložbe u obzir mora uzeti i činjenicu da Svenovi junaci nikad nisu baš sasvim živi, no ni mrtvi. Ako su mrtvi, stalno se vraćaju među žive i nemaju snage napustiti svijet uz kojeg ih vežu, uglavnom bolne, uspomene, a ako su, pak, živi, već su ionako jednom nogom u grobu – barem u mislima. Ako uzmemo u obzir da se čitava priča o Jagorovoj šumi, koja Svenu predstavlja arhetipsko mjesto u kojem je veo među svjetovima sasvim tanak i gdje čvrste granice između zagrobnog i ovostranog zapravo ne postoje, te pridodamo tome činjenicu da se radnja odvija krajem devetnaestog stoljeća, postaje nam jasno da nitko od Svenovih junaka više, ionako, ne može biti živ. Sven Klobučar je, sasvim u maniri pripovjedača iz parodija romantičarskih gotičkih priča, kao uostalom i svi njegovi junaci, krajnje nepouzdan pripovjedač. Luđaci koji se deklariraju zdravima ili, pak, oni živući, koji su zapravo već odavno mrtvi, likovi su kakve možemo susresti u brojnim Svenovim radovima. Groteskni su to junaci, poput onih iz Goyina „Dvorišta s luđacima“, gotovo karikaturalno prikazani, u kojih je sve, pa i njihova ludost, namjernim pretjerivanjem, dovedena do komike. Humor i ironijska inverzija karakteristični su za umjetnost Svena Klobučara, a eksplicitni su, kako u samom nazivu izložbe, tako i u fabuli. Poput pacijenata umobolnice iz pripovijetke E. A. Poea „Sustav doktora Tarra i profesora Fethera“ koji su, osvojivši bolnicu, preuzeli uloge doktora, pri čemu su ove zatvorili u bolesničke sobe, i pacijenti iz Svenove umobolnice uspijevaju nadmudriti svog „tamničara“. No, dok su luđaci preobučeni u doktore, u Poeovoj pripovijesti u svoj azil pustili samo pripovjedača te iste priče, procijenivši kako je dovoljno glup da neće shvatiti što se u bolnici uistinu zbiva, Klobučar u Jagorovu šumu pušta sve posjetitelje čija je znatiželja veća od straha. Nažalost, te će naivne nesretnike, ukoliko prežive, nakon susreta s njegovim protagonistima, još dugo u snovima proganjati jezivi krici unezvijerenih Schubertovih pacijenata koji mir ne mogu naći ni u grobovima koje su, u očaju ili dokolici, sami sebi iskopali, ne mogavši se nositi s teško izborenom slobodom i ne smogavši snage za bijeg iz zlokobne šume.
Mirna Rul

Sven Klobučar je rođen 13.7. 1981. godine u Zagrebu. Maturirao je 1999. u Školi primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2007. godine (klasa prof. Slavomira Drinkovića). Dominantan medij kojim se bavi je crtež, a najviše ga okupira tema smrti koju interpretira služeći se, između ostalog, referencama na popularnu kulturu – stripove, SF i horror filmove. Živi i radi u Dubrovniku i Zagrebu.

Poštovane posjetiteljice i poštovani posjetitelji Atelijera Žitnjak, drage prijateljice i dragi prijatelji, pozivamo vas na posljednji događaj u ovogodišnjoj sezoni naše i vaše Galerije AŽ: predstavljanje Krivolovca na Žitnjaku, nove knjige našeg člana Borisa Greinera, multimedijskog umjetnika, pisca, likovnog kritičara i dizajnera. Nakladnik knjige je Umjetnička radionica Petikat, a svojim oblikom i sadržajem ona se kreće prostorom između kronike, dnevnika, zbirke kratkih priča ili eseja, te knjige umjetnika.

Promocija će se održati u petak, 15. prosinca u 19 sati. Svi ste pozvani i dobrodošli, veselimo se vašem dolasku!

Boris Greiner (Zagreb, 1959.) autorsko djelovanje započinje 1983. Zajedno sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi) u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca, a 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku  radionicu Petikat (kasnije im se pridružuje i Hrvoje Đukez). Godine 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner & Kropilak Mailart Office i otada uglavnom djeluje samostalno. Dosad je objavio više knjiga proze i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i performansa te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom.

https://petikat.com/greiner

U sklopu neformalnog programa umjetničke razmjene između dubrovačke Galerije Flora (HDLU Dubrovnik) i Atelijera Žitnjak ugošćujemo umjetnicu Dorindu Bulić Čotić, ujedno i predsjednicu Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik. U petak, 17.11. u 19h otvorit ćemo njenu izložbu _404 Not Found, koja će se moći razgledati do subote, 9. prosinca ’23.. Dobro nam došli!

Dubrovačka multimedijalna umjetnica Dorinda Bulić Čotić žitnjačkoj se publici predstavlja izložbom pod nazivom _404 Not Found. Riječ je o dijelu radova iz serije about: blank koja je nastala kao rezultat gubitka dokumentacije pohranjene na hard disku. Nakon pokušaja spašavanja dokumentacije, fotografije i dokumenti više nisu bili označeni nazivima koje im je, prilikom njihova arhiviranja, dodijelila autorica, već su bili spremljeni pod novim šiframa, zbog čega ih je trebalo nanovo razvrstati i označiti. Neki od 4000 dokumenata, koliko ih se ukupno nalazilo na hard disku u trenutku kvara, bili su vidno oštećeni. Istraživanje i razvrstavanje djelomično spašenog arhiviranog materijala potaklo je umjetnicu, s jedne strane, na kontempliranje o dosezima i ograničenjima suvremene tehnologije, dok ju je čitav proces, s druge strane, nagnao na stvaranje serije radova koje će kreirati “u suradnji” s tom istom tehnologijom, doduše onom u kvaru.

Izložba _404 Not Found multimedijalna je instalacija koja se sastoji od dva video rada te rola papira starih telefaks uređaja na kojima su ispisani kompjuterski kodovi poput onih kakve susrećemo na ekranima prilikom neke greške ili kvara kompjutera. Te su role obješene na zidove, kao svojevrstan “corpus delicti” o oštećivanju materijala. One bi, teoretski, zajedno s nečitljivim sadržajem za promatrača nedovoljno upućenog u informacijske znanosti, mogle ići unedogled, jer im se kraj gubi u “tuljcu” smotanom na podu galerije, baš kao što se ponekad i akcija spašavanja materijala izgubljenog uslijed kakvog tehnološkog kvara čini sizifovskim poslom kojem se ne nazire (pozitivan) ishod.

Video pod nazivom err_too_many_redirects prikazuje fotografije eksterijera dubrovačke Galerije Flora. Koncipiran je na način da je svaka fotografija koja slijedi, oštećenija od one prethodne; ova gradacija kulminira fotografijama čiji sadržaj više uopće nismo u mogućnosti prepoznati te završava prikazom sivog šumećeg ekrana koji nam, svojim vizualom, odnosno, nedostatkom istoga, poručuje da na ovom TV kanalu više nema nikakvog programa. Drugi rad err_color_break_problem sastoji se od fotografija snimljenih na nekom događanju održanom, također, u dubrovačkoj Galeriji Flora. Na tek djelomično uništenim fotografijama, prepoznajemo i neka poznata lica iz Atelijera Žitnjak koja, čini nam se, u trenutku fotografiranja nisu niti primijetila da ih se ovjekovječuje, a kamoli znala da će, slijedom okolnosti, završiti u video radu umjetnice Dorinde Bulić Čotić.

Umjetnica intervenira u već oštećene fotografije bojeći ih u crveno ili plavo, sugerirajući nam da, za razliku od prethodnog videa, u kojem gubitak sadržaja predstavlja i neminovan kraj, greška može biti i gradivni materijal umjetničkog rada te otvarati put ka kreiranju nečeg novog koje, opet, ne mora nužno biti negacija, odnosno, binarna opozicija onome iz čega je nastalo. Kvar ili greška u sebi mogu sadržavati potencijal za stvaranje neke inovacije. Da nema greške, klinamena ili slučajnog odstupanja od inače pravilnog kretanja atoma, ne bi bilo ni napretka, smatrali su epikurejci. Mitovi o stvaranju reda iz kaosa stari su koliko je staro i čovječanstvo. Mora da je i Dorinda o tome promišljala kad se uhvatila posla sortiranja oštećenog materijala sa spornog hard diska te se odlučila na stvaranje serije radova about: blank.

Dva video rada koje stavlja u jukstapoziciju na izložbi _404 Not Found možemo čitati kao dokumentaciju umjetničine struje svijesti koja je tekla u procesu ponovnog arhiviranja izgubljenih dokumenata, a možemo, ako tako odlučimo, iz njih iščitati i umjetničin ambivalentan stav prema destrukciji kao kraju nekog bivanja i, istovremeno, premisi od koje polazi svaka nova umjetnička ekspresija.

Tekst: Mirna Rul

Dorinda Bulić Čotić (Dubrovnik 1961.) je završila Školu likovnih
umjetnosti u Splitu a diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 1984. godine. Djelovala je u području slikarstva, grafičkog dizajna, bavila se pedagoškim radom, na psihološko-pedagoškom planu radila za UNICEF. Recentno je zaokupljena diskursima materijalnih, duhovnih i emotivnih paradoksa, problematizira univerzalne pristupe suvremenim kontekstima, pri čemu se izražava multimedijalno. Predsjednica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik od 2014. godine. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Art Radionice Lazareti. Izlagala je na mnogim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Živi i radi u Dubrovniku.

Rubno na rubu grada

Rubovi i margine mjesta su izdvojena iz središta zbivanja. Mjesta koja, uvjetno rečeno, svojom prazninom otvaraju nove, neopterećene prostore stvaranja. Vera Horvat Pinatrić margine u prostornom i društvenom smislu usporedila je s marginama koje uokviruju tiskani slog. “(…) to je mjesto vlastitog proširivanja teksta bilješkama koje nisu marginalne, a niti marginalije. To je također prostor gdje nastaju kritičke primjedbe, pa se u toj rubnoj bjelini stvara matrica nove misli što dovodi u pitanje misaonu podlogu sadržanu u tekstu.” Rubovi su prostori slobode koji s odmakom promatraju središte, ili se pak njime uopće ne zamaraju. Ipak, antropolog i povjesničar Jean Claude Schmitt pisao je kako se “neko društvo u cjelini može sagledati tek uz uvažavanje i njegovih rubnih područja”, a isto slijedi i za fenomene i pojave u sferi umjetnosti i kulture.

Tako je Žitnica umjetnosti na rubu grada, odnosno “Centar periferije” (kako se ponekad naziva Atelijere Žitnjak), neupitno relevantno mjesto okupljanja vrsnih akademskih umjetnika koje neprestano poziva i motivira na izmaknuti pogled i jedan drugačiji vid stvaranja onkraj središta. Međutim, rubna, marginalna ili autsajderska umjetnost terminološka je odrednica koja se ne odnosi nužno na lokaciju stvaranja, već na “socijalni kontekst koji ‘umjetnik’ ima ili nema u odnosu na društvo i posebno s obzirom na aktualnu umjetničku scenu”, kako je to pojasnila Nada Vrkljan Križić. Riječ je o nekonvencionalnim fenomenima koji nerijetko nastaju tiho,
suptilno, gotovo u intimi. Otkriće jednog takvog fenomena zbilo se u šetnjama ili vožnjama biciklom umjetnika i kustosa iz Atelijera Žitnjak.

U Petruševcu, ničim nagoviješten, dogodio se susret s parkom skulptura samoukog umjetnika Darka Pondeljaka. Naime, Darko Pondeljak svoje osebujne i monumentalne skulpture stvara u svojoj dvorišnoj radioni, a potom ih izlaže na livadi preko puta svog doma. Vrlo karakteristične skulpture neke će podsjetiti na opus kipara Denisa Kraškovića ili naivne kiparice Sofije Naletilić Penavuše, ponajviše radi životinjskih likova koje upriličuju, širokog spektra intenzivnih boja i humoreskne note koja se skriva u svakoj figuri. No u suštini, doista je teško rad Darka Pondeljaka usporediti s nekim već poznatim djelima i umjetnicima. Ponajviše zbog specifične tehnike koju je ovaj autor razvio i dosljedno ju koristi. Kombinacijom pronađenih predmeta poput žice i stiropora te ljepila za pločice, plastične mrežice i boja za beton koje nabavlja u određenim količinama, Darko Pondeljak materijalizira ideje koje se pojavljuju u njegovom umu. Riječ je o snovitim, ponekad i nadrealnim situacijama koje doista zabavljaju gledatelja, a ponekad izazivaju i jezu. Životinje koje sviraju različite instrumente, plešu i prodaju ogrlice samo su dio bogatog animalističkog imaginarija. Tom se imaginariju pridružuju i ljudske figure onkraj životinjskog, poput Trumpa, te ljudski likovi u začudnim položajima, kao što su to Djevojka s pesima ili Guzonja. S druge strane, Kraljica Hrvata ističe se kao jedan od narativnijih radova, budući da u svom krilu drži kocku koja predstavlja jednu od “kockica” na šahovnici grba Hrvatske.

Rubna, marginalna, odnosno autsajderska umjetnost i amaterizam kao takav polje su interesa umjetnika mlađe generacije Željka Beljana. Željko Beljan na Žitnjaku se istaknuo ponajviše svojim radom Tri kornera penal, na malonogometnom terenu sa stražnje strane zgrade kojim je isprepleo igru te likovnu i primijenjenu umjetnost, odnosno ručni rad i nogomet. Beljan je tehnikom makramea 2022. godine ispleo novu mrežu na golu, a u ljeto 2023. godine sudjelovao je u rezidencijalnom programu Atelijer živi! pri Atelijerima Žitnjak.

Tijekom rezidencije, Željko Beljan je nastavio svoju umjetničku praksu preplitanja amaterskog nogometa i ručnog rada. Međutim, ovaj puta mjerilo njegovih intervencija znatno se smanjilo i utjelovilo u objektima, stolnim i ručnim igrama koje izrađuje od pronađenih materijala, poput drvenih dasaka za rezanje, tekstilnih ostataka blanja za obradu drveta i drugih. Beljan ih oblikuje, oslikava i osmišljava kompleksne strategije igranja. Tema igara koje pozivaju na participaciju i ovaj je put većinski nogomet, no pravila su ponešto izmijenjena, izazovnija te od igrača zahtijevaju posvećenost, spretnu ruku i otvoren um. Posjetitelji su pozvani sudjelovati, zaigrati i uroniti u neka druga pravila koje njegove igre nalažu, u neku drugu invenciju stvarnosti.

Na rubu grada, u istoj galeriji, nastao je novi susret, susret rubnog umjetnika i umjetnika izuzetno zainteresiranog za rubno. Međutim, njihovi imaginariji nadilaze okvire i rubove konvencionalnih stvarnosti, prelijevaju se preko njih i otvaraju neke načine poimanja svijeta, neke druge poglede. Zaigrane i nepretenciozne, ali uvijek dosljedne.

Tekst: Maja Flajsig, sukustosica izložbe (s Bojanom Krištofićem)

Darko Pondeljak (Zagreb, 1963.) je odrastao u Petruševcu, gdje i danas živi. Umjetnošću se bavi otkad zna za sebe. Pohađao je Osnovnu školu “Đuro Đaković” (kanije OŠ Žitnjak) i Grafičku školu u Zagrebu. Od 1983. do 1995. radi u odjelu za cinkografiju u Vjesniku, gdje se bavi i sitotiskom. Istovremeno, samostalno se bavi bakrotiskom i drvorezom. Od 2003. godine intenzivnije se počinje baviti skulpturom u drvetu, koristeći panjeve različitih stabala. Od 2006. do 2008. godine izrađuje drvene objekte u sklopu vlastitog obrta. Od 2017. godine počinje istraživati artificijelne materijale poput stiropora i ljepila za pločice, te postepeno razvija vlastitu tehniku stvaranja skulptura. Njegove radove moguće je vidjeti u parku skulptura pred njegovim domom u Petruševcu, a zajednička izložba sa Željkom Beljanom, u sklopu programa Dana otvorenih vrata Galerije AŽ 2023., njegova je prva u galerijskom prostoru.

Željko Beljan (Vukovar, 1984.) je diplomirao na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. U svojoj se umjetničkoj praksi fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij. Pritom istražuje odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, stavljajući pritom naglasak na participativnost i uključenost publike u realizaciju radova.

Finalist je nagrade Radoslav Putar za 2023. godinu i alumnus WHW akademije u generaciji 2022. Od 2011. sudjelovao je u znatnom broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji, a dosad je ostvario i niz samostalnih: Extra Time (Galerija Ispod, Zagreb, 2023.); Projekt Arkade (MSU, Zagreb, 2023.); Neriješeno (Galerija Šira, Zagreb, 2022.); Gost (Prostor, Split, 2022.; Tratinska 64 – CIMO, Zagreb, 2021.); Tri kornera penal (Nogometni teren OŠ Marijan – Culture hub Croatia, Split, 2022.; Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 2022.); Truth is a Forgotten Memory (u suradnji s Rebeccom Merlić, Galerija VN, Zagreb, 2023.; Etnografski muzej, Zagreb, 2022.); Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022.); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020.; Galerija Karas, Zagreb, 2020.); Cartoon Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018.; Inquiry Inc., Osijek, 2016.).

Zajednička izložba Darko i Željko Darka Pondeljaka i Željka Beljana se održava u Galeriji AŽ od 28. listopada do 11. studenoga, u sklopu aktivnosti Dana otvorenih vrata Galerije AŽ 2023: Kruha i igrara, pri žitnjačkim programima Centriranje periferije, Atelijer živi! #6 i Arhiv Žitnjak.

Željko Beljan je bio 6. sudionik rezidencijalnog programa Atelijer živi! tijekom kolovoza 2023., namijenjenog zagrebačkim umjetnicima bez stalnog radnog prostora, te na izložbi predstavlja radove nastale tijekom jednomjesečnog boravka u AŽ; dok je cjelokupni program Dana otvorenih vrata Galerije AŽ ’23: Kruha i igara, čiji je izložba bio, finale dvogodišnjeg istraživačkog, radioničkog i edukacijskog programa Arhiv Žitnjak, u sklopu kojeg je objavljena i knjiga Žitnica umjetnosti na rubu grada, a pojedine radioničke aktivnosti Dana otvorenih vrata Galerije AŽ ’23. je poduprlo Ministarstvo kulture i medija RH putem programa Centriranje periferije ’23., odnosno Zaklada Kultura nova putem programskih aktivnosti Sudjelovanja u kulturi, kao dio krovnog programa AŽ u 2023. godini: Žitnica umjetnosti na rubu Zagreba. Vidimo se na Žitnjaku!

Kruha i igara

Nakon proljetnog događaja Žitnica umjetnosti na rubu grada prošlo je čitavo ljeto i nadošla je jesen. Žito je požeto, umljeveno u brašno, i čas je za umijesiti ga, ispeći kruh i proslaviti sve darove što ih jesen donosi!

Tako tradicionalni Dan otvorenih vrata Galerije AŽ ove godine obilježavamo 28. listopada, parolom Kruha i igara, koja u ovom slučaju ipak nije puka metafora apolitičnog mentaliteta. Naime, Dan otvorenih vrata Galerije AŽ 2023. doista ćemo provesti u pečenju krušnih proizvoda, igranju igara, stvaranju nakita, izradi zimnice i koječemu drugom.

Kako ovaj događaj predstavlja i svojevrsni završetak istraživanja u sklopu dvogodišnjeg programa Arhiv Žitnjak (2021. i 2022.), okupili smo umjetnike i umjetnice koji su osnovali Atelijere Žitnjak i koji niz godina djeluju unutar njih, ali i brojne suradnike i simpatizere s kojima smo već imali čast surađivati.

Stoga dan započinjemo s izradom zimnice sa susjedom Anom Martinec, koja nam je proljetos davala brojne savjete o vrtlarenju i životu.

Zatim paralelno slijede tri radionice: dok će nam Alem Korkut pokazati kako od aluminija izraditi nakit, Hrvoje Đukez će prerađivati plastiku i od nje stvarati radove. Vlasta Žanić će, praćena video radom njene majke, povesti kulinarsku radionicu izrade tenke gibanice. Potom nam slijedi razgovor umjetnika i Žitnjačana koji moderira Roman Simić, a večer ćemo završiti (ili početi?) otvaranjem izložbe Kruha i igara ili Darko i Željko. 

Ovom grupnom izložbom predstavit ćemo radove Željka Beljana nastale tijekom rezidencije Atelijer živi! #6, a riječ je o sveprisutnim stolnim igrama koje od promatrača zahtijevaju aktivnu participaciju. Uz Željkove radove, po prvi puta predstavljamo i radove samoukog umjetnika iz Petruševca, Darka Pondeljaka čiju smo radionu i park skulptura imali priliku posjetiti tijekom proljetne Žitnice umjetnosti na rubu grada. 

Događaj zaključujemo predstavljanjem završne publikacije programa Arhiv Žitnjak, nakon čega slijede uobičajene aktivnosti: druženje i sekundarna ponuda!

Program Galerije AŽ u 2023. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, te Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba. Rad Galerije AŽ podupiru i Buzdovan Apple Cider / Malus Vitis d.o.o.

Durativni interaktivni performans Nine Kamenjarin Igra skrivača u Galeriji AŽ svojevrsni je nastavak “igre skrivača”, koju je umjetnica, u svojoj prvoj iteraciji, odigrala sama sa sobom u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Ovoga puta, Nina će se “igrati” u hodnicima nekadašnje Osnovne škole “Đuro Đaković”, današnjim Atelijerima Žitnjak, s nakanom ispitivanja granice prostora u kojem se nalazi, no i vlastitih ograničenja s kojima se susreće pri pokušaju da u igri skrivanja, i potencijalnog nalaženja, pronađe sebe.

Igra skrivača Nine Kamenjarin priča je o traganju suvremenog čovjeka za vlastitim identitetom koji, u digitalno doba virtualnih avatara i pomno “kuriranih” profila na društvenim mrežama, postaje sve fluidnijim i artificijelnijim. Hiperrealni svijet s onu stranu sučelja kompjutera ili pametnog telefona, čini se stvarnijim od onog stvarnog. Ono što smo donedavno poimali kao objektivnu realnost sve se više preklapa sa, manje ili više uspješno, digitalno fabriciranom stvarnošću. Svijet je to Baudrillardovog simulakruma u kojem slike, logotipi ili, pak, avatari, imaju veće značenje od realnih predmeta ili osoba koje predstavljaju. Prema Baudrillardu, svjedočimo novoj stvarnosti koja odbacuje i degradira original u odnosu na kopiju, sliku ili vizual. U hiperrealnom svijetu taj “original” gubi važnost i referencijalnu vrijednost, jer predložak, uistinu, i ne egzistira ondje.

Ova je nova realnost poboljšana i uljepšana, a i mi sami, bivajući ondje,  kroz brojne virtualne identitete, koje nam ovaj “vrli novi svijet” proširene stvarnosti omogućava, postajemo ljepšima, zabavnijima i boljima, gubeći pritom osjećaj o tome kakvi smo zaista. Baudrillard definira hiperrealnost kao “pomno promišljenu reduplikaciju onog stvarnog, putem nekog reproduktivnog medija, ponajprije fotografije”, no danas, s pojavom alata poput Photoshopa, ova reduplikacija ide korak dalje, osiguravajući reprezentaciji “dodanu vrijednost” davanjem mogućnosti odstranjivanja svih eventualnih nesavršenosti ili, pak, kreiranjem novih atributa koje ono snimano, u stvarnosti koju poznajemo kao onu pravu, ne posjeduje.

Nina Kamenjarin u svom performansu Igra skrivača adresira naš osobni gubitak referencijalne vrijednosti i doživljaja stvarnosti. Multipliciranje vlastitih identiteta inherentno je dobu postmodernizma, vremenu u kojem se stvarnost počela rastakati i preklapati s onim što smo donedavno smatrali nemogućim. S “odumiranjem” stvarnosti u korist njene kopije, te gubitkom jasnog poimanja vlastitog identiteta i karaktera, u konzumerističkom društvu kasnog kapitalizma, omogućena nam je hiperprodukcija identiteta koji se, isto tako, međusobno preklapaju, pretaču te su, čak, ponekad u potpunoj  suprotnosti jedni s drugima. Subjekt postaje decentriranim, smatra Stuart Hall, zbog čega pojedinac više nije u mogućnosti odrediti središte vlastitog identiteta i polazišnu točku za definiranje samoga sebe.

Identitet suvremenog čovjeka neprekidno se mijenja; kontinuirano iznova “izmišljamo” sami sebe, prilagođavajući se i oponašajući sliku onoga što želimo biti ili postati. Ovaj proces, neminovno, dovodi i do fragmentiranih identiteta, a koji su, opet, posljedica fragmentiranog svijeta u kojem živimo. Izmicanje našeg osobnog “centra” ili težišta te odsustvo fiksne priče na osobnoj razini događa se usporedo s nestankom “velikih priča”, odnosno određenih metanarativa u društvu. Rezultat je fragmentacija diskursa, iskustava i, posljedično, subjekta.

U napetoj će Igri skrivača Nina Kamenjarin  sudjelovati u svojim različitim manifestacijama. Bit će ondje prisutna fizički, na projekcijama mobitelom snimljenih videa, te na prikazu performansa u stvarnom vremenu. Upravo će u Atelijerima Žitnjak ova umjetnica još jednom krenuti u potragu za vlastitim centrom, nastojeći prikupiti sve svoje izgubljene fragmente i digitalne klonove, kako bi ih izbavila iz virtualnog zatočeništva te, transcendirajući zavodljive zamke i smicalice hiperrealnog svijeta, konačno postala cjelovitom. No, hoće li u tome uspjeti?

Tekst: Mirna Rul

Nina Kamenjarin (Split, 1991.) je diplomirala 2016. s temom Simbioza skulpture i performansa, na kiparskom odsjeku Umjetničke akademije u Splitu. U Njemačkoj je položila dva semestra Produkt und Komunikations Design na FH Aachen. Osim kiparstvom, bavi se performansom, videom i drugim medijskim praksama. Izlagala je u Hrvatskoj i u inozemstvu. Dobitnica je nekoliko nagrada i priznanja, uključujući prvu nagradu Essl Art Award 2015 u Austriji i jednu od tri jednakovrijedne nagrade na Trijenalu kiparstva u Zagrebu 2018. Aktivna je članica udruge HULU Split i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnik/ica, HZSU. Trenutno radi na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS) kao stručna suradnica na kiparskom odsjeku.

Nakon pauze u godinama 2020. i 2021., uzrokovane globalnom pandemijom korona-virusa, ove se godine, od 28. kolovoza do 1. listopada, po drugi put odvija obnovljeni Program rezidencijalne umjetničke razmjene između Grada Zagreba, Kulturamt Düsseldorf i Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak, na dobro poznatoj adresi Centra periferije, Žitnjak 53. Prema prijedlogu Kulturamt Düsseldorf i pozivu Savjeta Galerije AŽ, ovogodišnji gost na Žitnjaku je umjetnik-fotograf Kris Scholz, dok je zagrebačka gošća u Düsseldorf umjetnica mlađe generacije Ana Kovačić (također prema pozivu Savjeta Galerije AŽ), koja ondje izlaže s Ulrike Koetz, prošlogodišnjom žitnjačkom gošćom. U skladu sa svojom dugogodišnjom umjetničkom i izlagačkom praksom, Kris Scholz je sa svojim osobitim aparatom i analognom tehnikom u Zagrebu fotografirao modernističku arhitekturu i vedute koje su ga nadahnjivale tijekom njegovih biciklističkih putešestvija gradom.

Tihi pogled / The Silent View

U podrumu jedne stare kuće pronašao sam kameru velikog formata iz 1930. godine. Bila je čvrsto montirana na čelični okvir. Na buvljaku sam našao objektiv od 21 inča, što je normalna veličina za format negativa 30 x 40 cm. Nije imao zatvarač, ali je raspon otvora blende bio od 9 do 128. Nakon nekoliko izmjena, smanjio sam njegovu težinu s 52 kg na 35 kg, što je fotoaparat učilo lakšim za rukovanje. Nažalost, diljem Europe nije bilo filma proizvedenog u 30 x 40 cm. Stoga sam koristio papirnate negative, stavljajući vlaknasti papir u držač za film napravljen od drveta mahagonija.

Naime, kod Baryta papira crvene i zelene zrake ne utječu na papir. Samo plave zrake svjetlosnog spektra uzrokuju crne i sivo-bijele reprodukcije jedinstvenih arhitektonskih, industrijskih i krajobraznih rješenja. Fotografije iz ove serije prikazuju nešto što ne možemo vidjeti svojim očima. Materijal, osjetljiv na različite zrake izvan svjetlosnog spektra vidljivog ljudskom oku, pokazuje crno-bijele slike dramatičnog izgleda, koje izmiču ljudskoj percepciji. I premda one prikazuju sivo, tmurno nebo, moguće je na njima primijetiti jake sjene koje dokazuju da je bilo sunčano u vrijeme kada je fotografija snimljena. Više od 20 godina nosio sam fotoaparat na svoja putovanja Europom, Azijom i Afrikom. Oko Annapurne, na trotjednom obilasku preko planinskog prijevoja Thorong La, kameru je nosio naš šerpa, uglavnom u japankama. Budući da je drvena kamera postala preteška, sada koristim svoj 5 x 7 inča (13 x 18 cm) Sinar Norma fotoaparat velikog formata, kad putujem u Afriku, Kinu ili Hrvatsku.

Čak i nakon mnogo godina, još uvijek sam uzbuđen jer nikad ne znam točno kako će fotografije napravljene ovim postupkom izgledati, hoćemo li vidjeti planine u pozadini, hoće li se more i nebo odvojiti na horizontu i hoće li se druga obala rijeke vidjeti oštrije.

Tekst: Kris Scholz

Kris Scholz je njemački umjetnik koji živi i radi u Düsseldorfu. Mnoge ključne galerije i muzeji, poput Galerije Clara Maria Sels, su izlagale i podupirale njegove radove, a fotografije su mu uvrštavane i na brojne aukcije diljem svijeta.

https://www.krisscholz.com/

Meditativno crtanje, radionice pod vodstvom umjetnice Ivane Filip, održava se u suradnji s Udrugom Kulturtreger i Književnim klubom Booksa, u utorak, 19. rujna 2023., od 18 do 19:30 h. Prijave unaprijed za sudjelovanje na radionici su dobrodošle, ali nisu neophodne. Nakon radionice, kao dio Booksinog programa Vizualni salon, koji uređuje i vodi Bojan Krištofić, prethodni voditelj Galerije AŽ, Ivana Filip će predstaviti svoju umjetničku knjigu Cat-Human: A Collection of Interspecies Communications (2023.), čiji je nakladnik Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak u sklopu aktivnosti Biblioteke Od A do Ž.

Uz autoricu Ivanu Filip i voditelja Bojana Krištofića, knjigu će predstaviti i dr.sc. Irena Petak, stručnjakinja za ponašanje i dobrobit životinja, te dr.sc. Suzana Marjanić, stručnjakinja za izvedbene studije i kulturnu i kritičku animalistiku, znanstvena savjetnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Ulaz je slobodan, svi su pozvani!

https://booksa.hr/u-klubu/program/ostali-programi/radionica-meditativno-crtanje

Nastavljamo s radom u petak, 1. rujna u 19 h, kad otvaramo Dream Bloody Gore, novu solo-izložbu Marije Ančić. Ponovno na Žitnjaku — vidimo se u velikom broju! Akademska kiparica, vrsna crtačica i multimedijska umjetnica mlađe srednje generacije, Marija Ančić je za premijerno predstavljanje u Galeriji AŽ pripremila novu seriju crteža olovkom i — dva monumentalna rada u tekstilu. Izložba se može vidjeti zaključno s petkom, 15. rujna. Ne propustite!

Slatki snovi najrjeđe ostaju u sjećanju. Na stranu to što budni ljudski mozak pamti tek malen broj snova koje uopće sanja; ali među onima zbog kojih se čovjek budi s osmijehom na licu, pamti ih još i mnogo manje, dok se lakše nađe onih upamćenih zbog hladnog jutarnjeg znoja. Zna to Marija Ančić, kiparica mlađe srednje generacije, koja se sad već dugi niz godina iznimno posvećeno bavi crtežom i srodnim mu medijima, postavši postupno jedna od najvrsnijih domaćih umjetnica u tom području.

Crtajući beziznimno svakoga dana, Ančić crtanju pristupa kao svojevrsnom dnevničkom bilježenju, ali bez ikakvog doslovnog prenošenja svakodnevnih događaja i pojava na papir ili ekran kompjutera, već se koncentrira na simboličke prikaze svojih osjećajnih stanja i snoviđenja, koji s vremenom bivaju sve složeniji što se tiče repertoara motiva i njihovog međusobnog sklapanja. U ranijem razdoblju ovakvog načina rada, Ančić se najčešće portretirala pomoću različitih preobrazba svog vlastitog lika, pri čemu je njena temeljna tehnika bila i ostala olovka: sirova, no pročišćena, minimalistička, ali opet raskošna; čije je tragove potom animirala u mediju vrlo kratkih i, može se reći, uznemirujuće prijemčivih gifova. Ta ju je serija radova zasluženo uvela u finale Nagrade Radoslav Putar 2016. godine, a zatim joj je poslužila kao odskočna daska za novu seriju radova, koju izložba Dream Bloody Gore u Galeriji AŽ premijerno predstavlja. Snovi, stoga, nastavljaju biti u središtu umjetničinih misli, oni su putokaz od njene podsvijesti do ruke, koja ih olovkom i dalje prenosi na papir, sve dublje i sve slojevitije.

Za sve koji poveznicu znaju iščitati, naziv izložbe neuvijeno upućuje na izvorište ikoničkih motiva što ih umjetnica ustrajno rabi na svojim crtežima, obrađujući ih i oblikujući u skladu sa svojim osjećajima i unutarnjim životom. Taj izvor je supkultura ekstremne metal glazbe, konkretno black i death metala. Potonjeg je, na temeljima starijeg thrash metala, krajem osamdesetih osmislila floridska grupa Death (svojim ga imenom i krstivši), ponajviše prvim albumom Scream Bloody Gore (1987.). Crteži Marije Ančić su nedvojbeno nadahnuti predmodernom gotičkom i romantičarskom tradicijom, koja je svoj novi izraz krajem 20.st. pronašla ne samo u metalu, nego i gothic-rocku, dark i industrial glazbi, itd., ali ju istodobno i obogaćuju i nadrastaju uključivanjem autentičnih osobnih motiva na tragu slavenske magije i folklora, te uopće mističnog i poganskog nasljeđa. No, pogriješio bi svatko tko bi u njenim najnovijim crtežima tražio izravne reference na slavensku pretkršćansku mitologiju; jer je, kao i u slučaju likovnog izričaja metala, riječ tek o polazištu koje Ančić koristi da bi gradila neprikosnoveno vlastitu varijantu likovnog simbolizma, duhovno srodniju takvoj i predrafaelitskoj grafici i slikarstvu 19.st. (Odilon Redon, Dante Gabriel Rossetti i dr.), nego avangardnim i nadrealističkim inačicama oniričke i metafizičke umjetnosti.

Osnažen globalnom obnovom zanimanja za naslijeđe neakademske i naivne likovne umjetnosti, odnosno folklorne likovnosti naroda nekadašnjih kolonijalnih zemalja i nekoć pretkršćanske Europe, u što se uklapa skladno i organski, nipošto utrkujući se za trenutnim gibanjima na svjetskoj umjetničkoj sceni, rad Marije Ančić crtežom utjelovljuje snove kao osobnu i zajedničku spiritualnu popudbinu. Na tom tragu, širenje nove serije crteža u medij tekstila i tepiha, ostvareno suradnjom sa zabočkom tvrtkom Regeneracija, prirodan je korak umjetničinih snova, svojstven težnji svake podsvijesti da svojim slikama što više utječe na javu. Spajanjem crteža rukom i industrijskog veza, Marija Ančić u Galeriji AŽ na sebi svojstven i prepoznatljiv način uprizoruje susret tradicijskog i modernog, a izložbeni prostor bez prepreka prelazi u prostor sna.

Tekst: Bojan Krištofić

Marija Ančić (Sarajevo, 1982.) diplomirala je na Odsjeku za konzervaciju i restauraciju Umjetničke akademije u Splitu 2005., a magistrirala je u klasi prof. Kažimira Hraste 2010. na Odsjeku za kiparstvo iste ustanove. Izlagala je na više festivala, skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Bavi se crtanjem i svim što ide uz to. Finalistica je nagrada Radoslav Putar za 2016, i White Aphroid Award 2018. 2022. godine sudjelovala je u programu rezidencije Art Omi u Ghentu, država New York. Živi u Zagrebu.

https://maremonstrum.tumblr.com/

Instagram: @maremonstrum

Povodom zatvaranja izložbe, u petak, 15. rujna 2023., s početkom u 18 h se održala likovna radionica Iscrtavanje vraga s vodstvom Marije Ančić, na kojoj je umjetnica jedanaestero sudionika/ica vodila pri izražavanju rjeđe posjećivanih mjesta njihovog unutrašnjeg svijeta pomoću najneposrednijeg od svih medija ― crteža.

Izrada umjetničkih radova-tepiha Dream Bloody Gore i Noćna ptica je poduprta sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.

Crno staklo na putu je poetičan i začudan naziv višegodišnjeg umjetničkog projekta Amele Frankl, koji autorica razvija od 2019. godine, motivirana boravcima u Mauretaniji, zapadnoafričkoj državi što povezuje saharsku pustinju i Atlantski ocean. Kroz seriju izložbi u različitim galerijskim prostorima, Frankl odabrane skupove motiva karakteristične za afričko joj iskustvo razlaže medijskim postupcima koje objedinjuje performativni umjetnički pristup, primjerice, videu i zvuku, ali i tekstu i fotografiji. Srž projekta čini, jednostavno rečeno, iskušavanje raznolikih modela komunikacije nizom umjetničkih sredstava kojima se autobiografski, dokumentarni sadržaj poetizira i fikcionalizira. Time prerasta u višeslojnu pripovijest gdje prepoznatljiva pojedinačna perspektiva umjetnice služi lucidnom i nerijetko vrlo duhovitom poigravanju s društvenim pozicijama nas Europljana, suočenih s autentičnošću nama egzotičnih kultura (s kojima su i individualni odnosi neizbježno posredovani kolonijalnom prošlošću), ali i problematiziranju svrhe i načina umjetničkog rada, koji svojim transformativnim potencijalom može mijenjati naslijeđene osobne i društvene uloge. U slučaju izložbe Amele Frankl u Galeriji AŽ, umjetnica je rečeno uobličila u situaciji u kojoj je upravo dijeljenje priče, neposredno i prijateljsko stvaralačko davanje, opravdano postavljeno u prvi plan.

Odmjereni, brojnošću radova neveliki, no širinom sadržaja znatni postav izložbe Hadidja i Harmatan započinje tekstom u plakatnom obliku, formata B2, na središnjem zidu galerijskog prostora. Riječ je o anegdoti s puta koju Amela Frankl pripovijeda žitnjačkom fotografu Borisu Cvjetanoviću, na temelju čega njemu “radi kliker” pa ju, kao član Savjeta Galerija AŽ, poziva da tu priču oprostori baš ovdje. Prijatelj fotograf ovom je prilikom prvi sugovornik umjetnice, a spontanost njihove razmjene poziva i žitnjački kolektiv i posjetitelje da im se pridruže, poput svojevrsnog kora bez kojeg priča nije potpuna. Činjenica da naslov izložbe tvore dvije vlastite imenice ― prva je često tipično ime u Mauretaniji, a druga je ime vrućeg pustinjskog vjetra, koji puše od istoka prema zapadu, od Sahare prema oceanu ― kao da naglašava mogući mitski karakter njenog sadržaja, a možda i pripovijedanja samog. Jer, često parovi, povezani ili razdvojeni epskim motivom putovanja, kao radnjom koja mijenja i njih i svijet im, stoje u korijenju priča arhetipskih za čovječanstvo, za civilizaciju. Amela Frankl je mitsko i arhetipsko u priči o Hadidji i Harmatanu svela na svakodnevnu, ljudsku, pa time i smrtnu mjeru, za koju je važna sposobnost sjećanja da sačuva oblik prošlih vremena i prostora, mirisa i okusa, prizora i zvukova, tako dajući smisao završenom putovanju, odnosno životu što uvijek prolazi. Prema tom protjecanju Frankl zadržava zdravi autoironični stav, jasan u seriji Cvjetanovićevih fotografija i videu performansa koji je snimio Miran Krčadinac, gdje i jedno i drugo prikazuje umjetnicu kako, osujećena umjetnim vjetrom s golemog ventilatora, na sjevernoj strani Savskog nasipa (pod Hendrixovim mostom) pokušava preko cijelog tijela navući veo, dar od prijatelja iz Mauretanije.

Autoričina autoironija krije se u naizgled apsurdnoj prepreci navlačenju vela, čija artificijelnost nije ničime sakrivena; no međutim, ona je tako pažljivo ugođena u emotivnom tonalitetu i fotografija i videa da nema sumnje kako sjećanje na Mauretaniju za Frankl ima itekako jak intimni naboj, samo je svjesna opasnosti izravnog prikazivanja, pretjerano brbljavog pripovijedanja. Umjetnica apstrahira prostor susreta pustinje i oceana da bi u svoju sadašnju stvarnost, koju dijeli s posjetiteljima izložbe, pustila stvarno sjećanje na autentična iskustva, nimalo nenačeta europskom prtljagom na obali Afrike. Izvorni zvuk vjetra, snimljen 2022. u pustinjskoj formaciji Guelb er Richat, Galerijom AŽ odjekuje kao da svemu kroz što prolazi istovremeno prijeti i odobrava, zaokružujući dijalektičnost postava izložbe nesagledivom ravnodušnošću Sahare.

Tekst: Bojan Krištofić

Amela Frankl (Zagreb, 1963.) je vizualna umjetnica. Diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1988. godine. Članica je HZSU-a. Živi i radi u Zagrebu. “Držeći se dakle govora iz prvog lica umjetnica na određeni način pošteđuje drugoga. Istovremeno, upravo nam se na taj način ostavlja da odredimo vlastitu poziciju, da zauzmemo stav.” (iz teksta Ružica Šimunović: Lica, katalog izložbe I to će proći, ISU Zagreb, 2017.)

Realizacije (izbor): Crno staklo na putu, Muzej likovnih umjetnosti Osijek, Salon Galić, Split, 2023; Kamen na grani, Galerija Josip Račić ― Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023; Nešto kao blackout, LexArt Depo, Zagreb, 2023; Hadidja i Harmatan, Galerija AŽ, Zagreb, 2023; Jedan po jedan, Trieste Contemporanea, Trst, 2022; PK 22, Muzej grada Varaždina, 2021; Dnevnik s ruba pustinje, Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 2021; I to će proći, Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb, 2017; Što nosim, izdavački projekt, Meandar/ MSU, Zagreb, 2016; Balada o dva nadgrobna bloka, park Zrinjevac, Zagreb, 2015; Za početak, u suradnji s orguljašem Pavom Mašićem, Stara sinagoga, Koprivnica, 2013; Što nosim, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb, Zagreb-Pariz, 2011/13; Za zdenac života, Atelijer Meštrović, Zagreb, 2011; Ime mojega oca, Slika od zvuka, Treći program Hrvatskog radija, 2010; Do kosti, Gradska Galerija Labin, Labin, 2010; S njima i bez njih, video performans, Festival Ekstravagantna tijela: Estravagantni umovi, Zagreb 2010.

https://amelafrankl.com

Projekt Crno staklo na putu Amele Frankl je produciran sredstvima Ministarstva kulture i medija RH.

Programska godina 2023. u Galeriji Atelijera Žitnjak jest u velikoj mjeri u znaku dugoočekivanog, postpandemijskog širenja aktivnosti rezidencijalnih boravaka umjetnika/ica iz zemlje i inozemstva. Nakon gostovanja Jean-Lorin Steriana (Bukurešt, Rumunjska; u suradnji s udrugom Cultura de Casa) i Kasje Jerlagić (Sarajevo, BiH; u suradnji s Galerijom Manifesto i Udruženjem Crvena), od 4. do 19. lipnja na Žitnjaku boravi Maxime Hanchir (Bruxelles), belgijski umjetnik mlađe generacije.

Kroz rad na slikama i skulpturama, mišljenima na tragu autsajderske umjetnosti i tzv. “bad paintinga”, naš gost predano istražuje koncept “prave” i “krive” udaljenosti. Njegovu umjetnost karakterizira naizgled naivni, “dječji” doživljaj svijeta i neposrednog mu prostora, koji mnogobrojne reference iz povijesti umjetnosti, književnosti i filozofije obrađuje samosvojnim sitom anti-akademske figuracije, skromnih materijala i nepretencioznog pripovijedanja slikama. Ishodi Hanchirove potrage postaju nam poznati otvaranjem samostalne izložbe Right Distance / Wrong Distance (u petak, 16.6. u 19 h), kad umjetnik održava i performans u suradnji s Dariom Szewczuk (20 h). U performansu mogu sudjelovati i posjetitelji/ce. Dobrodošli na kasnoproljetnu proslavu umjetnosti i života u Galeriji AŽ!

Umjetnik o radovima

Putem instalacija, skulptura, slika i performansa, izložba istražuje koncept “prave” i “krive” udaljenosti kroz nekoliko značenja tih pojmova. Na slikama, koncept udaljenosti se upotrebljava tako da potiče refleksiju o pojedinim radovima; umjetnik je zamislio seriju diptiha suprotstavljenih, s jedne strane, geometrijski apstraktnim radovima njemačkog umjetnika Blinkya Palermoa (1943.—1977.), a s druge vlastitim slikama u dosad uobičajenom stilu fingiranog djetinjeg svjetonazora. Kroz tu opreku, dozu humora, ali i samo kuriranje serije diptiha, umjetnik stvara “dojam udaljenosti” s ciljem poticanja kritičkog stava među posjetiteljima izložbe, o fenomenima koje postav promišlja.

Ideje “prave” i “krive” udaljenosti izložba također istražuje pomoću različitih vrsta osobnih odnosa, koristeći skulpture-instalacije i medij performansa. Tako u performansu The Wrong Distance, kreiranom u suradnji s Dariom Szewczuk, umjetnici posebno koriste koncept proksemike, koji je 1960. razvio kulturni antropolog Edward T. Hall (u smislu proučavanja upotrebe i percepcije društvenog i osobnog prostora). Prilikom performansa, upotreba video-projekcije u stvarnom vremenu u prostoru izvedbe, za posjetitelje će proizvesti svijest o alternativnoj bliskosti ili udaljenosti među njima samima te prema umjetnicima-izvođačima.

Maxime Hanchir je likovni umjetnik s adresom u Bruxellesu (Belgija). Koristi širok raspon medija: sliku i instalaciju, skulpturu i performans. Njegov varljivi dječji stil s neo-ekspresionističkim tonovima teži kreirati kontradikciju između promišljenih koncepata i namjerno nespretnih oblika. U radovima su mu također prisutni opsesivni motivi nadahnuti svakodnevnim iskustvima.

https://www.maximehanchir.be/

Daria Szewczuk je studirala lijepe umjetnosti pri Umjetničkoj školi LUCA i videografiju pri Ecole de Recherche Graphique (ERG) u Bruxellesu. Trenutno ju zanima: praksa proširenog filma, somatski rad s tijelom, autobiografski narativi.

Instagram: @daria.shev.szewczuk

U Atelijerima Žitnjak nastavljamo sa suradničkim programima umjetničkih rezidencijalnih razmjena, koji nas s obzirom na mogućnosti gradskog prostora što ga koristimo izrazito vesele i pružaju nam priliku da ostvarujemo lokalnu jedinstvenost Galerije AŽ i Centra periferije kao mjesta što objedinjuje boravišne, radne i izlagačke potrebe naših gošća i gostiju. Uz uhodanu međunarodnu umjetničku razmjenu Zagreb―Duesseldorf (pri kojoj organizacijski surađujemo s Gradskim uredom za kulturu GZ i Kulturamt Duesseldorf), program lokalnih rezidencijalnih boravaka Atelijer živi!, te razmjenu umjetnika/ica s udruženjem Cultura de Casa / Homemade Culture iz Bukurešta, sada s ponosom predstavljamo i pionirski program umjetničke razmjene AŽ/NONA, na potezu Zagreb-Sarajevo. Pripremili smo ga u suradnji s kolektivom Crvena (Udruženjem za kulturu i umjetnost) i Galerijom Manifesto iz Sarajeva; premijerne godine 2023. program se odvija od 15. svibnja do 15. lipnja, taman za potkraj proljeća. Na poziv Savjeta Galerije AŽ, prvo u zagrebačkim Atelijerima Žitnjak od 15. do 31.5. boravi mlada umjetnica Kasja Jerlagić; a zatim od 1. do 15.6., na poziv kolegica iz kolektiva Crvena i Galerije Manifesto, u jedinstvenom sarajevskom prostoru NONA Residency gostuje znana umjetnica Maja Marković. Ona će se u Galeriji Manifesto predstaviti razgovorom s umjetnicom i malim izborom iz svoga rada, dok Kasja Jerlagić u petak, 26.5. u 20 h, u Galeriji AŽ otvara svoju prvu samostalnu izložbu Pucanje po šavovima. Uz otvorenje se održava i razgovor s umjetnicom koji vode Bojan Krištofić (AŽ) i virtualno prisutna Lala Raščić (Crvena/NONA Residency), nakon čega slijedi proslava povodom Kasjinog premijernog umjetničkog samostalnog predstavljanja. Kasja, dobrodošla na Žitnjak!

Umjetnica o radovima

Pucanje po šavovima je počelo kao terapeutska vježba za živce, a preraslo u opsesivno traženje likovnog izraza. Tehnike su vez, tkanje i štoc-igla, a podloge su konac, juta ili komadići odbačene odjeće. Ciklus je nastajao tokom prethodne tri godine, a sastoji se od estetskih vježbi gdje isprobavam mogućnosti medija, zatim od ličnih mantri, filozofija, misli i literarnih citata. Radovi prate sve teme o kojima sam razmišljala od 2020. i sve što mi se desilo od tada do danas.

Diskutabilni grbovi i ODRON kolektiv: Među prvim projektima kolektiva ODRON bila je izložba Diskutabilnih grbova. Prema Ustavu Bosne i Hercegovine, ako se na grbu neke administrativne jedinice koriste etnički i vjerski simboli, moraju biti zastupljena sva tri naroda  (što se često krši), a s obzirom da nisu definisani nikakvi heraldički i veksilološki kriteriji, ni ti “ustavni” grbovi ne garantuju kvalitet grafičkog rješenja. Izloženi grbovi se zvanično koriste na sudskim dokumentima, opštinskim zgradama, tablama dobrodošlice na ulazu u grad… Neki su crtkani kompjuterskim mišem 1991. godine od strane lokalnih autora, a neke su dizajnirala profesionalna heraldička društva. Mnogi ne postoje u rezoluciji većoj od 200×200 piksela, pa smo ih vektorizirali sami. Neki imaju detaljna objašnjenja za svaku liniju. Ono što im je zajedničko jest da ih skoro niko ne primjećuje, čak ni stanovnici samih opština. Izvorno je izložba održana 2018. godine, a kasnije je prezentovana u saradničkim kolektivu u Beogradu, gdje su, kao i ovdje, grbovi odštampani kao razglednice.

Pogrebna povorka (2020.): Na jesen 2020. bili su lokalni izbori u BiH; u martu iste godine su uvedene pandemijske  mjere ― zabrana javnog okupljanja, nošenje maski itd. Tokom ljeta se ponovo digla prašina oko skejt parka Hastahana, jedne od rijetkih zelenih javnih površina u opštini centar. Omraženi načelnik “najvrjednije” opštine je nakon dugogodišnjih malverzacija postigao to da na mjestu parka bude dogovorena izgradnja banke, a skulptura iz parka bude razmontirana (inače, poklon gradu Sarajevu od njemačkog umjetnika). Načelnik je dio vladajuće etno-nacionalne stranke, a svi skupa su bili na klimavim nogama pred izbore. Jednog dana u avgustu radnici dolaze i počinju da režu skulpturu. Građani zovu policiju i javnost bjesni. Najavljuju se protesti za naredni dan. Naš kolektiv odlučuje da napravi akciju za isti dan: objavljujemo na našim društvenim mrežama smrtovnicu za povjerenje u vlast; pozivamo građane da nas isprate u pogrebnoj povorci. Brzo sastavljamo mali crni mrtvački sanduk. Šta drugo da se radi kad organizovanje nije dozvoljeno?

Medijski portali sa zadovoljstvom prenose to kao vijest, i sutradan pred akciju ispred naše zgrade su razne TV kuće sa kamerama, zove jedna radio stanica da uzme izjavu, a naše kolege, gosti i studenti sa akademija čekaju da nas isprate. Prolazimo kroz centar grada (park je udaljen petnaestak minuta hoda od zgrade kolektiva), građani gledaju, komentarišu, pitaju ko je umro, ali generalno prolazi bez problema i stižemo na odredište, u park, i pridružujemo se građanima koji protestvuju. Nakon akcije ostavljamo sanduk pored kontejnera izvan parka, međutim, grupa mladih ga odmah vraća nazad u park (rekreairaju tada viralan mim “coffin dance”). Nekih pola sata nakon što smo se vratili u stan kolektiva, na vrata nam kuca par specijalaca. Legitimišu nas i ispituju o događaju, ali pošto mi nismo tehnički organizovali nikakvo okupljanje, portali su bez našeg pitanja prenijeli našu objavu, svi prisutni su nosili maske, a mi smo neformalna grupa građana-umjetnika, i sami policajci su se zbunili oko toga zašto im je naređeno da dođu. Na kasnijem sastanku građana i aktivista sa načelnikom opštine, naša akcija je pomenuta kao veliki trn u njegovom oku; pokušao je to spinovati kao predizborni potez opozicije, čak je aludirao na mene lično jer sam tada bila kandidat za opštinsko vijeće (druge opštine, na listi opozicione stranke).

Ovi izbori su bili prekretnica u lokalnoj politici. Vladajuća stranka je izgubila skoro sve sarajevske opštine, načelnik je smijenjen, a park i dalje stoji, i prvi put smo dobili “zdravu”, liberalnu lokalnu vlast. Možemo s ponosom reći da smo pomogli zakucati jedan od eksera na stranačkom sanduku.

Kasja Jerlagić (Sarajevo, 1996.) je diplomirala na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu. U razdoblju od 2015. do 2018. je volontirala i radila u nekoliko sarajevskih galerija: 11/07/95, Duplex100m2 i Charlama depot. Osnovala je i vodila umjetničko-aktivistički kolektiv ODRON, organizirajući događaje na sjecištu umjetnosti, kulture i politike, sve u cilju podržavanja regionalne umjetničke scene i poticanja mladih da se uključe u političke procese. Da bi održala zdrav razum tokom pandemije, počela se baviti ručnim radom: vez na odbačenoj tkanini, tkanje na “uradi-sama” tkalačkom stanu, te pravljenje tapiserija različitih veličina. Njene slike su dio putujuće kolekcije Sarajevo Storage Pierrea Courtina i privatne kolekcije Irfana Hošića. Radila je ilustracije za Balkan Investigative Reporting Network, Civil Rights Defenders, te za publikaciju Izgubljena revolucija: AFŽ Između mita i zaborava, u nakladi Udruženje za kulturu i umjetnost Crvena.

Više o partnerskim kolektivima:
https://crvena.ba/
https://www.manifesto.gallery/

Program regionalne umjetničke razmjene Zagreb-Sarajevo podržavaju Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske; Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba; Heart and Hand Fund i Open Society Fund.

Atelijer živi!, program lokalnih rezidencijalnih boravaka za umjetnike/ice iz Zagreba bez stalnog radnog prostora, došao je već do svog jubilarnog, 5. izdanja, u kojem su na poziv Savjeta Galerije AŽ zajednički sudjelovale mlade umjetnice Jelena Kovačev i Jelena Petric. Nakon mjesec-i-nešto dana provedenih u Galeriji AŽ, one će ove subote, 20.5. u 20 h, predstaviti svoj novi rad nastao u duhu privremene “site-specific” skulpture, čije ćemo uspješno dovršavanje proslaviti kako dolikuje. Vidimo se u Atelijerima Žitnjak!

Simbolika smokve je trajna i neodoljiva. Prirodnog porijekla, smatra se: iz srednje i zapadne Azije, stablo smokve se odavno udomaćilo u Europi, a posebno na Mediteranu, kojem je postalo jedan od krovnih simbola, sadržavajući mistična značenja, kažu, još od mitskih starozavjetnih vremena. Međutim, nisu se samo Jahvini proroci gostili njenim plodovima; naprotiv je, još karakterističnije, Siddhartha Gautama, prema predaji, upravo sjedeći u lotos-položaju pod drvom (“bo”) smokve (vrste Ficus religiosa), nakon 49 dana meditacije, u 35. godini života (oko 532. ili 529. g.pr.Kr.), doživio prosvjetljenje (“bodhi”) i postao “buddha” — probuđeni. Buddha Sakyamuni. Budin osmijeh, lako je pomisliti, istodobno u svojoj spiritualnosti i senzibilnosti sjedinjuje religijsko i erotsko, čineći tako vjersku praksu — ili metafizički svjetonazor koji teži transcendentnom životnom iskustvu — neprijeporno ljudskom i neponovljivo svakodnevnom. Slično je sa smokvom, čijih plodova okus kušačice i kušače povezuje s nastojanjima čitavih naraštaja prema oslobođenju od ropstva, ali im i sasvim zemaljski draži nepca, puni grla i duše, dok se musavi guše u njihovom soku. Čisti šećer, nije li tako, i doslovno biološki i žanrovski, govoreći o slici koja se upravo javlja u mislima?

U unutarnjem dvorištu ili atriju Atelijera Žitnjak, mjestu učestalih umjetničkih događaja tijekom toplih mjeseci godine, smokvu je nedugo nakon ulaska umjetnica i umjetnika u zgradu, davne 2003., posadio Šime Vulas. Razgranata i razlistana, smokva danas, u proljeće i ljeti pruža dubok hlad žitnjačkom kolektivu te njegovim posjetiteljicama i posjetiteljima, kojima su se pridružile i solitarne pčele, što su ih u njihovim košnicama nedavno doselili Markita Franulić i Boris Cvjetanović. No, žitnjačka smokva služi i kao jedan od ključnih dijelova scenografije atrija, što potiče kontemplativno-meditativna stanja; u tome joj se pridružila i skulptura Alema Korkuta, dio stalnog postava Atelijera Žitnjak, koju je Boris Greiner duhovito opisao kao “kostur kremšnite što se topi”, premda nije potrošne prirode, naprotiv, kipar ju je izradio od vrlo otpornog materijala. Stoga joj je i ugodno pod vedrim nebom.

No, za razliku od “kremšnite”, mlade umjetnice Jelena Kovačev i Jelena Petric ovaj put pod smokvu smještaju svoj novi i zajednički umjetnički rad, čiji je smisao upravo u tome da se troši i da, ovisno o vremenskim prilikama ovog više nego kišnog proljeća, pred očima ljudi traje duže ili kraće. Umjetnice su bile pete po redu sudionice programa lokalnih rezidencijalnih boravaka Atelijer živi! (nakon Nives Sertić, 2021; Lee Anić, 2021; Ane Ratković Sobote, 2021./’22. i Maje Marković, 2022.), u sklopu kojeg članovi/ce Atelijera Žitnjak pozivaju u radni i boravišni prostor za gostujuće umjetnike/ice kolege/ice iz Zagreba bez stalnih atelijera, na mjesec ili više dana, kako bi mogli ostvariti nove radove. A Petric i Kovačev su novi rad realizirale tragom elemenata kazališnih scenografija koje potonja za potrebe predstava Boom! Teatra povremeno izrađuje od šećera, ali ne smokvinog, već industrijskog šećera.

Šećer kao materijal ovdje povezuje predmetnu pojavnost i suptilnu duhovnost motiva, koju valja doživjeti prihvaćanjem poziva na osjećanje tajnog života stvari. Na prvi pogled, grupa skulptura Kovačev i Petric doslovno odražava različite predmete koji su uobičajeni u atrijskom eksterijeru, prostoru namijenjenom svakodnevnom vježbanju dokolice. To su stol i boce, neizostavna sredstva dokoličarenja; međutim, izravnost njihove kopije izvedene izlijevanjem iz kalupa upućuje na to da puko reflektiranje stvarnosti nije bila namjera umjetnica. Sva je stilizacija sadržana u materijalu koji svojom istovremenom glatkoćom i iskričavošću kao da utjelovljuje arhetip motiva, koji pak prikazuje i jednu od njegovih bezbrojnih pojavnosti, puku sjenu, nagli odraz ideje što nestaje čim zapuše i napada. Poput samog stanja dokolice pod smokvom u atriju, to je sudbina i njezine umjetničke inscenacije — obje nestaju čim nastupi “loše vrijeme”, a zapravo, posrijedi je jasna poetska metafora o neprekidnosti prirodnih promjena, uslijed kojih trošenje materijala, cjeline, pojavnosti…

Stvari, ali i riječi, njihovih označitelja, pa i “duše”, njihovog sadržaja, postaje temeljna odrednica bitka; a šećer, kao zaista živa tvar u ulozi građevnog materijala umjetničkog rada, ujedno predstavlja smrt, tj. sredstvo zaokruživanja toka rađanja i umiranja. Iz čega je Siddhartha istupio pod smokvom. Umjetnice su ideju tog izlaska neizravno transponirale u predmetni svijet igrajući se s više različitih, a međusobno prožetih razina njegovog očuđenja, konceptualno se oslanjajući i na modernu fenomenološku filozofiju, koja bit i bitak stvari ne vidi u njihovoj jedinstvenosti ili samodostatnosti, nego, pojednostavljeno rečeno, u raznovrsnim procesima koji ih povezuju jedne s drugima. Povezivanje u bivanju ujedno je i dio smisla umjetničkog događaja kojim se slavi uspio pothvat nastanka novog djela, i novog djelića stvarnosti, svaki put iznova.

Tekst: Bojan Krištofić

Jelena Kovačev je diplomirala 2020. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer: kiparstvo, u klasi izv.prof.art. Vlaste Žanić. Tijekom studija je radila na dva scenografska projekta koji su nagrađeni Rektorovom nagradom: operi Agrippina (2016.) i dječjoj operi Brundibár (2017.). Nastavlja raditi na scenografskim poslovima u sklopu programa udruge Boom! Teatar. Dosad je sudjelovala i na više skupnih izložbi: 35. Salon mladih — Millennial (Dom HDLU Zagreb, 2020.); Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište, Zagreb 2020.); Matrice: Prostor slobode (Galerija SC, Zagreb 2019.) i Grafička mapa Suha akvatinta (Galerija Šira, Zagreb 2018.). Sudjelovala je u projektu Artaud, u suradnji s kazalištem Hotel Bulić, u sklopu čega su realizirane dvije izložbe (Gradska galerija Striegl, Sisak 2023; Galerija N.EON, Beograd 2022.). Samostalne je izložbe imala u “pop-up” galeriji Garaža Kamba (2019.), te u Galeriji SC (2022.).

Jelena Petric je vizualna umjetnica iz Zagreba. Diplomirala je 2019. na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer: slikarstvo, u klasi red.prof.art. Ante Rašića. Bila je sudionica prve generacije WHW Akademije godine 2018./’19. Izlagala je na 54. Zagrebačkom salonu vizualnih umjetnosti — Bez anestezije (Dom HDLU Zagreb, 2019.), na kojem joj je dodijeljena Nagrada mladoj umjetnici, zahvaljujući čemu je krajem 2022. sudjelovala u rezidencijalnom programu Cité internationale des arts u Parizu. Uz suradnički tim, vodi samostalni multimedijalni projekt Kodirani prostori (https://kodiraniprostori.com/), koji mapira i arhivira nekadašnje izlagačke prostore u gradu Zagrebu. Izlaže multimedijalne instalacije na brojnim manifestacijama u Zagrebu, kao što su Artupunktura i Festival svijetla. Kao članica udruge Prirodno-umjetnički Kružok sudjeluje u realizaciji više projekata, među kojima se ističu Garaža Kamba i JAB — Jelsa Art Biennial. Godine 2023. s Bojanom Krištofićem je suvoditeljica programa Galerije Atelijera Žitnjak. Višeput je nagrađena pohvalnicama Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za uspješan rad. Članica je udruga Kružok i HDLU, te Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak.

Realizaciju programa Atelijer živi! #5 i rada Pod smokvom Jelene Kovačev i Jelene Petric je donacijom 200 kg šećera poduprla Viro tvornica šećera d.d.

Dragi prijatelji i drage prijateljice Atelijera Žitnjak, s veseljem objavljujemo da ćemo u petak, 19.5. od 15 do 18 h, održati radionicu Precrtavanje stvarnosti, uz vodstvo Hrvoja Mitrova, člana naše umjetničke organizacije.

Jednodnevna popodnevna radionica Precrtavanje stvarnosti je osmišljenja za neprofesionalne slikare/ice i crtače/ice, a bavi se isječcima stvarnosti i njezinom transformacijom. Sudionici/e će biti smješteni na posebne pozicije, s kojih će uz vodstvo slikara Hrvoja Mitrova iscrtavati prizore koji graniče između privatnog i javnog, a finalni rad zamišljen je u individualno-skupnom formatu.

Budući da je broj polaznika ograničen na šest (6) osoba, javite nam se što prije na atezit@gmail.com (s naznakom: Precrtavanje stvarnosti; prijava) kako biste osigurali svoje mjesto i proveli lijepo popodne u Atelijerima Žitnjak. Radionica je namijenjena punoljetnim osobama, a izbor sudionika/ica izvršit će najbrži prst. Oprema za slikanje nije potrebna, ponesite samo dobro raspoloženje. Veselimo se vašem dolasku!

Hrvoje Mitrov je rođen u Karlovcu 1972. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi Đure Sedera. Predavao je crtanje i crtanje akta ak. god. 2001./’02. na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu u Mostaru, u zvanju višeg asistenta. Studijski je boravio u Londonu i Parizu te izlagao na više desetaka samostalnih i skupnih izložbi. Član je Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak, HDLU-a i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Izlaže od 1992. Živi i radi u Zagrebu.

Radionica Fotografiranje istog je poduprta u sklopu programa Kultura u zajednici Grada Zagreba.

Crvena konjica je protutnjala kroz svjetsku povijest 20. i ranog 21. stoljeća, ali i kroz povijest umjetnosti i pisane riječi. Slika Crvena konjica Kazimira Maljeviča (1928.―1932., smještena u Državnom ruskom muzeju iliti Ermitažu u Sankt Peterburgu), kao egzemplarno kasno djelo jednog od središnjih umjetnika ruskog (kubo)futurizma, neoprimitivizma i, naravno, suprematizma (čiji je i pokretač), do danas svjedoči o trenutku u kojem su se revolucionarne mogućnosti ruske avangardne umjetnosti (i)stopile s diktatom kulturne politike socijalističkog realizma; što je u doba 20-ih i 30-ih godina prošlog stoljeća i Staljinovih čistki nad umjetnicima, kulturnim radnicima i uopće sovjetskim društvom rezultiralo svojevrsnim stapanjem dijela avangardnog likovnog vokabulara i folklornih, naivnih vidova vizualne umjetnosti čiji utjecaj nije nestao sa zalaskom pred-modernih vremena.

Knjiga novela Crvena konjica Isaka Babelja (1926.), na hrvatski ingeniozno prevedena iz pera pjesnika Gustava Krkleca i Josipa Severa, na sličan je način postavila znak pitanja iznad sakralizacije političkog i ideološkog nasljeđa Oktobarske revolucije, prateći građansko-ratni marš crvene konjice kroz nepregledne milje u blatu i bljuzgavici ukrajinske stepe, prostoru gdje je i danas, stotinjak godina poslije, ponovo započelo rasplitanje povijesti i svijeta i Europe. Babelja očovječenje sovjetskih ratnika i njihovih civilnih suputnika nije koštalo samo slobode poput nakratko Maljeviča, nego i života; a premda je likovni umjetnik, za razliku od pisca, izbjegao nepovratni izlet u gulag, potkraj života je mogao naslutiti postupno post-moderno pražnjenje od značenja svojih crnih i bijelih kvadrata, crnih križeva, crvenih ploha i avangardno-revolucionarne vizualne ikonografije per se.

U godinama koje su neposredno prethodile tzv. kraju povijesti, padu Berlinskog zida, raspadu Sovjetskog Saveza te posljedično i socijalističke Jugoslavije, umjetnici kao Mladen Stilinović, s ključnim ciklusom slika, instalacija i asemblaža Eksploatacija mrtvih (1984.―1988.); Goran Đorđević sa svojim kopijama Maljevičevih radova i preuzimanjem njegovog imena na Poslednjoj futurističkoj izložbi Kazimira Maljeviča u Beogradu 1985; grupe IRWIN, Laibach, te Novi kolektivizam, tj. Neue Slowenische Kunst, sa svojom aproprijacijom suprematističkog crnog križa kao simbola vlastite militantne retro-avangarde; plastično su pokazali kako je post-futuristička tradicija postala tabula rasa, besprijekorna za beskrajno propitivanje i poigravanje s mehanizmima ideologija koje su hranile tu povijest duže od stotinu godina. Međutim, kao što se pokazalo ne tako nedavno, povijest ne da nije došla svome kraju, nego se vratila s namjerom da ostane, a po svoj prilici nikad nije ni otišla, samo se tijekom tranzicije donekle pritajila. Sada, usred rata koji iznova plamti u Europi, i koji svakako nije samo ruski i ukrajinski, može se reći da “comeback” povijesti u žanru visokobudžetnog političkog “blockbustera”, ali s vrlo stvarnim posljedicama po ljude, zemlju, biljke, životinje… Doživljava svoj morbidni vrhunac.

Paradoksalno je, no takvo istodobno iznenađujuće i predvidljivo zatvaranje povijesnog kruga kao da je prerezalo jedan od gordijskih čvorova moderne povijesti umjetnosti; potpuno oslobođeni od balasta prevratničkih očekivanja u suvremeno doba, njeni historijsko-avangardni (anti)junaci su, u vrlo lucidnoj interpretaciji Gordana Bijelića koju predstavljamo u Galeriji AŽ, slobodni prohujati kroz friz motiva koji iz naivne (tj. neakademske, neškolovane, negrađanske, itd.) perspektive reflektiraju raznovrsne tradicije u rasponu od romantičarskih pejzaža, preko holandskih renesansnih portreta, sve do metafizičkog slikarstva. Znakovito, njihov se kronološki slijed počinje približavati kraju baš kad različite međunarodne avangarde, povijesno, započinju svoj, isprva rušilački, pohod. Ispada kako je najprikladnije, te za samu umjetnost i brojne joj avangarde najspasonosnije, jednostavno im obrnuti smjer. Neka crvena konjica svojim tragom više ne nagovješćuje budućnost, već neka krči izgubljeni put prema prošlosti, u kojoj, hitajući natrag sve do paleolitika, za sobom ostavlja trag koji briše uvriježene podjele umjetničkih vrijednosti. U tome jest njena supremacija avangarde, to je njezina nova, suvremena misija.

Tekst: Bojan Krištofić

Otvorenje izložbe se održava u petak, 21. travnja u 19 h, prilikom čega će umjetnik i voditelj Galerije AŽ posjetiteljima/icama uživo predstaviti najnoviji rad, jedinstvenu prostornu instalaciju načinjenu od postojećih pronađenih slika, “ready-made” predmeta, i Bijelićevih graffiti-intervencija u okruženju galerije; sve skupa je osmišljeno posebno za izlagački kontekst Atelijera Žitnjak, i poigrava se s tradicijom ruske avangarde, te naivnog i neakademskog slikarstva. Daljna će vodstva izložbom slijediti tijekom njenog trajanja i bit će zasebno oglašavana. Izložba će se moći razgledati do 20. svibnja 2023., tijekom radnog vremena Galerije AŽ.

Gordan Bijelić (Nova Gradiška, 1958.) je završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu 1979. godine. Studirao je na umjetničkim akademijama u Ljubljani i Zagrebu, a diplomirao je 1983. na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza i prof. Miroslava Šuteja. Živi u Novoj Gradiški, gdje radi kao prosvjetni radnik. Bivši je član Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH), Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i Udruženja likovnih umjetnika Njemačke (VBKD). Rijetko izlagan, često odbijan.

Fotografije radova: Jelena Kovre

Dragi prijatelji i drage prijateljice Atelijera Žitnjak, s veseljem objavljujemo da ćemo u četvrtak, 27.4. od 15 do 18 h, održati malu radionicu Fotografiranje istog, pod vodstvom našeg Borisa Cvjetanovića. Odazovite se i odvojite malko vremena za fotografiju, iznenadite svoje uhodane poglede i ponudite im nešto novo!

Fotografiranje istog će, prije svega, biti radionica gledanja, koja je osmišljena kao promatranje i bilježenje okoline kroz proces bivanja u neatraktivnom okruženju i poniranja u vlastiti senzorni svijet. Sudionici/e će pod vodstvom Borisa Cvjetanovića imati priliku promisliti i izvesti fotografiju u nesvakodnevnom kontekstu, koja iz njih samih izvlači nova rješenja i zaključke. Uspoređujući „isto“ svakog sudionika, u drugom dijelu radionice razgovarat ćemo o načinima gledanja i pojedinačnim procesima prilikom fotografiranja istog.

Budući da je broj polaznika ograničen na četiri (4) osobe, javite nam se što prije na atezit@gmail.com (s naznakom: Fotografiranje istog; prijava) kako biste osigurali svoje mjesto i proveli lijepo popodne u Atelijerima Žitnjak. Radionica je namijenjena punoljetnim osobama, a izbor sudionika/ica izvršit će najbrži prst, osim što će prednost imati prijavitelji/ce koji se ne bave profesionalno fotografijom i/ili filmskim snimanjem. Fotografska oprema je dobrodošla, ali nije nužna. Veselimo se vašem dolasku!

Boris Cvjetanović (Zagreb, 1953.) je diplomirao 1976. na Pedagoškoj Akademiji u Zagrebu — Odsjek likovne umjetnosti. Od 1976. do 1984. radio je kao restaurator u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Godine 1981. počeo se profesionalno baviti fotografijom. Iste godine počinje raditi za Studentski list, da bi 1987. postao urednik fotografije. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta (Hrvatska, Europa, SAD, Japan, Australija…). Dobitnik je nekoliko prestižnih nagrada (1st Tokyo International Photo-Biennale ’95 u Japanu, Grand Prix na izložbi Hrvatska fotografija ’97. i dr.).

Godine 1996. izdaje knjigu fotografija Prizori bez značaja (kasnije su, u nakladi Umjetničke radionice Petikat, slijedile knjige Novo nebo (2003.), Grad (2016.), Priroda i grad (2018.), a krajem 2022. je objavljena monografija Društvo, s tekstovima Leonide Kovač i Branke Slijepčević). Također su mu 1996. radovi objavljeni u knjizi Echoes — Contemporary Art at the Age of Endless Conclusions Francesca Bonamija (The Monacelli Press, New York, 1996). Dio su nekoliko značajnih javnih zbirki: Tokyo Metropolitan Museum of Photography; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb; Galerija Dante Marino Cettina, Umag; Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka; Galerija umjetnina Split i drugih, te nekoliko privatnih zbirki. Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Bio je hrvatski predstavnik na 50. Venecijanskom bijenalu umjetnosti 2003. (s Anom Opalić; kustosica: Leonida Kovač) i na 13. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2012. (s Pulskom grupom, Igorom Bezinovićem, Hrvoslavom Brkušić i Sinišom Labrovićem; kustos: Tomislav Pavelić).

https://petikat.com/boris

Radionica Fotografiranje istog je poduprta u sklopu programa Kultura u zajednici Grada Zagreba.

Rano proljeće 2023. u Galeriji Atelijera Žitnjak u znaku je prvog izdanja novog Programa rezidencijalne umjetničke razmjene Zagreb-Bukurešt, što ga provodimo u suradnji s rumunjskom udrugom Cultură de Casă ili Homemade Culture. Prirodno, putem novog programa želja nam je poticati i jačati prijateljske i suradničke veze između umjetnika/ica iz Zagreba i Bukurešta, odnosno Rumunjske i Hrvatske, u čemu je prostor za napredak znatan; u tome će nam ovom prilikom pomoći Jean-Lorin Sterian, jedan od pokretača “kućne kulture”, te prvi rumunjski gost na Žitnjaku! Rezidencijalni boravak zagrebačkog/e umjetnika/ice u Bukureštu je planiran za jesen 2023., u vrijeme kad se u gradu održava već dugogodišnji umjetničko-izvedbeni festival HomeFest, u organizaciji našeg gosta i njegovih suradnika/ica (više informacija o tome slijedi u idućim mjesecima).

Jean-Lorin Sterian boravi u Atelijerima Žitnjak od 24. ožujka do 9. travnja; njegovu samostalnu izložbu The World Sees You as It Is s radošću otvaramo na Veliki petak, 7. travnja u 19 sati! Prilikom otvorenja te konceptualne izložbe fotografija, instalacija i videa, autor (umjetnik, pisac, izvođač i istraživač) i suradnica Maria Malcica održat će i glazbeni performans, točno u 20 h! Pridružite nam se; vidimo se, veselimo vam se!

The World Sees You as It Is (Svijet te vidi kako jest)

nikad nisam samo ovdje. no, nikako drugdje
između dva sam rada, između dvije veze.
između dva susreta
između dva raspoloženja
između dva nastupa
između dva teksta
rođen sam na već ispaljenoj strijeli.
kidam rupe u džepovima da ostavim za sobom riječi, radnje, predmete i osjećaje kako bih jednog dana mogao pronaći put natrag.
put do ovdje i sada.
najviše sam svoj u prostoru između kože i maske.
najlakše mi je biti na sceni gdje izvodim sam sebe.

Izjava umjetnika o radu

Više o radu

Umjetnički radovi pripremljeni za ovu izložbu su povezani s konceptom Prozora Johari, što je postupak kreiran kako bi ljudi lakše razumjeli svoju vezu sa sobom samima, te s drugima. Osmislili su ga psiholozi Joseph Luft i Harrington Ingham. Prozor Johari je podijeljen u četiri sobe: Otvoreno polje, Slijepo polje, Skriveno polje i Nepoznato polje. Prva soba je dio nas koji vidimo mi i drugi. Poznat svijesti, poznat ostalima. Pozornica. Druga soba sadrži slojeve koje drugi vide, ali ih sami nismo svjesni. Nisu poznati našoj svijesti. Slijepa točka. Kako te vide drugi. Treća soba je privatni prostor koji sami poznajemo, ali ga skrivamo od drugih. Poznat nama, nepoznat ostalima. Pročelje. Četvrta soba je naš nesvjesni dio, koji ne vidimo ni mi, ni drugi. Nepoznat je nama, nepoznat ostalima. Ja sam dodao još jednu sobu: peta soba je projekcija nas samih u drugima. Svijet je onakav kakvog ga mi opažamo. Ne vidimo stvari kakve one jesu; vidimo ih onakve kakvi smo mi.

Koristim ove spoznaje kao okvir svog istraživanja o „rezbarenju“ vlastitog identiteta kroz interakciju s drugima te načina na koje opažamo sebe same, nasuprot tome kako nas opažaju drugi. Maska vlastitog mog lica je temeljni element izložbenog koncepta, a koristim ju kao medij ili materijal koji utjelovljuje raznovrsnost društvenog izvođenja sebstva. Izlošci su smješteni u sobe koje pak shvaćam kao intervale između svoje svijesti i drugih.

Naslov izložbe, Svijet te vidi kako jest, proizlazi iz pete sobe, no obrnuto, poigravajući se s mišlju da ma koliko sebe izlagao ili razotkrivao društvu, shvaćen si unutar okvira trenutnog zeitgeista. Umjetnik može biti nesvjestan određenih slojeva svog rada koji su drugima očiti, poput upotrebe jednog medija ili teme. Alternativno, umjetnik može skrivati slojeve svog rada koje osjeća previše osobnima ili ranjivima da bi ih dijelio s drugim. Koristeći postupak Prozora Johari, umjetnik može identificirati slijepe točke i skrivene slojeve svog rada te ih upotrijebiti za stjecanje novih spoznaja o svom stvaralačkom procesu i trajniju komunikaciju s gledateljima.

Tekst: Jean-Lorin Sterian

Jean-Lorin Sterian (Constanta, Rumunjska, 1975.) je istraživač, izvođač, pisac i likovni umjetnik iz Bukurešta (Rumunjska). Završio je Preddiplomski studij novinarstva na Sveučilištu Spiru Haret u Bukureštu 1998., te Diplomske studije antropologije (SNSPA, 2009.) i Društva, multimedije i spektakla (Centar za izvrsnost u vizualnim studijima, Sveučilište u Bukureštu, 2015.). Doktorirao je u području studija i sociologije izvedbe, istražujući fenomen koji je nazvao homemade culture (tzv. kućna kultura): umjetnički događaja u osobnim kućama, stanovima i domovima. Godine 2008. otvorio je teatar lorgean, prvo kazalište u dnevnoj sobi u Rumunjskoj, dok od 2014. vodi HomeFest, izvedbeno-umjetnički festival koji se održava samo u stanovima i kućama. Objavio je nekoliko knjiga proze i jednu antropološku studiju o iskustvu preobrazbe svog doma u javni prostor za umjetničke i kazališne izvedbe. U polju performansa i likovne umjetnosti radi od 2009., a sa svojim glazbeno-umjetničkim projektom, pj.lo & the accidentals, nastupa od 2018. Dosad su objavili EP Sunam Ocupati, a novi, There Is Nothing You Can Do from the Light Point of View, upravo je u pripremi.

Jean-Lorin Sterian je radio kao izvođač za dva projekta na Venecijanskom bijenalu: The Sinthome Score (Dora Garcia, 2015.) i An Immaterial Retrospective of the Venice Biennale (2013.). Svoj nezavisni umjetnički projekt The Parasite Socks Project je izvodio kao izjavu protiv Venecijanskog bijenala, usporedno s njegovim 56. izdanjem. Autor je performansa We Need To Talk About lorgean (2014.), Strip-tease (s Alice Pons, 2013.) i Zugzwang (2012.).

Izabrane izložbe: Căteva măști și o explicație, Artă Non-Stop Gallery Sibiu, kustos: George Roșu, 2023; Exuviation, Open Cave Gallery, Beč, 2022; Cadasters (instalacija) The Blue Biennale, Brasov, 2019; IAgainstI (performans i video — ping pong verzija), Sommerfest, Akademie Schloss Solitude, Stuttgart, 2017; Yours Truly, Artisterium IX, Living Room II, Tbilisi, kustos: Gabriel Adams, 2016; Cadaster (video), .exe, UNA Galeria, kustos: Alexandru Patatics, 2010; Aber etwas gibts, UNA galeria, dio projekta “Where is the Beef?”, kustos: Cristina Epure, 2010; Home Alone, dio izložbe Young Romanian Art (kustos: Mircea Nicolae), ICR Venezia i Laborator Propriu, Bukurešt, 2009.

https://culturadecasa.ro/

Hvala Anni Lovrić, Ani Novković, Pauli Poljak i Karli Vratić na vrijednoj suradnji pri osmišljavanju i izvedbi postava izložbe.

Izložbeni program Galerije AŽ 2023. otvara osječka umjetnica, kiparica Margareta Lekić, samostalnom izložbom Stereotip, u petak, 10. ožujka u 19 h. Dođite vidjeti njezin novi ciklus skulptura rađenih u gipsu, keramici i kombiniranoj tehnici, te proslaviti početak nove žitnjačke proljetne sezone uz sjajnu, novu umjetnost! Svi ste pozvani!

Izložba ostaje otvorena do subote, 1. travnja, a termini dodatnih vodstava izložbom će biti objavljeni naknadno.

Jesu li pojedine psihofizičke osobine i socijalne pojave stereotipne jest, usprkos stručnim istraživanjima i teorijskim postavkama društvenih znanosti, još uvijek, ipak, u velikoj mjeri svačije individualno pitanje. Jednoj osobi nešto zvuči stereotipno; već se druga s tim uopće ne slaže, a treća pak ne zna s kim se složiti. Živimo u vremenu kada su, čini se, takve nesuglasice, pa i s njima povezani društveni sukobi i prijelomi, češći nego ikad prije. Do jučer duboko ukorijenjeni i naizgled nepromjenjivi stereotipi o određenim društvenim grupama se danas propituju i osporavaju, pa gotovo da više i nije moguće u javnom prostoru govoriti pojednostavljeno, s pogrdnim predznakom, o članovima ili članicama odabranih grupa, bez da to ne naiđe baš ni na kakvu osudu drugih. U smislu umjetničkog rada, bilo da je posrijedi pisana riječ, statična ili pokretna slika, izvedba uživo ili kakav drugi način uobličavanja, stereotipi su nerijetko svjesno korišteni kako bi se više ili manje uspješno postigao komični efekt, ili su pak ostali nesvjesno utkani u prikaze ljudi i društvenih pojava u periodima kad nisu bili problematično doživljavani. U svakom slučaju, preispitivanje stereotipa u okružju umjetnosti uvijek može reći mnogošto o dobu i društvu koje umjetnički radovi prikazuju ili odražavaju.

U novom ciklusu skulptura Margarete Lekić, koje kiparica publici prvi put predstavlja izložbom u Galeriji AŽ, “stereotip” je ponajprije jezični lajtmotiv koji promatraču nudi jedan od mogućih ključeva za čitanje njihovog značenja, ali nipošto ne i jedini, čak niti vodeći. Umjesto toga, “stereotipni” i namjerno neutralni naslov izložbe maltene navodi posjetitelje na krivi trag, šeretski ih potičući da višedimezionalne skulpture golih, debelih i ćelavih sredovječnih muškaraca čitaju u satiričnom ključu, što bi se lako moglo povezati s regionalnim pravcem #metoo pokreta i kritikom “bijelog muškarca na poziciji moći”; međutim, sama kiparica izrijekom ističe da je, s jedne strane, takav lik izabrala za variranje kako bi isprobala za nju novi i posve intuitivni pristup gradnji izložbenog koncepta i postava, a s druge ju je zanimalo, u likovnom smislu, “prenijeti odnos između psihičke tjeskobe i fizičke prezentacije”.

Lik mrgodnog i mrzovoljnog sredovječnog ćelavca ju pri brzom, usputnom skiciranju spontano prati već dugi niz godina, uvijek iznova izlazeći iz tame podsvijesti, koju nije uvijek uputno ni neophodno psihoanalitički tumačiti; već je korisno, posebno kada se radi o likovnom uobličavanju, prepustiti se poticaju koji očito ima jak energetski naboj, te ga ispitati iz što više različitih uglova i pogleda. Mali i veliki debeli ćelavci, i njihove glave oblikovane od gipsa i keramike, ispunjavaju Galeriju AŽ svojom duhovitom, nezgrapnom postojanošću i stamenim, neupitnim tjelesnim neskladom, ali kakav opet nepogrešivo odražava osjećajnu puninu koju smo skloni zanemarivati prolazeći pokraj osoba takvih proporcija. Izdvojeni u svojoj individualnoj usamljenosti ili okupljeni u groteskno grčevitoj gomili, ćelavci Margarete Lekić intenzitet emocija što se čita na njihovim bucmastim licima prikazuju apsurdnim, uzaludnim svakodnevnim vrpoljenjem “čovjeka bez svojstava”.

No, s treće pak strane, i to, egzistencijalističko shvaćanje njihove evidentne mučnine, može biti još jedno, u biti stereotipno pojednostavljivanje. Jer to je ono što stereotip jest — viđenje života kušanjem tek jedne njegove kriške. A ovi su ih ćelavci pojeli puno, jako puno. Zašto im to ne priznati i promatrati ih onakve kakvi neizbježno jesu — nepovratno potrošna i beznadežno živa ljudska bića?

Tekst: Bojan Krištofić

Margareta Lekić (Osijek, 1982.) je diplomirala 2007. na Odsjeku kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2020. i doktorirala. Zaposlena je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u zvanju umjetničkog suradnika. Od 2005. do danas je održala dvadeset i dvije samostalne izložbe te je sudjelovala na pedeset i šest skupnih izložbi. Izlagala je, osim u Hrvatskoj, u Europi, SAD-u, Japanu i Kini. Usavršavala se na studijskim i radnim umjetničkim boravcima pri Indiana University of Pennsylvania (Indiana, PA) u SAD-u (2005.); International Summer Academy of Fine Arts u Salzburgu (Austrija; 2009.); CEC ArtsLink Residency, Massachusetts College of Art and Design (Boston, MA) u SAD-u (2010.); Cité internationale des arts u Parizu (Francuska, 2013.); Universidad Rey Juan Carlos u Madridu (Španjolska; 2018.); School of Art and Design, University of Jordan (Amman, Jordan; 2022.); University of Pecs, Faculty of Music and Arts u Pečuhu (Mađarska, 2022.) i dr., te se obrazovala iz više pedagoških i edukacijskih područja pri Fakultetu za odgoj i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Uz umjetnički i pedagoški rad, bavi se i produkt dizajnom i dizajnom igračaka. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika ― Istok. Živi i radi u Osijeku.

Novije samostalne izložbe: Human Animal (Galerija HUiU, Pula; 2021.), Gumeni beton (Galerija Karas, Zagreb; 2020.), Pritisak (s Josipom Stojanović, Galerija CEKAO, Zagreb, 2019.), Umjetna priroda (POU MAR, Nova Gradiška, 2019; Galerija Ajngel, Varaždin, 2017.) i dr.

http://www.margaretalekic.com/

Na prostoru nekadašnje žitnice grada su prije 20 godina niknuli Atelijeri Žitnjak. Prije 15 godina, 2008., u obliku stalne umjetničke intervencije iznad ulaza zgrade (povodom zajedničke izložbe Prva petoljetka u Galeriji AŽ), Atelijerima je njihov član Zoran Pavelić dao svojevrsni “podnaslov” Centar periferije (kasnije ga je proširio Boris Greiner, s pločom pokraj vrata: Škola za neprofitabilne djelatnosti). Pod ovim nazivima, usred zelenih žitnjačkih polja i visokih kukuruza, već se godinama obilježava i dozrijevanje plodova umjetničkog rada. Izložbe u Galeriji Atelijera Žitnjak (pokrenutoj 2005. kao Galerija Studio) su oduvijek bile poziv da se iz centra grada pođe na periferiju, u prostore nekadašnje škole koja danas živi svoj novi život. Međutim, tijekom trodnevnog događanja koje smo pripremili u suradnji s našim susjedima i kulturnim radnicama iz četvrti Peščenica-Žitnjak, te prijateljima iz raznih dijelova Zagreba, pozivamo vas da se, osim s ostvarenjima likovne umjetnosti, pobliže upoznate i sa samim Žitnjakom, njegovim stanovnicama i stanovnicima. Proljeće je, svi u Žitnicu umjetnosti na rubu grada!

Od 17. do 19. ožujka raznovrstan program će vas uputiti u urbanizam Žitnjaka, vrtlarske vještine, nezaobilazno žitnjačko kuhanje i pjevanje, te, dakako, i posjete umjetničkim izložbama u Galeriji AŽ, ali, po prvi put, i u našem susjedstvu!

U petak, 17. ožujka u 17 h, odvit će se edukacijska šetnja kvartom s Antonijom Komazlić i Petrom Đukić, naziva Žitnjak — vrtni grad?. Antonija i Petra šetnjom će nas provesti kroz povijest i nastanak Žitnjaka te naglasiti više njegovih posebnosti. Šetnja će trajati oko 90 minuta, a započet će na autobusnoj stanici Petruševec na Radničkoj cesti (busevi 217 i 290, s polaskom na Kvatriću).

“Naselje Žitnjak nije planirano kao vrtni grad, ali ono je vrt — žitnica — selo kojemu je grad došao. (…) Površinom od 6,62 km² danas je najveći kvart gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, uz susjedne i podjednako prostrane Petruševec, Resnik i Ivanja Reku, povijesno također sela koja su se ‘našla’ u gradu. (…) Za razliku od okolnih naselja gradske ‘periferije’, (…) Žitnjak je pak postao svojevrsni ‘vrtni grad’, hibrid grada i sela. Ovdje su kuće i dalje okružene travnjacima, šumarcima, povrtnim gredicama i plastenicima OPG-ova, a na nekoliko stotina metara od Radničke ceste možete vidjeti horizont koji izgleda kao polje žita u Slavoniji, tek s ponekim dalekovodom u kadru.

Međutim, tu je i industrija. Uz onu staru, ovdje su i nova postrojenja poput pivovare Pulfer, tvornice vijaka i tvrtke za robotiku. Ovdje je i filmski studio te terasa restorana u blizini savskog nasipa s idiličnim pogledom na jezerce i jablane. Začudno, u neposrednoj blizini je i kompleks pročistača otpadnih voda gdje danas završava Gradski odvodni kanal. Šetnja će se približiti tim markerima koji oblikuju zaista specifičan prostor na mapi Zagreba, a završit će kod Atelijera Žitnjak.” (P.Đ. i A.K.)

U subotu, 18. ožujka, cjelodnevna događanja kreću u 12 h, s pokaznom radionicom vrtlarenja s našom žitnjačkom susjedom Anom Martinec, dugogodišnjom vrtlaricom i poljoprivrednicom. U 14 h počinjemo s vrtlarskom akcijom u Atelijerima Žitnjak, gdje ćemo po naputcima dobivenim od susjede Ane i drugih iskusnih žitnjačkih vrtlara/ica zasaditi pojedine kulture, čije ćemo plodove pripremati na budućim otvorenjima i događanjima. Od 16 h kreće zajedničko kuhanje predvođeno Reom Drvar, koja će nam pokazati kako preko velikih stolova Atelijera Žitnjak savršeno razviti tijesto za štrudle i ovladati tim umijećem.

Od 16 do 18 h u atriju Atelijera Žitnjak će se odvijati razmjena i prodaja sjemena za nadolazeću vrtlarsku sezonu, zahvaljujući Petri Pavleka, voditeljici Društvene banke sjemena ZMAG-a. Svi ste pozvani donijeti svoja sjemena da biste ih sa ZMAG-ovim sjemenarima mijenjali za njihova, ili, ako ih nemate, moći ćete kupiti njihovo sjeme. Sjemenari će okupljenima ponuditi i ponešto od svojih malih prehrambenih proizvoda. U 18 i 20 h će nas Bojan Krištofić, voditelj Galerije AŽ, provesti izložbom Stereotip Margarete Lekić, trenutno postavljenoj u Galeriji AŽ. U 19 h svojim nastupom će nas osvježiti ZborXop, zbor Pododbora Zagreb SKD-a Prosvjeta, koji će izvoditi tradicionalnu etno glazbu sa šireg područja Balkana.

U nedjelju, 19. ožujka u 15 h, posjetit ćemo radionicu lokalnog umjetnika Darka Pondeljaka u Petruševcu. Ondje ćemo imati priliku upoznati se s osebujnim izričajem ovog samoukog stvaroca u  njegovoj galeriji pod vedrim nebom. Šetnja do Darka će početi na zadnjoj stanici (okretištu) autobusa broj 217, smjer Petruševec (koji kreće s Kvaternikovog trga).

Svi u Žitnicu umjetnosti na rubu grada! Radujemo vam se!

Raspored događanja

— petak, 17.3.
17:00 — Žitnjak: vrtni grad?, edukacijska šetnja kvartom s Antonijom Komazlić i Petrom Đukić (okupljanje: autobusna stanica Petruševec na Radničkoj cesti (linije 217 i 290, s polaskom s Kvatrića))

— subota, 18.3.
12:00 — pokazna vrtlarska radionica u žitnjačkom susjedstvu
14:00 — vrtlarska akcija u Atelijerima Žitnjak
16:00 — zajedničko kuhanje u Atelijerima Žitnjak
16:00-18:00 — razmjena sjemenja u atriju AŽ
18:00 i 20:00 — vodstvo izložbom Stereotip Margarete Lekić u Galeriji AŽ
19:00 — nastup ZborXopa u atriju AŽ

— nedjelja, 19.3.
15:00 — posjet radionici umjetnika Darka Pondeljaka u Petruševcu
(okupljanje: zadnja stanica (okretište) autobusne linije 217, smjer Petruševec, s polaskom s Kvatrića)

Žitnica umjetnosti na rubu grada
Koordinator i koautor programa: Bojan Krištofić
Sukoordinatorica i koautorica programa: Jelena Petric
Suradnice na programu i koautorice: Maja Flajsig, Rea Drvar i Maša Borović
Programski konzultanti: Vesna Pokas i Alem Korkut
Fotograf: Boris Cvjetanović
Dizajner: Boris Greiner

Program Galerije AŽ u 2023. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, te Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba. Rad Galerije AŽ podupiru i Buzdovan Apple Cider / Malus Vitis d.o.o.

Programske aktivnosti Žitnice umjetnosti na rubu grada su poduprte u sklopu programa Kultura u zajednici Grada Zagreba i aktivnosti Sudjelovanja u kulturi Zaklade Kultura nova.

Nakon što je punih četrnaest godina bila programska voditeljica Galerije Atelijera Žitnjak, od njenog osnutka 2005., pa sve do 2019., sada se, unutar izložbenog dijela atelijerskog kompleksa gdje je nastavila stvarati do danas, samostalnom izložbom napokon predstavlja Kata Mijatović, suvremena umjetnica i članica žitnjačkog kolektiva. Njezin novi, izloženi rad Nevidljivi talog je svojom pojavnošću u prostoru Galerije AŽ ambijentalna multimedijska instalacija, koja s posjetiteljima/icama komunicira putem elektroničke slike i zvuka, te minimalističke, materijalne prostorne intervencije. Kata Mijatović ispituje ostaje li što u prostoru nakon što izložba završi, njen postav ga napusti a radno vrijeme galerije prestane ― kakva priroda prisutnosti, koja vrsta energije?

Izložba se otvara u petak, 9. 12. 2022. u 19 h; a autorica će performans Materijalizacija iščezlog taloga premijerno izvesti u 20 h. Izložba ostaje postavljena do 31. prosinca, i moći će se doživjeti tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Vidimo se na otvorenju i performansu ― pridružite nam se na Žitnjaku!

Nevidljivi talog

“Izložba Nevidljivi talog bavi se spiritualnim obilježjima galerijskog prostora u kojem se godinama materijaliziraju najraznovrsnije umjetničke misli i ideje, oživljavaju dijametralno suprotni umjetnički svjetovi i odrađuju transferi duhovnih prostora u materijalne. Sa svakom novom izložbom događa se taj preobražaj; zatim se izložba skida i u prostoru galerije se materijalizira nova misaona konstrukcija. Ostaju li iza skinutih izložbi na zidovima galerija skriveni tragovi prošlih izložbi? Pohranjuje li takav prostor u svoje zidove, hodnike, kutove ― naslage neopipljivog? Izložbe, radovi, projekti ― koji se rađaju u svijetu ideja, zatim nakratko nasele prostor ― ostavljaju li svoj duhovni talog? Ponekad noću, u praznoj, zamračenoj galeriji bez pogleda posjetitelja, izranja li ta nevidljiva energetska kvintesencija umjetnosti kao svjetlucava ektoplazma, vidljiva samo paucima i noćnim leptirima?”

Kata Mijatović (izjava umjetnice o radu)

Neki slavni kuhari, osim što imaju svoj nož, imaju i svoju tavu, koju, kako kažu, uopće ne peru, sloj koji ostaje u njoj nakon što se izvadi hrana, ne doživljavaju kao talog, nego kao zalog. Prevodeći njihov recept u prostor Galerije AŽ, gdje se umjesto jela serviraju izložbe, to bi značilo da nakon skidanja izložbe u galeriji ostaje nevidljivi sloj. Taj sloj Kata tumači kao energetski zalog i koristi kao sirovinu izložbe kojom, kako sama kaže, “pokušava odgovoriti na pitanje ostaju li iza skinutih izložbi na zidovima galerija skriveni spiritualni tragovi prošlih izložbi, pohranjuje li takav prostor u svoje zidove, hodnike, kutove ― naslage neopipljivog?”.

Sudeći po broju izložbi u okviru programa Galerije AŽ, koju je Kata Mijatović vodila od 2005. do 2019. godine, nevidljivi i neopipljivi slojevi zauzimaju veći dio galerijskog prostora. Na energetsku podlogu što su ih ostavila djeca bivše OŠ Đuro Đaković slijegale su se naslage gotovo svih važnijih autorica i autora naše suvremene scene, pa i nemali broj gošći i gostiju iz svijeta, prolazeći predvorjem i hodnicima kao da se probijamo (ili lebdimo) kroz gusti spiritualni oblak. Taj bi nas nematerijalni oblak mogao podsjetiti na prostor kojeg Kata istražuje u svom autorskom djelovanju, a to je prostor nesvjesnog. (Štoviše, njegovu je maketu nedavno postavila ispred Umjetničkog paviljona.)

Jedno od počela Katinih interpretacija nama nedostupnog dijela nas jest prispodoba snova posredstvom vode; naime, kako ona hlapi na zraku, tako i snovi blijede i nestaju na javi. Tako i izložbe nestaju sa zidova i blijede u sjećanju. Ali nešto ipak ostaje, ono što je spašeno od jave, bjegunci koji su se provukli kroz njezinu baražnu vatru spremljeni su u Arhivu snova, Katinom autorskom projektu, smještenom, dakako, u vanmaterijalnom prostoru, reklo bi se, njihovu prirodnom okruženju.

Kao kroničar žitnjačkih zbivanja, uočavam kuriozitet: osim Borisa Cvjetanovića, jedino se ona iz žitnjačke zajednice okitila nastupom na venecijanskom bijenalu, ali jedino se ona, za razliku od Cvjetanovića, dosad nije izložbom predstavila žitnjačkoj publici. Budući da taj izostanak proizlazi iz činjenice da je kao umjetnica preuzela ulogu voditeljice, sada procjenjuje da je pet godina dovoljno za otklanjanje optužbe o nepotizmu; konačno se u Galeriji AŽ predstavlja kao autorica, a izložbom povezuje umjetnicu i voditeljicu. Kao što se ideja nevidljiva taloga posve uklapa u njezinu trajnu istragu o nesvjesnom, tako, s druge strane, posve odgovara konkretnom slučaju, autorskoj interpretaciji voditeljstva. Naime, voditeljski joj se pristup sastojao u ispunjavanju galerije umjetničkim sadržajem, pa bi je sada, slijedom tog pristupa, trebala ispuniti svojim sadržajem, no ona preuzima autorski pogled spram svoje bivše uloge i postavlja galeriju kao temu.

Za razliku od taloga u šalici kave kao sirovini za proricanje budućnosti, Katin nevidljivi talog priziva prošlost, ali ne osobe koja je kavu ispila, odnosno autorice ili autora izložbe, nego šalice, odnosno galerijskog prostora s kojim se tijekom vremena poprilično zbližila. Sadržaj je, dakle, galerija, a format je ambijentalna multimedijalna instalacija. Ako se složimo da su glavni protagonisti galerijskog prostora izložbeni zidovi, onda su oni i nositelji onoga što ostaje iza izložbi, pa Kata materijalizira te slojeve stružući bijeli prah s izložbenih ploha u bijelu liniju na podu ispod zidova.

Osim vode koja simbolizira snove, drugi od njezinih temeljnih prevoditelja iz nesvjesnog je ugljen kao simbol unutarnjih naslaga. Slikovito govoreći, u umjetničkom se procesu taj crni ugljen vadi iz rudnika unutarnjeg bića, mračni se komadi autorski obrađuju, dolaze na svjetlo izložbenih zidova gdje mijenjaju boju, postaju metafora koja produbljuje postojanje. Galerija im je promijenila agregatno stanje, tamni odlomci krute strukture naših unutarnjih ličnosti postaju energija za izložbenu vatru i za sobom ostavljaju finu, bijelu prašinu koja proizvodi liniju takvih nastojanja.

Ako zamislimo galerijski prostor, ne kao scenografiju, nego poput kostima kojeg oblači autorsko ostvarenje pri izlasku na pozornicu, onda Kata taj kostim portretira u ormaru kojem su vrata zatvorena, pa ga se baš i ne vidi. Naime, u praznom i neosvijetljenom glavnom galerijskom prostoru, preko sjena armature ulaznih vrata što ih proizvode ulična svjetla, projicirani su kadrovi interijera žitnjačke zgrade u razdoblju kad su galerijska vrata zatvorena. Ugašeni su scenski reflektori, prostor rekapitulira doživljeno prije nego što će ga savladati san. Kada bi Arhiv snova uključivao i vizualne, a ne samo tekstualne priloge, onda bismo u njih mogli uključiti ovaj video pod imenom Galerijin san. Promatrajući projekciju, sjene armature ulaznih vrata uključuju se u sadržaj, ali dok se mijenjaju kadrovi, dok kamera prolazi uglovima, totalima i detaljima, sjene su nepomične, poput metafore galerijskog okvira u kojem se mijenjaju izložbe, ali ne izložbe, nego nevidljivi talog raznih “transfera duhovnih prostora u materijalne”.

Ako pak, galeriju interpretiramo kao poprište konačnice umjetničkog procesa, onda govorimo o komunikaciji koja se širi u valovima. Prvo autor/ica komunicira sa svojom unutrašnjošću, pa se iz tog središta komunikacija širi na razinu gdje autor/ica komunicira s oblikovanjem tog njihova dijaloga. Rezultate te komunikacije izlaže na uvid s nadom da će oni komunicirati s drugim ljudima. I da će, u idealnoj konačnici, ljudi naposljetku komunicirati o njima. Fragmente zadnje etape Kata emitira iz zvučnika u ulaznom dijelu galerije i u dva bočna hodnika. Emitirani fragmenti, snimljeni na otvorenjima izložbi u prošlosti, komuniciraju s valovima komunikacije što se u sadašnjosti šire na otvorenju njezine izložbe.

Tekst: Boris Greiner

Kata Mijatović (Branjina, 1956.), likovna umjetnica. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Od 1991. do 1993. studira slikarstvo na Accademia di belle arti Firenze; na ALU Zagreb diplomirala je slikarstvo 1997., u klasi prof. Đure Sedera. Od 1999. do 2018. bila je članica HZSU-a, a od 1998. je članica HDLU-a. Od 2005. do 2010. bila je članica Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. do 2019. bila je voditeljica Galerije Atelijera Žitnjak. Od 2007. je članica Umjetničke grupe PLEH. Godine 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu, kao predstavnica Hrvatske, s projektom Između neba i zemlje (kustos: Branko Franceschi). Živi i radi u Zagrebu.

http://arhivsnova.hr/

Nakon što smo s uspjehom otvorili vrata Atelijera Žitnjak gostujućim kustosicama Maji Flajsig i Maši Borović te predstavili njihovo “kvartovsko” istraživanje izložbom Od OŠ do AŽ, program Galerije AŽ se nastavlja ovog petka, 18.11. od 19 h, sa samostalnom izložbom Presretanje / Interception umjetnika Tonija Meštrovića, sjanog majstora zvuka i svjetla. Došavši nam ovog tjedna u posjet, Toni Meštrović će u Atelijerima Žitnjak predstaviti novi rad Presretanje / Interception, koji je kao prostorno specifična zvučna i svjetlosna instalacija zamišljen prema prostoru Galerije AŽ, no podrazumijeva i nastavak dosadašnjih autorovih istraživanja.

Izložba se otvara u petak, 18. studenoga u 19 h, a moći će se čuti i vidjeti do subote, 3. prosinca, tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Za vrijeme trajanja izložbe posjetitelji/ce mogu očekivati vodstva postavom i druge zvučne aktivnosti i sadržaje. Ne propustite našu predzadnju izložbu u 2022. godini; vidimo se u Atelijerima Žitnjak!

Presretanje / Interception: prostorno specifična zvučna instalacija zatvorenog kruga s pet audio kanala i spot-svjetlima; za Galeriju AŽ, Atelijere Žitnjak, Zagreb, 2022.

Bazirano na prethodnom radu Nadziranje nadzora (Salon Galić, Split, 2020.) u kojem propitujem temu općeg nadzora kojim se žrtvuje privatnost da bi se postigla viša razina “sigurnosti” građana, eksperimentiram analognim video/audio tehnologijama korištenim u svrhu nadzora i kontrole građana u umjetničke svrhe. Sada apstrahiram video i zadržavam se samo na zvučnom aspektu. Kao i u prethodnom radu zvuk se kreće kroz povezane prostore, koji u slučaju Atelijera Žitnjak čine kvadratni hodnik. Paralelno koristim pet usmjerenih mikrofona i pet usmjerenih ultrazvučnih panela koji svojom međusobnom povezanošću iscrtavaju kvadratičnost zatvorenog kruga. Publika presretanjem ultrazvučne mikrofonije poništava ili modulira zvuk, no sustav je samodostatan i ne ovisi o interakciji. Neizvjesnost zvučne manifestacije zatvorenog kruga je definitivna do trenutka postavljanja mikrofonsko zvučničkog sklopa u specifičan prostor. Galerijski prostor ostaje ogoljen, u njega smještam samo mikrofone na stalcima, audio miksere, zidne zvučničke panele i kablove. Ono što ispunjava prostor je nevidljivo, a to je zvuk u snopovima koji čini geometrijski crtež. Crtež od zvuka posjetitelj doživljava različitim intenzitetom, ovisno o svom kretanju, ulascima i izlascima iz sustava: “presretanju” nevidljivih snopova ultrazvučnog “feedbacka”. Usmjereno svjetlo u prostoru je jedina vizualna ilustracija cirkularnog smjera kretanja zvuka.

Toni Meštrović (izjava umjetnika o radu)

Oko zemljišta zgrade Atelijera Žitnjak, nekadašnje OŠ Žitnjak, a danas Centra periferije, nedavno je, prijedlogom umjetnika/ica korisnika/ica atelijera i posredstvom Grada Zagreba, postavljena ograda, što se na ulazu ispred parkirališta otvara pomoću automatiziranog sustava koji bi trebao reagirati na pozivanje određenog telefonskog broja. Postavljanje ograde je opravdano zbog pokušaja provale u jedan od atelijera prije nešto više od godinu dana, srećom neuspješnog, o kojem je policija potvrdila da ga je poželio izvesti adolescent bez prebivališta u blizini javnog prostora što ga umjetnici/e koriste. Opravdano je bilo i zbog stalnog dovoženja krupnog otpada na zemljište zgrade od strane nepoznatih ljudi, zbog sumnjivih noćnih sastanaka tajnovitih osoba u automobilima nepoznatih registarskih tablica na parkiralištu, itd. Međutim, sustav otvaranja ograde još ne radi kako treba. Nekad reagira, a nekad ne. Za nekoga čiji je broj unesen u sustav reagira, a za nekog ne. Iz nepoznatih razloga. Za to vrijeme, nadzorna kamera iznad ostakljenog ulaza u zgradu sve stalno snima, ali ekran koji prikazuje što snima umjetnici/e prema potrebi isključuju, kad se prisutnost njegove elektroničke slike kosi s potrebama postava tekuće izložbe u Galeriji AŽ, što je zapravo često. Dakle, nadzorni i sigurnosni sustav u Atelijerima Žitnjak je postojan, ali disfunkcionalan, baš kao što je postojana, ali disfunkcionalna, i sama gradska zgrada, i baš kao što je žilava i postojana te na svoj način (dis)funkcionalna, poput svakog dugogodišnjeg radnog i životnog kolektiva, i umjetnička organizacija koja u zgradi radi i obitava.

U takvo je zatečeno stanje ovom prilikom došao splitsko-riječki gost Toni Meštrović, koji je za svoje premijerno predstavljanje u Galeriji AŽ odabrao daljnje razvijanje serije audio i video radova što je započela izložbom Hakiranje sustava u splitskoj Galeriji umjetnina (2018.), a nastavila se Nadziranjem nadzora u Salonu Galić (Split, 2020.) te Prisluškivanjem (Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, 2022.) i Umetanjem (MMC Kibla, Maribor, 2022.). U seriji recentnih izložbi Meštrović je upotrebljavao elemente aparature za nadzorne sustave javnih i privatnih prostora u umjetničke svrhe, s ciljem da u svoje audiovizualne instalacije zatvorenog kruga pomoću utjecaja kretanja posjetitelja/ica “bijelim kockama” unosi slojeve zvučnih ili slikovnih grešaka ili “glitcheva”, koji s jedne strane razotkrivaju tehničke granice tih sustava, a s druge posjetitelje/ice upućuju na promišljanje činjenice kako su tehnološki sustavi samo sredstva distribucije stvarnih odnosa društvene moći. Pritom prisustvo posjetitelja/ica niti u jednom od tih slučajeva nije bilo presudno za funkcioniranje sustava, nego tek za trenutke njegove disfunkcionalnosti. Slično se događa s instalacijom Presretanje u Galeriji AŽ, gdje specifični žitnjački prostor prepun veoma materijalnih grešaka biva ispunjen ne pretjerano glasnim, ali svejednako agresivnim zvukom relativno visoke frekvencije, koji svojom stalnom prisutnošću (za vrijeme trajanja izložbe) postaje svojevrsni auditivni ekvivalent prezasićenosti prostora raznolikim sadržajem, i vrlo konkretnim i posve spiritualnim.

Na određeni način, zvuk, pogotovo ako mu je širenje osujećeno, odnosno privremeno promijenjeno kretanjem posjetitelja/ica prostorom, sami njegov volumen reže na komade, potičući posjetitelje/ice da obujam njegovih valova, u nedostatku bolje riječi, osjete kao još jedan sadržaj koji pri kretanju može istodobno predstavljati i prepreku za svakodnevni život, i poticaj za umjetnički rad, što je, može se reći, slučaj i s većinom sadržaja koji kolaju hodnicima Centra periferije. Naposljetku, i sam potpisnik teksta, voditelj galerijskog programa, koji je kao svakodnevni žitnjački gost, ali ne i korisnik ovjeren ugovorom, svojevrsna greška u sustavu, njegovu (dis)funkcionalnost podcrtava i zaokružuje time što zbog oštećenja sluha jedini u zgradi Meštrovićev rad ne može doživjeti na uobičajeni način. Zbog toga što ne čuje jako visoke i izrazito niske frekvencije zvuka, njegovo kretanje prostorom možda povremeno onemogućuje planirano širenje zvuka, ali zvuk ne otežava gotovo svakodnevno mu bivanje u prostoru, osim ako mu se slušni aparat ne nađe u neposrednoj blizini zvučnika. Tada “glitch” u sustavu postaje maksimalan, stoga i njegova percepcija prostora posredovanog zvukom, više nego svjetlom (posebno kad padne noć, a svjetla u hodniku i dalje sva ne rade) napokon puca, a Presretanje Tonija Meštrovića utjecaj na Atelijere Žitnjak ostvaruje u svoj svojoj punini.

Tekst: Bojan Krištofić

Toni Meštrović (Split, 1973.) je multimedijski umjetnik koji najčešće djeluje u formi video i zvučnih instalacija. Diplomirao je 1999. na Odsjeku za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje se bavio grafikom, skulpturom i instalacijom. Zbog interesa za elektroničke audiovizualne medije 1997. studira Video/Digital Imaging u klasi prof. ValieExport na International Sommer akademie für Bildende Kunst u Salzburgu. Godine 2004. je završio dvogodišnji poslijediplomski studij Medienkunst kod prof. David Larchera i prof. Anthony Moorea na Kunsthochschule für Medien, Köln, gdje istražuje u videu, zvuku i video/zvučnim instalacijama osobnu percepciju mora i otoka uz koji je odrastao. Svojim povratkom u Hrvatsku 2004. nastavlja svoje umjetničko istraživanje u kojem se tematski bavi kulturnim nasljeđem, identitetom, te tranzicijskim promjenama na prostoru Dalmacije. Neke od kontinuiranih preokupacija Meštrovićeva rada su asimilacija linearnog i cikličnog vremena, dokidanje naracije na koju smo naviknuli te tema promjene, u širokom rasponu, od bilježenja isparavanja vode u “closed circuit” video instalaciji, do komentara društvenog konteksta. Od 1992. aktivno sudjeluje na skupnim i samostalnim izložbama te video festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je više stipendija i nagrada, poput nagrade za mladog umjetnika Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu 2007., i druge nagrade na izložbi T-HTnagrada@MSU.hr 2013. godine, te je izlagao na nizu samostalnih i skupnih izložbi u zemlji, regiji i inozemstvu. Živi i stvara u Rijeci i Kaštelima, a predaje u zvanju redovitog profesora na Odsjeku za film i video Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

https://macaknara.hr/

Drage i dragi, prijateljice i prijatelji Atelijera Žitnjak, s velikim vas veseljem sve pozivamo da nam se nadolazeće subote, 12.11., pridružite na Danu otvorenih vrata AŽ, 2022. pod geslom: OD OŠ DO AŽ!

Maja Flajsig i Maša Borović, mlade etnologinje i kulturne antropologinje, povjesničarke umjetnosti i sociologinje, su kao prvu aktivnost u novoj programskoj cjelini Galerije AŽ: Arhiv Žitnjak, od srpnja 2022. do danas, provodile malo istraživanje o samoj zgradi Atelijera Žitnjak iliti Centra periferije, nekoć Osnovnoj školi Đuro Đaković, odnosno OŠ Žitnjak (što je druga po redu zgrada gdje se bila smjestila ustanova žitnjačke škole). Upoznajući se i razgovarajući sa susjedima, stanovnicima Žitnjaka, te bilježeći njihove priče i sjećanja, gostujuće žitnjačke kustosice su saznale puno o ulogama koje je nekadašnja škola igrala u svakodnevnom životu lokalne zajednice, emocijama koje ih za nju vežu, o tome kako je življenje bilo osmišljeno u jednom malom društvu unutar veće te kako su se taj život i njegovo okruženje mijenjali. Družeći se također sa članicama i članovima Umjetničke organizacije AŽ, slušale su i o tome kako se priča nastavila i kako susjedi danas doživljavaju najdražu im školu. Sve to skupa, u obliku male izložbe koja uključuje arhivske i autorske fotografije, crteže, zvučne zapise i nađene predmete, kao i “uradi-sam” izdanje nastalo posebno za ovu prigodu, pogledajte, pročitajte i poslušajte ove subote, 12. studenoga u Atelijerima Žitnjak, Centru periferije, od 16 h nadalje! Izložba će se moći posjetiti do utorka, 15.11., tijekom radnog vremena AŽ. Dobrodošli ste, sve i svi!

“Prostor Atelijera Žitnjak na adresi Žitnjak 53 doista se može okarakterizirati kao turbulentno i upečatljivo mjesto s vrlo važnom poviješću kroz godine i sa živopisnim i zanimljivim pričama koje su akumulirane oko spomenutog prostora. Montažni objekt prizemnice smjestio se između nekadašnjih tvorničkih i industrijskih divova zagrebačke ‘periferije’ dok je istovremeno, poprilično kontrastno, omeđen poljima kukuruza, vrtovima marljivih susjeda u kojima možete vidjeti krumpir, ciklu, mrkvu, kupus… Već sama vizura starih tvorničkih postrojenja, ali i osjećaj da ste umakli daleko od Zagreba i našli se u maloj seoskoj zajednici budi zanimanje za prošlost i razvoj tog dijela grada nekad poznatog kao ‘trbuh grada Zagreba’. Takav naziv zaslužio je s obzirom na većinsko bavljenje stanovništva poljodjelstvom i na nekadašnju bogatu proizvodnju žita, voća i povrća koje se distribuiralo u grad. Ako nastavite dalje kroz naselje primijetit ćete stare drvene kuće ispred kojih možete vidjeti ‘sjenice’ odnosno natkriveni dio u koji su ulazila kola napunjena žitom te se ostavljala tamo zaštićena u slučaju kiše, a seljaci su onda mogli bezbrižno odmoriti tu večer. U dvorištima možete zapaziti stara stabla oraha i jabuka, a kako saznajemo iz razgovora s mještankom upravo ćete po sjenicama i stablima starih sorti voćaka prepoznati stare Žitnjačane.

Nedaleko od Atelijera, ako nastavite hodati tom istom ulicom, s lijeve strane će vas u jednom trenutku iznenaditi zdenac i stara pumpa za vodu koja je nažalost skrivena raslinjem i van funkcije. Jedna druga mještanka s kojom smo razgovarale nam je skrenula pozornost na to da je dno zdenca danas ispod razine ceste jer je izvorno cesta bila puno niža te se na zdenac nekoć moglo sjesti. A iza zdenca stoji, kako se na prvi pogled čini, stambena zgrada, pomalo raskošna s obzirom na okolne kuće, visokih prozora i velikih ulaznih dvokrilnih vrata iznad kojih su kvadrati šarenih stakala. Može se odmah zapaziti da je zgrada starija, ali da svakako odudara od okoline. Jedna od onih kuća za koje pomislite da su ljudi koji žive unutra pravi sretnici. I tu priča počinje. (…)

‘Samo djetinjstvo je bilo prekrasno. Sjećam se, imali smo tu dnevni boravak, imali smo prekrasnoga učitelja koji je nama bio za vrijeme dnevnog boravka, ali je bio čovjek koji je volio djecu. Onda je on nas i kvario jer nam je dopuštao svašta. On bi umjesto nas odradio sve zadatke na ploči. Pa su tu bila neka jezera, onda bi mi riješili zadatke i zadaće pa bi s njim išli na kupanje i roštiljanje. Skupili bi lovu i kupili kobasica pa je bio super život za nas klince.’ (…)

‘Gradila se dosta dugo, nije kak’ sad. Montažna gradnja, ali je bilo kvalitetno. Imala je i kuhinju, zbornicu veliku, hodnik. Po hodniku smo imali klupe da deca sednu da se izuvaju, cipele smo ostavljaju po klupicama, a gore kapute po hodnicima. Kod svake učione su bile vešalice. Svaki razred ima svoje, niko niš’ nije diral jedan drugome. Igralište je bilo skroz dole prema sadašnjoj benzinskoj novoj. Tu smo išli gimnastiku raditi. I nogomet, bile su gol štange.’ (…)

‘Uredno je bilo, ograda ošišana, atletska staza uređena s pijeskom. Profesori tjelesnog su se uvijek ljutili, naši mali kad bi izašli i vidjeli pijesak oni bi čučnuli i nešto radili. A onda su oni to morali prekopati i napraviti za te skokove da se može… Dolazio je tu i jedan iz Petruševca trenirati skokove u dalj kad nikog ne bi bilo. Bili su i mali nogometni turniri, bilo je baš živosti na tom igralištu. To je igralište nekako oslikavalo radost života. Tu su se djeca rado družila i dolazila. A sad vidite jedan dio su nam uzeli za ambulantu, navodno se trebao i graditi vrtić pa će se izgubiti igralište. Sad su napravili igralište tamo u naselju i tamo u naselju i ovdje, a ovo prvo je zapušteno.'”

(ulomci iz teksta Od OŠ do AŽ Maje Flajsig i Maše Borović)

Maja Flajsig (1994.) je magistra povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije. Djeluje kao nezavisna kustosica i bavi se pisanjem likovne kritike, osvrta i intervjua. Piše za emisiju HR3 Triptih, časopis Narodna Umjetnost, portale Vizkultura, Kulturpunkt i Suvremena hrvatska fotografija. Kontinuirano surađuje s nekolicinom udruga u polju vizualnih umjetnosti: HDLU, Ured za fotografiju, Platforma za suvremenu umjetnost 90-60-90… Surađuje s udrugom Tatavaka usmjerenoj ka ekološkim pitanjima i aktivna je članica udruge 4 grada Dragodid koja se bavi suhozidnom baštinom. Istraživačka nastojanja koja čine polje njenih interesa su interdisciplinarni pristupi suvremenim umjetničkim fenomenima kroz vizualnu antropologiju koji se ponajviše tiču participativnog djelovanja u zajednici i umjetnosti u javnom prostoru i prirodnom okolišu, posebice u kontekstu manjih lokalnih sredina.

Maša Borović (1995.) je rođena u Sinju gdje završava osnovnu školu, nakon čega upisuje Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparski dizajn. Diplomirala je sociologiju i etnologiju i kulturnu antropologiju 2020. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nedavno je shvatila da piše još od osnovne škole, ali i dalje misli da ne piše dovoljno. Trenutno su to uglavnom kratke priče i pokoji teskt za pokoji portal. Nitko je nije htio u znanstvenim krugovima pa je otkrila suvremeni cirkus. Njena glavna disciplina je zračni krug. Trenutna opsesija stojevi na rukama. Čudno joj je kad piše o sebi u trećem licu.

Ostvarivanju programa Dana otvorenih vrata AŽ 2022: OD OŠ DO AŽ pomogli su Državni arhiv u Zagrebu, Gradske knjižnice grada Zagreba, te najviše: susjedi s kojima smo se družili. Hvala vam svima!

Izuzetna točka, samostalna izložba Hrvoja Hiršla, otvara se u petak, 21. listopada u 19 h, u Galeriji Atelijera Žitnjak (Centra periferije) u Zagrebu (Žitnjak 53). Izložba kojom ovaj renomirani autor mlađe generacije nastavlja svoj kontinuirani projekt Limit reprezentacije sadrži lasersku svjetlosnu instalaciju, posebno prilagođenu prostoru Galerije AŽ; i dvije serije sitotiskanih i digitalnih grafika, što se sveukupno sklapa u multimedijski umjetnički ambijent koji teži testirati granice osjetilne percepcije i ograničenja reprezentacije kao modusa ljudskog doživljaja svijeta. A sve u mjerilu izložbe zamišljene kao svojevrsni rad u nastajanju, otvoreni hardver koji se slobodno igra s upisanim i odaslanim prizorima i značenjima.

Izložba će se moći vidjeti do subote, 5. studenoga, tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Zasad poznata vodstva izložbom će se održati već u subotu, 22. studenoga u 12 h, te u utorak, 25. studenoga u 15 h, s još takvih događaja u pripremi. Vidimo se u Atelijerima Žitnjak!

“Izuzetna točka je točka u kojoj sustav počinje manifestirati svojstva koja do nedavno nisu bila prisutna. To je prijelaz iz karakterističnog, baznog stanja u egzotično stanje, prelazak u donedavno nepoznato, osjetljivi balans između faza, karakteristike koje nisu postojale, a naknadno su se pojavile. Pitanja pojavnosti i karakterističnosti sustava sve su bitnija, a dotiču se i  naše svakodnevice ― konstantne fluktuacije bez stabilne forme, nagle promjene bez fiksnog stanja. U trenutku kada se formalna svojstva gube i izmjenjuju po potrebi, što je to karakteristično? Što je to autentično, kada ono što vidimo više nije ono što je?”

Hrvoje Hiršl

Izuzetna točka posjetitelje galerijskog prostora prvenstveno snažno angažira na vizualnoj razini, postavljajući od samog ulaska u zgradu AŽ intenzivnu osjetilnu situaciju, čiji središnji kružni motiv, odnosno izvor i ishod umjetnog, laserskog svjetla, priziva čitav niz kulturno-umjetničkih referenci i kolektivno upamćenih asocijacija, te mu značenje ni na koji način nije fiksirano, nego je pronalazak toga svjetlosnog ključa prepušten kreativnosti svakog posjetitelja ponaosob. Svjetlosna se instalacija istodobno može razumjeti kao sofisticirani iskaz pozitivističkog svjetonazora u svijetu suvremene umjetnosti sretno združene s prirodnoznanstvenim, konkretno fizikalnim zakonitostima; ali se jednako tako može dopustiti da autor postavljanjem opisane ambijentalne situacije intuitivno ulazi u metafizičko polje, prepoznajući u rezultatu visoke funkcionalnosti stroja iskorak prema jasnom osjećaju spiritualnosti. Makar, ako ćemo nastaviti čitati dalje, crveni krug također s lakoćom odražava svoju simboličku pripadnost i geopolitičkom i ideološkom misaonom polju, no to je, poput ranije navedenih, tek jedno od brojnih mogućih tumačenja te neoborive prostorne prisutnosti, i zapravo sklonost za upisivanjem raznovrsnih značenja u tu pojavnost dovoljno govori o potrebi da se sustavima kroz koje obitavamo pošto-poto podari bilo koja koherentnost, upravo zbog “limita reprezentacije” što ih autor adresira svojim projektom. Čovjek teško može promatrati svijet mimo ograničenja koja su uvjetovana spregom njegovih bioloških datosti i kulturom evoluiranih logičkih postulata mišljenja i komunikacije, a autor tu za stalno ambivalentnu poziciju koristi kako bi recipijente svoje umjetnosti naveo da se zapitaju što i kako zaista vide.

Priča Izuzetne točke se dodatno usložnjava njenim grafičkim širenjem u nastavku postava izložbe, o kojem se može primijetiti da, dovitljivo rabeći konačnu statičnost medija grafike (digitalne i analogne), nastoji fiksirati ljudima inače nevidljivo gibanje u splet silnica što još više jačaju intenzitet doživljaja autorovog preoblikovanja galerijskog prostora. Pa, ako umjetničku galeriju shvatimo kao laboratorijski prostor čiji je potencijal da uvijek iznova rekreira svijet u malom, tada ovaj, iz perspektive svog svemira mikroskopski pristup fizikalnim fenomenima, čovjeku omogućava da svoja ograničenja unutar njega sagleda u okruženju empatičnom prema neminovnoj vlastitoj konačnosti.

Tekst: Bojan Krištofić

Vidjeti znači dodirnuti. Ništa se zapravo ne vidi, samo reprezentira. Stvarnost doživljavamo kroz svoja osjetila. Kroz njih prikupljamo informacije i komuniciramo sa svojom okolinom. Ta osjetila su kalibrirana milijunima godina evolucije, kako bismo zadovoljili naše potrebe za vodom, hranom, reprodukcijom, izbjegavanjem opasnosti… Precizno smo podešeni da vidimo ono što je bitno i zanemarujemo ono što nije bitno za naš neposredni opstanak, iskustvo okoline. Naše oči vide samo djelić elektromagnetskih valova, prije svega svjetlo; ali smo ograničeni frekvencijskim rasponom. Ne vidimo infracrveni i ultraljubičasti spektar. Ne možemo registrirati radio valove, mikrovalove, rendgenske ili gama zrake. A činjenica je da ovo nije čak ni glavni ograničavajući faktor. Ne vidimo svojim osjetilima, već umom. Za nas vidjeti znači razumjeti, razumijevanje onog što vidimo. Čin razumijevanja je čin viđenja. A razumjeti znači prepoznati. Prepoznati nešto znači da je to ranije već doživljeno. Znači da nove stvari vidimo kao stare, kao nešto što smo već vidjeli.

Kvantna domena pokazuje nam kakav je zapravo čin viđenja. Dodir je u određenom smislu agresivan čin, bombardiranje određenog objekta fotonima ili drugim valovima. Da bismo nešto vidjeli potrebno je odbiti milijarde čestica, tj. valova s ​​površine objekta kako bi ih registrirali naši uređaji ili osjetila. Na neki način, naša realnost, ako je ne dodirujemo, ako s njom ne komuniciramo, ne registrira se za nas, nije tamo, ona ne postoji. To se u kvantnoj fizici naziva kolapsom valne funkcije: kada se čestica iz nedefiniranog stanja (superpozicije) uruši u definirano izmjereno stanje. Prije urušavanja, položaj čestica nije definiran, te smo u određenom smislu mjerenjem definirali njegov položaj. Fizičari tu interakciju nazivaju “promatranjem”. Čuti, vidjeti, osjetiti, dodirnuti… U konačnici je sve to isto. Da bismo vidjeli neviđeno i nevidljivo, potrebna nam je neka vrsta reprezentacije. Nevidljivo je hipoteza, teorija, konstrukt koji još nije dokazan. Kada to dokažemo, kada postane dio našeg uobičajenog iskustva, konačno to možemo vidjeti. Ali da bismo to učinili, moramo ga usvojiti u našu iskustvenu domenu, usporediti s postojećim idejama, kako bismo nove konstruirali prema starima.

Možemo li vidjeti stvari koje su na rubu naših osjetila i uma? Gdje je granica reprezentacije? Je li činjenica da trebamo predstavljati novo kao staro kako bismo to razumjeli? Ono što je izvan neposrednog iskustva je automatski neviđeno ili nevidljivo. Vidimo samo kroz sliku već viđenog. Sve moramo simbolično predstaviti, prikazati jedno kao drugo, ali najbliže onome što želimo prikazati, nečemu što je bliže našem postojećem iskustvu. Sve što je dalje od naviknutog, izvan našeg odnosa veličina, to je manje razumljivo, to je teže vidjeti.

Reprezentirati je pokušati vidjeti, a reprezentacija je nemogućnost da se vidi onakvim kakvo zaista jest.

Je li to pozicija gdje dolazi umjetnost? Dodirnuti nedodirljivo, osjetiti nadosjetilno? Mnoge discipline djeluju u ovoj domeni: umjetnost, znanost, filozofija, religija… Pokušavaju razumjeti naš položaj u stvarnosti izvan neposrednog okruženja. Što onda razlikuje umjetnost od ostalog? Treba li ići dalje? Vjerujem da bismo trebali pokušati razumjeti konstrukcije kulturnih narativa, pročistiti se refleksija sustava u koji smo uronjeni. Tek tada ćemo moći vidjeti izvan naše stvarnosti (…). U suprotnom nikada nećemo biti oslobođeni od “igre”, seta pravila, koje nazivamo životom.

Hrvoje Hiršl (iz teksta Limit reprezentacije)

Hrvoje Hiršl je umjetnik, istraživač i dizajner. Njegovi umjetnički projekti su na razmeđi diskursa suvremene i medijske umjetnosti. Zanima ga otkrivanje skrivenih struktura i principa, te razvija strategije kako bi ih učinio vidljivima. Glavne teme su ograničenja medija, automatizacija, kompleksni sustavi i kibernetika. Njegov rad obuhvaća: zvučne, svjetlosne i interaktivne instalacije, slike i crteže, te tekstove.

Godine 2012. bio je finalist Nagrade Radoslav Putar za najboljeg hrvatskog umjetnika u dobi do 35 godina starosti. Dobitnik je stipendija Crossing Parallels 2021. (Delft), Bildraum Studio 2021. (Beč), DordtYart Artists in Residence 2015. (Dordrecht), TRIBE Residency 2013. (Istanbul, Prag i Ljubljana) te Kulturkontakt Artists in Residence 2012. (Beč). Godine 2012. bio je sudionik izložbe Documenta 13 u Kasselu (Njemačka), kao dio programa AND AND AND. Bio je i jedan od predstavnika Hrvatske na Bijenalu dizajna u Londonu 2016. U 13 godina umjetničkog djelovanja imao je 17 samostalnih i više od 40 grupnih izložbi. Član je AR.S (algoresearch.systems) istraživačkog kolektiva i osnivač I’MM_ Media Lab-a u Zagrebu.

https://hrvojehirsl.com/

Zahvaljujemo na podršci i posudbi opreme Centra za napredne laserske tehnike pri Institutu za Fiziku (Zagreb).

http://calt.ifs.hr/

Sve vas s veseljem pozivamo na otvorenje izložbe radova kreiranih u sklopu radionice Dijagram dijaloga: Dispozicija 2022., koja se u Galeriji Atelijera Žitnjak održava(la) od srijede, 5. listopada, do ponedjeljka, 10. listopada 2022., a namijenjena je (bila) studenticama i studentima Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Otvorenje izložbe jest u utorak, 11.10. u 19 h, dok će se u 21 h održati glazbeni performans grupe Car je gol!, osmišljen posebno za prostor AŽ. Izložba će se moći razgledati sve do subote, 15. listopada, tijekom radnog vremena Atelijera Žitnjak. Dobrodošli!

Na izložbi svoje radove prikazuju: Dora Abramušić, Simona Barišić, Franciska Bingula, Iva Burazin, Arnea Čihor, Iva Klobučar, Elizabeta Krznar, Franka Omazić, Petra Omazić, David Paleček, Mihovil Šimun Pezelj, Dorian Pritchard Scholz i Patrik Štefiček (studenti/ce 3. godine BA studija AF u ZG), te voditelji/ce radionice: Ivana Tutek i Bernarda Lukač (Atelier Minerva), i Stanislav Habjan (Car je gol!,
Umjetnička radionica Petikat).

Radionica: Treća godina Preddiplomskog studija Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Tema radionice su procesni kompozicijski dijagrami kao poveznica različitih umjetnosti, te su i voditelji iz različitih povezanih umjetničkih disciplina: arhitektica Ivana Tutek (AF, Atelier Minerva), multimedijalni umjetnik, pjesnik i dizajner Stanislav Habjan (Umjetnička radionica Petikat, Orkestar Skala do Sunca, Car je gol!), te arhitektica i glazbenica Bernarda Lukač (Atelier Minerva, DDR).

Izložba: postavljena u dva dijela, kao uvod i zaključak radionice studenata arhitekture. Uvodni dio je izložba autora/ica radionice: I. Tutek, B. Lukač i S. Habjan, a završni dio je izložba radova s radionice studenata arhitekture. Izložbe se međusobno nadopunjuju i formiraju tematsku cjelinu.

Performans: dijagram dijaloga / Arhitektura i muzika: Car je gol!

“Važna je razlika između dvije opne gdje se proteže naš svijet. Prva opna je realni svijet, a druga opna je meta-svijet ideja i apstraktnih značenja. Prva opna je koža Zemlje, a druga koža je dijagramatska inskripcija na prvu opnu. Ponašanje svake opne utječe na onu drugu i izaziva određenu reakciju. U metaprostoru, dijagramatski modeli stvaraju stabilnost u vremenu i kontinuitet između različitih pozicija.” (1) To je otvoreni prostor dijaloga znanosti i raznih vrsta umjetnosti.

Studenti AF u okviru prostora Atelijera Žitnjak projektiraju dijagram događanja i scenarij akcije: prostorne, likovne, glazbene, multimedijalne… Apstraktni mehanizam koji aktivira zadani  segment ili cijeli prostor na željeni način. Apstraktni kompozicijski dijagram jest i arhitektonski konstrukt za odabranu muziku. Tema je glazba za gledanje, arhitektura iza zvuka ili poetskog teksta. Metodom kreativnog procesa prevođenja zvuka i/ili poetskog teksta u grafički, neglazbeni i netekstualni prikaz, te odmicanjem od primarnog medija, omogućava se iskorak u novu slobodu, angažiranje novih područja misli, te stvaranje prostorne forme. Možemo pratiti evoluciju veza između izvorne ideje i koncepta, te njihove konačne realizacije kroz proces vizualnog razmišljanja, kao i prijevode iz glazbe u arhitekturu. “Glazbena kompozicija, koja se obraća uhu, vodi nas do vizualne kompozicije koja se obraća oku, a oboje se oslanjaju isključivo na apstrakciju, sredstvo kojim ljudski um razumije.” (2)

(1) Raoul Bunschoten: The Skin of the Earth
(2) Iannis Xenakis: L’Arche, Paris 1994:29

Ivana Tutek je diplomirala (2002.) i doktorirala (2015.) na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i zaposlena od 2003. godine na Kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje, od 2019. u umjetničko-nastavnom zvanju docentice. Sudjeluje u nastavi na Agronomskom fakultetu, kolegij Crtanje (od 2013.), i na Šumarskom fakultetu, kolegij Kultura vizualne misli (od 2008.). Autorski surađuje na arhitektonsko-urbanističkim projektima i znanstveno-stručnim studijama zaštite prostora, te je koautorica više nagrađivanih projekata koji su objavljeni u stručnoj literaturi. Izlagala je na mnogim izložbama natječajnih radova, Salonu mladih, Zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma te godišnjoj izložbi realizacija UHA-e. Autorica je nekoliko stručnih i znanstvenih radova koji su publicirani i/ili izlagani na znanstvenim skupovima.

Bernarda Lukač arhitektica je porijeklom iz Nove Gradiške. Studij arhitekture završava na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje danas živi i radi. Sudjeluje u brojnim izložbama, radionicama i publikacijama u sklopu svog rada u arhitektonskom uredu Atelier Minerva. Bavi se arhitektonsko-urbanističkim projektima, temama revitalizacije prostora i grafičkim dizajnom. Na glazbenoj sceni djeluje u sklopu post-punk sastava DDR.

Stanislav Habjan u realizaciji svojih ideja služi se tekstom, fotografijom, dizajnom, oblikovanjem prostora, performansom, glazbom. Autor je ili koautor tisuća pisama, stotina plakata, mnogih objekata i instalacija, niza izložbi, akcija, radionica i performansa, desetak knjiga i slikovnica, pet grafičkih mapa i jednog unikatnog modela grafičke preše za dvije osobe. Otac je dvoje djece i živi i radi na dvije lokacije, u Zagrebu i u Staroj Novalji. Suosnivač je i član Umjetničke radionice Petikat, a poruke prima na: stanislav@petikat.com

Radionica i izložba Dijagram dijaloga: Dispozicija 2022. su producirani u suradnji s Atelierom Minerva i Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.

Za vrijeme trajanja 57. Zagrebačkog salona koji ovoga puta, po riječima kustosice Leile Topić, predstavlja radove koji transformiraju ili interpretiraju nepravde, neučinkovitost borbe protiv korupcije i provođenje povijesnih revizija, u Galeriji Atelijera Žitnjak u Zagrebu (Žitnjak 53) se 30. rujna 2022., u 19 sati, otvara izložba Zagrebački salon odbijenih. Moći će se razgledati i u subotu, 1. listopada. Izložba je zajednička inicijativa Galerije Flora i Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak.

Galerija Flora i Atelijeri Žitnjak šestu godinu za redom surađuju i razmjenjuju umjetnike. Tako se u ovoj godini dubrovački umjetnici, te pojedini kolege od drugdje, predstavljaju u Galeriji AŽ radovima odbijenim na 57. Zagrebačkom salonu.

Na Zagrebačkom salonu odbijenih svoje radove izlažu: Božidar Katić, Darko Bavoljak, Diana Iva Sesardić, Dorinda Bulić-Čotić, Eduard Pavlović, Marija Kondres, Marijana Petrović Mikulić, Mirjana Tomašević Dančević, Slaven Tolj, Vice Tomasović, Viktor Daldon i Vlasta Pastuović Aleksić.

Koncept 57. Zagrebačkog salona podrazumijeva zagovaranje umjetnosti kao oblika vizualne politike, stvaranje platforme za umjetnike aktiviste koji se fokusiraju na odnose moći unutar suvremenog društva, teži vratiti vjeru u emancipatorsku moć kulture te vjeruje u sposobnost umjetnika da postavlja pitanja, a Salon odbijenih se nastoji sinkronizirati s navedenim težnjama.

Nakon dvije godine stanke zbog pandemije korona-virusa, godišnji Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, koji se od davne 2007. ostvaruje suradnjom između Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba; Kulturamt Düsseldorf i Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak ― napokon se nastavlja! Žitnjačko-zagrebački program rezidencijalnih boravaka jedinstven je u našem gradu, i među rijetkima je u Hrvatskoj, prema tome što gostujući umjetnici iz Njemačke imaju priliku i boraviti i raditi u prostoru koji svakodnevno dijele s malom zajednicom umjetnika na osebujnom području pri rubu Zagreba, u zgradi nekadašnje OŠ Žitnjak, što im pruža neponovljivo stvaralačko i životno iskustvo.

Gošća iz Düsseldorfa za 2022. je umjetnica srednje generacije Ulrike Kötz; dok je po pozivu Savjeta Galerije AŽ zagrebački gost u Njemačkoj ove godine bio Niko Mihaljević (koji je u prostoru Umjetničke organizacije WP8 17.9.2022. izveo svoj performans Need Your Love So Bad). Oboje su u gradovima gdje su bili gosti boravili dva mjeseca.

Veliko nam je zadovoljstvo što vas u subotu, 24. rujna u 19 h, možemo pozvati na otvorenje izložbe Corridor multimedijske umjetnice Ulrike Kötz, posebno posvećene medijima crteža i “site-specific” instalacija. Izložba ostaje otvorena do utorka, 27. rujna, a tko ne stigne na otvorenje, može nam se u ponedjeljak, 26.9. u 19 h, pridružiti na razgovoru s umjetnicom, koja će nam reći više o tome kako je prepoznatljivi pristup svojim medijima primijenila u prostoru Atelijera Žitnjak.

“Moj je umjetnički rad uvijek usmjeren prema odabranom prostoru, u smislu da se trudim interpretirati karakteristike svakog prostora gdje radim ponaosob. Ne samo što je materijalna manifestacija prostora određena njegovom svrhom, specifičnim skupom proporcija ili korespondencija između zidnih, stropnih i podnih površina, razinama svjetlosti ili materijalima i otvorima kao što su vrata i prozori, već i preostalim otiscima vremena. To su prostorni elementi kakve moj rad zahvaća.

Moji crteži prikazuju stambene prostore: stanove, kuće ili apartmane. Prema sjećanju crtam arhitektonski projektirana mjesta i građevine vrlo tankim gvašem, što daje efekt prozirnosti i jasnoće svih ploha i površina. Svaka slika ima više tamnih i svijetlih polja, što je rezultat više različitih slojeva crtanja.

Na takav način crtam i u Galeriji Atelijera Žitnjak, no ovaj put crtam interijer atelijera u koji sam bila pozvana raditi i živjeti puna dva mjeseca.” (Ulrike Kötz)

Ulrike Kötz (Hamburg, 1968.) ― Nakon naukovanja za drvodjeljski obrt, Kötz je prvo studirala lijepe umjetnosti u Hamburgu, u klasi prof. Bogomira Eckera, da bi kasnije upisala Likovnu akademiju u Düsseldorfu, gdje je studirala u klasi prof. Huberta Kiecola. Svoje akademske studije je ondje završila s diplomom 2000. godine. Otada do danas, kao umjetnica živi i radi u Düsseldorfu, te je sudjelovala u brojnim skupnim i samostalnim izložbama. Primjerice, participirala je na zapaženoj izložbi O lutalicama, lovokradicama i zabušantima, u Düsseldorfer Kunstverein 2013., a dvije godine kasnije je svoje crteže gvašem predstavila u Galeriji Clement und Schneider u Bonnu, te na drugim mjestima.

Dodijeljeno joj je više stipendija i rezidencijalnih umjetničkih boravaka: radna stipendija dHCS ustanove Kunstverein Düsseldorf 2009., stipendija DAAD za Švicarsku 2003., i dr. Ove je, 2022. godine, također bila pozvana na rezidencijalni boravak studija u Raketenstation, Stiftung Insel Hombroich.

http://www.ulrikekoetz.de/

Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf zajednički organiziraju navedeni gradski ured, UO Atelijeri Žitnjak i Landeshauptstadt Düsseldorf, Kulturamt.

Pozivamo vas na predstavljanje knjige Kako smo stanovali umjetnice Maje Marković, u petak, 16. rujna, s početkom u 19 sati, u Atelijerima Žitnjak (Žitnjak 53, Zagreb). Knjiga je rezultat suradnje s Ivanom Borovnjak (dizajn i uredništvo) iz Umjetničke organizacije Oaza, te s Borisom Greinerom (tekst) i Borisom Cvjetanovićem (fotografija), članovima Atelijera Žitnjak. Knjiga je nastala u organizaciji i produkciji Oaza Books, unutar edicije knjiga umjetnika, dok se rad na knjizi u značajnoj mjeri odvijao u prostoru Atelijera Žitnjak, dok ga je Maja Marković kao zagrebačka gošća umjetničke organizacije tijekom 2022. godine povremeno koristila za svoj rad, u sklopu neformalnog programa lokalnih rezidencijalnih boravaka i otvorenih studija Atelijer živi! (kao četvrta sudionica programa po redu, nakon Nives Sertić, Lee Anić i Ane Ratković Sobote).

Na predstavljanju knjige sudjeluju: umjetnica Maja Marković, umjetnik Boris Greiner, dizajnerica Ivana Borovnjak i viša znanstvena suradnica pri Institutu za povijest umjetnosti Ivana Mance Cipek.

Kako smo stanovali

U recentnim procesima transformacije zagrebačkih kvartova, divlje gradnje, građevinskog poduzetništva kao i prenamjena stanova i zgrada u apartmane koji mijenjaju tržišnu vrijednost prostora za stanovanje i arhitektonsku sliku kvartova, postavlja se pitanje odnosa prema stanovanju i onome koji stanuje, ali i utjecaja cijele zajednice prema krajoliku gradnje i planiranja. Kako smo stanovali istovremeno djeluje na dvije razine. Na prvoj, kritički propituje načine i razloge gradnje i njezin utjecaj na zajednicu i okoliš. Na drugoj, nudi intimistički kolaž iz perspektive pojedinca, koji zahvaćen navedenim promjenama mijenja svoj odnos prema stanovanju i bivanju. Kroz uzorke in situ nađenog i sustavno prikupljanog građevinskog materijala i njegove fotografske, grafičke i tekstualne interpretacije, knjiga propituje novonastale vrijednosti.

Autorica: Maja Marković

Uredništvo i dizajn: Ivana Borovnjak

Tekst: Boris Greiner

Fotografija: Boris Cvjetanović

Fotografije knjiga: Karla Jurić

Tisak: Printera

Naklada: 120; digitalni tisak, meki uvez

Nakladnik: Umjetnička organizacija Oaza; Oaza Books: aBook

ISBN 978-953-8369-14-8

Maja Marković (Zagreb, 1979.) je multimedijalna umjetnica. Magistrirala je slikarstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2011. godine u Zagrebu u klasi profesora Ante Rašića. Za svoj rad primila je nekoliko priznanja i nagrada, a boravila je i na više internacionalnih rezidencijalnih programa. Kontinuirano izlaže svoje radove u Hrvatskoj i inozemstvu od 2007. godine. Asistirala je na nekoliko filmskih i kazališnih projekata u Hrvatskoj. Radila je kao vanjska suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti.

Proslava svršetka izrade nove nogometne mreže na nekadašnjem školskom igralištu iza Atelijera Žitnjak, ujedno i predstavljanje rada Tri kornera penal Željka Beljana, odvijat će se putem niza malonogometnih prijateljskih utakmica (čiji broj ovisi o brojnosti ljudi koji požele igrati) u subotu, 10.9.2022., s početkom u 16 h. Prijave na licu mjesta. Rani prijavitelji moći će igrati u prigodno dizajniranim dresovima, čiji je broj ograničen. Piće i jelo za okrjepu uz igru donosimo sami i dijelimo jedni s drugima. Nova mreža će nakon subotnje igre ostati na nogometnom terenu za trajnu upotrebu stanovnicima Žitnjaka.

Jesensko programsko razdoblje 2022. Galerija Atelijera Žitnjak otvara svojim prvim javnim događajem priređenim na malonogometnom terenu sa stražnje strane zgrade nakon dugo, dugo vremena. Izložbom? Pa ne baš, barem ne na uvriježeni izložbeni način, čak i za izlaganje “vani”, onkraj galerijske “bijele kocke”, u javnom prostoru kojim se kreću ljudi različiti od umjetnika i profesionalnih pratitelja likovnih umjetnosti; ljudi kojima se, zapravo, kao umjetnost ne može predstaviti nešto što to nije: djelovanje koje ne posjeduje temelje u doživljaju začudnosti života i stvarnosti, koje nema mogućnost poticanja događaja s vrijednošću izvan njih samih, kratkotrajnih. Srećom, rad Tri kornera penal Željka Beljana ima i jedno i drugo, a kao što ćemo vidjeti, i treće i četvrto, i sto pedeset i šesto. To je rad koji se ne iscrpljuje razbibrigom o tome što umjetnost jest i nije, već je umjetnik sav posvećen proširenju spektra vrijednosti i javnih mogućnosti umjetnosti za sudjelovanje najrazličitijih ljudi u zajedničkim događajima kakvi očuđuju svakodnevnicu, doprinoseći dijeljenjem intenzivnog iskustva vedrog i ohrabrujućeg karaktera prisnijem povezivanju i upoznavanju pojedinaca i skupina.

Tri kornera penal jest, iznad svega, rad koji izravno isprepliće igru i (likovnu i primijenjenu) umjetnost: ručni rad i nogomet. To je umjetnički rad koji se, zatim, poigrava s rodnim klišejima prisutnima pri radu i dokolici ― rad kakav se tradicionalno smatrao ženskim: vezenje ili pletenje (u ovom slučaju, preciznije, to je čvoričanje (“makrama”) nogometne mreže), sada muškarac vrši u okruženju nogometa, ponajviše “macho” igre među najčešće mačističkim, masovno popularnim sportovima. I ne samo to: nakon što vlastoručno izradi nogometnu mrežu, umjetnik će i sam postati nogometašem, slaveći svoj dobro obavljen posao sa suigračima i takmacima u timovima koji će se spontano okupiti na licu mjesta, toga dana kad nova mreža, poslije više od tjedan dana rada, napokon zablista i obasja igralište nekadašnje Osnovne škole Žitnjak (do 2000. godine, a prije 1991: OŠ Đuro Đaković), današnjeg prostora Atelijera Žitnjak, Centra periferije. Tako se kroz rad napredno mijenja i shvaćanje osobnosti sportaša, nerijetko pojednostavljeno samo s obzirom na njihov talent i strast za nogometnu ili drugu igru ili sport, prema iznova cjelovitim ličnostima koje su sposobne, zajedno sa svima koji u njemu bilo kako sudjeluju, uzeti sport (a time i život) u svoje ruke.

Ovdje je to doslovno ostvareno upravo ručnim radom, koji je umjetnik unatrag nekoliko godina izabrao za polazište svog istraživanja i stvaralaštva, što je poteklo usporedno s njegovim umjetničkim školovanjem i zasluženim stjecanjem renomea na lokalnoj i regionalnoj suvremeno-umjetničkoj sceni; međutim, Beljan je sa skupnim izlaganjem započeo prije više od desetljeća, tada s radovima nastalim u mediju ilustracije, stripa i malih “uradi-sam” tiskovina (fanzina), dok je još ranije, od dvijetisućitih godina, bio prisutan kao glazbenik, izvođač i pjevač u “underground” grupama kao što su Owie Pockshull, Panache Panache, Contract, Motherfuckin’ Christians, Crawander i dr. Objedinjeni nazivom Cartoon Core, rani su izlagani likovni radovi, mada naizgled prilično različiti, zaista već podrazumijevali ishodište Beljanovih današnjih zanimanja, budući da je u nebrojenim crtežima nadahnutima otpadom pop-kulture razrađivao vizualnu stilizaciju upotrijebljenu, primjerice, u jednom od recentnih vezenih radova: Mit, vez i Vuteks, kada je po prvi put spojio svoju vrlo izraženu svijest o kulturnom “zeitgeistu” s folklornim i novijim povijesnim nasljeđem, prvenstveno industrijskim, svog rodnog vukovarsko-srijemskog dijela Slavonije.

Na tom tragu, Beljanov najnoviji rad Tri kornera penal umješno umrežava autorovo zanimanje za narodnu i autsajdersku umjetnost (čijom se sirovom, neakademskom likovnošću trajno inspirira jednako kao i s neodoljivim kičem najautentičnije masovne kulture) s posvećenošću ručnom radu (kojim je nastala nova mreža za donedavno prazni gol na relativno zapuštenom nogometnom terenu što više ne pripada niti jednoj osnovnoj školi, već ponajprije djeci žitnjačkog susjedstva) te velikom ljubavlju prema nogometu, koji još samo na razini kvarta nije izgubio svoj narodni karakter, pa je baš stoga umjetnost obogaćena znanjem o narodnoj baštini u prilici da ga prigrli, obnovi i razvija. Nije manje važno napomenuti i kako Beljanov način ručnog rada prijemčivo i gostoljubivo rastvara njegov proces, omogućujući svakome tko se zatekne na terenu da izbliza sagleda sve detalje ornamentalno bogate nove mreže, potpuno različite od one standardizirane za profesionalni nogomet, ali isto tako da svjedoči umjetnikovim nedoumicama, pokušajima i pogreškama, odnosno svladavanju same tehnike čvoričanja, obrćući tako ulogu umjetnika (no i sportaša) od bogomdano talentiranog, izdvojenog pojedinca, do radnika koji začudnost nastajanja novog putem umjetnosti (predmeta, stanja, događaja, itd.) pronalazi u posvećenosti igri, čija struktura mora biti prevladana, da bi se mogla ponovo uspostaviti u izvornoj novosti.

Tri kornela penal svojim pronalaskom uporišta u korijenskom doživljavanju umjetnosti i nogometa, kroz narodno znanje i igranje, skida s pijedestala profesionalnu i umjetnost i nogomet, te im vraća podosta od ishodišnog amaterizma, prvenstveno razlog za sudjelovanje svih u zajedničkim ritualu. Medij je nova nogometna mreža, uz jasno i postojeću loptu, ali i dresove koje je Beljan sam dizajnirao, površina je javni prostor žitnjačkog igrališta, proslava “otvaranja izložbe” je prijateljska nogometna utakmica, a “publike” ― nema. Postoje igrači i navijači koji se međusobno izmjenjuju. Svi redom protagonisti zaokruženog umjetničkog događaja.

Tekst: Bojan Krištofić

Željko Beljan (Vukovar, 1984.) je likovni umjetnik s prvenstvenim zanimanjem za rad s tekstilom. Godine 2021. je završio diplomski studij Novih medija pri Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kroz svoj umjetnički rad istražuje fenomen ručnog rada i njegovog položaja u suvremenoj umjetnosti, te meku umjetnost, narodnu i autsajdersku umjetnost. Od 2011. je sudjelovao u nizu žiriranih i revijalnih skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji; a dosad je ostvario i sljedeće samostalne izložbe: Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin, 2021. (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022.); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020; Galerija Karas, Zagreb, 2020.); Cartoon Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018; Inquiry Inc., Osijek, 2016.). Trenutno je sudionik obrazovnog programa WHW Akademije (generacija 2022.). Živi i radi u Zagrebu.

*pravilo poznato iz “dječjeg” nogometa, koje kaže da se nakon svaka tri kornera izvodi penal

U petak, 15. srpnja u 20 h, zajedno plešemo pozdrav ljetu 2022., performansom i otvaranjem izložbe static… dance Marija Cvjetkovića. Događaj se ostvaruje u suradnji s Galerijom Flora i HDLU-om Dubrovnik, kao dio neformalnog programa rezidencijalne umjetničke razmjene između prijateljske udruge i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Nakon umjetnikove izvedbe i otvorenja zatvorit ćemo Galeriju AŽ za ljetne praznike kako i priliči: vrtnom zabavom u popularnom žitnjačkom atriju. Svi ste s veseljem pozvani. Vidimo se!

Izložba ostaje otvorena sve do subote, 20. kolovoza, tijekom ljetnog radnog vremena Galerije AŽ: radnim danom od 17 do 20 h.

Izvedbeni rad Marija Cvjetkovića, multimedijskog dubrovačko-zagrebačkog autora srednje generacije, posljednjih se godina sve više vrti oko ispitivanja mogućnosti galerijskog performansa, kao i izvedbi u javnom prostoru, da krajnje suptilnim pokretima i postupcima izraze unutarnja stanja lika; istovremeno neizravno, no vrlo upečatljivo upućujući na geopolitičke utjecaje što neminovno oblikuju prostor kojim se lik kreće, preobražavajući tako i njegov psihološki pejzaž. Nepovratno? To je pitanje što ga Cvjetković redovito oštroumno ostavlja otvorenim, koncentrirajući se na to da svojim performansima uvijek kreira pamtljive i plastično sasvim profinjene slike, koje lik umjetnika-izvođača u konfrontirajućem ili pak komplementarnom odnosu s javnim prostorom izvedbe sklapaju u jedinstvenu prizornu metaforu, čija je svrha da se gledatelji/ce, kao i sam autor, pitaju o ograničenjima toga prostora i svojih tijela, kao njegovih nezamjenjivih nositelja, za ostvarivanje potreba vlastitoga bitka. U tu svrhu Cvjetković poseže za bogatim iskustvima poslijeratnih umjetničkih pokreta 20.st. poput neo-dade i fluxusa, ali i oktrića nestandardnih plesnih škola Dalekog istoka, kao što je japanski butoh, osmišljen u isto vrijeme prijelaza s pedesetih na šezdesete godine prošlog stoljeća.

To nipošto ne znači da je Cvjetkovićev izvedbeno-umjetnički prosede anakron i nesuvremen; naprotiv, u potrazi za autentičnošću van “svijeta umjetnosti” i “društva spektakla”, čija globalna prevlast nad kulturnom i medijskom proizvodnjom nikad nije niti bila nepovratno dovedena u pitanje, ponovno povlačenje znaka jednakosti između umjetničkog rada i svakodnevnog života možda može još jednom postati izlaz iz isključive upotrebne umjetnosti kao “medija” za “parkiranje” kapitala raznolikog porijekla. Posezanje za “parkiranjem” nije tek igra riječima, jer se, primjerice, parkirna mjesta, kao i štošta drugo, mogu slobodno uzeti za lajtmotiv pregrađivanja javnog prostora većma unovčavanjem “kvadrata” u bilo koju svrhu, samo da se sam prostor što brže, sveobuhvatnije i nepovratnije transformira u goli kapital.

Svakako, u Hrvatskoj to pogotovo važi za jadranske turističke gradove poput umjetnikovog rodnog Dubrovnika, i sam se prema tome, i ne samo tome, kritički postavio u novijim performansima izvedenim u gradskom eksterijeru, kao što su bili Butoh u Lokrumskoj ulici (2020.) i Butoh line u uvali Lapad (2022.), čije video-dokumente zagrebački ljubitelji/ce umjetnosti sada imaju priliku vidjeti na izložbi static… dance u Galeriji AŽ, zajedno s videom performansa održanog u Galeriji Flora 2021., being a… shadow, koji izvedbeni lik što ga je stvorio Cvjetković predstavlja u doslovnoj borbi s vlastitim (super)egom, manifestiranom u njegovoj sjeni, jednom nogom vječno u bijegu. Novi performans static… dance je pak meka i kratka materijalizacija posve intimnog pogleda u prazninu karakterističnu za morsku obzornu crtu, te se njeno dnevno svjetlo razumijeva poput otvorenog prozora što istodobno krijepi i ubija, kreirajući tako sliku nedvojbeno blisku i pomalo prijeteću i isti mah. Kao Sunce samo.

Tekst: Bojan Krištofić

Mario Cvjetković (Dubrovnik, 1969.) je diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1998. godine. Od kraja devedesetih sudjeluje na samostalnim i grupnim izložbama te projektima u zemlji i inozemstvu. Član je HDLU-a Dubrovnik i Art radionice Lazareti. Živi i radi u Dubrovniku i Zagrebu.

Izbor iz izložbi i umjetničkih radova:

1999: Dubrovnik, Art radionica Lazareti ― Pregled situacije na jugu
2000: Mostar, projekt u organizaciji Cultural City Network (Graz) ― Unique sign ― unique location
2001: Graz, Stadtmuseum ― Unique sign ― unique location
2005: Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Pustijerna
2007: Dubrovnik, Galerija Otok ― Svakodnevnica
2008: Venecija, Arte Memoria
2011: Dubrovnik, Art radionica Lazareti ― Film
― Kotor, Kenova ― Bez naziva
2012: Stuttgart, Anouk Sauvage galerie ― Good Morning Europe
― Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Dominacija ― Neprisutnost
― Zagreb, Greta ― Dno
2013: Dubrovnik, Let 777 ― Otvorenje
― Stuttgart, Anouk Sauvage galerie ― Nothing personal
2014: Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Grad je mrtav. Živio Grad! ― Ruta
― Beograd, KCB, Galerija Podroom; Dubrovnik ARL: Grad je mrtav. Živio Grad! ― Message
2015: Rijeka, MMSU, Mali salon ― (ne)mogućnost
― Zagreb, Greta ― Pričamo live
― Maribor, GT22 ― Pričamo live
2016: Beograd, KCB, Galerija Podroom ― Pričamo live
― Split, Dopust ― Terrorist?
2017: Dubrovnik, Art radionica Lazareti ― Nestajanje
2018: Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Užasi zavičaja ― Bez naziva
― Zagreb, Greta ― Nestajanje
2020: Dubrovnik, Lokrumska ulica ― Butoh
― Rijeka, MMSU: ART / RAT / TRANZICIJA ― Bez naziva
2021: Dubrovnik, Galerija Flora ― being a… shadow
2022: Dubrovnik, Galerija Flora, Uvala Lapad ― Butoh line

S izložbenim programom Galerije AŽ 2022. nastavljamo u petak, 17. lipnja, kad u 20 h otvaramo izložbu Između redova / In Between Lines Saše Tatić, likovne umjetnice mlađe generacije porijeklom iz Banja Luke (BiH), s trenutnom adresom u Berlinu.

Ponosni smo što njezin rad premijerno predstavljamo zagrebačkoj i hrvatskoj publici: za svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu i Hrvatskoj, Saša Tatić je pripremila rad Između redova / In Between Lines, s kojim je recentno konkurirala za godišnju Nagradu Zvono (za najboljeg umjetnika/icu u Bosni i Hercegovini do 35 godina starosti), te će ga uskoro također uvrstiti u zajedničku izložbu finalistkinja i finalista u Centru za savremenu kulturu KRAK u Bihaću (s Almom Gačanin (dobitnicom za 2022.g.), Irmom Bajramović i Nikolom Kekerovićem).

U svijetu umjetnosti, suvremene pojave postaju prepoznatljive kao autentične kad umjetnici, kako bi rekao Damir Bartol Indoš, otkriju svoje “zaslužene teme”. Takve teme Indoš precizira poput “svakog prostora djelovanja (…) izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetničkim činom”, odnosno: “važno mi je naglasiti da nikad nisam radio nijednu zasluženu temu s namjerom da postane umjetnički čin. Predstava (tj. umjetnički rad, op.a.) se događa poslije, kada u meni sazre to bivanje, vrijeme provedeno u zasluženoj temi” (D.B. Indoš u intervjuu Ples na rubu, s Vesnom Janković; dostupno na: indos.mi2.hr/inf14.htm). Zaslužena se tema, dakle, može shvatiti i kao isječak života: cjelina svakodnevnih doživljaja i djelovanja toliko istinita i potrebna, umjetniku/ici i ljudima uopće, da sadrži mogućnost preobrazbe u umjetnički čin. Ideja doma je zaslužena tema Saše Tatić, te s time, svakako, i usko povezano stanje izbivanja iz doma, izmještenosti iz zemlje porijekla ― što će reći: kulture i jezika ― jednom riječju: naličje ideje doma jest ideja potrage za domom ili putovanja kao takvog, poželjnog ili prisilnog.

Saša Tatić porijeklom je iz Bosne i Hercegovine, rođena u Banja Luci, što ne bi bilo nužno istaknuti u kratkom tekstu o njenom novijem umjetničkom radu, kad ideja doma, kruženja oko doma ili promišljanja koncepta doma ne bi bila misao koja ga značajno određuje. Davne 2015., Tatić je uradila odlučan korak prema svojoj zasluženoj temi instalacijom Kitchen Album, kojom je dokumentirala, kako kaže, svoj prvi stvaralački čin: ukrašavanje malenog kredenca (koji se skupa s pratećom opremom upotrebljavao kao kuhinja za cijelu porodicu) naljepnicama iz paketića guma za žvakanje, najčešće s fotografijicama tada popularnih filmskih zvijezda. Takve su naljepnice snažan lajtmotiv postjugoslavenskih djetinjstava iz devedesetih godina, u većini obiteljskih priča označenih neimaštinom uzrokovanom ratnim razaranjima, ali su također svjedočanstvo radosnog, mada posrednog, sudjelovanja u razmjeni popularne kulture karakteristične za to doba, te prilično točna, i slikovita, ilustracija dječjeg doživljaja takve kulture na relaciji između kulturne periferije i centra.

Zaslužena tema se sasvim otvorila svojevrsnom serijom medijski raznolikih radova koja započinje s Road Market (2016.), skupinom fotografija što dokumentiraju ručno rađene “reklame” duž većine magistrala i lokalnih cesta u regiji, kojima domaći ljudi oglašavaju svoje proizvode: rakiju, mesne i mliječne prerađevine, i slično; i kao takve rječito odražavaju prilike u lokalnoj mikro-ekonomiji, koja pak u sprezi s globalnom makro-ekonomijom presudno utječe i na obiteljske odnose, te organizaciju svakodnevnog života, pokušaje rješavanja stambenog pitanja…

Serija se nastavila radovima The Bedrock I i II (2017.) te (Un)Finished House (2017.―2019.), koji su kroz razne iteracije i medije kolektivnog (video-)performansa, filma i fotografije, “ready-madea” i umjetničke akcije tematizirali fenomen nedovršenih, gotovo monumentalnih porodičnih kuća diljem jugoslavenske regije, čiji je zajednički vizualni nazivnik i karakteristični prostorni marker ― česti nedostatak pročelja, kao i činjenica da se uglavnom radi o višekatnicama u kojima ne samo što živi više generacija jedne obitelji, nego ih je više generacija malo-pomalo i gradilo, većinom od sedamdesetih godina 20. stoljeća nadalje. Nedovršene kuće i okolna im zemljišta, popularno: parcele, tako su kao autentični lokalni izraz potrebe za domom kroz perspektivu zaslužene teme danas postale svojevrsni spomenik vernakularne arhitekture i prostornog planiranja; reklo bi se: arhitektura kakva možda nije izvorno mišljena da plastično pripovijeda o društvenom uređenju unutar kojeg se počela ostvarivati, te o novom poretku u kojem je prisiljena trajati, no svakako arhitektura čija se narativnost umjetničkom sintezom njenog sadržaja razaznaje kao upravo najveća vrijednost, osobina po kojoj ostaje stvarna. Otuda i ideja Saše Tatić da nedovršenu kuću svoje porodice službenim putem predloži za uvrštavanje u fundus spomeničke baštine Bosne i Hercegovine, čime je čitava priča i pokrenuta; a mada njeno nastojanje nije realizirano u navodnoj stvarnosti nadležnih ustanova države, ono je bez sumnje ostvareno potvrđivanjem i upisivanjem ideje u zajedničko pamćenje svih koji su s njom došli u doticaj, putem njene izvedbe kao umjetničkog čina.

Priča je zasad zaokružena radom House Not on Sale / Ne prodajem kuću (2020.), čija naslovna parola, referentna za porodičnu kuću, u kontekstu sadašnjeg mjesta života i rada umjetnice (Berlin, Njemačka) postaje izjava o nepristajanju na obezvređivanje kulture porijekla, iskazana jednostavnom gestom ponosa; dok u kontekstu porodice koja nastavlja živjeti u Bosni postaje jasni poklič otpora onemogućavanju, od strane ustanova države i kapitala, u sveobuhvatnom ostvarenju ideje doma. Upotreba forme “reklamnog” natpisa za iskaz protestne geste, kakav priziva narodne radove iz serije Road Market, priču u međunarodnom okruženju vraća na početak.

Novi rad In Between Lines / Između redova (2022.), koji Saša Tatić predstavlja na svojoj premijernoj zagrebačkoj samostalnoj izložbi, u Galeriji Atelijera Žitnjak, zadire još dublje u prošlost (da bi progovorio o sadašnjosti) u smislu povlačenja veza s radom Kitchen Album, jer osviješteno koristi ikonografiju pop-kulture i sustava zvijezda, kako bi istodobno autoironizirao iskustvo izmještenosti iz doma i suočavanja s očekivanjima s kakvima se kod kuće susreće osoba koja živi drugdje i za koju članovi obitelji i susjedstva već samim time smatraju da je ostvarila određeni napredak i drugačiju kvalitetu života. Što je uopće dom? Jedan od mogućih odgovora: iskustvo koje nas uzemljuje bez ovisnosti o sidrištu te nam istodobno stvara prostor da idemo naprijed, da unutar sebe, i prirodnog i izgrađenog okoliša ― putujemo i vraćamo se.

Utoliko bolje ako je pojedinac, u ovom slučaju umjetnica, sposoban nositi se s tim iskustvom s humorom i prilagodljivošću danom okruženju, crpeći otud što vrijedi. Zato u Centru periferije ima savršenog smisla predstaviti rad nesumnjivo informiran poznavanjem i periferije i centra, sa sviješću kako su ti pojmovi pokretni te na periferijama postoje i centri, i obrnuto. Izgradivši kroz tekst i fotografiju, sliku i prijemčivu prostornu instalaciju lik koji istovremeno adresira sva ta pitanja; ali ne osuđuje, premda podbada, različite početne točke iz kojih im se može prići, Saša Tatić je kreirala rad koji javni prostor osvaja između redova pozicija društvene moći ― i afirmira iskustvo što umjetnicu čini spremnom da se s njima uhvati ukoštac.

Tekst: Bojan Krištofić

Saša Tatić (1991.) je umjetnica rođena u Bosni, te pripovjedačica života. Njena umjetnička praksa odražava kontinuirano procesuiranje spoznaje kako je njezino porijeklo iza nje, ali joj se identitet razvija i stapa s većom cjelinom. U stalnoj je potrazi za odgovarajućim načinima suočavanja s izazovima življenja posve ispunjenog života kao strankinja, koja sa sobom nosi odgovornost pripadanja vrijednostima porodičnog nasljeđa. Saša je suosnivačica Fully Funded Residencies, umjetničke organizacije i virtualne platforme koja služi diseminaciji javnih poziva za stipendiranje i financiranje umjetničkog rada, pomoći umjetnicima za ostvarivanje mogućnosti rezidencijalnih boravaka te dijeljenja iskustava i kritika o takvim vrstama programa. Živi i radi u Berlinu. Posjećuje Bosnu što češće može.

https://sasatatic.weebly.com/

Izložba Između redova / In Between Lines Saše Tatić može se vidjeti u Galeriji AŽ od petka, 17. lipnja, do subote, 9. srpnja 2022.

U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, likovna autorica i pedagoginja, kiparica Vesna Pokas, dosljedno je posvećena sveobuhvatnom istraživanju izražajnih te, čak se može reći, životnih mogućnosti izgrađenih i prirodnih prostora te materijala, shvaćajući pritom prostor kao cjelovitu i nedjeljivu, duhovnu i materijalnu kategoriju stvarnosti, koja na ljudsku psihu i uopće unutrašnji život utječe prema određenim, kroz povijest umjetnosti i kulture prepoznatim i potvrđenim zakonitostima. Bilo da je riječ o javnim eksterijerima u zajedničkim prostorima prirode ili grada, ili pak izložbenim interijerima poput galerijskih ili muzejskih dvorana, Pokasino zadiranje u prostor, uvijek pažljivo promišljeno i prepoznatljivo suptilno, likovno vrhunski artikulirano te konceptualno temeljito razrađeno, se redovito zasniva na modernističkim otkrićima i reinterpretacijama geometrijskih i matematičkih datosti, koje prirodni i predmetni svijet istodobno usustavljuju prema čovjeku shvatljivoj mjeri (“čovjek — mjera svih stvari”) te mu pružaju alate za njeno transcendiranje, za uspostavljanje komunikacije s arhetipskim postavkama njegovog života. Dakako, sa sviješću o neraskidivom suodnosu između umjetničkog rada i svakodnevnice, u skladu s iskustvom povijesnih avangardi koje su, putem korjenite promjene doživljaja umjetnosti, težile izmijeniti i samo razumijevanje, pa i organizaciju društva i života.

Stoga je presuho, presuženo reći kako su radovi Vesne Pokas, posebno u novije vrijeme, intervencije u prostoru, prostorni ambijenti, “site-specific” instalacije i sl; oni doista mogu biti sve to, no istovremeno nisu ništa od toga; njena umjetnička djela ne streme biti shvaćena samodostatno, ona nikad nisu jednostavno smještena u prostor koji svojom prisutnošću obogaćuju, već radikalno mijenjaju ljudsko iskustvo prostora utječući svojim oblikovnim karakteristikama na koreografiju kretanja prostorom i čineći neizbježnim drugačiji način upotrebe prostora. Naravno, ta razlika upotrebe nije mjerljiva ekonomskom niti bilo kojom drugom korisnošću što mari ponajprije za kvantitativne podatke; ona je vidljiva prema reakciji posjetitelja/ica i korisnika/ica prostora na pitanje koje se neminovno javlja: što ako? Što ako svjetlo promijeni smjer širenja; što ako hodnik preokrene svoj smjer pružanja; što ako soba odjednom postane naoko beskonačna; što ako pomične stepenice doista vode negdje gore, u beskraj? Načini na koje je Vesna Pokas posljednjih godina preoblikovala izložbene prostore Galerije Forum, Academije Moderne, Gliptoteke HAZU, Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb i dr., poticali su njihove posjetitelje/ice da o umjetnosti misle mnogo šire od granica tih prostora i njihovih neposrednih konteksta, ali neizbježno s potenciranom sviješću o prisutnosti u tim prostorima, o nesumnjivom utjecaju njihovog preoblikovanja i de facto prevrednovanja, na vlastitu samosvijest i osjećajnost. “Total design” prostora se kod Vesne Pokas javlja lišen svoje visokomodernističke pragmatičnosti i materijalističke utilitarnosti, njegova je svrha da se prostor, kakav god bio, a s njime i čovjek, uvijek nastavlja pružati šire od sebe sama.

Za izložbu u Galeriji Atelijera Žitnjak, prostoru gdje je i sama korisnica atelijera od samog početka upotrebe nekadašnje osnovnoškolske zgrade u tu svrhu (2002./’03.), te suosnivačica istoimene umjetničke organizacije (2004.), Vesna Pokas priprema njegovo preoblikovanje koje će mu istodobno značajno zamutiti fizičke granice i staviti u fokus jednu vrlo konkretnu sliku-objekt, izrađenu od pravokutno oblikovanih neonskih rasvjetnih tijela ili staklenih cijevi. Zamućenje fizičkog doživljaja prostora bit će postignuto upotrebom mašine za dim, koji će ga sav ispuniti, dok će crtež neonskim svjetlom u tom dematerijaliziranom prostoru zasjati kao odraz prepoznatljive umjetničine potrebe za uspostavljanjem vlastite strukture unutar prostora u kojima izlaže, odnosno s kojima radi, koje preoblikuje. Takav pristup Vesne Pokas i prostoru Atelijera Žitnjak cilja na događaj — induciran značajno drugačijim iskustvom tog prostora od svakodnevnog, te različitim načinima kretanja kroz njega — kao na središnju vrijednost te intervencije i njen temeljni razlog. Posrijedi je privremena, no radikalna, preobrazba gesti svakodnevnog kretanja i ponašanja, a time, na zajedničkom žitnjačkom nivou, i tog djelića življenja.

Tekst: Bojan Krištofić

Vesna Pokas (Sisak, 1959.) je godine 1984. završila interfakultetski studij Akademije likovnih umjetnosti i Filozofskog fakulteta ― Odsjek za povijest umjetnosti. Izlagačkom djelatnošću se počinje baviti 1982. Samostalne izložbe: Sceno-grafija pogleda (Galerija PM, HDLU Zagreb, 1986.); Intra muros ― projekt (Galerija Protiron, Split, 1987.); Rathausgalerie, Wolfsberg, Austrija (1995.); Galerija Rigo, Novigrad (1996.); Projekcija, Galerija Sv. Toma, Rovinj (1998.); Izazov prostora (s Tomom Savić Gecanom i Goranom Petercolom, Galerija PM, HDLU Zagreb, 1998.); Bellevue View (Bellevue Sall, Wiesbaden, Njemačka, 1999.); 50° NW (BBK Galerie, Mainz, Njemačka, 2002.); Račić View (Studio Moderne galerije Josip Račić, Zagreb, 2002.); Salon Galić, Split (s Brankom Lepenom, 2004.); Galerija PM, HDLU Zagreb (2005.); Gliptoteka HAZU, Galerija I, Zagreb (2014.); Academia Moderna, Zagreb (2015.); U kvadratu, Galerija Forum, Zagreb (2017.).

Skupne izložbe (izbor): Internationale Malerwochen in der Steiermark, Neue Galerie, Graz (1990.); Hrvatska suvremena umjetnost, Ernst Museum, Budimpešta; Landung in Wien, Kunsthalle Exnergasse, WUK, Beč; Art’ d Eco: 4. International Triennial Ecology and Art, Raztavni salon Rotovž, Umetnostna galerija, Maribor; 4. Biennale Internazionale di Arti Visive, Museo della Citta, Udine; Nova hrvatska umjetnost, Moderna galerija, Zagreb (1992.); Keep that Freqency Clear, HDLU Zagreb; International Symposium of Installation, Šternberk (1994.); Grad / Otok, Lokrum, Dubrovnik (1996.); XXXVII Annale, Strategija: Izazov, Poreč (1997.); Granice 2000 / Borders 2000, Bastion Sv. Mihovila, Slavonski Brod (2000.); 20. godina PM-a, HDLU Zagreb (2001.); 42. Zagrebački salon, Zagreb (2007.); Tu smo, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula; 4. Hrvatski trijenale crteža, Gliptoteka HAZU, Zagreb (2008.); XI. Trijenale hrvatskoga kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb (2012.).

Nagrade: Grad / Otok ― Prva nagrada (1996.); Zagrebački salon ― Grand prix (2007.); XI Trijenale hrvatskoga kiparstva ― Priznanje HS AICA-e (2012.). Stipendije: Wiesbaden, Kunsthaus (1999.); Mainz (2002.); Düsseldorf, Kunsthaus (2010.).

Samostalna izložba Vesne Pokas u Galeriji AŽ se održava od subote, 4. lipnja do subote, 11. lipnja 2022. godine.

Proljetni program Atelijera Žitnjak 2022. ide dalje! Za petak, 29. travnja, zakazali smo otvaranje izložbe umjetnika, dizajnera i uopće svestranog stvaraoca Hrvoja Đukeza: Društvene igre. Neka počnu!

Umjetnički i uopće stvaralački rad Hrvoja Đukeza (koji, pored slikarstva (što mu je i struka i zvanje), već dugi niz godina podrazumijeva i različite grane dizajna i primijenjene umjetnosti), jest više nego prikladno promatrati kroz prizmu neprekidne igre. Prizmu, jer se autorova temeljna potreba prema izražavanju u polju vizualne i materijalne kulture prelama preko njegovih raznovrsnih pristupa prvom, izvornom stvaralačkom impulsu: mogućnostima poigravanja s određenim materijalima, prirodnim ili izgrađenim okolišima ili okruženjima, ali i sadržajima koji se ostvaruju unutar međuljudskih odnosa potaknutih (i) kreativnom razmjenom, sudjelovanjem u vlastitom, autentičnom segmentu umjetničkog svijeta te proizvodnje kulture i znanja. Jedan od mogućih modela takvog, umjetnošću oblikovanog i opredmećenog rada i življenja, svakako je Đukezova participacija unutar Umjetničke radionice Petikat (s Borisom Cvjetanovićem, Borisom Greinerom, Stanislavom Habjanom i Danijelom Žeželjem), pokrenute kako bi njeni članovi, potpuno u duhu DIY (“do-it-yourself” ili “uradi-sam”) etike i svjetonazora, mogli sami donositi sve odluke tijekom procesa vlastite autorske proizvodnje; koja se, u Đukezovom slučaju, široko razgranala od slikarstva, preko fotografije, foto i video-instalacija, do dizajna unikatnih i serijski proizvedenih predmeta, izložbenih postava i ambijenata, te mnogočega drugog.

Ono što u sklopu tog raznovrsnog autorskog korpusa odmah “upada u oči” je težnja, nekad pritajena, a katkad posve jasna, za zajedničkom, kolektivnom akcijom, hepeningom, de facto igrom; i u smislu umjetničkih izvedbi, i u širem smislu začudnih, nesvakidašnjih događaja, pogonjenih umjetničkom lucidnošću i kultiviranjem preuzetih izložbenih i drugih javnih prostora. Na tom tragu, bilo da se radi o slikarstvu ili skulpturi, pojedinim komadima namještaja ili dizajnu interijera, dizajnu postava izložbi ili scena za žive izvedbe, ili svemu tome u isti mah, Đukezov rad uvijek sadrži slojeve inscenacija; odnosno, stremi suptilnom, dobronamjernom i često duhovitom poticanju novina u navikama i ponašanju ljudi koji ishode njegovog rada koriste i u njemu sudjeluju. Na radost svima.

Slično jest i s Društvenim igrama, Đukezovom novom samostalnom izložbom u Galeriji AŽ. Atelijeri Žitnjak su prostor koji autor poznaje i voli, u čijem suživotu svakodnevnice i umjetnosti kao čest posjetitelj i prijatelj žitnjačkih članova/ica, korisnika/ica atelijera, sudjeluje takoreć’ od početka. Ovdje i vrijedno rade i vježbaju dokolicu oba Petikatova Borisa. Ovdje se, riječju, i Đukez osjeća kao kod kuće, pa se, prirodno, osjetio i pozvanim da na sebi svojstven, lucidan i pomalo burleskan način prokomentira međusobne odnose ukućana, namjernih i slučajnih posjetitelja/ica; te uopće da svojom slojevitom prostornom intervencijom-instalacijom naglasi atmosferu svakodnevnih susreta ne uvijek posve istih ljudi (jer svi smo svakog dana pomalo različiti), njihovog prijateljskog praćenja kroz dan, zadirkivanja, isticanja vlastitih identiteta u prilikama koje su postale pomalo tipske, pa i njihovi likovi tako postadoše vrlo prepoznatljivi u svojim karakterističnim, dosljednim izdanjima. Članovi/ce AŽ u Đukezovoj prostornoj interpretaciji, “u vremenu zamrznutoj” i svjesno scenski statičnoj, apstrahirani do arhetipova svojih životnih i stvaralačkih uloga, stupaju u vezu s likovima i prikazima iz klasične povijesti umjetnosti, čime se ističe vitalnost puta prijeđenog od klasicizma preko avangarde do danas.

Taj bi se zajednički spoznajni put trebao zrcaliti u djelovanju svih sebe svjesnih stvaraoca, pa kako je to svakako slučaj s redom svim članovima/icama AŽ, logično je što ironija, ali i autoironija prema Đukezovoj recepturi, mogu služiti pri izoštravanju pogleda na uobičajene stvari i riječi, pojave i stanja. Nekmoli pri fokusiranju kamera, koje kao “ready-made” elementi Đukezove “site-specific” intervencije ne samo što zaoštravaju jasnu vezu njegovog kreativnog svjetonazora s toplom bespoštednošću dadaizma, već i žitnjačku priču postavljaju u širi kontekst međusobnog individualnog i kolektivnog nadziranja u navodno razvijenim društvima, što ovdje dođe kao povod dobrohotnom, duhovitom odražavanju fakta da se zna dogoditi da svi provedu po dan-dva u svojim atelijerima, a da nitko nikog ne vidi. Sve dok im ne dosadi privremena samoća, pa se, primjerice u unutarnjem dvorištu nekadašnje osnovne škole, zajednički iznova ne prepuste kratkotrajnom zajedničkom dokoličarenju, kakvo je preduvjet bilo kojeg predanog i posvećenog rada. Poput i novoga gostujućeg, Hrvojevog, izvornog u zrcaljenju žitnjačkog života kao nit’ u tragovima agresivne, no ipak malko anarhoidno intonirane igre.

Tekst: Bojan Krištofić

Hrvoje Đukez (Zagreb, 1972.) je pohađao Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna te diplomirao godine 1996. na Odsjeku slikarstva Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Đure Sedera. Od 1992. godine redovito izlaže na skupnim i samostalnim izložbama (devedesetih je s multimedijskom grupom Legen realizirao niz likovnih radionica i scenskih događanja u zemlji i šire). Aktivno djeluje u područjima dizajna, slikarstva, arhitekture i scenografije.

Od 2008. je član Umjetničke radionice Petikat unutar koje realizira zajedničke autorske projekte: Dućan metafora, Gaštronomija, Skale do sunca; dizajn muzejskih izložbi: Pun kufer (Hrvatski muzej turizma, 2012.), Švicarska kuća (stalni postav, HRMT, 2013.), Kvarner Express (HRMT, 2014.), Život na plaži (HRMT, 2015.), Pioniri turizma (Petikat, HRMT, 2015.), Kutak RAO (stalni postav, TMNT, 2016.), te niz recentnih dizajna izložbenih postava u zagrebačkom Tehničkom muzeju (stalni postav Planetarija (2020.); Medonosno bilje: oblikovanje vrta u sklopu radionice sadnje bilja (2019.); Torpedo: prvi na svijetu (2018.); Da bi zemlja rađala kruhom (2018.) i dr.); dizajn festivala: Sanjam knjige u Istri (Pula, 2015.), Festival dječje knjige Monte Librić (Pula, 2016.).

Uz ljubav prema izvedbenom dizajnu, nerijetko se vraća mediju slikarstva (izložbe: Quadrologija, Galerija AŽ, 2015; Donja banda, Galerija Skale do sunca, Stara Novalja na Pagu, 2015; Dizajner, obitelj i stablo za Gretu, Galerija Greta, 2015; ciklus izložbi dnevničkih zapisa Putopisi Jadranom pri internetskoj galeriji e-Gle, 2017.—2020.) te drugim srodnim medijima (film: Ruke koje govore, 2013; izvedba u živo: Soljenje mora u Kostreni, 2016.). Živi i radi u Zagrebu.

https://petikat.com/hrvoje

Samostalna izložba Društvene igre Hrvoja Đukeza u Galeriji AŽ se održava od petka, 29. travnja do petka, 20. svibnja 2022. godine.

Mačke i Žitnjak se vole. I tajno i javno. Javno, tu je Mici, maca koja je, uvjetno rečeno, Katina, iako je jednako točno reći da je Kata Micina, budući da njihovo prijateljstvo zasigurno podrazumijeva obostranu pažnju, mada ne i međusobnu prehranu. Mici krstari kružnim hodnikom Atelijera Žitnjak i unutarnjim vrtom, ispunjujući krugove oko središta svoje svakodnevnice, ali i cijelog Centra periferije, čija je zapravo jedina korisnica-stanovnica koja je ovdje baš svakoga dana, svake godine, pa je tragom toga najpozvanija biti njegovom čuvaricom. Koliko je nama tu poznato, kroz prozor često diskretno otvoren za Mici možda se noću, ali i danju, provlači više članica i članova njenog mačjeg društva te unutar Galerije AŽ, moguće je, priređuju vlastite izvedbe, izložbe, otvaranja i zatvaranja, revije i performanse, degustacije i akrobacije; riječju ― čitav jedan jednakovrijedni život kojeg kao ljudski stanovnici/e i posjetitelji/ce AŽ vjerojatno nismo uvijek svjesni, no to ne znači da ga nema, kako ne postoji ili, ni pomisliti, nije vrijedan pažnje.

Takve mi se maštarije vrzmaju glavom dok promatram sadržaj izložbe Mjerica svih stvari multimedijske autorice Ivane Filip, čiji se značajni, dapače presudni dio tiče međusobnih odnosa ljudi i drugih živih bića, u ovom slučaju ponajprije životinja, čije carstvo u prikazanim radovima i njezinim umjetničkim akcijama predstavljaju prvenstveno mačke, kao domaće životinje koje s ljudima grade veze već milenijima, te zauzimaju istaknuto mjesto u različitim kulturama i duhovnim koncepcijama. Na tom tragu, može se reći da recentni radovi Ivane Filip, bilo da se radi o procesualnim umjetničkim istraživanjima; crtežima, fotografijama ili fotokolažima, skulpturama-instalacijama ili performansima, na podjednako simboličnoj i sasvim materijalnoj razini djelatnog uspostavljanja osobne komunikacije, streme postupnom obnavljanju odnosa između ljudi i životinja (primjerice: mačaka) na ravnopravnoj razini obostrane zainteresiranosti i de facto izbjegavanja postojanja samo jednog, tj. ljudskog očišta.

Usporedbe radi, na prethodnoj “mačjoj” izložbi u AŽ, Revelation Archive: 341 Stories of the Prophet Igora Kuduza 2016., autor je uvrstio niz fotografija svog prijatelja Muhameda, koje mačka prikazuju kako uglavnom zijeva, možda se dosađujući neprekidnom pozornošću svog ljudskog druga (i kamere njegovog pametnog telefona), kontinuirano, iz dana u dan fasciniranim, zaista, mačkovom temeljnom različitošću i potpunom odvojenošću životnog ritma, te doživljaja vremena, od umjetnikovog.

Ivana Filip teži svojevrsnoj suptilnoj radikalizaciji takve perspektive; kao prvo, svjesnim pokušajima umnažanja očišta, gdje mačji vidokrug, ili pak mačji identiteti, postaju čak i naglašeniji od čovječjih, te s druge strane još smjernijim, još dugotrajnijim promatranjem njihovih potreba i navika, kada rad postaje platforma za mapiranje stvarnosti suštinski drugačije od ljudske, no doista, ništa manje realne. Pitanje žele li mačke, a posljedično i sve životinje, uopće u tome sudjelovati, opetovano se postavlja, dok skice mogućih odgovora, u zaista raznovrsnim medijima, svjedoče o polivalentnosti mogućih akcija i reakcija, odnosno emotivnih veza i jezika komuniciranja koji baš zato što nisu ljudski nose u sebi čitav niz novih, na širokoj razini zapravo tek “zagrebanih” značenja.

Manifestno postavljene, one jesu didaktičke u smislu jasnog iskazivanja potrebe za odgovornošću u takvim i drugim odnosima, ali su suprotno specizmu kao netrpeljivosti na osnovi biološke vrste, također, isto bi se moglo reći: radosno transgresivne, jer prije svega pozivaju na oslobađanje od robovanja tek jednoj, ljudskoj mjeri svih stvari, i predlažu da s veseljem počnemo promatrati svijet i manjom, no ne manje vrijednom, mjericom svih stvari. Mrnjau, mijau, frrr!

Tekst: Bojan Krištofić

Ivana Filip je umjetnica, istraživačica i aktivistica. Njezin umjetnički rad se razvijao od likovne umjetnosti u medijima fotografije, crteža i dr., do istraživačkog pristupa multidisciplinarnoj praksi performansa, videa i drugih izvedbenih i vizualno izražajnih medija. Posljednjih godina Filip se posvetila istraživanju emocija, stanja i koncepata poput povjerenja i empatije, osjetila i bioetike u kontekstu odnosa između ljudi i drugih živih bića, kako bi ukazala na potrebu za odgovornošću i međusobnom povezanošću sa, te prema Drugima (s naglaskom na veze među ljudima iživotinjama u svakodnevnici urbanih sredina; u poljima sukobljavanjai ispreplitanja prirodnog i izgrađenog okoliša).

Ivana Filip je magistrirala ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2002.); diplomirala je pri odsjeku Moving Image Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu (2016.) te magistrirala pri MA studiju Performing Public Space, na Fontys School of Fine and Performing Arts u Tilburgu (Nizozemska, 2020.). Svoj rad je predstavljala na nizu samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i Europi, izvodila performanse u javnim prostorima te sudjelovala u brojnim festivalskim programima u više zemalja. Živi i radi u Splitu s partnerom i njihove četiri mačje družice i sudruga.

ivanafilip.com

Samostalna izložba Mjerica svih stvari Ivane Filip otvorila se u petak, 25. ožujka u 19 h, uz “spoken-word” performans autorice i glazbenika Dalibora Zovka u 20 h. Izložba je postavljena do subote, 16. travnja, a video-dokument performansa bit javno dostupan svima putem YouTube kanala Atelijera Žitnjak.

ŽIVO BILO ČOVJEKA

Atelijeri Žitnjak su proveli drugu polovicu 2021. godine, pored ostalog, putujući susjednom nam Bosnom i Hercegovinom… Zahvaljujući zajedničkom pozivu prijatelja i kolega umjetnika i kustosa, naši/e stalni/e i pridruženi/e članovi/ce izlagali su u Gradskoj galeriji Bihać i sarajevskoj Umjetničkoj galeriji BiH, tijekom listopada i studenog; te su stekli više novih poznanstava i sjajan uvid u pojedina tekuća umjetnička strujanja u bliskoj zemlji, čija je kultura s hrvatskom neraskidivo isprepletena. Znajući kako se, nažalost, prerijetko zbiva da umjetnici/e iz nekadašnjih jugoslavenskih država izlažu te surađuju u Zagrebu i Hrvatskoj, već za jesenskog boravka u Bosni Atelijeri Žitnjak su odlučili da odsad kroz izložbeni program Galerije AŽ susjedne umjetnike/ice počnu redovito predstavljati, uspostavljajući tako prijeko potrebne i dobrodošle, nove međukulturne veze.

Prvi umjetnik koga ugošćujemo s tom željom i planom na umu je bihaćki slikar i grafičar Adnan Dupanović, koji se zagrebačkim posjetiteljima/icama prilikom svog prvog samostalnog izlaganja u našem gradu predstavlja izborom iz tri novija ciklusa: Imigranti, Human Pattern i Lični zapisi (2020./2021.), objedinjenom u izložbu naziva Iz taloga. Posrijedi je misaono bogat, likovno slojevit, izvedbeno do krajnosti izbrušen i osjetilno duboko proživljen umjetnički izraz, što je talog koji se skupio otkad su se i svijet i susjedstvo našli na svojevrsnoj prekretnici upotrijebio na autentičan i beskompromisan način.

Radi se o slikama nastalim kombiniranom tehnikom s elementima kolaža, gdje se specifične i općeljudske figure pronalaze u stiliziranom, apstrahiranom okolišu obrađenom s naklonom prema slikarstvu enformela; što će reći da umjetnik individualne i univerzalne osobnosti promatra i shvaća kroz svjetonazor blizak nasljeđu egzistencijalizma ― svojevrsni pejzaž njegovih slika je prijeteći prema njihovim protagonistima/icama, pa hostilnost prikazanog okruženja služi kao likovna metafora za, pored drugih mogućih interpretacija, suvremeni socijalni kontekst koji zna biti, najblaže kazano, negostoljubiv prema predstavnicima društvenih grupa s kojima Dupanović stupa u ravnopravan i empatičan umjetnički odnos.

U slučaju ciklusa nazvanog prema njima to su, dakako, migranti tj. izbjeglice (posebno s Bliskog i Srednjeg istoka te sjeverne Afrike), koji u Dupanovićev rodni Bihać nisu došli s namjerom da ostanu, ali ih neprilike tzv. migrantske krize prisiljavaju na postupni ostanak i prilagodbu prostoru i kulturi što sve više postaju mjesto (i) njihovog života, a s lokalnim stanovništvom uspostavljaju različite veze, pa tako i prijateljske, međusobno snažne i važne. Ciklus Human Pattern posvećen je Romima, koji u Bosni i drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije te ostatka Balkana stigmu “Drugih” nose, nažalost, od pamtivijeka; stoga sadašnje stanje novih sukoba, ali i povremenih suradnji i ispreplitanja među kulturama (što su samo naizgled radikalno različite), potiče ili prisiljava beziznimno sve pojedince i grupe na preispitivanje zastarjelih zasada svojih života. Kako u ovom, “našem”, tako i u drugim dijelovima svijeta, a pogotovo Europe, sa svom kolonijalnom i ostalom tamnom prtljagom koju Stari svijet nosi sa sobom već stoljećima.

Ciklus Lični zapisi je predstavljen, primjerice, slikom Džamija na otoci u Ripču (2021.), koja kao “čisti” pejzaž (bez ljudskih likova) prepoznatljivih obrisa i oblika svejedno nepogrešivo pripada ovoj fazi Dupanovićevog ličnog likovnog izraza i stvaralaštva, tvoreći unutar postava određeni kontrapunkt ostalom odabranom materijalu i tako dodatno ističući psihološku, pa i spiritualnu razinu problema s kojima se trenutno suočavamo: neizravno nam, simbolički ukazuje na činjenicu da duhovnost kao jedna od temeljnih ljudskih osobina i potreba uvijek crpi iz univerzalnog izvora, mnogo starijeg od sukoba koje institucionalizacija duhovnosti religijom proizvodi praktički po pravilu. No, valja također naglasiti da ovako zamišljena cjelina postava izložbe prije svega nastoji komunicirati zajedničku, suštinsku modernost svih Dupanovićevih radova, upućujući na dijalektički intenzitet odnosa između individua i društvenih kolektiva kao svoje ključno, pročišćeno ishodište.

Pa, mada su pojedini motivi svjesno veoma precizni i jasni, a kontekst neizbježno gorko suvremen i sadašnji, izvorna tamnost umjetnikovog pristupa temama, kao jedna od presudnih poetičkih tekovina moderniteta, jamči da on intuitivno i virtuozno odbacuje bilo kakve njihove “plakatne” ili, točnije rečeno, “manifestne” svrhe, osjećajući stalno i svuda živo bilo čovjeka. Upletenog u apsurd njegovog svakodnevnog postojanja, Dupanović ga, nit po nit, žilu po žilu, stvaralački istinoljubivo transponira prema mjeri neporecivog dostojanstva samosvojnog ljudskog traženja.

Tekst: Bojan Krištofić

Adnan Dupanović (Bihać, 1978.) je završio Akademiju likovnih umjetnosti Sarajevo 2001.g. Od 2001. do 2006. radio je kao profesor stručno-teorijske nastave u javnoj ustanovi Umjetnička škola Bihać, a od 2006. godine do danas je zaposlen u JU Gradska galerija Bihać. U razdoblju od 2013. do 2017.g. bio je angažiran kao asistent na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Bavi se slikarstvom i grafikom. Živi i radi u Bihaću.

Samostalna izložba Iz taloga Adnana Dupanovića otvorena je u petak, 4. ožujka u 19 h, a mogla se razgledati do srijede, 23. ožujka 2022., do 20 h.

Rezidencijalne aktivnosti Atelijera Žitnjak jedna su od tri “nosive” okosnice javnog programa naše umjetničke organizacije (s izložbenim i radioničko-suradničkim programom Galerije AŽ) koja je, zbog očitih razloga, ponajviše “propatila” tijekom pandemije korona-virusa, ponajprije radi, sad već dvogodišnje, pauze suradnje između Gradskih ureda za kulturu gradova Zagreba i Düsseldorfa, te Atelijera Žitnjak, kojom se ostvarivala rezidencijalna razmjena između tih umjetničkih i kulturnih scena, svake godine u mjesecu rujnu (od 2007.). (Prema principu poziva Savjeta Galerije AŽ jednom umjetniku/ici s prebivalištem u Zagrebu, da boravi mjesec dana u Düsseldorfu, gdje koristi boravišni prostor i atelijer te postavlja prigodnu izložbu ili priređuje bilo kakav drugi javni umjetnički nastup; isto vrijedi za düsseldorfske goste u Zagrebu i Atelijerima Žitnjak.)

Zahvaljujući vlastitoj inicijativi članova/ica naše umjetničke organizacije, te sredstvima zasluženima putem javnih natječaja i privatnim, ujesen 2018. Atelijeri Žitnjak počeli su ugošćivati umjetnike/ice iz Düsseldorfa u prostoru samog Centra periferije, tako što je dotad derutna i neupotrebljiva skladišna prostorija adaptirana u dodatni radni i boravišni prostor za gostujuće umjetnike/ice (do tada su gošće i gosti boravili u stanovima unajmljenima u suradnji s Gradom Zagrebom, a žitnjački umjetnici/e su im za rad prepuštali svoje atelijere). U novom su prostoru dosad boravili i radili umjetnici/e Satomi Edo i Christoph Korn (2018. i 2019. godine), a potom je počela pandemija i sve je stalo. Ili ne baš sve?

Kako bi novi prostor nadalje zaživio, a znajući da zapravo većina zagrebačkih umjetnika/ica, i šire u zemlji (pogotovo mlađih!), “muku muči” s potragom za radnim prostorima, 2021. smo odlučili pokrenuti, zasad neformalni, program otvorenog studija Atelijer živi!, priskačući u “prvu pomoć” kolegama/icama s akutnom, trenutačnom potrebom za prostorom rada, primajući ih u “atelijer za goste” na razdoblje prema dogovoru, ovisno o tome koliko im je potrebno da “zaokruže” aktualni projekt (u zamjenu za naknadu režijskih troškova).

Tako je prva korisnica novog programa bila zagrebačko-dubrovačka umjetnica Nives Sertić tijekom proljeća 2021. godine, koja je sa članovima/icama UO AŽ zatim izlagala na izložbama 2 periferije u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci (s Atelierima Koprivnica), te Boutique Art Fairu Nesvrstani u Laubi, dok je naša druga gošća tijekom zime 2021./2022. bila Ana Ratković Sobota, koja je u AŽ pripremala nove radove za nadolazeću samostalnu izložbu u Galeriji Josip Račić Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu (te nam se u međuvremenu pridružila na žitnjačkim izložbama u Gradskoj galeriji Bihać i Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (Sarajevo)). Za kraj svog boravka u Atelijerima Žitnjak, Ana Ratković Sobota će zainteresiranim posjetiteljima/icama demonstrirati svoj veoma osobeni slikarski postupak i govoriti o dosadašnjem radu u srijedu, 23. veljače u 19 h. Dobrodošli!

Ana Ratković Sobota (Zagreb, 1988.) je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (2007.) te diplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Matka Vekića (2013.). Izdvajaju se njene samostalne izložbe u Tokamachiju (Japan), u zagrebačkoj Laubi, te umjetnička rezidencija u Leipzigu, tijekom travnja i svibnja 2018. i 2019. Oslikala je žensku kaznionicu u Požegi i odjel hitne pomoći KBC Rebro. Živi i radi u Zagrebu. Članica je HZSU-a.

Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak i istoimena galerija smještena u dobro znanom prostoru nekadašnje žitnjačke osnovne škole, danas Centru periferije (Školi za neprofitabilne djelatnosti), programsku godinu 2021. zaključuju predstavljanjem knjige člana AŽ Borisa Greinera Osvojena područja ― Volumen 9, što je ujedno povod za praznično druženje i čestitarenje na krajnjem jugoistoku grada. Na licu mjesta će se knjigu moći nabaviti po promotivnoj cijeni od 30 kn. Svima želimo sve najbolje, najljepše i najzdravije u 2022. godini; dođite da vam želje prenesemo i uživo!

Osvojena područja ― Volumen 9 predstavlja godišnji portret scene u izboru autora Borisa Greinera kroz izložbe, nastupe uživo i autorska izdanja što su ih ove godine ostvarili: Đorđe Jandrić, Jasenko Rasol, Ivan Gundić, Loren Živković Kuljiš, Antun Maračić, Duška Boban, Iva Ćurić, Stanislav Habjan, Rino Efendić, Boris Cvjetanović, Goran Lišnjić, Selma Selman, Vice Tomasović, Irma Omerzo, Ivana Borovnjak & Ivo Kušek, Vladislav Knežević, Toni Meštrović, Božena Končić Badurina, Maja Marković, Vlasta Žanić, Buga Cvjetanović, Sanja Iveković, Nina Kurtela, Ana Kuzmanić, Predrag Pavić, Neven Bilić, Jelena Blagović & Goran Trbuljak i Matej Knežević.

Boris Greiner (Zagreb, 1959.) autorsko djelovanje započinje 1983. Sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi), u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. Godine 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu Petikat, kojoj se 2012. pridružuje i slikar i dizajner Hrvoje Đukez. Godine 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner & Kropilak Mailart Office te otada uglavnom djeluje samostalno. Dosad je objavio niz knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i izvedbi te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. Recentni radovi i projekti uključuju proznu knjigu Zeleni val (2020.), Volumene 8 i 9 serije knjiga Osvojena područja (2020. i 2021.), koje sabiru Greinerove kratke eseje i kritike suvremene umjetnosti, uređivanje i oblikovanje Almanaha 2020. ― Centra periferije Atelijera Žitnjak, i druge.

Nedoumica, izložba prikladnog naziva za završetak 2021., još jedne godine krajnje neizvjesnog trajanja i kraja, zatvara ovogodišnji izlagački program Galerije Atelijera Žitnjak. Posrijedi je zajednički projekt sestre i brata, Josipe i Marija Stojanovića, umjetnice i znanstvenika, koji skupa isprepliću vlastita stručna znanja i profesionalna iskustva, kako bi u žitnjačkom prostoru predstavili ishode svojih višemjesečnih ispitivanja pojedinih nedoumica, te sličnosti i razlika između “umjetničkih” i “znanstvenih” mozgova. Odnosno, između njihovih načina mišljenja, shvaćanja kreativnih procesa, analitičkih i/ili sintetičkih pristupa odabranim problemima, te uopće njihovih razmišljanja o tome što i kako formira i usmjerava ljudsku svijest, kao i njene relacije s prirodnim i izgrađenim okolišem.

Posljedično je autoricu i autora izložbe Nedoumica takav način zajedničkog rada doveo do suradnje i s drugim bliskim stvaraocima: znanstvenikom-inženjerom Krešimirom Friganovićem, koji je sa svojim stručnim znanjem temeljno doprinio realizaciji jednog od video-radova, te vokalisticom, izvođačicom i audiovizualnom umjetnicom Dorom Fodor, koja prilikom otvaranja izložbe izvodi treću iteraciju svoje serije sound-art performansa Mikrosituacije, naslovljenu Manihlapinatapai, prema riječi jezika Yaghan s arhipelaga Tierra del Fuego (Čile / Argentina) (Značenje te riječi usporedno je s naslovnim motivom izložbe, a njena zvučnost autorici daje širok prostor za istraživanje slojevitosti strukture riječi kroz komponente zvukovne kompozicije. Nadovezujući se na svoje prijašnje izvedbe Mikrosituacija, Fodor koristi tekst različitih literarnih formi (u ovom slučaju: riječ) da bi ga dekonstruirala pomoću vokala i drugih zvukova, u odnosu s temom i prostorom izložbe, emocijama i njenim posjetiteljima.)

Sami izložbeni postav temelji se, s jedne strane, na rezultatima zadataka koje su jedan drugom davali Josipa i Mario, trebajući ih “riješiti”, tj. ispuniti, ulazeći sa svojim specifičnim znanjima i iskustvima u stručno polje onog drugog, koje ih zanima i u doticaju su s njime, ali za formalnu neobrazovanu osobu (u tom konkretnom polju) ono ipak predstavlja svojevrsnu “tabulu rasu”, kakvu je poticajno pokušati upoznati i ispipati od samog početka, odiskona i intuitivno, bez ranije pripreme i mentalnog treninga. Rezultati međusobnih zadataka stoga se pojavljuju pred posjetiteljima izložbe u obliku ready-made predmeta ili građe laboratorijskih eksperimenata, dokumentarnih fotografija laboratorijskog rada, video-projekcije rada Josipinog i Marijevog mozga (u čijem je ostvarenju sudjelovao Friganović kao istraživač pri Zavodu za elektroničke sustave i obradu informacija Fakulteta elektrotehnike i računarstva (područje znanstvenog interesa: obrada i analiza biomedicinskih signala te primjena strojnog učenja u biomedicinskom inženjerstvu)), statičnih digitalno-fotografskih slika biokemijske razine misaonih procesa, tekstova, itd.

S druge strane, vizualizacije riješenih zadataka neizravno prenose njihovu temeljnu premisu poticanja Josipe i Marija na donošenje malih i velikih odluka, prema principu: ili-ili, ili jedno ili drugo, ili ovo ili ono, te prikazuju kako im nužno različite svijesti i misli pritom funkcioniraju. Stoga se, primjerice, snimanjem EEG signala u trenucima nedoumice, ciljalo prikazati koji su dijelovi mozga aktivni ususret donošenju odluke, kao i ima li ikakve razlike između “umjetničkog” i “znanstvenog” mozga, te kako njihove razlike, ali i sličnosti, suradnički i stvaralački kontinuirano koristiti. Od stanja do stanja, od odluke do odluke.

U cjelini, svojom kompleksnom konceptualizacijom autori/ce izložbe Nedoumica grade slojevit galerijski ambijent, potičući posjetitelje/ice da barem privremeno zaborave sve što su do sada znali o (suvremenoj) umjetnosti i (prirodnoj) znanosti, te zanemare naizgled nemjerljive razdaljine između ova dva, slobodno se može reći ― temeljna, polja ljudskog mišljenja, znanja i rada. Činjenica da je polazeći od vizualne umjetnosti, odnosno prirodne znanosti, moguće uskladiti raznovrsna misaona ishodišta u jednom velikom komplementarnom djelu, određeno je svjedočanstvo suštinske vrijednosti raznolikosti svih prosvjetiteljskih stremljenja, na tragu zajedničkog im odredišta.

Tekst: Bojan Krištofić i autori/ce izložbe

Josipa Stojanović (Osijek, 1993.) stekla je zvanje Magistre edukacije likovne kulture godine 2018. pri Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Aktivno izlaže skupno i samostalno, te se do sada predstavila, između ostalih, izložbama Pritisak (Margareta Lekić i Josipa Stojanović; Galerija Cekao (Zagreb), 2019./’20.); Perfectly Unperfect (Galerija Matice Hrvatske (Zagreb, 2018.) i Galerija Pučkog otvorenog učilišta Matija Antun Relković (Nova Gradiška, 2019.)) i Sinkronizacije (Galerija 90-60-90 (Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2018.) i Galerija Waldinger (Osijek, 2019.)). S radom Autoportret je na 34. Salonu mladih ― Panoptikon (Dom HDLU Zagreb, 2018.) osvojila Nagradu Ljevaonice umjetnina Ujević. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek i asistentica na kolegijima kiparstva pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (od 2018.), gdje trenutno živi i radi.

Mario Stojanović (Osijek, 1991.) u rodnom gradu završava osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, dok u Zagebu magistrira molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, obranivši diplomski rad na Zavodu za opću i anorgansku kemiju pri Laboratoriju za kristalizaciju proteina. Godine 2018. se zapošljava na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje također upisuje i doktorski studij iz područja neuroznanosti pri Institutu za istraživanje mozga Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Dora Fodor (Zagreb, 1993.) je vokalistica, izvođačica i audiovizualna umjetnica. Završila je preddiplomski studij Modnog dizajna pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, te diplomski studij Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti. Pohađala je srednju glazbenu školu Fran Lhotka u Sisku (smjer: operno pjevanje). Primarno polje njenog umjetničkog interesa je istraživanje društvenih emocionalnih situacija, reakcija i odnosa, te prevođenje i pohranjivanje tih procesa u glasovno-zvučne strukture. Izbor iz dosadašnjih izvedbi: vokalni performans Dijalog četiri prijateljice (tunel Grič, Sounded Bodies Festival); Mikrosituacije (Močvara, Muzej prekinutih veza, Palm 64), Jeka (Gibanja, eksperimentalno-zvučno događanje); Vidljivosti (Galerija Prozori); Letters (Studentski centar, u sklopu radionice Katalin Ladik), i dr. Trenutno priprema prvi album uglazbljene poezije, pod pseudonimom Yeka.

Izložba Nedoumica Josipe i Marija Stojanovića bila je postavljena od 17. prosinca 2021. do 8. siječnja 2022., kada je održano i vodstvo izložbom; performans Manihlapinatapai Dore Fodor (Mikrosituacije #3) izveden je uživo prilikom otvaranja izložbe.

Zajednička izložba Nikice Jurkovića i Mihaela Klanjčića, zagrebačkih likovnih umjetnika mlađe generacije, prva je točka Izložbenog programa Galerije AŽ u kojoj se dva autora, u tom izlagačkom prostoru na jugoistočnoj periferiji grada, pojavljuju istodobno. Dijele čitav prostor i predstavljaju se “u duetu”, no svatko ponaosob sa samostalnim, novim djelima, koja zajedno pak tvore koherentnu, zaokruženu likovno-umjetničku priču (program Atelijera Žitnjak inače je usmjeren na samostalne izložbe, te uglavnom jednu skupnu izložbu godišnje (Dan otvorenih vrata AŽ), kao i na druge, radioničke i sl. sadržaje). Istovremeno, njihova je vizualna priča dovoljno otvorena, i prikladno propusna, da u sebe te kroz sebe propušta međusobno vrlo različita viđenja i doživljaje, sve ih ravnopravno prihvaćajući u svoje, kako naziv kaže (prema jednom od Jurkovićevih radova) ― međuprostore.

Samo se uvjetno može kazati da Jurković u svojim, sad već brojnim i raznolikim, umjetničkim istraživanjima polazi od medija grafike, a Klanjčić slikarstva i skulpture, te obojica stižu do šireg intermedijskog područja, gdje granice između medija prestaju biti prisutne; zapravo, isto je tako, i jednako ispravno, moguće reći da Jurković rado ostaje vjeran grafici u klasičnom smislu, dok su Klanjčićeve današnje instalacije i objekti svojevrsni novi odrazi njegovih ranijih slika ― kao da su sva polja boja i svi fragmenti prikaza dobili svoju braću i sestre u teksturama predmeta, u lomovima svjetla, u spojevima naoko suprotstavljenih materijala koji, poput slikarskih elemenata i izražajnih sredstava, u njegovom radu prenose ponajprije spiritualne vrijednosti.

Drugim riječima, kod obojice mladih umjetnika bjelodana je iznimna likovna pismenost i obrazovanje, ali je jasna i informiranost o presudnim kretanjima u svijetu umjetnosti: Jurkovićevi grafički eksperimenti su u kontekstu lokalne povijesti umjetnosti zasigurno referentni spram postignuća Nove umjetničke prakse i neoavangardnih zahtjeva za povlačenjem znaka jednakosti između umjetnosti i života, odnosno stvaranja i svakodnevnice ― svojim otvaranjem prema upotrebi nađenih, gotovih i sirovih materijala, kao i netipičnih tehnika grafičke reprodukcije; dok su Klanjčićevi prostorni spojevi nedvojbeni nadahnuti kako nasljeđem talijanskog pokreta Arte Povera (“siromašna umjetnost”), tako i međunarodnim likovnjačkim minimalizmom, koje prevrednuje i interpretira veoma suvremeno, koncentrirajući se na dobivanje određene paslike otpadaka suvremene civilizacije, na tragu sjećanja na nešto što je nedavno nestalo, ili što je trenutno i dalje tu s nama, no podvjesno znamo da će ubrzo proći, ispariti.

I pored bliskosti energetske, vizualne vibracije, među svim radovima koje Jurković i Klanjčić, prihvativši zajednički poziv na takav eksperiment, skupa izlažu u Galeriji AŽ, kao i činjenice da ih Jurkovićev rad Međuprostori doslovno povezuje ispisanim transkriptom svih njihovih dosadašnjih WhatsApp poruka, stisnutim između dvije betonske ploče (s namjerom rasta pisanjem novih poruka, pri svakom idućem izlaganju rada), ono što je okosnica njihovog žitnjačkog izložbenog postava i likovno-umjetničke priče jest svakako činjenica da se kroz skup novih radova na izrazito osobne i suptilne načine prelamaju i pretapaju prostor i vrijeme.

Jurković u polje “proširene grafike” unosi refleksiju fenomena temporalnosti, razmišljanje o privremenosti svih svakodnevnih radnji koje čine kičmu čovjekovog života, igrajući se s različitim razinama i brzinama protjecanja vremena, podjednako izborom svojih likovnih materijala i motiva ― de facto ih sasvim izjednačujući u svom sustavu vrijednosti, i tako na sebi svojstven način postižući izjednačavanje svog života i svoje umjetnosti, kakvo su za temelj svega odabrali neoavangardisti. Klanjčić, s druge strane, misli o duhovnim i plastičnim prostorima komunicirajući na vremenskoj udaljenosti s velikim imenima nadrealizma i metafizičkog slikarstva, no prolaze do podsvijesti opredmećuje krhkim, nježnim suodnosima materijala i nađenih predmeta, u cjelinama kakve, u svakom smislu, predstavljaju materijalizirana sjećanja na snove koji dodiruju teško uhvatljivu točku ― gdje se sve što smo proživjeli na javi stapa sa slikama koje su postojale u jednako stvarnim snovima. Tako se vrijeme i prostor otvaraju posjetiteljima u novim pogledima.

Nikica Jurković (Zagreb, 1989.) je diplomirao Dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2012.), te potom na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2018.), s najvećom pohvalom Summa Cum Laude. U sklopu Erasmus+ programa, završio je Preddiplomski studij Bellas artes na Sveučilištu Complutense u Madridu 2017. Izlagao je na nekoliko samostalnih i brojnim skupnim izložbama, među kojima se izdvajaju samostalne izložbe u Galeriji SC, te galerijama GRETA, Academia moderna i AK galerija (Atelieri Koprivnica), kao i skupne izložbe  poput: Radikalne geometrije i Umjetnost je sumnja III (galerija LEXART Skladište), 34. i 35. Salon mladih te 5. Bijenale slikarstva (Dom HDLU), 12. HT nagrada (MSU Zagreb) i 14. Erste fragmenti (Galerija Kranjčar). Također je sudjelovao na brojim likovnim kolonijama te rezidenciji Haffenkombinat u Leipzigu (Njemačka). Dobitnik je nekoliko nagrada i pohvala. Živi i djeluje u Zagrebu.

Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994.) je diplomirao na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (smjer: slikarstvo), u klasi prof. Damira Sokića 2019. godine. Izlagao je na pet samostalnih i više skupnih izložbi; a među potonjima se ističu: 35. Salon mladih ― Millenial (Dom HDLU), 16. Erste fragmenti (Lauba), U ljetnom kodu (Galerija Kranjčar), Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište) i 14. Erste fragmenti (Galerija Kranjčar). Živi i radi u Zagrebu.

Zajednička izložba Međuprostori Nikice Jurkovića i Mihaela Klanjčića se održala od 26. studenoga do 11. prosinca 2021., s vodstvima izložbom uživo 8. prosinca u 19:30 h i 11. prosinca u 12 h, što je bilo prvo žitnjačko tzv. “vodstvo subotom u podne”.

Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak 2021. je subota, 20. studenoga (od 17 do 23 h)!

Pripremili smo zajedničku izložbu posvećenu našem dragom Marijanu Crtaliću (1968.—2020.), umjetnika/ica članova/ica Atelijera Žitnjak i dijela naših pridruženih članova/ica, ujedno njegovih prijateljica i prijatelja, kolegica i kolega, s radovima čiji je sam Crta lik-protagonist. Jednodnevnu izložbu će popratiti, naravno, prikladna zakuska (u skladu s važećim epidemiološkim mjerama) te poneko izvedbeno-performativno iznenađenje. Znate gdje ste 20.11. od 17 h nadalje! Svi ste pozvani i dobrodošli!

Umjetnici/e izlagači/ce: Kata Mijatović, Vlasta Žanić, Božena Končić Badurina, Ivana Jelavić, Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Zoran Pavelić, Alem Korkut, Marko Ambroš, Predrag Pavić; Željko Badurina; Marijan Crtalić, Darko Fritz i Igor Grubić; Marko Ercegović, Siniša Labrović, Sven Klobučar, Matej Knežević, Marko Marković, Zdravko Mustać i Marko Tadić

Hvala: Slobodne veze (Zagreb) i Ve.Sch Kunstverein (Beč); WHW: Što, kako i za koga? / Galerija Nova; Hrvatski filmski savez; Ana Peraica; Kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Izložba Marijana Crtalića bila je u programu Galerije AŽ 2019. godine. Zbog njegove izložbene prezauzetosti prebačena je u 2020. godinu. Zbog njegova prerana odlaska nažalost je zauvijek otkazana. Pa kad se već kao autor nije stigao upisati na žitnjački popis, upisao se kao redoviti posjetitelj, upućeni komentator, najveći konzument sekundarne ponude, ali i kao lik ili tema radova žitnjačana i njihovih gostiju. Takva je uostalom i bila njegova uloga na suvremenoj sceni, osim kao autor, njezin je mozaik ispunjavao i svojom autentičnoću.

Kako bi mu se scena mogla odužiti? Prihvaćanjem šale na svoj račun, preuzimanjem uloge vlastite karikature. Čime bi ga mogla nagraditi? Konceptualnim ručkom sastavljenom od bezbrojnih nizova malog formata, montažom koja raspolaže cjelokupnim “footageom” njegova života. Predstavljajući referentan uzorak te scene, Atelijeri Žitnjak nastoje upotpuniti njegov mozaik izložbom koja ga portretira upravo na granici životnog i umjetničkog. Ta je granica zapravo i bila područje njegova djelovanja, naime, bilo na sceni, bilo izvan nje, sve je to uvijek bio nekakav performans. Čak bi se moglo reći da je Marijan autor, a Crta lik, prisutan u svakoj sceni suvremene scene, pa ako i nije protagonist, uvijek je spreman preuzeti riječ. Ili pos­tati sadržaj, preuzeti ulogu samog sebe, karikaturu koje je istodobno svjes­tan, ali joj nesvjesno i dalje servira argumente.

Često je i u svojim radovima sam sebi sadržaj, pa čak i s namjerom da već ustanovljena karikatura njegova lika postane ogledalo koje ironično odražava pojedinu dimenziju stvarnosti, kao što je to bilo u njegovoj neočekivano posljednjoj izložbi Sanjam da ne sanjam kako sanjam. Prilikom otvorenja izvodi i performans: pokretima prepričava sadržaj onoga što se gleda na izložbi, dakle, izvodi koreografirani prijevod sustava snova. Izvedba traje tek dvadesetak sekundi, otprilike onoliko koliko je uspio zapamtiti predložak.

Boris Cvjetanović ga, između ostalog, pamti i stoga što mu je neprestano ulazio u kadar; kako bi Cvjetanović nešto nanišanio, tako bi Crtalić snimio što je ovaj nanišanio i naslikao se ispred njega to snimiti, jer ako je Cvjetanović nanišanio, to je onda sigurno okej. Lakomost je bila jedna od njegovih prepoznatljivih crta, imao je nezasitnog lopova u sebi, baš kao što Osip Brik kaže za Vladimira Majakovskog: “Osjećao je neophodnim da ga čitaju ljudi koji ga nisu čitali, da ga čuje publika koja se klonila njegovih nastupa, da ga vole žene koje ga, činilo se, nisu voljele”. Crta to nije nimalo sakrivao, za licemjerje ga se nikad nije moglo optužiti. Iako je uvijek nastojao preuzeti glavnu ulogu, takvo je preuzimanje uvijek bilo javno objavljeno, a često je bilo i karikatura preuzimanja. U tom su smislu sudionici izložbe Podcrtavanje također slobodni: od Željka Badurine, koji ga javno odijeva, odnosno koristi produkcijski budžet izložbe za nabavu njegove garderobe, do Alema Korkuta, koji mu udara “gradsku placovinu” na novčani iznos netom dobijene druge nagrade na HT nagradi za suvremenu umjetnost.

Od Cvjetanovića, koji dokumentira interijer Crtalićeve kuće u Sisku, do samog Crtalića, koji svoje poznavanje Photoshopa obrazlaže složenim pos­tupkom plasmana ribe iz Kupe na sisačku željezaru. Od krokija Svena Klobučara, koji jednim potezom izolira karakterističan Crtin cerek, do performansa Kate Mijatović Vrata za Marijana, koja crtajući vodom po zidu otvara novi komunikacijski kanal.  Što se tiče vratiju, primjerice, u filmu Pola sata Borisa Greinera, Crtalić iza zatvorenih vrata WC-a, znajući da je ozvučen, dok piša daje izjavu kojom karikira kako kontekst u kojem je daje, tako i generalni kontekst suvremene scene. Što se pak tiče prozora, Cvjetanović ga snima dok se naviruje kroz prozor makete (Predrag Pavić i Marko Ambroš) Modula 4×4, u zgradi montažna tipa JU-60,  glavnom elementu izložbe Silver City Božene Končić Badurine. Zoran Pavelić akrilikom na platnu iscrtava riječ “crta”, a Siniša Labrović Crtu interpretira crtom povučenom duž zidova žitnjačkog galerijskog prostora i unutrašnjeg dvorišta s roštiljem, povezujući dvije Crtine ključne sklonosti.

Marko Tadić se naslanja na drugu sklonost, na Crtalićevu izjavu kako bi želio kompletno ispuniti galerijski prostor instalacijom od pizza i ćevapa. Vlasta Žanić je inspirirana njegovom izjavom kako misli napraviti eksperimentalni film tako što će, držeći je za njen remen, vrtjeti kameru iznad glave kao kamen. Matej Knežević i dalje sjedi na dvije stolice, umjetničkoj i medicinskoj, pa u formatu ready-madea izlaže Crtalićev urološki nalaz. Marko Ercegović njegovu ulogu u društvu predstavlja već u nazivu svog dip­lomskog rada: Film je bezveze, ali Crta je super, a Zdravko Mustać ga koristi kao već afirmirana glumca u filmu Planktoni.

Izložbu Podcrtavanje bi se stoga moglo shvatiti i kao začetak neke buduće kolekcije, sastavljene od pronađenih i napravljenih komada, inspiriranih osobnošću Crte, koji se, primjerice, na pitanje prijatelja dok zajedno u njegovom iznajmljenom, vlažnom, podrumskom stanu gledaju Milijunaša: što bi ti učinio s milijunom, ogleda oko sebe i odgovara: “Ne znam, TV imam, kameru imam, možda bi uzeo još nešto kole i čipsa”.

Tekst: Boris Greiner

Nastavno na program pokrenut prošle godine zajedno s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu, Zimsko kino Žitnjak ide dalje tijekom jesen-zime 2021! Potaknuti prošlogodišnjim zanimanjem posjetitelja/ica unatoč nezahvalnim pandemijskim okolnostima, nastavljamo prikazivati domaće filmsko nasljeđe, većinom kratkometražno, te ostvareno u rodovima mahom dokumentarnog ili eksperimentalnog filma, s posebnim naglaskom na naslove koji (ne)izravno tematiziraju fenomene transformacija urbanih prostora, njihovog projektiranja, izgradnje i upotrebe; kao i fenomenologiju urbane svakodnevnice novije povijesti, neovisno radi li se o fikcijskim filmskim pripovijestima ili neposredno prikazanim faktima. Treća po redu projekcija Zimskog kina Žitnjak, 12. studenoga 2021. u 19 h, donosi mali izbor iz namjenskih filmova Nikše Fulgosija.

Redatelj, scenarist i voditelj Nikša Fulgosi ponajprije je zapamćen kao talentiran autor zapaženih emisija Dokumentarnog programa nekadašnje Televizije Zagreb. Svoju je karijeru započeo kao sportski novinar i autor scenarija za stripove (crtača Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera, Julesa Radilovića i dr.). Početkom 50-tih počinje raditi kao autor namjenskih i edukativnih filmova da bi se 1955. okušao u dugometražnom filmu projektom Mala Jole čije je snimanje obustavljeno odlukom tadašnjeg vodstva Jadran filma. Od 1957. do 1963. za Zora film i Zagreb film realizirao je tridesetak izuzetno razigranih namjenskih i reklamnih filmova od kojih se posebno ističu poučni filmovi o sigurnosti u prometu. Od 1970. radio je na televiziji, stekavši golem ugled kao voditelj i autor 37 epizoda dokumentarne serije Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble (1978.), autor dokumentarnih feljtona i TV eseja Sto ljepotica na dan, Sto zaduženja Betike Gumbas, Sto kletvi na dan, Šund naš svagdašnji, Batine jučer i danas i dr. (izvori: Hrvatska kinoteka (HDA) i Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.))

Filmovi na programu

― Privatni rat građanina Iks (1962., 10 min)

Negativne navike i nezdravi odnosi među ljudima prouzrokovani porastom prometa i kupovinom motornih vozila…

― Drugarstvo na putu (1963., 13 min)

Lažna uslužnost na putevima i pravo ‘drugarstvo’ koje se sastoji od strogog pridržavanja propisa…

― Ravnodušnost na ulicama (1963., 11 min)

Važnost suradnje djece i saobraćajaca u čuvanju mladih života od nesavjesnih i nepažljivih vozača…

― Put nije samo vaš (1963., 13 min)

Film ukazuje na nesavjesno ponašanje seljaka koji voze zaprežna kola na prometnicama punim motoriziranih vozila nepažljivo ili u pijanom stanju…

Program je pripremio filmski arhivist Mladen Burić iz Hrvatske kinoteke Hrvatskog državnog arhiva. Hvala: Vjeran Pavlinić (HK/HDA).

Tijekom Početnice likovne kritike 2021./2022., druge po redu, objavljeno je dvadeset (20) tekstova, likovnih kritika, njenih sudionica Nikoline Bagarić, Antonije Buti, Ane Novković, Mije Vujčić i Ive Zagode, a svaka je samostalno producirala po jedan (1) radijski prilog, svekupno njih pet (5).

Svi tekstovi su trajno dostupni na portalu Kulturflux, dok se radijski prilozi mogu slušati na Mixcloud profilu emisije Kulturizacija Radija Student (100.5 MhZ). Uživajte u čitanju i slušanju!

Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak, studentski portal Kulturflux i Kulturna redakcija Radija Student pokrenuli su 2020. zajedničku Početnicu likovne kritike, čije će se drugo izdanje odvijati tijekom jeseni i zime 2021.—’22. godine. Odazovite se našem pozivu, pripremite svoje prijave i pridružite nam se!

Početnica je namijenjena svim zaljubljenicima u suvremenu umjetnost, koji bi željeli naučiti kako što kvalitetnije, upućenije i djelotvornije pisati o svojoj omiljenoj temi, s naglaskom na studente/ice preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti, umjetničkih akademija, humanističkih, ali i drugih struka, koji su dosad imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja.

S obzirom na trenutne okolnosti uzrokovane pandemijom virusa COVID-19, točno trajanje i termini održavanja Početnice bit će dogovoreni sa sudionicima nakon provedbe poziva.

Sudionici Početnice će učiti kako pristupati suvremenim umjetničkim djelima interdisciplinarnog, multimedijskog i istraživačkog karaktera, kako ih gledati i čitati, odnosno razumjeti u kontekstu kako povijesnih poveznica, tako i aktualnih društvenih fenomena koji oblikuju slojeviti svijet umjetnosti, promatrajući primjere radova domaćih, ali i međunarodnih umjetnika/ica, grupa, pokreta i zajednica. Program Početnice činit će grupni obilasci izložbi i razgovori s autorima/icama, kustosima/icama i voditeljima/icama izložbenih i umjetničkih prostora; aktivan, predani rad na tekstovima uz podršku i vodstvo mentora/ica (dok produkcijsku i uredničku podršku programu pruža redakcija studentskog portala Kulturflux, koji će objavljivati tekstove nastale tijekom Početnice); međusobne, grupne konzultacije sudionika/ica i mentora/ica; čitanje i kritičko komentiranje tekstova iz readera Početnice; ali i druženje s renomiranim umjetnicima koji svakodnevno rade u Atelijerima Žitnjak te osmišljavaju i provode javne sadržaje u toj nekadašnjoj školi, Centru periferije.

Sudionici Početnice također će, naravno, stjecati znanje i o samom mediju, tj. književnom rodu kritike, posebno s obzirom na njen sve izraženiji intermedijski značaj u (post)digitalno doba, kada se paralelno grana i razvija na internetu, u tisku, na radiju i televiziji, usmenom predajom, snimljenom materijom, osebujnim jezikom koji istodobno treba komunicirati sa svima i izražavati kompleksne, najčešće na mnogo razina čitljive koncepte. Dodatni segment Početnice bit će usmjeren na radio, te će obuhvaćati upoznavanje s pisanjem za medij radija, snimanjem zvuka, osnovama montaže i obrade zvuka, kao i radijskim govorom. Radijska praksa ostvarit će se u suradnji s Kulturizacijom, središnjom emisijom Kulturne redakcije Radio Studenta, a prilozi polaznika Početnice bit će emitirani u sklopu redovnog programa emisije. Sudionici će, stoga, moći bez treme ući u kritičko polje i tijekom radionice početi stjecati prijeko potrebnu spisateljsku sigurnost i samouvjerenost. Vodeći se načelom da se pisati najbolje uči pišući, uređujući, i objavljujući, fokus Početnice bit će upravo to — spoj intenzivnog praktičnog i dubinskog diskurzivnog rada. Pisati znači aktivno misliti o umjetnosti.

Poziv za sudjelovanje otvoren je do ponedjeljka, 8. studenog u podne, a imena odabranih sudionika/ica bit će poznata u utorak, 9. studenoga. S obzirom na kapacitete organizatora/ica, Početnicu će moćipolaziti osmero (8) sudionika/ica, zato požurite s prijavama!

Prijava treba sadržavati:

— kratku biografiju (najviše 900 znakova s razmacima)
— motivacijski tekst duljine najviše jedne kartice (1800 znakova s razmacima)
— jedan primjer dosad napisanog (ne nužno i objavljenog) teksta bilo kakve vrste na temu bilo kojeg primjera suvremene umjetnosti, neodređene duljine

Prijave treba slati na e-mail adresu atezit@gmail.com, s obaveznom naznakom “Za Početnicu 2021.” Prijave koje ne sadrže sve potrebno neće se razmatrati.

Poziv je otvoren za osobe koje žive i rade, tj. studiraju u Zagrebu.

Veselimo se vašim prijavama!

Biografije mentora/ica

Bojan Krištofić (1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i novinar. Zvanje magistra (MA) dizajna vizualnih komunikacija stekao je na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine, a profesionalno je aktivan od 2010. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, kao urednik naslovne stranice i suurednik rubrike Vizualna kultura. Likovne kritike, osvrte i prikaze objavljivao je u većini relevantnih medija u Hrvatskoj i regiji (internet, tisak, radio i televizija), a za svoj grafički i spisateljski rad je višeput nagrađivan. Tekstovi su mu prevođeni na engleski jezik. Bavio se i istraživačkim radom te osmišljavanjem izložbi. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost; iste godine objavio je prvu (pjesničku) knjigu Makroorganizmi (Jesenski&Turk, Zagreb). Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Trenutno honorarno radi kao voditelj Galerije Atelijera Žitnjak na jugoistočnoj periferiji Zagreba.

Maja Flajsig (1994.) djeluje kao nezavisna kustosica i likovna kritičarka, a bavi se istraživačkim i novinarskim radom. Zvanje magistre povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije stekla je 2020. godine pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2015. godine svoja istraživanja izlaže na stručno-znanstvenim konferencijama diljem Hrvatske, regije i svijeta. Za svoja je stručna istraživanja nagrađivana. Pisanjem likovne kritike bavi se od osnutka portala Kulturflux 2016. godine, a iste godine počinje kurirati izložbe. Od 2017. godine polazi različite programe neformalne edukacije u polju novinarstva, likovne kritike i kustoske prakse. Dosad je realizirala niz izložaba diljem Hrvatske, regije i svijeta. Suurednica je i suautorica više publikacija u polju antropologije i umjetnosti. Piše za portale Kulturpunkt, Vizkultura i Suvremena hrvatska fotografija, časopis Instituta za etnologiju i folkloristiku Narodna umjetnost te emisiju Triptih trećeg programa Hrvatskog radija. Članica je ULUPUH-ove studijske sekcije i udruge 4 grada Dragodid. Trenutno radi kao koordinatorica udruge Tatavaka, a istovremeno radi na vlastitim istraživačkim projektima i izložbama.

Petra Galović (1996.) studentica je povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređuje portal Kulturflux, novinarka je na Radio Studentu, piše filmsku kritiku i kurira izložbe.

Franka Štrkalj (1997.) studentica je povijesti umjetnosti i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz višegodišnje iskustvo surađivanja u programu lokalnih radio postaja u Šibeniku kao i asistencije voditelja u dječjim radijskim radionicama, trenutno uređuje i vodi Kulturizaciju, središnju kulturnu emisiju Radio Studenta.

Izložba K O L E K C I J E Branimira Štivića u Atelijerima Žitnjak održavala se od 15. listopada do 6. studenoga 2021. godine, a prilikom otvaranja i zatvaranja izložbe je uživo izveden autorov sound-art performans, koji čini integralni dio rada. Video performansa dostupan je na YouTube kanalu Atelijera Žitnjak:

Nastavljajući drugim “programskim poluvremenom” 2021. godine podupirati umjetnike mlađe generacije, posebno imena čiji je rad usmjeren istraživački, interakcijski te interdisciplinarno, a dosad u lokalnom kontekstu nisu imala prilike izlagati samostalno, često ili uopće, nakon izložbe Lee Anić Atelijeri Žitnjak predstavljaju rad K O L E K C I J E Branimira Štivića, njegov prvi izložbeni solo-nastup u Zagrebu. Kao dio novog, i dalje neformalnog potprograma Audio Žitnjak (posvećenog povremenom žitnjačkom podcastu na platformi Mixcloud i živim nastupima lokalnih umjetnika/ica zvuka te eksperimentalnih i alternativnih glazbenika/ica), autor će prilikom otvaranja izložbe izvesti i zvučni performans, čija će snimka naknadno biti svima dostupna na YouTube kanalu AŽ. Izvedbom uživo, autor proširuje sadržaj i značenje sound-art segmenta rada te izložene instalacije, sačinjene od digitalne video-projekcije, digitalno obrađenih, pronađenih analognih zvukova (tzv. lost footage), preuzetih i promijenjenih predmeta… Više u nastavku!

“K O L E K C I J E su reinterpretacije artefakata stvarnih sjećanja ostvarene kroz snove mašina. Autor koristi prozore i zavjese da bi zavirio unutar dubljih slojeva neuronske sinteze, a pritom ga ne zanima primarno kako algoritmi predstavljaju slike prozora, zavjesa ili mrežica. Zanimljivije od tehnološke začudnosti, novine ili čistog estetskog zadovoljstva je istraživanje različitih slojeva i skrivenih objekata iza njih, pasaža i prigušenja… Zvučni i slikovni artefakti nastali su korištenjem kolektivnih sjećanja, javnih arhiva, pronađenih magnetofonskih vrpci, kućnih snimki i snimki radio emisija. Umjetnik se stavlja u audiovizualni eksperiment, istražujući pritom teksture i objekte na granici stvarnosti, sjećanja, memorije i snova.

K O L E K C I J E nisu puki prozori, nego sitni procijepi i pukotine u vremenskim zavrzlamama koje povezuju sjećanja i trenutke prošlosti i izgubljenih budućnosti u ‘hi-tech’ sadašnjosti. Da bi se sintetiziralo nešto sa neuronskom mrežom potrebno je puno povijesnih trenutaka i uzoraka starih podataka kako bi se započelo (puno u kontekstu statističkog uzorkovanja), i samo tada je moguće stvoriti nešto ‘novo’ ili ‘začuđujuće’. Rad ne preispituje razlike i životni vrijek fizičkih podataka i digitalno (‘rođenih’) podataka ili materijalnosti memorije. Bolje ga je promišljati kroz relaciju ‘tehnologija velikih podataka’ (engl. ‘Big Data’) nasuprot ‘tehnologije starih podataka’ (engl. ‘Old Data’) kao procesa gubljenja podataka u razmjeni za prikupljanje uzoraka.

Novi uzorci i statistička analiza način su konačnog i trajnog gubljenja starih podataka, ali zadržavajući (izoliranu) materijalnost istih. Podaci jesu fizički i to više nego ikad, no mi o njima ne razmišljamo na takav način zbog njihovog razdvajanja i objedinjavanja u dobro čuvane dislocirane podatkovne centre. Proces neuronske sinteze stvara ‘izgubljene snimke’ (engl. ‘lost footage’) koje za pojam uvodim kao nadogradnju i dodatak Fisherovoj ‘izgubljenoj budućnosti’ (Mark Fisher: Ghosts of My Life, 2014). To je zato što ne postoje mašine za povratak u prošlost koje bi indeksirale memorije i točno odredile specifični trenutak u prošlosti za ponovno sanjanje. Zato su svi ‘novi’ artefakti beskonačno drugačiji, ali i dalje isti.

Zvuk je sintetiziran sa SampleRNN and MelGan algoritmima za strojno učenje nad skupom podataka koji se sastojao od pronađenih materijala na gramofonskih vrpci. Na vrpcama su se nalazile snimke dječjeg pjevanja, vremena obiteljske razonode, glazbenih proba, i većinom, snimke radio emisija. Digitalizacijom je prikupljeno je oko 4 sata zvuka. Treniranje neuronskih mreža trajalo je 14 dana, na udaljenim serverima, 0-24 sata dnevno. Nakon treniranja generirani su podaci u obliku od 100 zvučnih zapisa, u trajanju od 30 s, koji su onda preslušani, te su najzanimljiviji odabrani i obrađeni. Video je generiran s BigGAN algoritmom neuronske sinteze iz javnih skupova podataka, a treniran je nad fotografijama s indeksima prozora, zavjesa i mrežica za prozore.”

Iz izjave o radu umjetnika Branimira Štivića

Branimir Štivić (Cerić, 1991.) diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2021.), te Informacijsko i programsko inženjerstvo pri Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu (2015.). U svom umjetničkom radu bavi se zvučnim i svjetlosnim instalacijama, audiovizualnim performansom, živim filmom, performansom proširenog kina (“expanded cinema”), programiranom umjetnošću, umjetnom inteligencijom i zvukom za suvremeni ples. Pretežito počinje od zvuka, a tehnologiju i programski kod u recentnim radovima koristi kao glavni medij za multidisciplinarni pristup istraživanju medijalnosti zraka, disanja, tla, izgubljenih materijala (“lost footage”), neuralne sinteze, animizma, vitalnosti objekata i materije u doba tehnosfere i antropocena.

Surađivao je sa DB Indoš: Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, u performansu I:O:, te izlagao na grupnim i samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, Galerijama Šira i Prozori, Pogonu Jedinstvo / Galeriji Močvara i Laubi, kući za ljude i umjetnost (Zagreb); Galeriji Kazamat (Osijek); NMG@Praktika (Split) i Art radionici Lazareti (Dubrovnik). Nastupao je na festivalima suvremenog plesa Monoplay (Zadar) i Barutana (Osijek) i na festivalima eksperimentalnog zvuka ZEZ i SineLinea, te digitalne grafike: Vector Hack (Zagreb).

Performativni dio rada K O L E K C I J E bio je premijerno izveden na Izložbi zvuka festivala Zavoda za eksperimentalni zvuk (ZEZ) 2020. (KSET, Zagreb). U formatu izložbe bio je prvi put predstavljen u Galeriji Kazamat (HDLU Osijek). K O L E K C I J E u Galeriji AŽ njihovo su prvo samostalno izlaganje u Zagrebu.

Zajednička izložba članica i članova umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak, te njihovih prijateljica i prijatelja, umjetnica i umjetnika (“pridruženih članova/ica”), u Gradskoj galeriji Bihać te Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu, spaja na skupnom izložbenom projektu niz međusobno vrlo različitih stvaralaca, no povezanih sa svjetonazorom potaknutim zagrebačkim prostorom Atelijera Žitnjak, poznatim i kao Centar periferije. Namjera izložbe nije toliko da interpretira i problematizira koliko da upravo okuplja, ne samo članice i članove kolektiva, nego i sve prijateljice i prijatelje suvremene umjetnosti koji njihovastvaralačka i životna opredjeljenja osjećaju bliskima, također svojima. Zbog toga je postavu pristupljeno prema načelu potpune izlagačke ravnopravnosti, dok je svrha ovog teksta da čitatelje/ice i posjetitelje/ice Gradske galerije Bihać i Umjetničke galerije BiH prvenstveno informira o dosadašnjem djelovanju kolektiva i senzibilizira ih za njihova umjetnička i filozofska shvaćanja, u kojima pojam periferije posjeduje središnje i, važno je isticati, pozitivne i progresivne konotacije i karakteristike.

Priča prostora Atelijera Žitnjak započela je 2003. godine, kada je Grad Zagreb zgradu nekadašnje osnovne škole na žitnjačkoj polovici Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak prenamijenio u 13 atelijera, te ih putem javnog natječaja dodijelio na korištenje lokalnim umjetnicima, tada srednje i mlađe generacije. Umjetnice i umjetnici su u velikoj mjeri samostalno unaprijedili infrastrukturu dotrajale zgrade za radne, izlagačke i druge svakodnevne potrebe, a 2004. su pokrenuli umjetničku organizaciju AŽ (jednu od najstarijih u Hrvatskoj!) kako bi rastuće aktivnosti objedinili neophodnim formalnim okvirom, dok je 2005. utemeljena i Galerija Atelijera Žitnjak. Tada javni sadržaji suvremeno-umjetničke i vizualno-kulturne vrste na Žitnjaku istinski počinju.

Neprekidno širenje aktivnosti Izložbenog programa Galerije AŽ do danas je nastavilo diktirati ritam osmišljavanja novih programskih linija umjetničke organizacije. Godine 2007., na inicijativu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, pokrenut je Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, putem čega kustoskim odabirom Savjeta galerije AŽ svakog rujna jedan umjetnik/ica iz Zagreba putuje na rezidencijalni boravak u Düsseldorf (i obrnuto), što rezultira samostalnim izložbama “domaćih” u njemačkom gradu, odnosno izložbama gostiju iz inozemstva u AŽ. Time se već 15 godina kontinuirano jačaju internacionalne kulturne veze te odvija zamjetno upoznavanje distinktivno lokalnog, društvenog i produkcijskog konteksta s obje strane. Rezidencijalni program danas uključuje i razmjenu s Galerijom Flora HDLU-a Dubrovnik, prema principu jednotjednog boravka na Žitnjaku, odnosno u Flori, te vikend-predstavljanja stvaralačkog opusa i aktualnog umjetničkog rada gostiju. Zahvaljujući podršci Zaklade Kultura nova 2017. i 2018. godine, Atelijeri Žitnjak su bili u mogućnosti adaptirati dotad neadekvatni dio zgrade u prikladno opremljeni boravišni prostor za goste, čime su napokon potpuno ujedinjene tri temeljne funkcije prostora ― radna, izložbena i rezidencijalna (dotad su gostujući umjetnici boravili u unajmljenom gradskom stanu). Ujedno, to podrazumijeva da su AŽ na nivou grada Zagreba dobili jedinstvene holističke karakteristike, kao jedini prostor koji objedinjuje sve te svrhe a da posrijedi nije izvorno skvot, i nastavljaju biti jedan od rijetkih prostora u zemlji (sestrinski Atelieri Koprivnica su jedan od svega par drugih primjera) koji bi se mogli odrediti engleskim terminom “artist-run-space”.

Novi dio prostora ponudio je svježe mogućnosti rada i mimo rezidencijalnih boravaka, pa je 2017. pokrenut program Centriranje periferije, istraživačkog, interdisciplinarnog i intermedijskog karaktera, posvećen edukacijskim i suradničkim aktivnostima s različitim društvenim skupinama, među kojima zasad dominiraju studenti humanističkih znanosti i umjetničkih akademija. Smisao novog programa je daljnji rast i razvoj prisutnosti AŽ u njihovoj neposrednoj, lokalnoj i kvartovskoj zajednici, zbog toga što je prostor, pored Osnovnih škola Žitnjak (Petruševec) i Dr. Vinka Žganca (Kozari Bok i Putevi) te male zgrade Mjesnog odbora, jedini u svom dijelu četvrti s kulturnom, umjetničkom i edukacijskom namjenom (na Žitnjaku ne postoji dom kulture ni išta slično tome), stoga organizacija pogotovo ima priliku progresivno djelovati na tom tragu. ‘Podnaslovom’ Centriranje periferije dosad su obuhvaćene programske aktivnosti poput razgovora s gostujućim umjetnicima te kulturnim radnicama i radnicima; vodstva izložbama te seminari i kustoske prakse za studente/ice Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i drugih studija; prve Početnice likovne kritike organizirane suradnjom AŽ, studentskog portala Kulturflux i kulturne redakcije Radija Student; likovnih radionica za djecu-učenike/ice spomenutih osnovnih škola; predstavljanja knjiga i predavanja sa suvremeno-umjetničkim i vizualno-kulturnim temama; projekcija dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, kazališnih predstava i performansa, te brojnih drugih. Dan otvorenih vrata AŽ, omiljena manifestacija koju članovi/ce organizacije priređuju svake jeseni od osnutka, s godinama je evoluirala od zajedničke tematske izložbe-akcije članova/ica AŽ i njihovih prijatelja/ica (tzv. pridruženih članica i članova) do poziva kolegama/icama kustosima/icama za osmišljavanje problemskih izložbi i istupa, što je do sada rezultiralo suradnjama, primjerice, sa zagrebačkim udrugama Are You Syrious? i Centar za kazalište potlačenih POKAZ, odnosno njihovim štićenicima i sudionicima. Dan-danas je i Dan otvorenih vrata AŽ jedna od komplementarnih programskih smjernica sjedinjenih Centriranjem periferije.

Sintagma Centriranje periferije pritom je “hommage” umjetničkom radu (“site-specific” intervenciji) Centar periferije izvornog žitnjačkog člana Zorana Pavelića, koju je aplicirao na pročelju iznad ulaza u same Atelijere Žitnjak, i time suštinski-simbolički imenovao njihovo filozofsko i svjetonazorsko uporište, budući da su se prostor i njegovi ljudi s vremenom počeli poistovjećivati upravo s tom odrednicom. Petnaestogodišnjim kontinuitetom programa AŽ, Zagreb je na svojoj jugoistočnoj post-industrijskoj i post-agrarnoj periferiji dobio polivalentni javni prostor ‘na liniji’ sa sličnim mjestima u svim relevantnim europskim centrima, čije vlasti prepoznaju inkluzivnu kulturno-umjetničku proizvodnju kao jedan od načina unapređenja nedovoljno razvijenih, perifernih zajednica. Umjetničke organizacije poput AŽ dolaze kao inicijatori i katalizatori promjena “odozdo”, ukazujući tako na opravdanost svoje naoko periferne, no, kolektivno promatrano i proživljeno, značajne društvene uloge, koja valove progresivnog poimanja kulture i umjetnosti, zajednice i solidarnosti, odašilje od periferije prema centru već skoro dva desetljeća.

Članovi/ce korisnici/e atelijera koji izlažu u Gradskoj galeriji Bihać i Umjetničkoj galeriji BiH (Sarajevo) su Alem Korkut, Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Fedor Vučemilović, HamoČavrk, Kata Mijatović (voditeljica Galerije AŽ od 2005. do 2019.), Hrvoje Mitrov, Zoran Pavelić, Predrag Pavić i Vlasta Žanić (valja spomenuti i članove koji ovom prilikom ne sudjeluju u postavu: Ivanu Jelavić, Vesnu Pokas, Dražena Grubišića i Franu Rogića, dok je korisnik atelijera i Nikola Šimunić), čiju “reprezentaciju” upotpunjuju pridruženi članovi/ce Neven Bilić (svojedobno korisnik atelijera, koji se sretno preselio u vlastiti prostor u susjedstvu), Ana Ratković Sobota (trenutna gostujuća korisnica atelijera za umjetnike/ice na rezidencijalnim boravcima u AŽ, u sklopu programa otvorenog studija Atelijer živi!), Igor Ruf i Goran Škofić. U sklopu postava izložbe bit će dostupne i knjige i publikacije AŽ (tzv. Biblioteka od A do Ž) te izdanja umjetničke radionice Petikat, čiji su jedni od pokretača Cvjetanović i Greiner (drugi su svim “Žitnjačanima” također jako bliski umjetnici Hrvoje Đukez, Stanislav Habjan i Danijel Žeželj, koji na obostrano zadovoljstvo “svako malo” na neki način participiraju u aktivnostima AŽ). Kipari, slikari, fotografi, pisci, performeri, dizajneri, filmaši… Raznorodna grupa što se susreće i u svojim različitostima, te svakako u dodirnoj točki svjetonazora koji snagu crpi iz vitalnih veza periferije i centra, istodobno shvaćenih poput prostor-vremenskih odrednica te kreativnih i filozofskih pozicija. Odabranih i izborenih, nipošto obrnuto.

Tekst: Bojan Krištofić

Zajednička izložba Atelijera Žitnjak u Gradskoj Galeriji Bihać je održana od 30. rujna do 19. listopada 2021., te Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu od 29. listopada do 13. studenoga iste godine.

Galerija Atelijera Žitnjak svoje drugo programsko “poluvrijeme” 2021. započinje samostalnom izložbom mlade umjetnice Lee Anić, što je prvo predstavljanje njenog rada u domicilnom kontekstu po završetku diplomskog studija u Kopenhagenu (Danska). S jedne strane, novi rad Lee Anić se uklapa u programski niz “site-specific” umjetničkih radova zamišljenih i proizvedenih s obzirom na distinktivne karakteristike rubnog i perifernog, suburbanog te postindustrijskog i postagrarnog prostora Atelijera Žitnjak, i njihovog prirodnog i izgrađenog okoliša; dok je s druge strane konceptualno potpuno utemeljen u dosadašnjim kontekstualnim i medijskim ishodištima umjetnice, odnosno predstavlja korak dalje u sadržajnim i oblikovnim traženjima te metodologiji i orijentaciji njenih umjetničkih istraživanja.

Umjetnički rad Lee Anić se razvija kroz odnos s odabranim kontekstom, kao i specifičnim postavkama medija ― istraživanje njihovih mogućnosti i nesavršenosti tvori strukturne temelje radova. Stoga je i rad za izložbu u Galeriji AŽ otpočetka razvijan sa sviješću o okruženju gdje će biti izveden: prostoru umjetničkih atelijera i galerije, smještenih u zgradi bivše osnovne škole, koja se pak nalazi u (post?) industrijskoj zoni na krajnjoj jugoistočnoj periferiji Zagreba. Geografsko-urbanistički te privredno-politički kontekst je, dakle, odredio teme umjetničkog istraživanja koje je trajalo tijekom ljetnih mjeseci. Umjetnicu je zanimalo višeslojno prožimanje ruralnog i urbanog identiteta žitnjačkog područja (što je u mnogim svojim segmentima javni, otvoreni prostor); odnosno i ispreplitanje i sukobljavanje agrarne prilagodbe prostora, obrade nepreglednih polja, te nagle poslijeratne industrijalizacije, vođene razvojem današnje Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, a to je proces koji je, čini se, stao “negdje” na pola puta do “nečega”. Tijekom suvremenih post-tranzicijskih godina, zbog izostanka dugoročnog i racionalnog planiranja održive upotrebe žitnjačkog izgrađenog i prirodnog okoliša, segmenti vrlo različitih povijesnih i društvenih konteksta supostoje u istodobnom međusobnom neskladu i podupiranju, sa sigurnošću samo u tome da “priroda i dalje stoji”.

Unatoč, usprkos svim preslagivanjima zemljišta, vlasničkih listova i ograda; k tome, priroda ovdje izražava svoju moć i opiranjem ljudskoj potrebi da ju percipiramo kao lijepu, tj. pitomu i bezopasnu ― tu je nekontrolirana i neobuzdana, često i prijeteća i privlačna, pa kao da time pruža mogućnost i umjetnosti da iznova bude takva. Obrađene teme i otkrivene motive, ili, bolje rečeno, karakteristične, multidimenzionalno, pa i multimedijski povezane točke promatranog prostora, umjetnica je uklopila u mixed-media instalaciju, većinom načinjenu analognom tehnologijom prepoznatljivom za doba kada je žitnjačko područje poprimalo svoje suvremene specifičnosti te medijima i materijalima koji se koriste ili su se koristili u osnovnoškolskom obrazovanju, poput dijapozitiv-fotografija srednjeg formata, različitih dijaprojektora, grafoskopa i drugih, dok su dijelovi instalacije izrađeni, primjerice, od odbačenih školskih klupa. Naposljetku, u smislu umjetničkog istraživanja i prostorno-ambijentalne, multikanalne instalacije, ispitivanje preobražaja prirode (post)industrijskim alatima i napravama, kojima ona zapravo uvijek izmiče, jest i autentično svjedočanstvo sposobnosti preslagivanja, prilagođavanja i preživljavanja ― u suštini, neprekidnog trajanja i kretanja kroz pukotine propadajućeg ili nastajućeg izgrađenog okoliša.

Tekst: Bojan Krištofić

Lea Anić je vizualna umjetnica; živi i djeluje u Zagrebu i Kopenhagenu. Završila je preddiplomski studij na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2016. Nakon toga upisuje diplomski studij na The Royal Danish Academy of Fine Arts u Kopenhagenu, gdje 2019. stječe MFA diplomu pri The School of Conceptual and Contextual Practices, pod mentorstvom Carle Zaccagnini. U svom radu se bavi opipljivim manifestacijama nevidljivog; marginalnim, svakodnevnim odjecima socio-političke situacije, pronađenim u zatečenim datostima, čitanim u različitim medijima. Osim istraživanja na sjecištu medija i društvenog te neposrednog prostornog konteksta, u umjetničkoj praksi promišlja obrazovanje i metode prenošenja umjetničkog znanja.

Nakon otvorenja izložbe u petak, 3.9. u 19 h, umjetnica je boravila u Galeriji AŽ u srijedu (8.9.), petak (10.9.) i subotu (11.9.), od 18 do 21 h, te je posjetitelje/ice vodila izložbom i predstavljala svoj rad. Ostalih dana trajanja izložba se mogla vidjeti od 17 do 20 h (ponedjeljak (6.9.), utorak (7.9.) i četvrtak (9.9.)). Ususret izložbi Unatoč, usprkos, Lea Anić je gostovala u Atelijerima Žitnjak tijekom kolovoza 2021., razvijajući svoj projekt i tako sudjelujući u neformalnom ljetnom izdanju potprograma otvorenog studija: Atelijer živi!

Periferija: petlje vremena i prostora jest multimedijski umjetnički događaj, koji čine audiovizualna izvedba (Atelijeri Žitnjak, petak, 16.7. u 21 h, trajanje: 45′) te instalacija, koja će se kao izložba u Galeriji AŽ moći razgledati od ponedjeljka 19. do subote 24. srpnja. Polazišna točka događaja je serija izvedbi autorskog trija, koji čine Branimir Norac, Mirna Pavičić i Tin Dožić, naslovljenih Klarinet i petlje, koje su umjetnici razvili do posve novog materijala, produciranog specifično za kontekst Atelijera Žitnjak.

Baveći se medijskim temama urona (imerzije), istrajavanja i proširivanja ― u vremenu i prostoru ― kao i raslojavanjem prostora i vremena, rad se realizira kroz glazbene, vizualne i zvukovne kanale. U samoj izvedbi Norac i Dožić stvaraju improviziranu ambijentalnu i eksperimentalnu glazbu temeljenu na uživo odsviranim te digitalno reproduciranim petljama klarineta, dok Pavičić koristi petlje 16-mm filma snimanog u Atelijerima Žitnjak i njihovoj okolici. Materijale autorica i autori tretiraju kao gradivne elemente prostora te afektivne plohe i tragove vremena, za osvjetljavanje topografije stare škole na periferiji grada. Izvedba se stoga razvija kroz mikro-događaje koji nastaju uživo i koji se susreću sa svojim odjecima. Instalacija koristi zvukovne i vizualne materijale izvedbe koje raslojava u prostoru Galerije AŽ.

Teaser serije izvedbi Klarinet i petlje: https://vimeo.com/328395418 (2020.)

Za sve koji žele znati više, tu je Kulturpunkt.hr: https://www.kulturpunkt.hr/content/kolektiv-kao-umjetnicki-kiborg (2019.)

Dvije periferije je zajednička izložba sestrinskih umjetničkih organizacija i udruga Atelijeri Žitnjak i Atelieri Koprivnica, postavljena “na pola puta” od Žitnjaka do Koprivnice (i obrnuto): u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci, od 6. do 17. srpnja 2021. godine, u sklopu godišnje manifestacije GMK-a, Križevačkog likovnog ljeta. Ujedno je to prva službena suradnja između AK i AŽ, nakon brojnih druženja, prijateljevanja, neformalnih suradnji, samostalnih izložbi članova/ica u AK, i dr; naravno, ne i zadnja: ovo je tek početak!

Organizacija izložbe: Gradski muzej Križevci

Autorica koncepcije: Tea Hatadi

Kustosi izložbe: Bojan Krištofić i Tanja Špoljar

Likovni postav izložbe: T. Hatadi, B. Krištofić i T. Špoljar

Umjetnici/e izlagači/ce: Neven Bilić, Iva Bolfek, Boris Cvjetanović, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Boris Greiner, Antonio Grgić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramija, Ivan Ivanović, Ivana Jelavić, Iva Kordić, Alem Korkut, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Kata Mijatović, Hrvoje Mitrov, Željko Mucko, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Vesna Pokas, Nives Sertić, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić, Sunčanica Tuk i Vlasta Žanić

Vizualni identitet izložbe i prijelom kataloga: Boris Greiner

Urednica kataloga i autorica uvodnog teksta: Tea Hatadi

Katalog je za prelistavanje besplatno dostupan ovdje.

Zajednička izložba 2 periferije u Gradskom muzeju Križevci, dvije prijateljske, moglo bi se reći (zbog značajnih bliskosti i intuitivnih usporednosti) i sestrinske umjetničke organizacije i udruge, zagrebačke Atelijere Žitnjak i Ateliere Koprivnica, po prvi put, “na pola puta”, spaja na skupnom izložbenom projektu, nakon sad već mnogobrojnih individualnih suradnji njihovih članica i članova tijekom zadnjih nekoliko godina. Namjera izložbe nije toliko da interpretira i problematizira koliko da upravo okuplja, ne samo članove/ice dvaju kolektiva, nego i sve prijatelje/ice suvremene umjetnosti koji njihove pozicije i svjetonazore osjećaju bliskima, također svojima. Zbog toga je postavu pristupljeno prema načelu potpune izlagačke ravnopravnosti, dok je svrha ovog teksta da čitatelje/ice i posjetitelje/ice Gradskog muzeja Križevci prvenstveno informira o dosadašnjem djelovanju kolektiva i senzibilizira ih za njihova stvaralačka i životna shvaćanja, u kojima pojam periferije posjeduje središnje i, važno je isticati, pozitivne i progresivne konotacije i karakteristike.

Priča prostora Atelijera Žitnjak započela je 2003. godine, kada je Grad Zagreb zgradu nekadašnje osnovne škole na žitnjačkoj polovici Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak prenamijenio u 13 atelijera, te ih putem javnog natječaja dodijelio na korištenje lokalnim umjetnicima, tada srednje i mlađe generacije. Umjetnice i umjetnici su u velikoj mjeri samostalno unaprijedili infrastrukturu dotrajale zgrade za radne, izlagačke i drugesvakodnevne potrebe, a 2004. su pokrenuli umjetničku organizaciju AŽ (jednu od najstarijih u Hrvatskoj!) kako bi rastuće aktivnosti objedinili neophodnim formalnim okvirom, dok je 2005. utemeljena i Galerija Atelijera Žitnjak. Tada javni sadržaji suvremeno-umjetničke i vizualno-kulturne vrste na Žitnjaku istinski počinju.

Neprekidno širenje aktivnosti Izložbenog programa Galerije AŽ do danas je nastavilo diktirati ritam osmišljavanja novih programskih linija umjetničke organizacije. Godine 2007., na inicijativu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, pokrenut jeProgram međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, putem čega kustoskim odabirom Savjeta galerije AŽ svakog rujna jedan umjetnik/ica iz Zagreba putuje na rezidencijalni boravak u Düsseldorf (i obrnuto), što rezultira samostalnim izložbama “domaćih” u njemačkom gradu, odnosno izložbama gostiju iz inozemstva u AŽ.Time se već 15 godina kontinuirano jačaju internacionalne kulturne veze te odvija zamjetno upoznavanje distinktivno lokalnog, društvenog i produkcijskog konteksta s obje strane. Rezidencijalni program danas uključuje i razmjenu s Galerijom Flora HDLU-a Dubrovnik, prema principu jednotjednog boravka na Žitnjaku, odnosno u Flori, te vikend-predstavljanja stvaralačkog opusa i aktualnog umjetničkog rada gostiju. Zahvaljujući podršci Zaklade Kultura nova 2017. i 2018. godine, Atelijeri Žitnjak su bili u mogućnosti adaptirati dotad neadekvatni dio zgrade u prikladno opremljeni boravišni prostor za goste, čime su napokon potpuno ujedinjene tri temeljne funkcije prostora ― radna, izložbena i rezidencijalna (dotad su gostujući umjetnici boravili u unajmljenom gradskom stanu). Ujedno, to podrazumijeva da su AŽ na nivou grada Zagreba dobili jedinstvene holističke karakteristike, kao jedini prostor koji objedinjuje sve te svrhe a da posrijedi nije izvorno skvot, i nastavljaju biti jedan od rijetkih prostora u zemlji (sestrinski Atelieri Koprivnica su jedan od svega par drugih primjera) koji bi se mogli odrediti engleskim terminom “artist-run space”.

Novi dio prostora ponudio je svježe mogućnosti rada i mimo rezidencijalnih boravaka, pa je 2017. pokrenut program Centriranje periferije, istraživačkog, interdisciplinarnog i intermedijskog karaktera, posvećen edukacijskim i suradničkim aktivnostima s različitim društvenim skupinama, među kojima zasad dominiraju studenti humanističkih znanosti i umjetničkih akademija. Smisao novog programa je daljnji rast i razvoj prisutnosti AŽ u njihovoj neposrednoj, lokalnoj i kvartovskoj zajednici, zbog toga što je prostor, pored Osnovnih škola Žitnjak (Petruševec) i Dr. Vinka Žganca (Kozari Bok i Putevi) te male zgrade Mjesnog odbora, jedini u svom dijelu četvrti s kulturnom, umjetničkom i edukacijskom namjenom (na Žitnjaku ne postoji dom kulture ni išta slično tome), stoga organizacija pogotovo ima priliku progresivno djelovati na tom tragu.

“Podnaslovom” Centriranje periferije dosad su obuhvaćene programske aktivnosti poput razgovora s gostujućim umjetnicima te kulturnim radnicama i radnicima; vodstva izložbama te seminari i kustoske prakse za studente/ice Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i drugih studija; prve Početnice likovne kritike organizirane suradnjom AŽ, studentskog portala Kulturflux i kulturne redakcije Radija Student; likovnih radionica za djecu-učenike/ice spomenutih osnovnih škola; predstavljanja knjiga i predavanja sa suvremeno-umjetničkim i vizualno-kulturnim temama; projekcija dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, kazališnih predstava i performansa, te brojnih drugih. Dan otvorenih vrata AŽ, omiljena manifestacija koju članovi/ce organizacije priređuju svake jeseni od osnutka, s godinama je evoluirala od zajedničke tematske izložbe-akcije članova/ica AŽ i njihovih prijatelja/ica (tzv. pridruženih članica i članova) do poziva kolegama/icama kustosima/icama za osmišljavanje problemskih izložbi i istupa, što je do sada rezultiralo suradnjama, primjerice, sa zagrebačkim udrugama Are You Syrious? i Centar za kazalište potlačenih POKAZ, odnosno njihovim štićenicima i sudionicima. Dan-danas je i Dan otvorenih vrata AŽ jedna od komplementarnih programskih smjernica sjedinjenih Centriranjem periferije.

Sintagma Centriranje periferije pritom je “hommage” umjetničkom radu (“site-specific” intervenciji) Centar periferije izvornog žitnjačkog člana Zorana Pavelića, koju je aplicirao na pročelju iznad ulaza u same Atelijere Žitnjak, i time suštinski-simbolički imenovao njihovo filozofsko i svjetonazorsko uporište, budući da su se prostor i njegovi ljudi s vremenom počeli poistovjećivati upravo s tom odrednicom. Petnaestogodišnjim kontinuitetom programa AŽ, Zagreb je na svojoj jugoistočnoj post-industrijskoj i post-agrarnoj periferiji dobio polivalentni javni prostor “na liniji” sa sličnim mjestima u svim relevantnim europskim centrima, čije vlasti prepoznaju inkluzivnu kulturno-umjetničku proizvodnju kao jedan od načina unapređenja nedovoljno razvijenih, perifernih zajednica. Umjetničke organizacije poput AŽ dolaze kao inicijatori i katalizatori promjena “odozdo”, ukazujući tako na opravdanost svoje naoko periferne, no, kolektivno promatrano i proživljeno, značajne društvene uloge, koja valove progresivnog poimanja kulture i umjetnosti, zajednice i solidarnosti, odašilje od periferije prema centru već skoro dva desetljeća.

Sa žitnjačke strane, članovi/ce korisnici/e atelijera koji izlažu u GMK su Alem Korkut, Boris Cvjetanović, Hrvoje Mitrov, Kata Mijatović (voditeljica Galerije AŽ od 2005. do 2019.), Zoran Pavelić, Vesna Pokas, Vlasta Žanić, Boris Greiner i Predrag Pavić (valja spomenuti i članove koji ovom prilikom ne sudjeluju u postavu: Hamu Čavrka, Dražena Grubišića i Franu Rogića, dok su korisnici atelijera i Nikola Šimunić te Fedor Vučemilović), čiju “reprezentaciju” upotpunjuju pridruženi članovi/ce Neven Bilić (svojedobno korisnik atelijera, koji se sretno preselio u vlastiti prostor u susjedstvu), Ivana Jelavić, Iva Kordić (tijekom 2020./’21. suradnica voditelja Galerije AŽ Bojana Krištofića u provedbi programa, studentica umjetnosti na relaciji Trst―Zagreb) i Nives Sertić (prva sudionica novog programa otvorenog studija Atelijer živi!, tijekom proljeća 2021., koja se brzo “udomaćila” te (p)ostala česta posjetiteljica i članica ekipe). U sklopu postava izložbe bit će dostupne i knjige i publikacije AŽ (tzv. Biblioteka od A do Ž) te izdanja umjetničke radionice Petikat, čiji su jedni od pokretača Cvjetanović i Greiner (drugi su svim “Žitnjačanima” također jako bliski umjetnici Hrvoje Đukez, Stanislav Habjan i Danijel Žeželj, koji na obostrano zadovoljstvo “svako malo” na neki način participiraju u aktivnostima AŽ). Kipari, slikari, fotografi, pisci, performeri, dizajneri, filmaši… Raznorodna grupa što se susreće i u svojim različitostima, te svakako u dodirnoj točki svjetonazora koji snagu crpi iz vitalnih veza periferije i centra, istodobno shvaćenih poput prostor-vremenskih odrednica te kreativnih i filozofskih pozicija. Odabranih i izborenih, nipošto obrnuto.

Atelieri Koprivnica su koprivnička udruga koja od 2012. godine djeluje u zgradi broj 20 kompleksa bivše vojarne, sadašnjeg Kampusa, a u lokalnim su okvirima jedinstven prostor koji spaja upravljanje umjetničkim atelijerima (radnim prostorima) i nezavisnim galerijskim prostorom: AK galerijom.  Svojim funkcioniranjem u malom gradu na sjeverozapadu Hrvatske, van žiže kulturnih događanja i centara, te perifernim smještajem na rubu grada (kao što su vojni kompleksi obično i pozicionirani), Atelieri Koprivnica prividno su u poziciji dvostruke perifernosti: prostorno oni to svakako jesu, no ne i svojim težnjama i djelovanjem.

Prostor bivših vojnih spavaonica koprivničkim je umjetnicima dodijeljen na korištenje 2011. od strane Grada Koprivnice, zalaganjem umjetnika Vlatka Vinceka, Željka Mucka i Romana Baričevića te povjesničara umjetnosti Marijana Špoljara, dok je 2. siječnja 2012. službeno registrirana udruga Atelieri Koprivnica, skraćeno AK. Uz navedena tri umjetnika, članovi udruge tada su bili i Sunčanica Tuk, Tomislav Balažin, Gordana Špoljar Andrašić, Ivan Andrašić, Zlatko Kauzlarić-Atač, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Darko Markić, Zvonimir Haramija i Mario Dimić, a na raspolaganju je bilo devet radnih prostora. Broj članova kroz godine se mijenjao, kao i raspored atelijera i umjetnika koji ih koriste. Prvo razdoblje djelovanja udruge bilo je fokusirano na rad u atelijerima te jačanje kapaciteta i statusa same udruge, no već 2013. godine Vlatko Vincek pokreće AK galeriju u prostoru svog atelijera, veličine 50 m2, i započinje s izložbenim programom. Jedna od izložbi iz te godine služi nam kao zanimljiva poveznica (jedna od mnogih) s djelovanjem Atelijera Žitnjak: radi se, naime, o izložbi Kate Mijatović, Zorana Pavelića (članova Atelijera Žitnjak!) i Marijana Molnara. Dio izložbenog postava činio je i Pavelićev video rad Centar periferije koji će se pokazati kao bitna povezna točka između dvije organizacije/udruge. U 2013. godini održana su svega tri događanja, a od sljedeće godine Vincek vođenje programa prepušta povjesničarkama umjetnosti Tanji Špoljar i Maši Zamljačanec. Bez inicijalnog Vincekovog koncepcijskog okvira i njegove jasne ideje o galeriji koja promovira isključivo suvremene umjetničke prakse, AK galerija ne bi postojala u ozbiljnom i kontinuiranom obliku kakvom ju prepoznajemo danas.

Godine 2014. spomenuti dvojac osmišljava program koji se svojim nazivom AK galerija: Centar periferije referira na već spomenuti rad žitnjačkog umjetnika Zorana Pavelića. Naime, taj je rad 2006. izveden na zatvaranju kultnog prostora nezavisne i izlagačke scene MMC Kuglana 2, a video zapis tog rada izložen je na prvoj izložbi u AK galeriji 2013. Davanje istog naziva programskom konceptu galerijepostaje referentna točka koja povezuje dva razdoblja izvaninstitucionalne izlagačke prakse u Koprivnici: jedno koje je završilo zatvaranjem Kuglane 2 (nakon kojeg godinama nije postojao izlagački prostor za suvremene umjetničke prakse) i novo koje počinje ozbiljno osmišljenim i koncipiranim izlagačkim programom AK galerije. Tada je u podnaslovu programa stajao opis “mjesto druženja i umjetničke prakse na periferiji”, što je ostala glavna idejna odrednica do danas. Iako AK nije nastala po uzoru na AŽ, isprepletenost tih referentnih točki, često izlaganje žitnjačkih umjetnika u AK galeriji kroz godine (npr. Borisa Cvjetanovića, Bojana Krištofića, Kate Mijatović, Predraga Pavića i dr.) te sve čvršća suradnja, koja se dokazuje i ovom izložbom, proizlaze iz sličnih pogleda na traženje vlastitog prostora u umjetnosti, a sve iz malih autonomnih oaza na periferijama dvaju gradova. Od 2015. godine cjelokupni program galerije preuzima, osmišljava i provodi kustosko-dizajnerski tim koji čine Tanja Špoljar, Bojan Koštić i Petra Travinić, a galerija i dalje (do danas) djeluje kao jedino izvaninstitucionalno izlagačko mjesto u gradu koje otvara prostor inovativnim, interdisciplinarnim i multimedijalnim suvremenim umjetničkim praksama.

AK su jedna od rijetkih udruga i prostora koji u sebi pomiruju toliko raznovrsne uloge i funkcije: okuplja umjetnike i upravlja prostorima atelijera, vodi nezavisni galerijski prostor fokusiran isključivo na suvremene umjetničke prakse, provodi edukativne aktivnosti iz područja suvremene umjetnosti i kulture te rezidencijalni program koji se bavi specifičnostima bivšeg vojnog kompleksa. Kroz dva dominantna programa (AK galerija: prostor suvremene umjetnosti, koji obuhvaća izložbeni i edukativno-teorijski dio te rezidencijalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora), AK galerija iznova reagira na aktualne društvene pojave te u svoj programski koncept uključuje umjetnike koji su svjesni važnosti istraživanja, preispitivanja, pomicanja granica, angažiranih praksi, iskoraka u mediju i uključivanja zajednice u cijeli proces. Kroz kontinuirani godišnji program (oko dva događanja mjesečno), bilo preko javnog natječaja ili na poziv, prezentira autore čiji se radovi kritički odnose prema aktualnim društvenim, političkim ili kulturnim kontekstima. Također, umjetnici kroz svoje radove reagiraju na specifičnosti prostora u kojem se galerija nalazi, što uzrokuje produkciju novih radova ili jedinstvenih kustoskih koncepcija.

Uz izlagački program, AK galerija organizira predavanja priznatih teoretičara, kustosa i umjetnika iz područja suvremene umjetnosti, te je u osam godina djelovanja u AK održano preko 100 izložbi, performansa, predavanja, radionica, akcija, koncerata… Od 2015. godine započinje rezidencijalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora. Prostor bivše vojarne u ovom projektu služi kao mjesto propitivanja odnosa prostora i memorije te postavlja pitanja kako se društveno-političko kontekst ogleda u različitim infrastrukturama, kako u prostoru vidimo/čitamo slojeve povijesti i identiteta te kako se umjetničkim radovima može prostoru dodati nova dimenzija. AK galerija kroz ovaj program uključuje umjetnike koji kroz rezidencijalni boravak, istraživanje, produkciju i prezentaciju rada reagiraju na zatečeno stanje te aktiviraju prostor, naglašavajući važnost umjetničkih rezidencija i produkcije novih radova koji reagiraju na specifične kontekste. Program također otvara mogućnost povezivanja svih sadašnjih korisnika navedenog kompleksa i dijalog o tome kako na najbolji mogući način oživiti taj dio grada. Do sada su na rezidencijalnom boravku gostovali umjetnici Ana Zubak, Gildo Bavčević, Davor Konjikušić i Tomislav Brajnović. Od 2015. godine AK su i dio FUNK-a (Foruma udruga nezavisne kulture), saveza udruga koje djeluju na području Koprivnice, s ciljem autonomnog djelovanja u kulturnom i civilnom sektoru, a surađuju i s cijelim nizom aktera nezavisne scene, kustosima, udrugama civilnog društva, institucijama, festivalima i volonterskim platformama.

Uz godišnji program AK galerije, ovaj, za Koprivnicu inovativan, model okupljanja umjetnika u radnim prostorima atelijera, iznjedrio je i čitav niz zajedničkih projekata svih članova. Osim Dana otvorenih vrata koji se održavaju već devet godina, jednom godišnje, i na kojima se predstavljaju recentni radovi članova (ili u vlastitim atelijerima ili kroz skupne izložbe i popratne programe), AK umjetnici predstavljaju se i u formi “pop-up” izložbi Izložba prije izložbe gdje samostalno ili u paru prezentiraju aktualne serije radova i nove ideje. Dakle, udruga ne egzistira samo kao radni prostor, već kao živo, aktivno mjesto susreta, programa AK galerije, ali i događanja koja okupljaju sve članove. Uz to, članovi sudjeluju i u projektima i suradnjama s ranjivim i marginaliziranim skupinama te gradskim udrugama koje nisu često u doticaju sa suvremenom umjetnošću. Dugoročna ideja jest da Atelieri (p)ostanu prostor druženja, razmjene ideja i znanja, produkcije novih radova, kritičkog promišljanja suvremenog društva i umjetnosti, svakodnevnog rada, inkluzije zajednice, autonomije stvaranja, uz uključivanje sve većeg broja mlađih lokalnih umjetnika i umjetnica, suradnika, volontera. AK je prostor koji od samih početaka suvremenu umjetnost vidi kao polje od izrazite važnosti za kulturni razvoj grada, a galerijski prostor i atelijera kao bazu novih ideja važnih za zajednicu i njeno čvršće povezivanje.

S koprivničke strane, umjetnici koji sudjeluju na ovoj križevačkoj izložbi članovi su udruge ili od samih početaka ili pak od ove godine, neki od njih koriste prostore atelijera za rad, a neki su članovi udruge bez atelijera. Abecednim redom, to su: Iva Bolfek, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramija, Ivan Ivanović, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Željko Mucko, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić i Sunčanica Tuk. Spomenuti treba i članove koji na ovoj izložbi ne sudjeluju, a to su Lada Gudić i Vlatko Vincek. Atelieri Koprivnica predstavljaju se medijski raznorodnim radovima 14 umjetnika te izborom publikacija AK galerije.

Zajednička izložba Atelijera Koprivnica i Atelijera Žitnjak primjer je prirodnog “sparivanja” dvaju prema svojim identitetima vrlo sličnih prostora i veoma bliskih kolektiva, “na pola puta” od Zagreba do Koprivnice i obrnuto, to jest u Gradskom muzeju Križevci. Hijerarhije nema, raspored je horizontalan ― stariji umjetnici se povezuju ravnopravno s mlađima, slikari/ce s performerima/icama, fotografi/kinje s kiparima/kama, prema ključu komplementarnosti i bliskosti svojih medija i poetika, karaktera i svjetonazora. Zajednička je to priča, raznolika i raznovrsna, čije zaokruženje prikazuje i govori više od zbira svojih dijelova.

Tekst: Bojan Krištofić i Tanja Špoljar

“Težina (znak G), sila kojom na neko tijelo djeluje gravitacijsko polje; jednaka je umnošku mase (m) toga tijela i lokalnoga ubrzanja slobodnoga pada (g) što ga to polje daje tijelu: G = mg. Na lokalno ubrzanje slobodnoga pada utječu gravitacijska sila, centrifugalna sila i druge inercijske sile…” (težina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica.aspx?ID=61102)

Pored toga što je jedna od temeljnih fizikalnih ili prirodnih sila, Težina je također naziv žitnjačke izložbe Vladimira Novaka, kipara mlađe generacije koji svojim istraživački nastrojenim radovima redovito propituje i proširuje mogućnosti danih izložbenih prostora, te se bavi posvećenim, dugotrajnim ispitivanjem (iz rada u rad, od mjesta do mjesta) pojmova i fenomena poput: tijela-mase, objekta-instalacije, predmeta-skulpture, statičnosti-pokreta, svjetla-sjene, izvedbe (performansa)-projekcije (prezentacije), nepokretne ili pomične (elektronska) slike… A sve s temeljem u isticanju procesa kao presudne sastavnice umjetničkog i stvaralačkog rada uopće, s diskretno otvorenim obzorom i za predstavljanje pogrešaka, stranputica, sumnji, nedoumica i generalno, prvenstveno, postavljanja pitanja na tragu njihove pokretačke snage naše mašte.

Novakovi projekti i izložbe se puno više nego samo naizgled, izvedbeno, pretaču jedni u druge, budući da umjetnika zanimaju ponajprije odnosi i utjecaji između materijala i predmeta koje bira i oblikuje, katkad se držeći ready-made pristupa, a ponekad namjerno prenaglašavajući kvanitetu smještenog u prostoru posrijedi, kako bi nerijetko došao do kvalitete novih monumentalnosti, kakve istodobno dojmljivo odražavaju i granice i mogućnosti prostora s kojima radi te suvremene skulpture uopće. Novak je tradicionalist što se tiče veoma dosljednog neodustajanja od relacija predmet-čovjek-prostor, odnosno izazova koje pred čovjeka postavljaju vječno intenzivne veze između prirodnog i izgrađenog okoliša, a eksperimentator u smislu transformiranja takvih veza vrlo raznolikim kreativnim postupcima, objedinjujući ih naklonom velikoj tradiciji minimalne umjetnosti, kako globalnoj, tako i lokalno-regionalnoj. Težinu stoga treba po(d)nijeti kao novi nastavak autorovog sad već visoko profiliranog traženja, gdje Atelijeri Žitnjak ujedinjuju tri rada koji svaki na svoj način galerijski prostor hodnika nekadašnje osnovne škole stavljaju pod znak pitanja, otprilike pokušavajući utvrditi može li izdržati tu Težinu, i kao vidljivu materijalnu prisutnost, i doslovno kao nevidljivu silu.

In/Out of Line I (2018./2021.) nova je iteracija rada započetog 2018. na 34. Salonu mladih u Galerijama PM i Bačva HDLU-a Zagreb (s nazivom ≈ 30 Steps in Balance) i nastavljenog iste godine na festivalu Device_art 6.018 u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb (koprodukcija: [KONTEJNER], biro suvremene umjetničke prakse). Elektro-mehaničku instalaciju čine metalni, minimalističko oblikovani postament-stroj i penjačka gurtna prikvačena na zid hodnika, koju programirani stroj pomoću okretaja vuče prema različitim frekvencijama, prenoseći samostalnu silu što djeluje okomito na zid i stvarajući dojam graničnog testiranja njegove čvrstoće i stabilnosti. Strukture 3/4 su skup povećih metalnih ploča oblika poput manje razvedenog meandra, koje su na Novakovim ranijim izložbama već vršile raznovrsne uloge, a sada se prvi put javljaju u svojstvu reljefa, što je s obzirom na prvi rad pozicioniran tako da prema njemu usmjerava svojevrsnu suprotstavljenu silu, potičući onda dinamičko ambijentalno okruženje gdje je posjetitelj “jezičac na vagi” tj. težište kakvo se treba “uzemljiti” spram sila što dominiraju prostorom.

Sa suprotne strane hodnika, posjetitelje čeka Sve u svemu,… (2021.), monumentalni metalni artefakt koji u sebi sjedinjuje karakteristike i skulpture i instalacije. Naposljetku, i sebi svojstvenom nedovršenošću naglašava koncept otvorenog hardvera, neophodnog za postavljanje izložbe kakva nipošto ne teži biti zaokružena točka, nego prije refleksija samih gabarita pothvata potrebnog kako bi se sve prisutne sile uravnotežile ― da bi sva Težina postala podnošljiva, sila shvatljiva ljudskim, suštinski ograničenim čulima i svijesti.

Tekst: Bojan Krištofić

Vladimir Novak (r. 1987.) je diplomirao pri Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2017. godine. Svojim radom propituje vlastita shvaćanja skulpture, arhitekture, gradnje i oblikovanja prostora uopće. Fokusirajući se na procesualnost rada i pitanja prostornosti, svoje kiparske i prostorne instalacije izvodi u različitim tehnikama i medijima; od upotrebe materijala poput drva, metala, betona ili trske kojima gradi monumentalne strukture, do širenja prakse korištenjem mehaničkih i elektroničkih elemenata te videa i zvuka, fotografije i svjetla. Dosad je samostalno izlagao devet puta (NMG@Praktika, Klub Kocka, Dom mladih, Split 2020; Galerija VN, Zagreb 2019; Galerija CeKaO, Zagreb 2019; Dioklecijanovi podrumi, HULU Split 2019; Galerija Kazamat, HDLU Osijek 2018; Galerija Bačva, HDLU Zagreb 2018; Studio Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec 2017; Francuski paviljon Studentskog centra, Zagreb 2017; Galerija SC, Zagreb 2016.) te sudjelovao na više skupnih izložbi, umjetničkih festivala, kiparskih kolonija i radionica.

Primio je Nagradu Goranske kiparske radionice u Lokvama na 13. Trijenalu hrvatskog kiparstva (2018.), HPB Grand Prix na 34. Salonu mladih ― Panoptikon (2018.) i Rektorovu nagradu za studentski samostalni projekt (2015.). Sudjelovao je u rezidencijalnim programima CreArt #ostanidoma HDLU-a Zagreb (2020.) i Cité Internationale des Arts (Pariz, 2019.). Postavio je dvije skulpture u javnom prostoru: Prova (Vrsar, 2017.) i Sveto mjesto (kolekcija Svjetle pruge, Bjelovar 2015.). Predavao je u zagrebačkoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna tijekom 2018., a od 2019. godine djeluje kao samostalni umjetnik. Član je HZSU i HDLU Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.

Dizajner svjetla i suradnik na postavu: Andrija Santro

Suradnik pri tehničkoj izvedbi postava: Tomislav Hršak

Tehnički suradnici na radu In/Out of Line I: Nikola Kukić i Marko Videc

Izložba Težina Vladimira Novaka bila je postavljena u Galeriji AŽ od 18. lipnja do 10. srpnja 2021. godine, s posebnim vodstvo uživo izložbom održanim 1. srpnja u 20 sati.

Crno-bijeli registar, site-specific rad-mural Natalije Škalić, bio je završen i predstavljen u Galeriji AŽ 21. svibnja 2021., a prebojan je bijelom bojom zida 12. lipnja iste godine. Rad je posjedovao namjerni privremeni karakter, a njegova su izrada i postojanje dokumentirani videom i fotografijama Ive Kordić i Borisa Cvjetanovića:

Posebna vrsta ulazaka gostujućih umjetnika-izlagača u prostor Galerije Atelijera Žitnjak, hodnik bivše osnovnoškolske zgrade, ona je kada “nešto” nastaje posve “ni iz čega”, takoreći “iz nule”, odnosno, kada umjetnici ne istražuju kako postojeći rad, ili radove, preoblikovati i/ili prevrednovati, iznova interpretirati za novi prostor, već kad započnu pripovijedati ili prikazivati potpuno novu priču sa žitnjačkom zgradom na umu. Istina, takva je vrsta ulazaka zapravo razmjerno česta, jer su Atelijeri Žitnjak ili Centar periferije ili Škola za neprofitabilne djelatnosti na jugoistočnom rubu Zagreba prostorna intervencija inspirativna sama po sebi, svojevrsni ustrajni glitch (kao dobrodošla, svježa vrijednost) u (sub)urbanoj strukturi (post)industrijskog dijela Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, koja i dalje teži naukovanju svojih posjetitelja/ica, međutim, sad u osebujnoj “školi života” (kako je nedavno rekla Sonja Pregrad). S druge strane, ono što nije toliko često ili bar nije bilo do sada, jest postavljanje novih umjetničkih radova koji su bili unaprijed zamišljeni kao privremeni, kao prisutnosti koje će sa svršetkom žitnjačkog nastupa nestati ne tek do iduće izložbe, nego zaista zauvijek. Osim, naravno, u načelno nestalnim foto-video dokumentima, u čemu je i bit jednog sloja njihove vrijednosti.

Baš je s takvim predumišljajem u goste k Atelijerima Žitnjak došla naša dugogodišnja posjetiteljica i prijateljica Natalija Škalić, akademska kiparica mlađe generacije, koja, dok pišem uvodni tekst, uz pomoć arhitektice Jurane Hraste, na svoj specifičan, godinama brušeni način, minuciozno i filigranski precizno središnji zid hodnika iscrtava i oslikava monumentalnom, geometrijski apstraktnom likovnom kompozicijom, jednostavnog naziva Crno-bijeli registar. Mural ćemo, dakako, iscrpno dokumentirati iz svih kuteva, dapače, dok kolegice predano rade, Iva Kordić jednako pažljivo i smireno statičnom kamerom “okida” mnogobrojne fotografije procesa, koje bi po mogućnosti mogle poslužiti i za kakav stop-motion film o ovom pothvatu, ali, sam “registar” će, jednom kad izložba dođe svome kraju, morati biti prebojan početnom bijelom nebojom, kako bi svoje mjesto u galerijskom prostoru čisto prepustio nasljednicima, omogućujući i njima tabulu rasu.

Takav pristup na konceptualnoj razini, pogotovo u izložbenom interijeru, umjesto na ulici (gdje sve a priori ima vrlo kratak rok trajanja), potencira događajnost same izložbe, inherentnu procesualnost takvog formata (mada je isprva riječ o “statičnom” umjetničkom djelu), ali i njenu izvedbenost, polu-spontanu inscenaciju izrade murala, koja u tjednu ususret otvaranja izložbe u petak navečer, skoro poprima karakter predstave na čijoj je pozornici pozvan sudjelovati svatko tko se u tom trenutku zatekne u prostoru te odluči, zašto ne, “dati ruku” pri maljanju i tako de facto postati dio rada. Naglasak izložbe nije, dakle, isključivo na samome radu, nego i na višednevnoj situaciji koja će rezultirati ishodom kakvog nedvojbeno treba proslaviti kako valja: novim djelom Natalije Škalić!

Pratioci dosadašnjeg umjetničinog rada također će u njegovoj novoj etapi prepoznati idući autentični “komadić” kontinuirane, dubinski doživljene i promišljene konstruktivističke slagalice, pomoću koje, poput sveobuhvatne metode i strukture, na tragu autohtonih iskustava visokomoderne geometrijske apstraktne umjetnosti s domaćih prostora, ona izgrađuje svoj osobni svjetonazor i vlastiti doživljaj izgrađenog okoliša, gdje svaki zasebni element mora imati reda i smisla u sveopćem slaganju univerzuma. Zato se fenomen slučajnosti odvija u neposrednom okruženju rada, dok na sceni Škalić svojim graditeljskim mišljenjem vodi jednu neiscrpnu igru, dajući prisutnima okvir za pronalaženje svojih mjesta u velikom plesu prostora.

Tekst: Bojan Krištofić

Natalija Škalić je diplomirala kiparstvo pri Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine, u klasi prof. Peruška Bogdanića. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, multimedijskim projektima i radionicama (HDLU: Galerija PM i Galerija Karas; Galerija VN; Galerija Križić-Roban; Galerija MMC Luka, Galerija Kortil, Gradska galerija Labin, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Galerija Flora, Kuća Bukovac…). Realizirala je skulpturu Ronioc u javnom prostoru grada Vrsara (2005.), dok se među izvedenim radionicama izdvajaju suradnje s izvedbenim i suvremeno-plesnim umjetnicama Selmom Banich (Radionica OOUR (2012.); Vježbanje nenastanjivih prostora (2014.))) i Zrinkom Užbinec ((Ne)vjerodostojna izvedba na Markovom trgu, produkcija: kustoski kolektiv [BLOK], u sklopu programa Urbanfestivala 2015.).

Sudjelovala je u izradi scenografija za kratke filmove Uskršnje jaje (producent: Slobodan Karajlović) i Dijete (producent: Dario Juričan). Godine 2004. primila je Nagradu Hrvatske gospodarske komore. Značajne novije izložbu uključuju Prostore izlaganja (s Ninom Kurtelom i Majom Marković; kustosica: Rozana Vojvoda, Umjetnička galerija Dubrovnik, 2019.), Fragmentacije plohe i linije (Gradska galerija Labin, 2019.) te Dijagonale u prostoru (Salon Galić, Split, 2018.). Živi i radi u Zagrebu.

Prvi put od 2019. godine, te početka globalne pandemije korona-virusa 2020., u Atelijerima Žitnjak imamo zadovoljstvo postaviti izložbu umjetnice istodobno iz inozemstva i susjedstva ― međunarodno prepoznate interdisciplinarne i multimedijske autorice, Selme Selman!

Internacionalno afirmirana kao performerica, slikarica, autorica videa i instalacija, te još mnogo toga, ova osebujna i poticajna umjetnica mlađe generacije je za samostalno izlaganje u Galeriji Atelijera Žitnjak pripremila izbor iz svojih novijih video-radova, tj. video-dokumenata performansa, realiziranih samostalno ili sa suradnicima/ama. Posrijedi su četiri video-performansa ostvarena i/ili izvedena od 2017. do 2020. godine, koji kao takvi dosad nisu bili samostalno izlagani, tj. projicirani u galerijskim ili muzejskim prostorima u Zagrebu, pa se izložba naslovljena Superpozicija (prema jednom od radova) može smatrati njihovom lokalnom premijerom u materijalnom prostoru. Tako će posjetitelji/ce moći vidjeti video recentne izvedbe poznatog performansa You Have No Idea, održane u gradu Washingtonu (SAD) na sam dan predsjedničkih izbora 2020.; video performansa Mercedes Matrix, što ga je umjetnica realizirala zajedno s članovima svoje obitelji na Festivalu Krass u Hamburgu 2019.; zatim video performansa No Space, izvorno izvedenog u virtualnoj stvarnosti, u sklopu programa izložbe FutuRoma 58. Venecijanskog bijenala 2019. i naposljetku, video performansa Superposition, koji je premijeru imao u galeriji Studio Tommaseo, kao dio izložbe Trieste Contemporanea 2017. (video je produciran 2018.).

S jedne strane, svi ti performansi i videi stižu sa zajedničkog izvora umjetničke potrage Selme Selman, pa se utoliko mogu smatrati otvorenom serijom, a s druge strane, svaki rad stoji za sebe kao odraz jedne veoma intenzivne i mnogostruko angažirane, beskompromisne i progresivne stvaralačke osobnosti. Ustrajući na izravnom sociopolitičkom angažmanu u svom umjetničkom radu, ali i javnom djelovanju uopće, Selma Selman iz distinktivne individualne pozicije, koristeći raznovrsne medije izražavanja, progovara o vlastitim raznolikim identitetima pritom odražavajući univerzalne teme i probleme; te neprekidno adresirajući centre i sustave moći, od svijeta umjetnosti nadalje, koji ugrožavaju pojedine grupe, manjinske i druge, onemogućujući im punopravno sudjelovanje u globalnim i lokalnim zajednicama. Umjetnost Selme Selman suštinski je uključujuća. B.K.

Iz opreza zbog pandemije korona-virusa, Selma Selman nije uživo boravila u Zagrebu i na Žitnjaku, ali je tijekom trajanja izložbe upriličen virtualni razgovor s umjetnicom, dok su se u dva navrata održala vodstva izložbom uživo, za sve zainteresirane posjetitelje/ice. Prvo vodstvo odvijalo se u petak, 30. travnja, s početkom u 18 h, a izložba je počela i mogla se vidjeti od četvrtka, 29. travnja (zbog odsustva umjetnice iz razumljivih razloga te aktualne epidemiološke situacije, proslava otvorenja se iznimno nije održala). Izložba je trajala do 15. svibnja 2021. godine.

Selma Selman (r. 1991.) je umjetnica romskog porijekla iz Bosne i Hercegovine. Svoj BA studij lijepih umjetnosti je završila pri Slikarskom odsjeku Sveučilišta u Banja Luci 2014., a 2018. je magistrirala pri Sveučilištu Syracuse (New York, SAD), na diplomskom studiju transmedijskih, vizualnih i performans-umjetnosti.

U svom umjetničkom radu beziznimno teži štititi i osnaživati žensku tjelesnost, kao i doprinositi međusobno solidarnoj, zajedničkoj (samo)emancipaciji potlačenih žena. Njena potraga za upotrebljivim, suvremenim vidovima političkog otpora raste iz osobnog iskustva potlačenosti različitih razina i smjerova. Selma Selman također je osnivačica organizacije Marš u školu, koja predano radi na podupiranju romskih djevojčica diljem svijeta, ugroženih isključivanjem iz društva i siromaštvom.

Godine 2014. dodijeljena joj je Nagrada Zvono za najbolju mladu umjetnicu u Bosni i Hercegovini do 40 godina starosti (priznanje je dio mreže Young Visual Artists Awards, kao i Nagrade Radoslav Putar (Hrvatska), Mangelos (Srbija), OHO (Slovenija) i dr.); 2013. je sudjelovala u Međunarodnoj ljetnoj akademiji Arte Util Tanie Bruguere u Salzburgu (Njemačka); 2017. je primila nagradu manifestacije Triese Contemporanea (Italija); 2018. je bila nominirana za priznanje Forbes 30 Under 30 ― Art & Style; a 2019. je bila dobitnica White Aphroid Award (Maribor, Slovenija) te Nagrade udruženja poslovnih žena Bosne i Hercegovine i magazina Grazia (Sarajevo, BiH).

Umjetnica je do sada samostalno izlagala u sljedećim prostorima te na manifestacijama suvremene umjetnosti, u Europi i svijetu: Kunsthalle Wien, Austrija (2020.); L’Onde Center for Art, Pariz, Francuska (2020.); 58. Venecijansko bijenale suvremene umjetnosti, Italija (2019.); Queens Museum, New York, SAD (2019.); Villa Romana, Firenca, Italija (2019.); The Creative Time Summit, Miami, SAD (2018.); 3. Berlin Herbstsalon, Maxim Gorki Theatre, Berlin, Njemačka (2017.); acb Gallery, Budimpešta, Mađarska (2017.); agnès b. Galerie Boutique, New York, SAD (2017.);New Children Gallery, New Orleans, SAD (2016.); Kunstquartier Bethanien, Berlin, Njemačka (2016.); Muzej suvremene umjetnosti Banja Luka, BiH (2014.), i mnogim drugima.

Selma Selman trenutno živi i radi u Bihaću (BiH) i New Yorku (SAD).

U sklopu redovne nastave kolegija Teorija i povijest umjetnosti kod prof.dr.sc. Jasne Galjer, postavu su izložbe doprinosili studenti/ce 3. godine preddiplomskog studija Povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta: Antonia Buti, Lucija Nera Đurić, Mateja Radoš, Antonela Solenički i Gregor Sirotić Marušić.

KAKO I LJUDI ČINE NA SVOJE BOLJE DANE

Starog žitnjačkog prijatelja Stanislava Habjana, ranije poznatog i kao Kropilak, resi rijetka sposobnost da istodobno umije biti introvertan i ekstrovertan, introspektivan i eskapističan, intiman i ekstatičan, pa čak i opskuran i popularan. Nemoguća varijanta, reklo bi se. Poput svih nas, i Stanislav je osoba od mnogih raznolikih identiteta, koji se istovremeno radosno sukobljuju, moglo bi se reći: podbadaju, bockaju, te skladno, ugodno prožimlju. On, međutim, oduvijek posjeduje želju i volju, pa je postupno razvio i nesvakidašnju vještinu, a onda mu je, izgleda, prešlo i u veselu naviku, da svoje identitete osebujno izražava riječju i slikom, spojevima vizualnog i verbalnog, također s dječačkom zaigranošću, s dozom nestašluka — pogotovo s time! — otkrivajući i podastirući nam točke u kojima se njegovi identiteti susreću i križaju s personama drugih ljudi, što sve skupa čini svojevrsno “bratstvo i sestrinstvo duša”.

Stanislav u svom životu i u življenju drugih — posebno, naravno, u krugu svoje obitelji i prijatelja — zatim u raznovrsnim svjetovima umjetnosti i kulture — elitne ili popularne, svejedno je — a potom i među životima bića koja s ljudima ne moraju imati ništa zajedničko, a možda niti ne dišu u uvriježenom smislu riječi, možda su “slike iz sjećanja” — traži i pronalazi pravce što probadaju supernove njegovog vlastitog svemira, te vrijedi i obrnuto: on šalje signale što dopiru do crvenih divova i bijelih patuljaka i crvenih patuljaka i bijelih divova, i poput kakvog bezvremenog astronoma bilježi situaciju koja se dešava kad se svjetovi spajaju, na opće čuđenje sviju.

Na tome tragu, njegovi Identiteti, nova serija od dvadeset i osam autorskih plakata s kojima će se, skupa s još nekoliko iznenađenja, od 12. ožujka do 9. travnja 2021., po prvi put “službeno” predstavljati u Galeriji Atelijera Žitnjak, vizualiziraju i verbaliziraju upravo takve kozmičke točke, bitne odskočne daske i njegove i naše svakodnevnice, neophodne za dobre, lijepe, i virtuozne i samozatajne skokove u one pune bazene ili mandrače poslije plivanja u kojima se osjećamo kao da smo taman dokoličarili puna tri mjeseca ili čak duže, a znamo i da nas to čeka svake sljedeće godine. U takvim se sredinama Stanislav, čini se, snalazi kao riba u vodi, pa tim više ima smisla što izlaže sebe sasvim blizu prostora gdje svakodnevno borave dvojica među još četvoricom njegovih suputnika iz Petikata, dva Borisa, ideolog dokolice Cvjetanović, prijatelj fotograf, i vremenolog Greiner, svojedobno instruktor plivanja, u doba njihove pradavne zajedničke američke pustolovine, kad su svoje tadašnje polucilindre nakratko dizali i spuštali u znak pozdrava naoko drugačijim no zapravo sličnim, “sretnim ulicama”.

Na Žitnjaku, doduše, nemamo na raspolaganju čitave ulice, ni kontinente — shvatimo li ih doslovno, dakako, što ne moramo, a moguće niti nećemo — ali imamo jednu nekadašnju školu koja uporno odbija potpuno prestati biti školom, što pozdravljamo i njegujemo, a imamo i kružni hodnik te izvana nevidljivi vrt koje će, najavljeno nam je, ispuniti prijateljice i prijatelji skloni plesu i pjesmi, kratkim svirkama i dugim razgovorima, sporim odlascima i naglim dolascima. Više od toga ni mi ovdašnji ne znamo, osim da se u prostorno-vremenskoj konstelaciji ovog izvanrednog događaja riječi i slike, dizajn i glazba, parole i fotografije, knjižice i razglednice, misli i stvari, podupiru jedne o druge onako kako i ljudi čine na svoje bolje dane. Zaključili smo da će sve dok traje izložba, ma i prostor-vrijeme posrijedi, ma i ta koketna konstelacija koja nam ne da mira, a bila je s nama, doista, i prije nego što smo počeli razgovarati o izložbi, a nešto nam govori kako ne kani otići, potrajati i baš takvi dani. A godina odmiče i postaju sve dulji.

Tekst: Bojan Krištofić

Stanislav Habjan (Zagreb, 1957.). Pisanje, dizajn, likovnost, performans, multimedija. Autor knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984.), Greiner & Kropilak Interkonfidental (s Borisom Greinerom, 1999.), knjige pjesama Košulja na cvjetove i pjesme na struju (2020.), knjige kratkih proza Vrijeme i mi, PostApoc dijalozi (2020.) te Nemoguće varijante i drugih priča (2020.). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski, slovenski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996.). Ostvarujući radove unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji… G. 1993. u suradnji s Greinerom konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo.

Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave. Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu (1997., 2003., 2005.); plakati su mu uvršteni u Graphis Poster Books (1994., 1995., 2004.); bio je art-direktor novina za kulturu Homo volans (1995./’97.) i glazbenog magazina Nomad (1998/’99.)… Nagrađivan je za prozu, grafički dizajn i autorski projekt. U koautorstvu s Danijelom Žeželjom, Borisom Greinerom i drugim autorima ostvario više multimedijskih projekata i performansa (Homo volans, 1996.; Osmijeh Majakovskog, 2001.; Stazione Topolo, 2003.; Reflex, 2006.; BeCycled!, 2006.; My Home is Your Home, 2009.; Simetrija kvadrata, 2011.; Kaciga od Manche, 2012.; Idijot Wind, 2012.; Pjesma za Vidu, Viktora, 2013.). U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario niz dizajnerskih projekata, kao i grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, 2005.; Becycled Quotes, 2006.; Be Fair to Dog!, 2007.; Lun, 2009.; Život mimo, 2010.; Dućan metafora, 2011.; Pio i Pepe, 2013.; Ako znenada pride kruto lačan gost, 2013.). Od 2012. do 2015. s prijateljima vodi projekt Skale do Sunca, program galerije za umjetnost i dizajn u Staroj Novalji. Ljeta 2019. taj je rad zaokružen retrospektivnom izložbom Kako smo gradili Skale do Sunca, dio prvi.

Aktualni samostalni projekti uključuju mu izložbe Dijalozi i Uzmi, čitaj!, putujući ambijent Dućan metafora, polivalentni projekt Literartura, te od proljeća 2019.-e literarni i scenski projekt Car je gol. S umjetničkom grupom Car je gol (u staronovaljskoj alternaciji Orkestar Skala do Sunca) za koju piše pjesme, nastupa uživo od jeseni 2019. U svibnju 2020. u Galeriji HDD u Zagrebu izlaže 45 novih grafičkih oblikovanja pod nazivom Neobjavljeno. Živi i radi u Zagrebu i Staroj Novalji, a poruke prima na stanislav@petikat.com. Pišite slobodno.

Koncept izložbe i dizajn kataloga: Stanislav Habjan

Kustos i voditelj Galerije AŽ: Bojan Krištofić

Asistentica kustosa: Iva Kordić

Car je gol: Mary May, Duga Bavoljak, Ante Perković, Sreten Mokrović, Marko Meštrović, Mister XY i Stanislav Habjan

Jingle Jungle Man: Rene Medvešek

Snimatelj: Boris Cvjetanović

Soulkitchenmasterchief: Alem Korkut

Vodstva uživo izložbom Identiteti planirano su se održala u četvrtak, 8. travnja u 18 i 19 h, a spontano još mnogo puta, dok se u subotu, 10. travnja, za sam kraj izložbe, održala glazbeno-vokalna i literarno-poetska radionica za vrtićku i osnovnoškolsku djecu, pod vodstvom S. Habjana i Mistera XY. Bilo je bajno!

Svjesni činjenice kako dostupnost prikladnih radnih prostora za umjetnike/ice svih poetika i opredjeljenja u gradu Zagrebu, no i drugdje u Hrvatskoj, postaje sve veći problem, članovi/ce umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak i korisnici/e atelijera u istoimenoj zgradi, Centru periferije, od 2021. pokreću novi program otvorenog studija, čije će se učestalost i trajanje održavanja mijenjati od godine do godine, već prema organizacijskim i prostornim mogućnostima AŽ-a. Studio inače namijenjen sudionicima programa Međunarodne rezidencijalne umjetničke razmjene Zagreb—Duesseldorf (koji upravo u zgradi AŽ prima umjetnike/ice od 2018.) te izlagačima/icama koji na Žitnjak dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili izvana, tijekom prvog, pilot-izdanja novog programa Atelijer živi (od 8. ožujka do 15. travnja), ugošćuje našu dubrovačku-zagrebačku kolegicu Nives Sertić, koja će za vrijeme svog boravka u Atelijerima Žitnjak završavati svoja dva aktualna umjetnička rada. (Razgovori s Nives i predstavljanja razvoja radova održali su se u dva navrata, 26. ožujka i 17. travnja 2021.). Svi ste pozvani na upoznavanje s umjetnicom i njenim recentnim radom!

O ĐARDINIMA, IZVANA, IZDALJEGA: ŽITNICA

Širi fokus moga rada trenutno su teme promatranja i pažnje pogledom, kojima dodajem teme svjetla i boje, prostorno-vremenskih odnosa upisanih u njih te istraživanja mogućnosti naracije. U fokusu su dva recentna rada (u nastajanju): U đardinu, ispod i između te 3 do 10, stabla.

U đardinu, ispod i između autorski je projekt započet 2019., a podijeljen je u nekoliko faza. Za centralnu točku ima vrt (đardin) stambenog naselja Srgju dubrovačkom Gružu, gdje sam odrasla, koje je izgrađeno sredinom šezdesetih godina. Kako bih saznala više o povijesti i sagledala kontekst tog prostora, ali i vlastite emocije i memorije u vezi istog, odlučila sam ondje boraviti, ali sam, s druge strane, jednako toliko morala iz njega i izlaziti ― promatrati ga izvana: kroz razgovore, tekstove, arhivske materijale te niz gradskih i južno-jadranskih vizura nastalih u povijesno povezanom ili vremenski jednakom kontekstu. Također, mene, kao i moje susjede, uz vrt vežu emocije, sjećanja, no i različiti pogledi na taj prostor… Pitanja na koja u ovoj fazi rada pokušavam odgovoriti su: kako govoriti o prostoru koji je svima na neki, ali različit način, bitan? Kako progovoriti kroz emocije, ali sagledati i širi kontekst toga prostora? Kako govoriti o tonovima zelenila kao povijesnim činjenicama?

3 do 10, stabla (2017.―) ciklus je fotografija i foto-instalacija, s temom promišljanja te dugogodišnjeg, repetitivnog, ali i meditativnog promatranja deset stabala na brdu Srđ iznad Gruža. U daljnjem promišljanju ovog rada, koristim se medijem videa koji upotrebljavam kao vid “proširene fotografije”. Kroz njega istražujem već navedene teme ovog motiva, ali i temu svjetla i boja, kako u njemu samom, tako i u (mediteranskom) pejzažu koji ga okružuje. Vrijeme koje ću provesti u Atelijerima Žitnjak ću koristiti kao za spremanje žitnice nakon žetve ― vršenje (medijskih) prinosa nakon jednog podosta plodonosnog razdoblja. S ciljem, naravno, da ispečem jedan lijep kruh.

Nives Sertić

Nives Sertić (1984.) je multimedijalna umjetnica; diplomirala 2009. na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njeni interesi variraju od višegodišnjih interdisciplinarnih i istraživačkih projekata do poetskih foto, video i zvučnih instalacija, te performansa. Do 2013. usmjerena je na umjetničke interdisciplinarne projekte s fokusom na aktivnom angažmanu umjetnika kao kulturnog radnika i istraživača. Vodi platformu za mlade Antibiotik i Galeriju Jogurt u AKC Medika (s I. Cepanec) te istraživački umjetnički projekt O MM-u, u kojem se bavi MultiMedijalnim centrom zagrebačkog Studentskog centra, kroz arhiv te ustanove.

Kao koautorica, video umjetnica i performerica surađuje s nizom autora/ica i organizacija s plesne scene: S. Pregrad, I. Omerzo, Ž. Sančanin, P. Zanki, Improspekcije, Ekscena i dr. Od 2014. bavi se odnosima promatranja, pokreta i vremena kroz medije videa, fotografije i performansa te istraživanje somatskih praksi. Uz to, njen fokus je na osobnom odnosu s okolišem, pitanjima temporalnosti, dugoročnog i meditativnog promatranja, odnosima statike i dinamike unutar njih samih te (vizualnih) medija u koje ih upisujemo: Rearrangeing and (self)-arranged, Ja gledam tebe dok ti gledaš mene dok… (2014.―2016. sa Sonjom Pregrad), 60 godina 15 dana (2016.), 3 do 10, stabla (2017.―2018.), Pogled koji nestaje (2018.), Kuća je šuma je kuća (2019.).

Predavala je na Studiju dizajna pri AF (2014.―2018.) i na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Od 2016. dizajnira festival animiranog filma Supertoon u Šibeniku. Kao grafička dizajnerica i multimedijalna umjetnica surađuje na nizu projekata s D. Gamulinom i A. Sevšekom (memorijalna zbirka Lipa pamti (2016.), stalni postav MCK Sinj, Ako tebe zaboravim… (2020.)). Trenutno radi na nastavku vlastitog umjetničkog istraživačkog projekta U đardinu, ispod i između. Izlaže u zemlji i inozemstvu.

Kao dio programa izložbe Žene minorne spekulacije: sekvenca 3 umjetnika/ica Nicole Hewitt te Hrvoslave Brkušić, Vide Guzmić, Hrvoja Nikšića i Ivana Slipčevića (održane od 18.12.2020. do 30.1.2021.), 3.2.2021. u Galeriji AŽ je priređeno snimanje audiovizualne izvedbe, koja se u obliku video-dokumenta, skupa s kadrovima iz budućeg filma (što su se mogli vidjeti i na izložbi), sada pojavljuje pred publikom u virtualnom okruženju. Uživajte u gledanju i slušanju!

Autori/ce i izvođači/ce: Nicole Hewitt, Vida Guzmić, Hrvoje Nikšić i Ivan Slipčević, s Hrvoslavom Brkušić

Kamera: Vanja Babić

Montaža: Vida Guzmić

Fotografije izvedbe (za Galeriju AŽ): Iva Kordić

Produkcija: Studio Pangolin i Atelijeri Žitnjak, 2020./’21. Sva prava pridržana.

Program snimanja izvedbe Žene minorne spekulacije: sekvenca 3 je podržao Hrvatski audiovizualni centar.

U trećoj sekvenci projekta Žene minorne spekulacije, sirovi materijal filma, koji vibrira između historiografije, dokumentarizma, objektne analize, putopisa i spekulativne fikcije, predstavljamo u obliku grubog šnita i tzv. “dream machine”, kako nazivamo podsvijest filma, dok se jedan od mogućih soundtrackova, za jedan od mogućih filmova, istodobno gradi u studiju, te pri kraju izložbe biva izveden za online video-dokument.

Projekt Žene minorne spekulacije započet je 2015. i otad se pojavljuje u različitim formama, kroz različite medije, od crteža i male plastike, preko poezije i pokretnih slika, do zvuka i izvedbi uživo. Polazišna točka je neolitska figurina iz Podunavlja. Projekt se bavi memorijom, poviješću, ostacima kao dokaznom materijalu, pejzažima kao svjedocima, isprepletenim biografijama arheologa, njihovih objekata i subjekata istraživanja, tračevima i materijalima, duhovima spekuliranja, gdje stvarni i nestvarni objekti materijalne kulture proizvode zbunjenost i halucinacije o javnom sjećanju i tehnologijama memorije. Narativ se plete kroz minorne povijesti, pripovijesti i njihove fragmente, u vremenskom rasponu od 5000 godina, unaprijed i unazad na lokacijama od Vučedola do Crnog mora.

Više: https://vimeo.com/studiopangolin

Nicole Hewitt bavi se filmom, videom, tekstom i performansom. U novijim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnog jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, odnosno jezičnog iskaza te fiktivnog i stvarnog vremena. Noviji radovi, kao serija performansa Ova Žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju, pjevanje i testimonijal. A najnoviji radovi, kao Žene minorne spekulacije, razmatraju fragmentaciju objekta, vremena i filmske  slike kroz prapovijest, putopis i vremeplov. Završila je MA i doktorski studij na Slade School of Fine Art u Londonu. Predaje na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. S Anom Hušman vodi Studio Pangolin,  dok je od 2016. članica kolektiva Zvukospjevi, s Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem, s kojima surađuje sve intenzivnije i na svojim autorskim projektima. U širu porodicu suradnje uključeni su i Hrvoslava Brkušič, Hrvoje Nikšić, Vanja Babić i Luana Lojić. Živi i radi u Zagrebu i Londonu.

Više: http://www.pangolin.hr/hr/hrvatski-o/

Drugi petak u prosincu 2020., svim ljubiteljima/icama iznimnog i manje poznatog domaćeg filma, drugo Zimsko kino Žitnjak, u suradnji Atelijera Žitnjak i Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu, donosi izbor iz filmova vrsnog splitskog dokumentarista Aleksandra F. Stasenka, što je jedinstvena prilika da antologijski opus ovog nedovoljno znanog i nepravednog zapostavljenog filmskog autora otkriju i stare i nove generacije filmskih entuzijasta. Vidimo se na projekciji prema izboru filmskog arhivista i montažera Vjerana Pavlinića!

Aleksandar F. Stasenko (1933.―1990.) usamljenička je, izdvojena figura hrvatske kinematografije. Cijeli je opus posvetio kratkom dokumentarnom i igranom filmu, daleko od svjetla pozornice koja prate autore dugometražnih filmova. Stvarao je daleko od metropole, u rodnom Splitu i dalmatinskoj mu okolici, gdje je pronalazio autentične teme za svoje filmove. I u samom Splitu je bio izdvojen od matice, pa tako amaterske filmove nije radio u Kino klubu Split, već u vlastitoj produkciji i to kao sam svoj majstor ― redatelj, scenarist, snimatelj i montažer. Kasnije, kad se otisnuo u profesionalne vode, od ove četiri uloge samo je kameru prepustio drugima.

Filmovi na programu

― Pogled u sumrak (1967., dokumentarni, c/b, 9 min)

Poetski prikaz smiraja života autorovog oca.

― Miting u odjelu IV F (1972., dokumentarni, boja, 9 min)

Sastanak liječenih alkoholičara tijekom kojega kolektiv pokušava jednog od pacijenata potaknuti da osvijesti svoj alkoholizam.

― Poslije potopa (1985., dokumentarni, boja, 16 min)

Osamljenički život  staraca u ostacima sela u Dalmatinskoj zagori, potopljenog radi stvaranja akumulacijskog jezera Peruća.

― Vrijeme heroja (1981., igrani, boja, 28 min)

Uhićenje, mučenje i pogubljenje antifašističkog borca Ivana Lučića-Lavčevića.

Više o autoru: https://www.matica.hr/vijenac/238/drukciji-od-drukcijeg-12782/

Program pripremio: Vjeran Pavlinić, filmski arhivist (Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva)

Novi, kratki video-film dubrovačkog suvremenog multimedijskog umjetnika Luka Piplice započinje citatom Ive Andrića iz knjige Travnička hronika (1945.), što ga ovdje vrijedi prenijeti: “Za tu džamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva Svete Katarine. I narod veruje da i sada u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne može da otvori.” Video-film je naslova Brodom na Žitnjak, što sluti na autorovo putovanje, simboličnu “plovidbu” od Dubrovnika do Zagreba, odnosno Galerije Atelijera Žitnjak na rubu grada, gdje se održava premijera njegovog novog rada.

Na tome tragu, određena “statičnost”, tj. prostor-vremenska utemeljenost Andrićeva citata, ne može biti povezana sa stanjem kretanja, čini se, imanentnim konceptu filma; pa ipak, niti je piščeva sakralna građevina baš toliko čvrsto usidrena u prastaro doba kada je u Bosni podignuta, niti je likovnjakovo plovilo, njegov brod, sredstvo za prijevoz isključivo fizičkim prostorom. Naprotiv, krupni kadrovi detalja “tijela” broda postupno ispunjuju filmski prostor kojim će putovati fizičko tijelo autora, i važnije, njegovo spiritualno “tijelo”, tj. misao i mašta mu, a nakon što sebi jasno postavi težište u obliku velikoga štapa —  točku o koju se može osloniti, i kojoj se u slučaju potrebe može vratiti — autor će se diskretno, ali doslovno ogoliti te na plaži zimskog ugođaja, okruženoj visokim stijenama, ući u beskrajno more. Beskonačnost mora apostrofirana je time što se nama, gledateljima, autorov lik ne vraća u kontekstu filmskog prostora, štoviše, suočeni smo s namjerno “klasičnim” kadrom kraja zalaska Sunca kako bismo utvrdili da je on neminovno otputovao, otplovio, otplivao…

Je li sve do Žitnjaka, a to je lijep komad puta i brodom i vlastitim kraulom, ili pak do tajnovite sakristije u crkvi-džamiji, to je manje važno, dok ono što jest bitno predstavlja čin odlaska, mogućnost putovanja, unutar ili izvan sebe, kako je, npr., pjevao još jedan veliki pisac mediteranskog kruga, Grk Konstantin Kavafi, u svojoj pjesmi Itaka: “Ona ti je dala divno putovanje. / Bez nje ne bi ni krenuo na put.” (prijevod: Slobodan Blagojević, iz knjige Sabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo 1988.). Još jedan kadar “tijela” broda uvjerava nas da put traje, i traje, a zatim slijedi potpuno neočekivan obrat: pokretan kadar dražesnog bijelog psića pod umjetnim svjetlom u, pretpostavljamo, dubrovačkom noćnom eksterijeru, i potom kadar širokog i visokog stepeništa okićenog božićnim lampicama, koje, osjećamo, vodi prema svojevrsnom mjestu duhovne spoznaje, što god ono bilo i kako god ga shvatili.

Psić možda čuva prolaz do tog mjesta, služeći više kao podsjetnik na potrebu za čistoćom i prostodošnošću svih koji kucaju na vrata, nego što bi predstavljao prepreku koju valja svladati da bi se do trenutka spoznaje doputovalo. Svojim motom o radu autor naglašava baš takvu njegovu kvalitetu, zaokružujući put kojim se kretao do Atelijera Žitnjak: “Živimo u takvoj kući da u jedan njen dio nemamo pristup. Mirimo li se s tim? Da. Najviše zato jer znamo kako je prostor prazan, a i da će ostati prazan, jer se vrata ne mogu otvoriti. Kuća je sagrađena u nekom drugom vremenu, o razlozima i detaljima zatvaranja tog prostora više nemamo koga pitati. Pitanje moguće misterije oko toga što je s druge strane vrata ne postavljamo: znamo da je prostor prazan jer nitko od ukućana prije nas ne bi pristao na to da je u njemu nešto ostalo zatvoreno. Zašto onda pomišljamo na njega i pokušavamo ga otvoriti? Htjeli bi ga promotriti iznutra?”

“Nastavljam istraživati mehanizme umjetnosti, te ako postoje što oni egzistencijalno vrijede. Pitanje kontinuiteta u umjetničkom radu za mene je ponavljajuće hlađenje i udaljavanje, te napor da se opet uspostavi novi odnos.”

Tekst: Bojan Krištofić

Luko Piplica rođen je 1969. u Dubrovniku. Diplomirao je 1994. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na većem broju skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Čilipima i Dubrovniku.

Samostalne izložbe:

2016. S druge strane pejzaža (s Ivonom Vlašić), Galerija Forum, Zagreb
2016. Krelja & Piplica (s Davorom Kreljom), Galerija Greta, Zagreb
2012. Moj posjet Dubrovniku, Umjetnička galerija Dubrovnik
2012. Prequel, Studio 7, Dubrovnik
2009. Što je u valovima, Galerija Bukovac, Cavtat
2005. Slike, Galerija Muzeja grada Splita (u sklopu 21 proljeća), Split
2004. Snaga traje kratko, Galerija Bukovac, Cavtat
2002. Čempresi, Galerija Otok, Dubrovnik
2000. Maja Sofija, Chateau des Servieres, Marseilles
1995. Slike, Galerija Otok, Dubrovnik
1993. Slike, Galerija Nova, Zagreb

Umjetnik je 2020. gost neformalnog, anualnog programa kratke umjetničke razmjene između Atelijera Žitnjak i Galerije Flora (HDLU Dubrovnik), koji uspješno traje već tri godine. Žitnjačko-zagrebački gost u Dubrovniku trebao je biti član AŽ Frane Rogić, ali je njegovo gostovanje odgođeno iz opreza zbog pandemije korona-virusa, do 2021. godine ili poslije. Predstavljanje novog video-rada Luka Piplice održano je u petak, 4. prosinca 2020. godine.

Usprkos pandemijskim (ne)prilikama, tradicionalna manifestacija Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak u novom se obliku, uvedenom prošle godine, održava i nepredvidive 2020., samo u nešto skromnijoj, no ipak prijemčivoj formi.

Godine 2019., članovi/ce Atelijera Žitnjak pozvali su kustosicu i povjesničarku umjetnosti Davorku Perić da osmisli koncept događanja i prateće skupne izložbe, što je rezultiralo projektom GLAD-RAD, u kojem su sudjelovali Boris Cvjetanović, Sandro Đukić, Momčilo Golub, Siniša Labrović, Mladen Stilinović, Slaven Tolj, Goran Trbuljak te Vlasta Žanić, Mehdi Badan Firouz i Neva Zidić zajedničkim gastronomsko-artističkim performansom, ostvarenim i u suradnji s udrugom Are You Syrious? Ugošćeni autori/ce problematizirali su fenomen umjetnosti kao rada i načina privređivanja za život, kroz veze umjetničkih medija i hrane tj. kulinarstva, istodobno radeći na povezivanju različitih, ali i sve bližih naroda i kultura.

Ove godine, pozvana je Josipa Lulić ― povjesničarka umjetnosti i trenerica kazališta potlačenih, te suosnivačica zagrebačkog Centra za kazalište potlačenih POKAZ, kako bi u Atelijerima Žitnjak putem trodnevne radionice za zainteresirane radnike/ice u kulturi predstavila ovu inspirativnu, radikalnu vrstu interaktivnog političkog teatra, čiji će rezultati putem izvedbe-performansa biti predstavljeni u sklopu manifestacije, uz druženje posjetitelja/ica u odabranim atelijerima članova/ica AŽ. Nakon Dana otvorenih vrata AŽ, foto i video dokumentacija izvedbe (autorice Ive Kordić) ostat će postavljena u prostoru kao mala izložba puna dva tjedna, sve do petka, 27. studenoga. U radionici i izvedbi, pored voditeljice Josipe Lulić, sudjeluju Petra Bolić, Martina Gelo, Marinela Neralić i Dinko Kreho. Dogodine, povodom Dana otvorenih vrata AŽ 2021., bit će prvi put objavljen javni poziv za koncept programa manifestacije, namijenjen povjesničarima umjetnosti, kustosima, likovnim kritičarima i drugim zainteresiranim radnicima u kulturi. Vidimo se u subotu, 14. studenoga 2020. u Atelijerima Žitnjak, Centru periferije!

Završna izvedba radionice održat će se u 18 h, dok ćemo se u cjelokupnom prostoru Atelijera Žitnjak družiti od 16 do 22 h. U pojedinim atelijerima poštovat će se zdravstvena mjera mogućeg broja prisutnih s obzirom na njihovu kvadraturu, dok u čitavom prostoru može istodobno boraviti najviše 50 ljudi.

Više o Kazalištu potlačenih

S kojim se problemima, strukturama i odnosima moći, predrasudama i sjecištima različitih opresija susreću umjetnici i kulturni radnici? Što nam je zajedničko, koji su gorući problemi, koje teme želimo otvoriti, raspraviti među sobom i s našom zajednicom? Kazalište potlačenih nudi metodu i platformu da te razgovore vodimo koristeći estetski medij.

Kazalište potlačenih vrsta je interaktivnoga političkog teatra koju je šezdesetih godina u Brazilu osmislio dramski pedagog, dramaturg i aktivist Augusto Boal, da bi ju u desetljećima potom zajedno sa svojim suradnicima razvijao kroz radionice i predstave diljem svijeta. Krovni pojam Kazališta potlačenih obuhvaća niz kazališnih i aktivističkih tehnika koje povezuje inzistiranje na (samo)osnaživanju potlačenih skupina i njihovom uključenju u borbu za društvenu promjenu; prema Boalovoj koncepciji, kazalište može biti upravo “vježba za revoluciju”. Sve te tehnike ukorijenjene su u svakodnevnom iskustvu nasilja i opresije, a za cilj imaju pomoći sudionicima/sudionicama da od pasivnih promatrača postanu aktivni/e sudionici/e vlastitih života, ali i da svojim djelovanjem (umjetničkim i aktivističkim) potaknu na djelovanje članove i članice zajednica iz kojih dolaze. Kroz igre i kazališne i umjetničke vježbe iskustva opresije prerađuju se, dijele i promišljaju, kako bi u konačnici proizvela umjetničko djelo, koje i samo mobilizira publiku tako što je poziva na sudjelovanje i djelovanje. U sklopu Dana otvorenih vrata Atelijera Žitnjak 2020., radionicu Kazališta potlačenih — Kultura kulturi grize rep: Kazalište potlačenih za radnike/ice u kulturi, vodila je Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ.

Josipa Lulić je povjesničarka umjetnosti, trenerica kazališta potlačenih, novinarka i prevoditeljica, radnica u poljima kulture i obrazovanja. Vodi radionice kazališta potlačenih od 2002. godine, te je koristila metode kazališta potlačenih u različitim kontekstima — od obrazovnog (kako unutar obrazovnih institucija i neformalnih obrazovnih programa, tako i kao edukaciju nastavnika/ica i stručnjaka/inja koje rade s djecom i mladima), preko umjetničkog do političkog i aktivističkog rada. Organizacijska je voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ.

Dan otvorenih vrata Galerije AŽ se 2020. godine održao 14. studenoga od 16 do 22 h, s kazališnom izvedbom u 18 h, dok je radionica trajala od 11. do 13. studenoga. Izložba video-dokumentacije izvedbe potrajala je sve do 27. studenoga.

Usprkos zahtjevnom pandemijskom vremenu, došao je trenutak i da naša polovica gradske četvrti Peščenica-Žitnjak dobije svoje kino, makar maleno i skromno. Kao svojevrsni nastavak filmskih večeri što ih je u prostoru Atelijera Žitnjak povremeno kurirao Ivan Paić, koje su bile posvećene domaćem i stranom (posebno američkom) eksperimentalnom i underground filmu, u suradnji s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu, sada pokrećemo Zimsko kino Žitnjak, koje će se održavati u jesenskim i zimskim mjesecima godine, kada zbog vremenskih uvjeta češće boravimo u zatvorenom prostoru i običavamo gledati birane filmske naslove u dobrom, većem ili manjem društvu. Program će biti koncentriran isključivo na hrvatski i regionalni dokumentarni, eksperimentalni, igrani ili animirani film, većinom kratki, a dio okosnice koncepta predstavljat će i namjenski te dokumentarni filmovi s temama transformacije gradskog i drugih javnih prostora, urbaniteta i urbanizma, promjena izgrađenog i prirodnog okoliša tijekom epoha modernizma i nakon njega, tranzicije i post-tranzicije. Program kojim otvaramo Zimsko kino Žitnjak, Grad raste, kreće se upravo u tom smjeru, a čine ga četiri zanimljiva kratka dokumentarca ukupnog trajanja oko sat vremena. Pridružite nam se!

Filmovi na programu

“Od početka 1950-ih pa sve do 1970-ih, na filmu je vrlo iscrpno dokumentiran urbani razvoj grada Zagreba, koji je tada u osobitom zamahu. Tako je nastao niz dragocjenih filmskih svjedočanstava o arhitektonski, kulturno i društveno vrlo dinamičnom periodu zagrebačke povijesti. Neki su redatelji ovaj zadatak odradili zanatski konvencionalno, a drugi pak kroz duhovitu i razigranu filmsku formu.”

― Koraci grada (r. Branko Majer, 1957., 12 min)

Moderne zgrade zamjenjuju trošne kućice u zagrebačkom kvartu Trnje 1950-ih.

― Lice moga grada (r. Frano Vodopivec, 1963., 16 min)

Pokušaj da se pregledom vremenskog razdoblja od 1957. do 1963. godine ustanove arhitektonske i urbanističke promjene grada Zagreba. Obilazak novih industrijskih i školskih objekata.

― Raste grad (r. Dragutin Vunak, 1967., 13 min)

Razvoj Zagreba druge polovice 60-ih godina, od urbanističkih planova do izgradnje stambenih objekata, industrije, trgovine itd.

― Zagreb ’67.―’69. (r. Hrvoje Sarić, 1969., 11 min)

Filmska bilanca rasta i razvoja grada Zagreba tijekom ove dvije godine.

Program priredio: Juraj Kukoč, filmski arhivist (Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva)

Jesenska shema Galerije Atelijera Žitnjak nastavlja se izložbom Ljubavnica, kolektiva umjetnica koje će izložiti recentni rad Sedma, izvorno predstavljen publici prošle godine prilikom festivala i izložbe Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav (kustosi/ce: Klara Petrović, Luja Šimunović i Stahl Stenslie; kustosica programa sa sudjelovanjem Ljubavnica: Davorka Begović), u produkciji Kontejnera, biroa suvremene umjetničke prakse. Šestero Ljubavnica tada je započelo stvaranje svoje Sedme članice kao umjetno-inteligentnog identiteta u virtualnoj stvarnosti, koristeći se postupcima umjetničkog istraživanja, čiji se pronalasci uklapaju u elektroničku sliku ili, bolje rečeno, percepciju karaktera Sedme, koji bi postupno trebao izroniti iz međusobno isprepletenih materijala, postavljenih u raznovrsne, sve slojevitije i sve višeznačnije prostorno-vremenske te informacijske konstelacije.

Na tragu ranijih radova ovog višestruko intrigantnog kolektiva, Sedma se trenutno ostvaruje kao audiovizualni ambijent i/ili video-instalacija, čije će novo izdanje, povodom kojeg je umjetničko istraživanje Ljubavnica krenulo korak dalje, prostorno biti prilagođeno poticajnim uvjetima Atelijera Žitnjak, tvoreći semantički i formalno novu, do sada nepoznatu situaciju. Sedma će dva tjedna provesti među hodnicima bivše kvartovske škole te stoga privremeno postati članica i žitnjačkog umjetničkog kolektiva, upijajući tako i vrijednosti specifične za njegovu stvaralačku i životnu zajednicu.

Dođite ju upoznati!

“001 Pronađena fotografija sunca s interneta
002 Pitam se što radi kada ne radi ništa
003 Razmišljam o njezinoj samostalnosti
004 Razgovaramo o njezinom imenu (zvat će se Sedma)…

Sedma je trenutno naša idejna konstrukcija koju otkrivamo tražeći i proizvodeći informacije o njoj.

Materijali koje prikupljamo istraživanjem tvore njezin trenutno krhki identitet koji će postepeno pokušavati komunicirati s okolnostima stvarnog i virtualnog svijeta. Njezina je paradigma uspostavljanje sposobnosti samostalnog reagiranja na nove situacije. Živimo u vremenu u kojem tehnologija mijenja poimanje dosadašnjeg življenja i dozvoljava nam da postižemo nemoguće. Također, ovo je vrijeme u kojem se naš ekosustav i planet urušavaju, naočigled mijenjaju i nestaju. Sukladno klimatskim promjenama događaju se i društvene promjene, sve je više nestabilnog, sve je više nestvarnog.

Pogled prema budućnosti ukazuje na klimatsku katastrofu i svemirska putovanja stalno mijenjajući poziciju nas kao subjekta u svijetu te istovremeno propitujući jesmo li mi uistinu najinteligentnija vrsta ili tek prijelazni stupanj. Ljudsko tijelo već se sad mijenja kako bi se prilagodilo onome što dolazi. To otvara prostor za promišljanje i rad, za nove mogućnosti. Umjetni identiteti dio su naše virtualne stvarnosti te je njihovo postojanje u kapitalističkom društvu vrlo složeno. S obzirom na to, pitamo se možemo li kreirati umjetni život koji će se zanimati za forme izvan političke platforme gdje umjetne inteligencije često generiraju repetitivne obrasce konzumerizma. Što joj možemo pružiti? Kakav arhiv možemo stvoriti za nju?

Glavna primjena umjetnih mreža očituje se u traženju zavisnosti među podacima koji nisu u isključivo linearnoj vezi, a opet se mogu ujediniti u jedan složeni ulazni skup.

Kolektiv Ljubavnice, sačinjen od šest jedinki, ovaj put prikuplja podatke kako bi u skoroj budućnosti oformile Sedmu ljubavnicu. Ona se pokreće. Kreće se i transformira. Ona nastaje svaki put iznova i moguća je kombinacija tisuću kombinacija. Ona jest, nikad nije prošlost.

Ona je budućnost, uskoro i sada.”

Ljubavnice, izjava umjetnica o radu

Ljubavnice su kolektiv šest mladih autorica, u sastavu: Tamara Bilankov (1988.), Hrvoslava Brkušić (1982.), Stella Leboš (1988.), Luana Lojić (1991.), Ivana Pipal (1990.) i Ana Vuzdarić (1984.) koje odnedavno djeluju i kao umjetnička organizacija. Rad kolektiva je fokusiran na interdisciplinarno spajanje znanosti i umjetnosti prema širenju percepcije, senzacije i stvaranja novih mjesta: unutar i van pojma osjetila.

Stručni suradnik za video i montažu: Ivan Marušić Klif

Stručni suradnik za snimanje i obradu zvuka: Hrvoje Nikšić

Rad je naručio i producirao KONTEJNER u suradnji sa Sonic Actsom, u sklopu projekta Re-Imagine Europe, sufinanciranog sredstvima Europske unije kroz program Kreativna Europa.

Izložba Sedma kolektiva Ljubavnice održala se u Galeriji AŽ od subote, 17. listopada, do petka, 30. listopada 2020. godine.

Ujesen 2020., od listopada do prosinca, kao dio aktivnosti programa Centriranje periferije, po prvi put je s puno uspjeha održana Početnica likovne kritike, u zajedničkoj organizaciji Atelijera Žitnjak, portala Kulturflux (studenata/ica Odsjeka za povijest umjetnosti FF-a Sveučilišta u Zagrebu) i kulturne redakcije Radija Student. Početnica je namijenjena svim zaljubljenicima u suvremene (vizualne) umjetnosti, koji žele naučiti kako što kvalitetnije, upućenije i djelotvornije pisati o svojoj omiljenoj temi, s naglaskom na studente/ice preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti i umjetničkih akademija te humanističkih, no i drugih struka, a koji su do sada imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja. Ali, dobrodošli su svi koji žele pisati o umjetnosti, neovisno o svojim godinama, zvanju ili obrazovanju!

Prva Početnica brojala je osmero (8) sudionika/ica, a kako se na dva javna poziva za sudjelovanje ukupno javilo točno onoliko ljudi koliko smo ih imali kapaciteta primiti, nismo morali nikoga odbiti, što nas je i razveselilo i olakšalo nam rad. Sudionici/e Početnice učili su i narednih će godina nastaviti učiti kako pristupati suvremenim umjetničkim djelima interdisciplinarnog, intermedijskog i istraživačkog smjera, kako ih gledati i čitati, tj. razumijevati, kako u okviru povijesnih poveznica, tako i tekućih društvenih fenomena koji oblikuju slojeviti svijet umjetnosti, promatrajući primjere radova domaćih i inozemnih umjetnika/ica, grupa, pokreta i zajednica. Program premijerne Početnice činili su grupni obilasci izložbi i razgovori s autorima/icama, kustosima/icama i voditeljima/icama izložbenih i um. prostora; predani rad na tekstovima i radijskim prilozima uz podršku i usmjeravanje mentora/ica; međusobne konzultacije sudionika/ica i mentora/ica u prostoru Galerije AŽ; čitanje i kritičko komentiranje biranih tekstova iz “readera” Početnice; te druženje s umjetnicima-korisnicima Atelijera Žitnjak, koji su svih uvodili u svoje svakodnevne radne i životne prakse.

Sudionici/e Početnice stječu i znanje o samom mediju ili književnom rodu (likovne) kritike, posebno s obzirom na njen sve izraženiji multimedijski značaj u (post)digitalno doba, kad se paralelno razvija na internetu, u tisku, na radiju i televiziji, ali i usmenom predajom, snimljenom materijom te osebujnim jezikom kakav istodobno treba komunicirati sa svima i izražavati kompleksne, najčešće na mnogo razina čitljive koncepte. Sudionici/e će stoga moći bez treme ući u kritičko polje i tijekom Početnice početi usvajati prijeko potrebnu spisateljsku sigurnost i samouvjerenost. Vodeći se načelom da se pisati najbolje uči pišući, uređujući i objavljujući, fokus Početnice jest upravo to — spoj intenzivnog praktičnog i dubinskog diskurzivnog rada. Pisati znači aktivno misliti o umjetnosti!

Sudionici/e 2020: Klara Carevski, Nika Dobrić, Buga Kranželić, Mirta Mikloušić, Dora Novak, Ivan Porupski, Mateja Radoš i Gregor Sirotić-Marušić napisali/e su 32 kritike o 16 izložbi (svatko po četiri, koje se mogu čitati na: kulturflux.com.hr) i snimili (u parovima) četiri (4) priloga za emisiju Kulturizacija Radija Student (koji se mogu čuti na: mixcloud.com/kulturizacija/). Mentori/ce 2020. tekstova bili su: Maja Flajsig (nezavisna povjesničarka umjetnosti, kustosica i kritičarka) i Bojan Krištofić (voditelj Galerije AŽ, dizajner i pisac, kritičar i novinar); a mentorice radijskih priloga bile su Petra Galović i Franka Štrkalj, novinarke i urednice Kulturizacije pri Radiju Student. Uredničku podršku mentorima i sudionicima pružalo je uredništvo portala Kulturflux, u sastavu: Jelena Bužanić, Petra Galović, Leopold Rupnik i Silvia Roberta Zaplatić.

Vidimo se, pišemo i čitamo 2021!

Biografije mentorica i mentora

Bojan Krištofić (1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i novinar. Zvanje magistra (MA) dizajna vizualnih komunikacija stekao je na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine, a profesionalno je aktivan od 2010. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, kao urednik naslovne stranice i suurednik rubrike Vizualna kultura. Likovne kritike, osvrte i prikaze objavljivao je u većini relevantnih medija u Hrvatskoj i regiji (internet, tisak, radio i televizija), a za svoj grafički i spisateljski rad je višeput nagrađivan. Tekstovi su mu prevođeni na engleski jezik. Bavio se i istraživačkim radom te osmišljavanjem izložbi. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost; iste godine objavio je prvu (pjesničku) knjigu Makroorganizmi (Jesenski&Turk, Zagreb). Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Trenutno honorarno radi kao voditelj Galerije Atelijera Žitnjak na jugoistočnoj periferiji Zagreba.

Maja Flajsig (1994.) je kustosica i likovna kritičarka. Apsolventica je studija povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. godine svoja istraživanja izlaže na stručno-znanstvenim konferencijama u polju povijesti umjetnosti, kulturne antropologije i filozofije u Zagrebu, Splitu, Beogradu i Ciudad de Mexico. Bila je nagrađivana za svoja stručnja istraživanja. Pisanjem likovne kritike bavi se od osnutka portala Kulturflux 2016. godine, a iste godine počinje kurirati izložbe. Od 2017. godine polazi programe neformalne edukacije: radionicu likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti? HS AICA-e, Kulturpunktovu školicu novinarstva, BLOK-ovu Političku školu za umjetnike, kustoski seminar Between public and private: good practices of curatorship u organizaciji CreArt mreže u Genovi i kustoski seminar The art galleries and their work with local artists CreArt mreže u Skopju. Dosad je kurirala dvadeset osam izložbi u Zagrebu, Sesvetama, Krapini, Zadru, Karlovcu, Brtonigli, Udinama i Ciudad de Mexico. Piše za časopis Instituta za etnologiju i folkloristiku Narodna umjetnost, portale Kulturpunkt i Suvremena hrvatska fotografija te emisiju Triptih trećeg programa Hrvatskog radija. Članica je udruga 4 grada: Dragodid i ZipArh — centra za znanstveno-istraživački rad i popularizaciju arheologije. Djeluje unutar anarho-kolektiva Hrana, a ne oružje.

Petra Galović (1996.) studentica je povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređuje portal Kulturflux, novinarka je na Radio Studentu, piše filmsku kritiku i kurira izložbe.

Franka Štrkalj (1997.) studentica je povijesti umjetnosti i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz višegodišnje iskustvo surađivanja u programu lokalnih radio postaja u Šibeniku kao i asistencije voditelja u dječjim radijskim radionicama, trenutno uređuje i vodi Kulturizaciju, središnju kulturnu emisiju Radio Studenta.

Život i rad u permanentnoj promjeni

Posjet atelijeru Momčila Goluba blizu Voćnog trga u splitskoj gradskoj jezgri je neizbježno nesvakidašnji događaj, dolazak u “kabinet čuda” u punom smislu riječi. Stančić na zadnjem katu nevelike prastare zgrade i potkrovlje su od vrha do dna ispunjeni najrazličitijim predmetima za koje je neupućenom posjetitelju na prvi pogled teško reći jesu li “završena” umjetnička djela ili dijelovi radova u nastajanju, no ovim slučajem je baš prvi dojam ujedno i točan ― Golubovi radovi konceptualno su uvijek učvršćeni, međutim, njihova se “izvedba” gotovo redovno donekle razlikuje od prilike do prilike, od postava do postava jedne ili druge izložbe, odnosno, od izvora do izvora nadahnuća, koji se za ovog umjetnika nalaze, još od druge polovice 70-ih godina 20.st., kad započinje autorsko djelovanje, s jedne strane u beskrajnim slojevima povijesti umjetnosti, a s druge u jeziku, tj. poeziji kao pokretačkoj sili shvaćanja svijeta i umjetničkog razvoja. Nisu rijetki trenuci da Golub pred posjetiteljem posegne za nekim od svojih starijih radova, poput slika i crteža, ili plakata s fotografijama instalacija (za koje bi se moglo reći da su mu, uz slikarstvo i grafiku, koje je studirao i magistrirao, primarni medij izražavanja) te ga tada krene “nastavljati” ― u postojeću cjelinu intervenirati novim tekstom, skicom ili promjenom rasporeda predmeta, što učas tvore novo djelo, svježu poetsku konstelaciju.

Takva stvaralačka spontanost unutar okvirno postavljene strukture (atelijera, serije radova, izložbi…) je razlog zašto je raditi s Momčilom Golubom svojevrsni izazov za sve kustose ili kritičare koji bi da dublje ispitaju razloge umjetničkog rada kao takvog, ali je i pravo pravcato putovanje gdje se na svakoj postaji dogodi trenutak otkrivenja što njegovog pratioca u jednoj rečenici, spoju predmeta ili liniji vodi korak bliže stvarnosti, odnosno idealnom, arhetipskom. Svemu što se nalazi onkraj riječi i stvari, a što Golub, vjerno koristeći upravo ta sredstva, ta vječna oruđa, s posjetiteljima želi dokučiti, spoznati. Zbog toga njegova umjetnost, sada i ovdje, predstavlja jednu od rijetkih preostalih dosljednih linija koje sežu skoro do samih početaka Nove umjetničke prakse, to jest hrvatske i jugoslavenske neoavangarde, sa sačuvanom vjerom u sposobnost umjetnosti da mijenja svijet, rušilački ili spontano, ovisno o vremenu u kojem nastaje, i pojedince u njemu. Umjetnički rad ― čin stvaranja ― za Goluba je nesumnjivo čin vjere, vjere u moć umjetnosti da preobražava, prema potrebi uništava ili iscjeljuje. Vjera je promjena mentaliteta, kaže sam umjetnik u naslovu novijeg rada, performansa izvedenog na splitskoj rivi 2016., dok u intervjuu danom povjesničarki umjetnosti i kustosici Nadi Beroš, za tjednik Novosti 2019., elaborira: “Shvatio sam da je umjetnost direktan odnos prema neposrednoj okolini, koja je začudna. Jer temeljno filozofsko i poetsko i svako drugo pitanje jest zašto postoji nešto, a ne ništa. Na to pitanje ne može niti će ikad itko moći da odgovori: zašto postoji sve što postoji, a ne ništa?”. Osnovno određenje Golubove umjetnosti jest, dakle, ontološko i egzistencijalističko ― bavi se prvenstvenim pitanjima života i smrti, promatranih u malom, u spektru njegovih omiljenih motiva: ptica, kose, ruža, tuša, keksa, olovaka, kola koja vuku leopardi, i drugih.

Upravo tu raznolikost Golubovih motivskih sklopova, medija kojima barata i poetskih pristupa, što se svi sjedinjuju u njegovoj zaokupljenosti bitnim temama postojanja, željeli smo na nekoliko razina istaknuti malim izborom iz autorovih novih i starih radova u Galeriji Atelijera Žitnjak, među kojima se poneki, poput izdašne serije crteža A4 formata, rađenih kombiniranom tehnikom (1995.―2020.), te slika i intervencija na nađenim tiskovinama (Podne u ponoć (sunce, more i lađa); Danas; Karte; Istok i zapad, 2020.), sada prvi put pojavljuju pred posjetiteljima. Slučaj je to i s osebujnim instalacijama Dok govori kosa joj upada u riječ i Susret ruža (2020.), dok su Tabakere (2018.) i Lopata ― na tih način trava podiže snijeg (2016.) u Zagrebu već bile predstavljene izložbom Instrumenti u Galeriji Forum 2017. (kustos: Antun Maračić), pa ipak smo ih ovom prilikom željeli “ponoviti”, smještene jednu uz drugu, kako bismo naglasili uvjerljivost Golubovih poetsko-filozofskih “parola” i njegovu umješnost u postizanju snažne asocijativnosti spajanjem teksta i “slike”, tj. trodimenzionalnih prizora načinjenih od naoko arbitrarno prikupljenih, a zapravo pomno odabranih predmeta. Uz seriju crteža kojih je za žitnjačku izložbu odabrano trideset, “kičmu” postava čini i serija od šest impozantnih objekata U slavu boja (2019.), premijerno izloženih prošle godine u splitskoj Galeriji umjetnina (kustos: Branko Francheschi), a zaokružuju ga video-dokumenti dvaju performansa: Svjetlo-tama i Vjera je promjena mentaliteta (2016.), koji, osim već opisanog Golubovog egzistencijalističkog etičkog i svjetonazorskog opredjeljenja, iznova apostrofiraju jake poetske kontraste sveprisutne u njegovoj umjetnosti, neovisno o mediju u kojem radi.

Otvorenost raznovrsnim interpretacijama i interpolacijama unutar njega samog, preoblikovanjima i pronalaženjima svježih susreta starih motiva i novih predmeta, proživljenih pitanja i neočekivanih linija koje ih otkrivaju u iznenađujućim perspektivama, karakteristike su koje prepoznajemo kao ključne u umjetničkom opusu Momčila Goluba. Život i rad u permanentnoj promjeni, umjetnost i osoba koji se neprekidno iznova osmišljavaju i očuđavaju, krajnje izravan odnos prema stvarnosti artikuliran u naslovnom geslu izložbe, zajedno kazuju: mentalitet je tu da se mijenja, uz pomoć vjere koja umjetniku i posjetiteljima poručuje da je nešto takvo moguće.

Tekst: Bojan Krištofić

Momčilo Golub rođen je 1949. godine u Ljubuškom. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1974. te magistrirao na Grafičkom odjelu 1976. godine. Kao stipendist francuske vlade specijalizirao je slikarstvo na Ecole des Beaux-Art de Paris 1979./’80. Izlagao je na većem broju samostalnih i skupnih izložbi u Jugoslaviji, Hrvatskoj i svijetu te bio nagrađivan za svoj rad. Živi i radi u Splitu.

Savjetnik za postav izložbe Momčila Goluba: Marko Golub

Samostalna izložba Vjera je promjena mentaliteta Momčila Goluba u Galeriji AŽ se održala od 18. rujna do 3. listopada 2020. godine.

Ton kao faktor kretanja

Ono što je plesnoj sceni abeceda, to je likovnoj nepoznato poput kineskog pisma. Iako je komunikacija između zvučnog i vizualnog, a u ovom slučaju tona i pokreta, već odavno galerijski format, njena je publika i dalje neupućena u osnovne tehnike suvremena plesa. Doživljaj takve izvedbe, primjerice performans Andreje Kulunčić & Zrinke Užbinec: Analiza plesnog materijala projekta upravo ovdje u žitnjačkim hodnicima, ostaje nekompletan, zato što ne poznajemo jezik.

Mirna Shourgot nas upoznaje s jednom od njegovih edukativno izvedbenih poluga, poznatom kao Labanovi eforti: “Nakon drugog svjetskog rata Laban svojim učenicima iz Art of Movement Studia, bez obzira što se većina polaznika upisivala sa željom da kasnije nastave aktivno plesati na engleskim i svjetskim pozornicama, nije dopuštao da se specijaliziraju samo za izvođačku djelatnost, nego su svi morali uz svakodnevno vježbanje zahtjevnog niza i sistema skala, analizirati kretanje kroz pojmove eukinetike i koreutike i objasniti pokrete koje su kinestetički osvještavali, te ih zapisivati labanotacijom, posebnim znakovljem koje je osmislio kao pripomoć zapisivanju i pamćenju pokreta. Nije bilo iznimke ni za nikoga, tako da su njegovi učenici često viđani na kolodvoru ili po parkovima kako bilježe kretanje prolaznika. Morali su također podučavati jedni druge pri čemu su stekli iskustvo u prenošenju znanja i ljubav prema tome – te je dobar dio njih nastavio svoje karijere u području podučavanja.”

(Jasna Čižmek Tarbuk: Plesna scena.hr, 10. svibnja 2019.)

Sistem Labanovih eforta kao osnovnih unutarnjih i izražajnih akcija-poticaja za pokret temelji se na četiri faktora i njihovih kontrastnih elemenata: 1. prostor (direktno / feksibilno), 2. vrijeme: (iznenadno / dugotrajno), 3. jačina: (lagano / teško), 4. tok (slobodno / vezano). Iz njih proizlazi osam osnovnih efort-akcija: punch (jaki udarac), dab (lagani udarac), slash (bič), flick (lagani brzi udarac), press (pritisak), glide (klizanje), wring (stezanje) i float (lebdenje). “Decrescendo” i “ritardando” potiču slabljenje, a “crescendo” i “accelerando” na jačanje pokreta. Ton postaje faktor poticaja za pokret.

Vodeći se tim načelima Mirna već godinama postavlja tonske kombinacije, zadajući faktore kretanja u Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje. Nastava se odvija uživo, Mirna za klavirom, a plesači/ce pred ogledalom, stoga se i zvučni zadatak ponekad nadovezivao na motoričku interpretaciju prethodnog.

Ožujak i travanj mijenjaju oblik nastave. Mirna smišlja zadatke, a oni ih izvode po svojim domovima. Mirna sjedi u potresom poprilično potresenoj zgradi u Deželićevom prilazu, očekuje statičara, dimnjačara,sljedeći potres i svira u strahu da će joj isključiti plin.Po uputama zadanih Labanovih efortasklada bez pripreme, razmišljanja, prepuštajući se zamišljenom pokretu kojeg pretačeu zvuk. Zvuk postaje autentičanzapis trenutka nenormalne situacije, istodobno odgovoran strukturiranom načelu koje ne dopušta nenormalan prostor. Zadaci su, slijedom okolnosti, zvučno i zapisani. I emitiraju se u žitnjačkim hodnicima.

Novi jezik učimo s podsjetnikom u ruci, tonove interpretiramo pokretima, dugotrajno svako toliko prekidamo vezanim stezanjem, lagano prevodimo klizanjem, fleksibilno fijukanjem biča, a iznenadno komentiramo lebdenjem. Koncentrirani smo na motoričku izvedbu tonova, možda i nesvjesni kako pokretom zapravo rekreiramo strukturiranu subjektivnu interpretaciju posve nestrukturirana zajednička trenutka.

Tekst: Boris Greiner

Mirna Jelavić (Split, 1976.): pijanistica, profesorica klavira te korepetitorica suvremenog plesa i klasičnog baleta. Istražuje odnos zvuka i prostora. Surađuje s vizualnim umjetnicima: Batina skela (Marko Ercegović), improvizacija na fotografiju, 2008; Pendulum (Ivana Jelavić), glazba za video, 2012; Ples (Alem Korkut), glazba za video, 2015; Izložba zvuka: Vidim zvuk, Galerija Greta, 2016; Tijat-Šibenik-Zlarin, zvučna instalacija, Zlarin, Vizura Aperta, 2016; Napuštanje / Abandonment (Maja Marković), audiovizualna instalacija, kuća Jasprica-Dežulović, Janjina, Vizura Aperta, 2017.

Jednodnevna izložba Tonskih eforta Mirne Jelavić je održana 11. rujna 2020. godine.

Željko Badurina je rijetka biljka u lokalnom suvremenom umjetničkom okolišu. I šire od njegovih granica. Humorist bez plitkosti, satiričar bez gorčine, (post)konceptualni umjetnik bez teškoća pri komunikaciji s najširom mogućom publikom, grafičar i slikar s odmakom (ili pomakom), koji svoje matične medije izražavanja svjesno i dosljedno koristi u kontekstu masovnih medija, Badurina je jedan od nekolicine “novomedijskih” autora svoje generacije (kao drugi istog trenutka pada na pamet samo Siniša Labrović), čije je radove sigurno doživjelo mnogo više ljudi nego što bi ih znalo reći tko ih je napravio. Za razliku od Labrovića, koji je kao prvenstveno performer najčešće i izvođač i subjekt svojih radova (mada, naravno, kroz svoj lik kanalizira univerzalne teme i društvene proturječnosti), Badurina se na taj način uglavnom ne eksponira, već se “krije”, barem zadnjih godina, iza nebrojenih Facebook i inih “mema” koje, međutim, jasno zaokružuju prepoznatljivi tonovi njegovog humora i svojevrsni obrasci oblikovanja elektronske slike, što ih je razvio s vremenom.

Namjerno stalno na rubu kiča, Badurinini internet-radovi, do kojih je postupno evoluirao autorov raniji dugogodišnji projekt Post-art i razni prateći analogni kolaži, fotomontaže i dr., zapravo su najsustavniji i najizrazitiji primjeri “campa” u hrvatskoj umjetnosti izvan specifičnih supkulturnih niša, te su kao takvi, u progresivnom smislu, integralni elementi popularne i masovne kulture koju istodobno kritiziraju i slave. Badurina ipak neprekidno zadržava određeni odmak od takve kulture, periodično priređujući “prave” izložbe svojih internet-radova u “ozbiljnim” galerijama i sličnim izložbenim prostorima, što istovremeno njegove radove društveno legitimira kao suvremeno-umjetničke te medije i njihovu kulturu unutar koje radi predstavlja kao više nego kapacitirane da komuniciraju kompleksne estetske i socijalno-kritičke koncepte. Win-win situacija, reklo bi se! No čak i Badurina, uslijed višegodišnjeg iznimno intenzivnog rada, treba “godišnji odmor” od interneta, pa makar ferije bile kontinuirano rascjepkane na manje vikend-jedinice, kako to nerijetko biva u prekrasnom svijetu prekarnog rada.

Za svoj treći samostalni nastup u Galeriji Atelijera Žitnjak, po čemu je također jedinstven, jer je prvi umjetnik u povijesti Žitnjaka kojem je uspjelo triput izlagati kod nas (i to s lakoćom!), Badurina je izabrao veoma obimnu seriju ulja na platnu Vikend-slikar (njih oko 130 formata 24×30 cm), na kojoj je radio vikendima od 2015. god., popraćenu s deset digitalnih ispisa na platnima istog formata, na kojima su sabrane njegove Misli o slikarstvu. Postav izložbe zaokružuju sve kartonske kutije u kojima su vikend-slike inače zapakirane ― jedna od ključnih determinanti oblika samih slika, jer su im svojom praktičnošću uvelike odredile format ― te jedna samostalna mala slika, tzv. najava iduće izložbe, kojom je autor učinio bitan iskorak u svom dosadašnjem slikarskom radu. Premda je Badurina fotografije vikend-slika tijekom njihovog nastajanja objavljivao na svom Facebook profilu, kao i Misli o slikarstvu u formi FB-statusa, za razliku od recentnih solo-izložbi koje su njegove autorske “meme” iz digitalnog (virtualnog) prostora društvene mreže prenosile u analogni (materijalni) prostor galerije, ovaj rad nije suštinski određen medijem interneta, kako što se tiče distribucije slika, tako i reakcija na sve što “poručuju”. Kao i višeput dosad u svom opusu, neovisno o mediju izražavanja i komunikacije, Badurina sabranim vikend-slikama iznova pokazuje da, što se njega tiče, nema značajne razlike između radova koje osmišljava sa širokom publikom na umu, te koji originalno komentiraju opći društveni kontekst, i radova koji promišljaju sami svijet umjetnosti sada i ovdje: njegove paradokse, procese u stalnoj petlji, njegove sada već bolno smiješne brojne (ne)mogućnosti da se nadraste i nanovo osmisli. Tu, svoju “drugu” veliku temu, Badurina katkad kodira visoko internim referencama (primjeri (foto)kolaža iz serija Fotosinteza, Post-art, Vrijeme je za optimizam i drugih), ali zahvaljujući svom istančanom, uvježbanom osjećaju za vizualne i semantičke gegove, igre i provokacije, čak i u tim slučajevima univerzalna rezonanca humora izbija u prvi plan. Tako je i s Vikend-slikarom.

Naime, doslovnost naslova rada duhovito prožima sve elemente Vikend-slikara: Badurina mala ulja na platna doista naslikava samo vikendom ― kada se on i supruga, isto renomirana umjetnica Božena Končić Badurina, odmaraju od svog svakodnevnog rada, pripremanja učenika srednjih škola i dr. za prijemne ispite na Akademiji likovnih umjetnosti i srodnim fakultetima, te podučavanja crtanja ― budući da se za slobodnog vremena tijekom radnih dana autor ne stigne baviti sporom radnjom slikanja, pa tada kreira brže internet-radove, zaista ne znajući za odmor u punom smislu riječi.

Rad ― rad u (suvremenoj) umjetnosti ― rad u slikarstvu su, dakle, glavne teme Vikend-slikara, verbalizirane urnebesnim Mislima o slikarstvu u stilu radosnih satiričkih parola, a vizualizirane čitavim nizom, dapače, mrežom vrlo sličnih slika na najvećem zidu galerije, ispunjenih okuugodnim plohama i linijama zagasitih plavih, zelenih i tirkiznih tonova te snažnijih crvenih i narančastih, u školski ispravnim omjerima i kompozicijama koje evociraju scenografiju kakvog mondenog “beach bara” ili korporativnog ureda japija, što su do pozicija društvene i ekonomske moći došli ravno s “rave partya” kasnih 90-ih ili ranih 2000-ih. Ujedno su to i gotovo jedini kupci ili, otmjenije rečeno, mecene s kojima ne samo Badurina, nego i umjetnici u Hrvatskoj uopće mogu računati, što je činjenica koju autor ovim radom istodobno prešutno priznaje te onako kako samo on zna, podjebavajući tako da nikoga ne uvrijedi, dovodi u pitanje. Jer, ukoliko je ovakvom vrhunskom profesionalcu osnovno zanimanje ― crtanje i slikanje ― postalo hobi tijekom vikenda, što tek reći (o) mnogima koji nemaju sreću (ili nesreću?) živjeti od zanata za koji su se akademski obrazovali?

Na tome tragu, čitavo moderno i suvremeno slikarstvo u Badurininom Vikend-slikaru oslikava puni krug od impresionizma do danas ― dok su u davna vremena 19.st. hrabri pioniri, nerijetko amateri, vikendima napuštali radna mjesta ili atelijere da bi za promjenu slikali u prirodi, prenoseći stvarnost na platna na svoj način, i tako stvarajući cijeli novi jezik arta, danas se umjetnici s iskustvom cjelokupne Zapadne avangarde i neoavangarde vikendima povlače u svoje sobe (jer najčešće nemaju atelijere) kako bi se hobistički odali larpurlartizmu, nadajući se da će, jednog lijepog dana, možda moći to unovčiti nauštrb posla koji im otkida umjetnost od usta. Takvi su pioniri jednog novog povratka.

Tekst: Bojan Krištofić

Željko Badurina rođen je 1966. u Zagrebu. Godine 1996. diplomirao je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Do sada je nastupio na dvadesetak samostalnih izložbi i akcija te na brojnim skupnim izložbama. Dobitnik je Nagrade Gradskog ureda za kulturu na 3. hrvatskom trijenalu grafike 2003. godine te Nagrade HDLU-a za najbolju izložbu 2013. Radovi mu se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti Filip Tradea i HYPO banke. Član je HDLU-a i HZSU-a.

Prilikom izložbe Vikend-slikar Željka Badurine, pokrenut je internetski radio-podcast Audio Žitnjak (ujedno istoimeni potprogram “živih” izvedbi umjetnosti zvuka te eksperimentalne i alternativne pop-glazbe u Galeriji AŽ), u čijoj prvoj epizodi slušateljima/icama donosimo audio-vodstvo izložbom i razgovor s umjetnikom. Uz birane glazbene podloge iz svoje bogate elektroničke fonoteke, Badurina potanko pojašnjava kako je postao vikend-slikar i zašto. Poslušajte!

Montaža zvuka: Luka Čuljak

Samostalna izložba Vikend-slikar Ž. Badurine održava se od 26. lipnja do 11. srpnja 2020. godine.

Otkad je Tomislav Gotovac a.k.a. Antonio G. Lauer (1937.―2010.) prije deset godina napustio ovaj svijet, njegov kulturno-umjetnički renome samo je nastavio rasti i širiti svoj, u lokalnoj sredini odavno presudni utjecaj, što je, između ostalog, potvrđeno i velikom, kritičkom retrospektivnom izložbom i knjigom Anticipator kriza ― Kuda idemo ne pitajte, održanom i objavljenom u Rijeci 2017. godine (Muzej moderne i suvremene umjetnosti; Rijeka 2020. d.o.o.). U suvremenoj kritičkoj i kustoskoj obradi i refleksiji Gotovčevog veoma obimnog opusa ključnu ulogu igra zagrebačka nevladina udruga Institut Tomislav Gotovac, koju je umjetnikova uža obitelj, nasljednica njegove ostavštine, utemeljila 2012. godine, što je, koliko mi je poznato, u Hrvatskoj i regiji vrlo rijedak primjer nezavisne organizacije u cijelosti posvećene kontekstualizaciji djela jednog epohalnog autora; čija stalna prisutnost na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj i kulturnoj sceni uvijek iznova potvrđuje njegovu relevantnost upravo u vremenu razdiranom ogromnim ekstremima što se naočigled neprekidno produbljuju. Stvaralački i društveni ekstremi bili su, tako reći, Gotovčevo “prirodno stanje”, zrak koji je disao, međutim, kako je ponovo pokazala retrospektivna izložba i drugi, brojni projekti i akcije koje je Institut TG inicirao ili provodio, među njegovim autorskim i životnim ekstremima nalazio se originalni, vrlo osobni sustav mišljenja, koji je desetljećima dosljedno maštao vlastite strukture medija što ih je umjetnik koristio (tijelo, hepening i performans, film i fotografija, kolaži, tekstovi, masovni mediji i dr.), otvorene za razne vrste slučajnosti i shvaćanje života kao filma u stalnoj vrtnji, u neprestanom vrenju. “Sve je to movie.”

U slučajevima umjetničkih opusa opsežnih poput Gotovčevog, nije neobično niti iznenađujuće da uporni istraživači nerijetko nailaze na manje poznate, no ništa manje zanimljive detalje na marginama autorovog rada, što pogotovo vrijedi upravo za Gotovca, čiji je nekadašnji stan u Krajiškoj ulici 29 (danas radni, no povremeno i izložbeni prostor Instituta Tomislav Gotovac) i poslije neophodnog uređenja i dalje nalik “kabinetu čuda”, gdje je (slično Vladimiru Dodigu Trokutu ili Zlatanu Dumaniću), čini se, doslovno svaki predmet i komad pokućstva posvećen njegovom kompleksnom stvaralačkom ličnošću, karakteru koji je naginjao prikupljanju najrazličitijih predmeta što su postajali dijelovi većeg spontanog sustava, izvanrednog asemblaža in situ. A kako je urbano-prostorna i filozofsko-konceptualna margina ili periferija odabrani prostor stvaranja i življenja Atelijera Žitnjak iliti Centra periferije, koji svoje krugove šire i skupljaju od periferne pozicije do centralne i natrag, tako se više nego prikladnom učinila ideja da Institut TG u našoj galeriji izloži materijal što je relativno nedavno povučen s margine Gotovčevog opusa i prvi put sistematizirano prikazan javnosti (prošle god. u dubrovačkoj Art radionici Lazareti).

Radi se o sačuvanim Gotovčevim tekstovima, uglavnom scenarijima i sinopsisima za eksperimentalne i kratke igrane filmove ili akcije i performanse, među kojima su neki snimljeni i izvedeni, a neki nikad nisu, što u takvim slučajevima naknadnom pameću tekstovima umanjuje karakter skice ili pripreme za realizaciju, te im uvećava auru autonomnih autorskih djela, često izrazite umjetničke kvalitete budući da Gotovčevi tekstovi, mada minimalistički, posjeduju visoku dozu literarnosti. Većinom su kucani na pisaćoj mašini ili ispisivani, pa i iscrtavani rukom, dok se oba načina pisanja svako toliko isprepliću, tvoreći vibrantne grafičke cjeline, čija forma treperi jednako intenzivno kao sadržaj, bilo da je riječ o nerealiziranom filmu Totalni portret grada Zagreba, kratkom eseju Orgazam i smrt ili pak hepeningu Happ naš (1967.), izvedenom zajedno s Hrvojem Šercarom (1936.―2014.), Ivom Lukasom i anonimnom ženskom osobom, tajanstvenom “manekenkom”. Implicitni nagon za (auto)destrukcijom koji potmulo buja u podtekstu tih zapisa kao da čitateljima izokola daje do znanja kako je katkad neizbježno srušiti staro da bi se rodilo novo, što nepogrešivo rezonira sa sadašnjim trenutkom grčeva jednog dotrajalog globalnog pokreta što hropčući pokušava naći novi, drugačiji smisao.

Odluka da žitnjačkim postavom akcentiramo Happ naš, to radosno razorno “pospremanje povijesti” koje je na izvedbenom tragu dalo znak za start Nove umjetničke prakse ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji (kao prvi javno izvedeni hepening u regiji), svojevrsna je posveta Hrvoju Šercaru, jednom od ključnih domaćih grafičara druge polovice 20.st., koji je na samom početku svog umjetničkog puta sudjelovao i u trasiranju puteva suvremenog performansa, mada se time sam kasnije više nije bavio. Kao jedan od izvornih umjetnika-korisnika Atelijera Žitnjak, višestruko je utjecao na osmišljavanje ovdašnje umjetničko-životne zajednice, njene načine i karaktere do danas, pa tako Happ naš, reklo bi se, ovim putem od Krajiške 29 do Žitnjaka 53 do određene mjere i “vraćamo kući”, tj. pridružujemo mu još jedan dom, trasirajući nevidljivu duhovnu transverzalu čiji prijelaz neće nikome donijeti nikakvu značku, no hoće iskustvo ludičko na pravi tomovski, pa i šercarovski način, preneseno izvornim fotografijama Mihovila Pansinija (još jednog ne tako davno preminulog velikana hrvatske i regionalne umjetnosti i kinematografije) te isječkom iz filma Slučajni život dr. Ante Peterlića, za potrebe čijeg je snimanja 1968. Happ naš bio ponovo izveden.

“Želio bih snimiti (fotografirati filmom) grad Zagreb na način kako pletilje pletu čipke, kako jazz-pijanista satima prebire po dirkama klavira, želio bi snimiti Zagreb na način kako kako pauk plete svoje mreže.”

A kako je Tom, izmaštavajući Totalni portret grada Zagreba, govorio o Šenoi, Matošu, Kovačiću, Dabcu, Majeru i Zagorki, ni on više ne živi u Zagrebu.

Kao oni, i on danas jest Zagreb.

Tekst: Bojan Krištofić

Tomislav Gotovac je bio hrvatski filmski redatelj i likovni umjetnik (Sombor, Vojvodina, 09.02.1937. ― Zagreb, 25.06.2010.). Od 1941. u Zagrebu. Studirao i diplomirao filmsku režiju u Beogradu (1967.―’76.), živio i djelovao kao slobodni umjetnik u Zagrebu. Jedan od najistaknutijih pionira eksperimentalnog filma u Hrvatskoj, radio (od 1962.) filmove strukturalističkog usmjerenja, pretežito dokumentaristički temeljene (trilogija Pravac, Plavi jahač, Kružnica, 1964; T, 1969; Glenn Miller I ― Srednjoškolsko igralište I, 1977; Glenn Miller 2000, 2000.), a u devedesetih radio i videodjela (Tomislav Gotovac, 1996; Tramvaj 406, 2000.). Izvodio happeninge (1967.), konceptualističke akcije (Zagreb volim te, Zagreb 1981; Point Blank, New York 1994.), izlagao kolaže i likovne objekte. Djela su mu dijelom antologijskih predstavljanja (The Other Side: European Avant-Garde Cinema, 1960―1980., 1984.). Često nastupao u epizodnim ulogama u igranim filmovima (najčešće Z. Tadića).

Hrvoje Šercar: hrvatski slikar, crtač i grafičar (Zagreb, 14.12.1936. ― Zagreb, 15.11.2014.). U slikarstvu samouk; izlagao od 1960. Radio 1959.―’93. kao ilustrator u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. Crtač razvijena osjećaja za liniju, ritam i kompoziciju, spajajući mitsko i povijesno stvara maštovite i ludičke motive bliske nadrealističkoj fantastici. Na papiru ili koži, često nepravilna oblika, prikazuje likove iz pučke predaje, književnih djela i Biblije (Kruh i vino, 1963; Posljednja večera, 1970.). Posebnu skupinu njegova opusa čine fantastične vedute istarskih i dalmatinskih gradova, koje na leđima nose neobične životinje (Grad iz kojega smo odlazili u Hrvatsku, 1987.; Fantastičan grad, 2001.). Objavio nekoliko mapa grafike (Široko biju zvona katedrale, 1994.). Bavio se grafičkim oblikovanjem, ilustracijom knjiga; oblikovao plakate i marke.

Izložba Happ naš i druge priče Tomislava Gotovca se u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac održala u Galeriji AŽ od 5. do 20. lipnja 2020. Tijekom trajanja izložbe, kustos Darko Šimičić održao je vodstvo uživo za sve zainteresirane posjetitelje/ice.

Pucanj kroz povijest

Oružje, preciznije pištolj, i njegovo punjenje, to jest metak, i njegova akcija, dakle: pucanj, i njegova reakcija, odnosno mogući mrtvac ― bili su i motiv i tema i alat nekoliko važnih (post)konceptualnih umjetničkih djela i izvedbi u svijetu, Europi, Jugoslaviji i Hrvatskoj tijekom duge druge polovice 20. stoljeća. Prvo je, i najslavnije, Amerikanac Chris Burden 1971. u galeriji F Space (Santa Ana, California) izveo tada potpuno radikalan performans Pucaj (Shoot), dogovorivši da ga prijatelj upuca u desnu ruku .22-kalibarskom puškom (pri čemu ga je trebao samo okrznuti, no metak je ipak prošao kroz ruku ponešto ispod lakta, a kako je pucač bio neiskusan, isto tako ga je mogao ubiti ili pak posve promašiti; slučajnost je bila jedan od ključeva za čitanje performansa), usput snimivši vrlo kratki film u trajanju od osam sekundi, znajući da u doba globalnih masovnih medija takav simbolički čin neće značiti ništa ako ne bude zabilježen elektronskom slikom. Pored individualnog odnosa prema nasilju, stvarnoj boli i patnji drugog ljudskog bića, kao i pitanja osobne odgovornosti za nasilje svih vrsta, od iracionalno impulzivnog do hladnokrvno planiranog, institucionalno psihopatskog i geopolitičkog, Burdenov performans bio je interpretiran i kao protest protiv Vijetnamskog rata, ranog legalnog hladnoratovskog terorizma i najveće klaonice toga doba.

Samo četiri godine poslije, 1975., crnogorski umjetnik Ilija Šoškić, nekadašnji vrhunski bacač kladiva i jedan od pionira Nove umjetničke prakse u Jugoslaviji, već kao aktivan sudionik epohalnog talijanskog pokreta Arte Povera i komunist itekako blizak anarhizmu, pucao je iz pištolja u zid rimske galerije L’Attico i time potpisao još jedan ključni performans sedamdesetih. Za razliku od Burdenovog pucnja, Šoškićev nije nikoga ozlijedio (mada je mogao), ali je isto bio beskompromisni prosvjed protiv oronulog morala tadašnjeg europskog establišmenta, napose kulturnog, koji se nakon šezdesetosmaškog vrtloga vrlo brzo iznova konsolidirao, a tko nije prebjegao među ljevičarske teroriste (i time izabrao relativno brzu smrt), suočio se sa mogućnošću dugog života prožetog najcrnjom malograđanštinom. Šoškić je na svoj način odbacio oba ekstrema (i tome ostao dosljedan do danas), uzevši si za pravo da pucnjem u objekt, u izraz korumpiranog kulturnog poretka, sebi osigura slobodu mišljenja koja je, u njegovom slučaju, oduvijek bila politična do srži.

Puno kasnije, 2002., u produkciji zagrebačkog kustoskog kolektiva Kontejner te autorstvu i izvedbi umjetnika Borisa Šinceka i Jurija Krpana, kustosa ljubljanske Galerije Kapelica, tijekom festivala Break21: Dead or Alive (Ljubljana), održan je performans Pucanje (Shooting), tijekom čega je Krpan višeput pucao u Šinceka zaštićenog pancirkom, ali svejedno izloženog mecima u kontekstu mnogo kontroliranijem nego prilikom prva dva pucnja, no i dalje riskantnom, kontroverznom. Rođen ’71. (iste godine kad je Burden izveo svoj performans!), Šincek je sudionik rata u Hrvatskoj, a njegov i Krpanov koncept, između ostalog, progovorio je o morbidnoj industriji ratovanja koristeći polazište još uvijek svježe, neprobavljeno i nepročišćeno, te postavljajući pitanje o besmislu nasilja glasno i ogoljeno, istaknuvši repeticijom i uvježbanom izvedbom i njegov proizvodni, tržišni moment. Ipak, kao i dosad, autori se pitaju i je li individualni otpor u takvom okruženju uopće ikada (i bio) moguć.

Razumijevanje (oružanog, organiziranog, masovnog i gotovo svakog drugog) nasilja (i ratovanja) kao globalne industrije pogonjene prizemnim tržišnim interesima i potrebom za novom i novom eksploatacijom resursa već ugroženih područja planeta, bez ikakvog stvarnog međunarodnog sudišta kojem gospodari i psi rata odgovaraju, karakteristično je za svježu seriju radova umjetnika Lea Vukelića. Performer u nekadašnjem smislu riječi sada je postao nepotreban; nema nikakve potrebe za izvedbom ako znamo da svatko može skoro pa kod kuće “skinuti” pištolj s interneta, 3D ga isprintati i ubiti koga god poželi (čak i ako ima tek jedno punjenje). Tako umjetnička intervencija izravno u ready-made predmet pištolja (i drugih, geopolitičkom simbolikom protkanih motiva), prilikom njegova nastajanja, postaje satirički komentar činjenice da je čak i materijalno oružje postalo sporedno, a gole informacije su ubojite (tu je Julian Assange, sporo pogubljivan zbog borbe za pravo na informiranje, pomoću pažljivog doziranja informacija o njegovoj sudbini istoj javnosti koju je pokušavao informirati i propao) te predstavljaju opasnost za svakog tko se usudi “spojiti s oblakom”. Naši naoružani osloboditelji zaista su duhovi, skriveni iza nepreglednih oblaka digitalnih informacija koje i jesu njihova primarna municija, a prebacivanjem odgovornosti isključivo na skidača-surfera, njihov profit postaje posve čist i savršeno legalan. “Business as usual”, reklo bi se, no doveden do svoje krajnje konzekvence. Kao što bi svatko mogao biti “ghost writer”, tako je svatko i potencijalni “ghost liberator”, i sudac i ubojica, a nekoć “odgovoran” oblak sada je samo posrednik, puka mreža u kojoj se tako lako, slatko utopiti.

Tekst: Bojan Krištofić

Teroristička mašta koja živi u svima nama

To build a weapon you need support naslov je s kojim nas Leo Vukelić dočekuje na samom početku izložbenog postava. Gledatelja dočekuje sedam crnih pištolja u prirodnoj veličini, nastalih aditivnom tehnikom virtualnog modeliranja. Ova (doslovno) plastična vizualizacija potpore u suvremenoj vojnoj industriji, nasmijava nas svojim direktnim uprizorenjima. Na prethodno zadanoj putanji stroj radi nepredvidljiva odstupanja, kreirajući tako trodimenzionalnu pogrešku. Vukelić to područje koristi kao polazište u produkciji ovog ciklusa.

Instalacija pod imenom Liberators ponovno prikazuje pištolje, no ovoga puta funkcionalne. Za ovakve naprave nije potreban veliki novčani ulog te upravo zato one nisu i neće biti interesantne u utrci za naoružanjem. Što će nam “igračke”, kada dronovima ubijamo sa sigurne udaljenosti? Samoubilački napadi nalikovali su potezima siromašnih, ovo što danas gledamo terorizam je na novom nivou. Prototipove pištolja autor je sklopio na način da mogu opaliti metak, upirući na taj način na našu usporenu percepciju tehnoloških mogućnosti koje nam se gotovo na dlanu nude poput oblaka, nevidljive nakupine zvane internet. Dakako, i taj je internet danas centraliziran. Društvo koje je alergično na (ekonomsku) jednakost i (ekonomsku) neovisnost, uspješno filtrira informacije koje će doći do krajnih korisnika. Na taj način zatvara posljednji prozor s pogledom prema idealu slobode. Prema Hobbesovoj teoriji slobode, što god da je vezano ili opkoljeno tako da se može kretati samo unutar određenog prostora, koji je i sam određen otporom nekog izvanjskog tijela, za to kažemo da nema slobodu daljnjeg kretanja. (Thomas Hobbes: “Levijatan”, O slobodi podanika, Naklada Jesenski i Turk; Zagreb, 2004; str. 146)

Četrdeset i devet isprintanih Kipova slobode čini rad Pola metra slobode. Sloboda koja prosvjetljuje svijet, puni je naziv ovog gigantskog uprizorenja ljudske slobode u izrazito neslobodnom društvu. Multipliciranje simbola slobode rezultiralo je gradacijom od naoko besprijekorne replike do antiklimaksa u obliku potkoljenica slavnog kipa. Bez karakteristične zapaljene baklje u desnoj ruci, potom bez glave ili trupa, autor podcrtava bolno neprimjereno slavljenje slobode u epicentru američke hegemonije.

Kip slobode nije jedini element vizure New Yorka kojeg Vukelić odlučuje preuzeti i integrirati u svoju estetiku. Rad Kada govorimo o klimi sadrži gomile plastičnih tornjeva uronjene u aceton. Ova bezbojna i zapaljiva tekućina polako ragrađuje i otapa sve te silne simbole moći i profita, materijalizirane u formi visokih tornjeva s panorama Manhattana. Sve tri hrpice profita i moći pokrivene su dekorativnim staklenim zvonima. Vukelić rado koristi poznata arhitektonska zdanja iz povijesti naše civilizacije te tako na razmeđi između dva odjeljka drugog kazamata, leži Most na Drini. Monumentalno djelo osmanske arhitekture printa se uživo na podu galerijskog prostora u svom minijaturnom izdanju. U instalaciji Life By a River most kao svjedok ratnih razaranja i zločina, ovog puta nosi trobojnicu crven-bijeli-plavi (gledano iz smjera ulaska u galeriju). Dva 3D printera smještena jedan nasuprot drugom, printaju lučne otvore, baš onakve kakvi u stvarnosti premošćuju Drinu. Sveden na veličinu dječjih kocaka za igru te obojen u osnovne boje, ovaj most zasićen teritorijalnim okršajima u svojoj povijesti, dobiva karakterističan Vukelićev pečat.

U tunelima uzidanima u rubne zidove osječke tvrđe, sada su smješteni svi ovi radovi. Prostorije koje su građene kao zaštita od neprijateljskog topništva, za smještaj ljudi, ali i oružja, dale su im dodatnu dimenziju. Vukelićev postav u kazamatima započinje upravo 3D pištoljima, da bi postupno od prve do posljednje prostorije, od priručnika za trodimenzionalni ispis prerastao do višedimenzionalne poeme o specifičnosti suvremenog društva i načinu na koji pristupamo našem sustavu koji je prepun nelogičnosti. Upravo su takvi trenuci nelogičnosti te greške i promašaji u fokusu prilikom promišljanja i materijalizacije Vukelićevih radova. Nesavršene prototipove koje prema autorovoj naredbi izrađuje stroj, tek su polazišna točka za nova tumačenja i čitanja. Obezglavljeni Kip slobode ili pištolj čiji je obarač razgranat u mnoštvo zamršenih plastičnih niti, otvaraju čitav spektar mogućih isčitavanja u kontekstu umjetnosti kao paralelne dimezije sustava simbola.

Prema Baudrillardu, terorističko nasilje nije povratak stvarnosti, a niti povijesti. To terorističko nasilje nije stvarno. Ono je gore od toga jer je simbolično. Jedino simbolično nasilje rađa posebnost. (Jean Baudrillard: Duh terorizma; Meandar; Zagreb, 2003; str. 40) U tom je ključu važno razmotriti i Vukelićeve radove. Svo to oružje napunjeno narativom i simbolima, promatramo sa sigurne distance jer ih autor smješta pod staklena zvona. Objekti su to koji u sebi nose teatralnost, u smislu živosti, igrivosti i snažne sugestivnosti. Teatar nasilja i jezivog apsurda transponiran je u likovno jak postav. Osnažuje ga  pritom humor te nepretencioznost, koja je osjetna čak i kroz Vukelićevu namotanu plastičnu nit, jeftinu municiju koju koristi u artikuliranju važnih pitanja današnjice. Čak i prozirni zaštitni kubusi doprinose ironijskom odmaku kojeg Vukelić zauzima. Fenomen terorizma prikazan je provokativno, podsjećajući nas koliko smo se jako spremni truditi ne bi li potisnuli sve ono što je trulo u našoj društvnoj strukturi. Budemo li se dovoljno bojali, a manje gledali direktno u svoju neposrednu okolinu, učinkovitije ćemo hraniti Levijatana. Valjda će doći vrijeme kad će ovaj sustav istrošiti svoje punjenje. Kad će se glad za moći malo utažiti, a razarajuća buka malko stišati. Dok čekamo, možemo i dalje njegovati svoj strah od drugih (i trećih). Ili možemo printati plastične pištolje i razbuktavati vlastitu terorističku maštu, igrajući se nevidljivih osloboditelja (Ghost Liberators), koji će do nekih boljih vremena osvajati sfere simboličkog.

Tekst: Kristina Marić

Djelujemo u oblaku

Na digitalnim portalima poput Thingiverse, GrabCAD, Pinshape, 3Dexport, XYZprinting i drugih se gomilaju datoteke koje sadrže podatke već gotovo svega što nas okružuje, što smo stvorili i što smo zatekli. Dostupan je Michelangelov David, Hajrudinov Stari most u Mostaru, pištolj iz filma Lovac na jelene Michaela Ciminoa, irski Klifovi Mohera… Sve, sve je tu ili će biti za par dana. A kad imaš sve, zapravo imaš problem. Trodimenzionalne tehnologije i virtualno modeliranje nemaju ograničenja: njima je sve moguće izvesti, tu su, dostupne, “u oblaku”.

Nije na prvu, to je negdje iza, malo sa strane… Paket geometrijskih nacrta pravih pravcatih pištolja za printanje, koji rade (mogu opaliti), jednom: sigurno, i zašto se ne koriste? Zašto nema (još) više printanog vatrenog oružja? Zašto onda nema (još) više terorista? Vidim, oružje im je dostupno, ne prepoznaju ga detektori metala, skoro da i nema cijenu… Zapravo, baš je cijena tu upitna, jer koja je to cijena terorizma? Oružje je “business” države, postojeće, u nastanku ili željene. Mi, pojedinci, tragači po oblacima, bezopasni smo i beznačajni.

I, kada poželimo nešto materijalizirati u potrazi, ili potrebi, za “matrixom”, uviđamo da i 3D tehnologije imaju svoja ograničenja i nedostatke: osjetljive su na klimu, bez obzira što mogu ratovati 24 h dnevno, u sobama, na granicama, na različitim kontinentima ili planetima; one žive, razvijaju se, griješe… Pa čak i kada mogu služiti za naoružanje, nisu to u potpunosti. Kako bismo savršeno materijalizirali skulpturu iz oblaka, potreban je velik broj pokušaja (i pogrešaka), pa zbog jednog savršenog objekta stvaramo njih mnogo s greškom; i tako dolazimo do novih pitanja: što je savršeno? Tko je u prvim redovima? Je li se sam ugurao ili mu je to netko naredio?

Na kraju, greške otkrivamo kao neponovljive i jedinstvene, a time i vrijedne, a savršeni nek’ borave u oblaku.

Izjava o radu umjetnika Lea Vukelića

Izloženi radovi (2019./’20.): To Build a Weapon You Need Support, Liberators, Pola metra slobode, Kada govorimo o klimi, Life By a River, David

Leo Vukelić (Zagreb, 1972.) isprva studira elektrotehničke znanosti, a 1996. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (slikarski smjer). Godine 2000. prelazi na Kunstakademie u Düsseldorfu, gdje se opredjeljuje za kiparstvo, u klasi prof. Magdalene Jetelove. Slobodne umjetnosti (MA) diplomira 2004. i vraća se u Zagreb, gdje s dvoje kolega pokreće umjetničku organizaciju Tigar teatar i počinje se intenzivno baviti kazalištem za djecu i mlade. Od 2006. do 2016. je zaposlen kao voditelj Dječjeg kazališta Dubrava Narodnog sveučilišta Dubrava. Paralelno je samostalno aktivan u područjima vizualnih umjetnosti i kazališta. Do danas je realizirao 25 samostalnih i više od 50 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Salon Galić (Split), Galerija SC, Zagreb, Galerija Balen (Slavonski Brod), Muzej grada Trogira, Muzej Virovitica, Galerija VN (Zagreb), Muzej suvremene umjetnosti Istre (Pula) i dr.). Njegove radove otkupili su MSU Zagreb, Kabinet grafike HAZU te MSUI Pula.

Od kazališnih početaka do danas realizirao je više od stotinu profesionalnih projekata na gotovo svim hrvatskim pozornicama, i to kao scenograf, kostimograf, izvođač, autora teksta, redatelj, dizajner svjetla i vizualnog identiteta. Pored Hrvatske, sudjelovao je u kazališnim projektima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Japanu. Dobitnik je više strukovnih nagrada.

Od 2008. član je Upravnog odbora Hrvatskog centra Assitej, a od 2013. do 2016. njegov je predsjednik. Godine 2008. pokrenuo je manifestaciju Noć kazališta, koja se danas zove Europska noć kazališta i paralelno se održava u 10 europskih zemalja i više od 300 kazališta. Od 2016. radi kao vanjski suradnik na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti, kolegij 3D tehnologija i umjetnost te Odsjek za kreativne tehnologije, kolegiji Scenografija i Scensko kiparstvo). Otad sudjeluje u koordinaciji aktivnosti 3D grupe iz Zagreba, te kao edukator provodi projekt Budi 3D kreativan u srednjim školama Zagrebačke županije. Također jedan je od pokretača umjetničke platforme ZiXY koja promovira sinergiju umjetnosti i 3D tehnologija. Trenutno radi kao producent u Tigar teatru.

Samostalna izložba Ghost Liberators Lea Vukelića je producirana suradnjom između Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. U Galeriji AŽ se održala od 21. veljače do 14. ožujka 2020., a u osječkoj Galeriji Kazamat od 4. do 26. travnja 2020. godine.

Kraj izložbene godine 2019. u Galeriji Atelijera Žitnjak rezervirali smo za samostalni nastup renomirane riječke suvremene umjetnice i edukatorice Nadije Mustapić, naziva Ovdje i tamo, što je ujedno i naslov njenog novog video-rada koji će premijeru imati upravo ovom prilikom na Žitnjaku. Međutim, izložbeni postav i proširuje sam video u smjeru video, ambijentalne ili čak site-specific instalacije, što je pristup karakterističan za tu intrigantnu umjetnicu — neprekidno, pažljivo promatranje, osluškivanje, rječju: promišljanje prostora u kojima izlaže, ali i prostora koje u svojim radovima obrađuje, dokumentira i interpretira, uvijek misleći međuljudske odnose (i) s obzirom na prostorne, okolišne relacije, prirodne i izgrađene, te konačno imajući u vidu i na umu (geo)političke procese koji iz toga proizlaze i povratno utječu na prostore i ljude u njima.

U usporedbi s pojedinim njenim recentnijim radovima, poput, primjerice, Destinacije: bezimena (skupa s Tonijem Meštrovićem, 2017., kada su se kroz medij fotografije u javnom prostoru-eksterijetu (jumbo plakati) bavili sadašnjim stanjem Titovog broda Galeb, usidrenog u Rijeci) ili dvokanalne video-instalacije Do I Love My Job? (2015. — čije su protagonistice dvije radnice, variteljice u brodogradilištima u Hrvatskoj i Finskoj), Nadija Mustapić u Ovdje i tamo vizualno i verbalno pripovijeda istovremeno puno apstraktniju i intimniju, vrlo lirski intoniranu priču. Tekst, karaktera poezije u prozi, što ga umjetnica potpisuje i čita u offu videa, dok ga posjetioci čitaju i u prostoru galerije, prelijeva se iz jednog u drugo lice do trećeg, oblikujući struju svijesti koja meandrira između “ovdje” i “tamo”, napuštanja starog i prihvaćanja novog (i obrnuto), ispitivanja vlastitih tjelesnih i umnih granica i uopće mišljenja o tome gdje se nalaze i postoje li zaista granice identiteta, posebno u polju izabrane zajednice zamišljene oko pojmova doma i slobode.

Na tom tragu, u kontekstu novog rada značajno je što autorica protagoniste/ice priče (čije su pojave krajnje protočne, jer kao što glasovi teksta teku iz lica u lice, tako i tri lica u videu nastanjuju nešto više od tri različite ličnosti, usložnjujući ionako otvoreno postavljene identitete “likova” i labaveći im granice duha i tijela) smješta u maleni drveni čamac, kojim veslaju preko uglavnom sive, relaksirajuće ili uznemirujuće mirne (ovisno o perspektivi) površine mora, bez vidljivog obzora. Monokromnom tonskom skalom i izostankom horizonta iz svih kadrova, umjetnica je kreirala gotovo “beckettovski” ugođaj kraja ili, možda, početka svijeta, s malo više od par likova ostavljenih u otuđenom okolišu da se snalaze kako znaju i umiju, ponajviše shvaćajući svoje okružje kao poticaj ili čak naredbu za poniranje duboko unutra, za ogoljenu i upečatljivu refleksiju. (Samo)refleksija nadahnuto ispisana tekstom, videom dobiva svoju vizualnu metaforu ili, bolje rečeno, još jedan odraz, kojem se pak pridružuje opredmećenje koncepta u galerijskom prostoru. Premda u narativu nema eksplicitne, konkretne drame, a kamoli jasnog sukoba, video svojim simbolički nabijenim tokom svejedno stvara dramsku tenziju na način blizak egzistencijalizmu kao etosu i apsurdu kao njegovom poetskom izrazu, koji je Ovdje i tamo prije svega spiritualan i katarzičan, a ne satiričan i političan. Posrijedi je promatranje sebe i sebi bliskih smještanjem svih u suodnos s prostorom kakav je samo naoko neshvatljiv, ekstreman, a na drugi pogled bolno svakodnevan, uobičajen i sveprožimajući. Tijek koji mora ići naprijed, a ne nazire mu se kraj.

Tekst: Bojan Krištofić

Ovdje i tamo / Here and There (2019.) — jedno-kanalna video-instalacija s tekstualnim zapisima na zidu (PAL, HD 1080p, boja, 16′, stereo zvuk)

Autorica rada: Nadija Mustapić

Kamera: Nadija Mustapić, Toni Meštrović

Montaža slike i zvuka: Nadija Mustapić

Tekst i glas: Nadija Mustapić

Dizajnerska priprema postava izložbe: Ana Labudović

Urednik teksta: Davor Mandić

Nadija Mustapić (Rijeka, 1976.) je izlagala samostalno i skupno u Hrvatskoj i inozemstvu, u galerijama, muzejima i festivalima (samostalne: Hippolyte Gallery, Helsinki; MMSU Rijeka; Cecile R. Hunt, St.Louis; MKC Split; Dom HDLU Zagreb, itd; skupne: Si:n Festival o video art & performance, Ramallah; Faulconer Gallery, Grinnell; HT nagrada @ MSU Zagreb; Directors Lounge, Berlin; Instants Video, Marseilles; Contemporary Art Ruhr Media Art Fair, Essen i dr.). Njena umjetnička praksa uključuje i kolaboracije, a među značajnijima su suradnja s Tonijem Meštrovićem na većim video/audio instalacijama za galerijske i javne prostore, te djelovanje u umjetničkom kolektivu The Moving Crew. (www.themovingcrew.org)

Dobitnica je stipendija i nagrada (Saari Residency / Konnen Foundation; Headlands Center for the Arts Artist-in-Residence; Capital City Arts Initiative Visiting Artist Residency; Scuola Internazionale di Grafica Assistantship; Peggy Guggenheim Museum Internship i dr.). Diplomski studij završava 1999. godine na Odsjeku likovnih umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Poslijediplomske studije (MA 2004., MFA-Terminal Degree, 2005.) završava na Sveučilištu u Iowi. Od 2006. živi i radi u Rijeci kao izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Prostornim video/audio instalacijama koje inzistiraju na gledateljevom fenomenološkom iskustvu umjetničkog djela, Nadija Mustapić istražuje višedimenzionalne odnose prostora i njegove reprezentacije, subjektivnosti, kontingentosti, političnosti. Pristup bazira na audio-vizualnom dokumentarizmu kojim dekonstuira i apstrahira stvaran prostor, proširujući pritom definiciju dokumentarizma. Nelinearnim narativima obrađuje specifična mjesta ili sugestivne prostore koji evociraju stanja nesigurnosti ili zaglavljenosti između prošlosti i sadašnjosti. Prostor je veza s općim i specifičnim značenjima, ali i prostor susreta (gledatelja) s konstruiranim iskustvom koje rad nudi, (gledateljevog) tijela s (pokretnim) slikama koje obavijaju i tvore prostor razlučenog značenja.

www.nadijamustapic.com

Samostalna izložba Ovdje i tamo Nadije Mustapić održala se u Galeriji AŽ od 20. prosinca 2019. do 4. siječnja 2020. godine.

“Treba stalno tražiti nove rubove.”

Citat iz intervjua što ga je Ana Opalić u svibnju 2018. dala kolegici Jasni Jasni Žmak za portal Vizkultura učinio mi se zbog više razloga kao prikladan početak kratkog uvodnog teksta u Hendrixa, njenu aktualnu izložbu u Galeriji Ateliera Žitnjak. Zašto? Pa, nas u Atelijerima Žitnjak, smještenima na jugoistočnom rubu Zagreba, jako zanimaju i privlače upravo rubovi — doslovni i preneseni — bilo kao kratki ili dugi rezovi u urbanom ili ruralnom prostoru (ili između njih), izgrađenom ili prirodnom okolišu; bilo kao tvrdi ili meki lomovi unutrašnjeg prostora ili “samo” kao crte ili linije koje trebamo prelaziti da bi se desilo nešto novo. Dogodile kakve nove, neočekivane ali dobrodošle vrijednosti. Ili isprva ne toliko dobrodošle, no upotrebljive, oslobađajuće. U svakom slučaju, nadahnuće rubnim, zanemarenim prostorima grada, a time i ljudskih odnosa, nešto je što nas pokreće i što se trudimo osvijetliti novijim izložbama (među ostalim) i drugim aktivnostima, u što se pak rad Ane Opalić, po prvi put prikazan ovakvom kombinacijom, prirodno uklapa.

U svom dosadašnjem radu se vrlo često vraćala određenim mjestima, godinama, stvarajući dugotrajne fotografske serije najčešće vezane za rodni Dubrovnik i gradsku okolicu (Brsalje (1996.—2011.), Mjesto ne postoji (posvećena Srđu — rad u nastajanju), Kupači na Dančama (2008.—2014.), Autoportreti (od 1994. do danas)), uvijek posvećujući pažnju geografski, kulturno i psihološki rubnim stranama biranih prostora, oblikujući naglašeno intimističko, skoro oniričko viđenje, nikako dokumentarno u uvriježenom smislu riječi (“Ja zbilja ne znam kakav bi moj život bio bez kamere. Može i uređaj za snimanje zvuka, samo da se ova surova realnost transformira u san.“). Ono je, uostalom, i gledateljima pružalo mogućnost izravnog učešća u recipročnoj kreaciji slika, vlastito izmaštavanje poznatih ili nepoznatih prostora, svejedno. Pored fascinacije samim mjestima i prostorima, središnji element ovih serija jest, naravno, protok vremena, koji mediji fotografije te filma i videa sasvim osobito bilježe i preobražavaju (kako bi rekao Andrej Tarkovski, radi se o “modeliranju u vremenu”), omogućujući sugestivne prikaze raznovrsnih suptilnosti kakve na fotografijama Ane Opalić naoko s lakoćom dolaze do izražaja.

Slučaj s Hendrixom je sličan — inspirirana odnosom kakvog je s najpoznatijim zagrebačkim mostom preko Save uspostavila gospođa Katica Pecigoš-Kljuković, polaznica snimateljske radionice za osobe treće dobi, čija je umjetnica bila voditeljica, Ana Opalić je u suradnji s njom uradila video u trajanju od 29:59 min, koji ovaj put interpretira jedan sasvim zagrebački “rubni prostor”, moglo bi se čak reći: “brisani prostor” kakav raspolavlja grad, suprotstavljajući visoko funkcionalnom, utilitarnom Sjeveru i Jugu, Starom i Novom Zagrebu, disfunkcionalni prostor (i dalje) relativne slobode: Savski nasip i njegove mostove. Tok rijeke kroz kamere Opalić i Pecigoš-Kljuković tako postaje protok vremena, a nepokolebljiva repeticija motiva ne samo jedan od načina da se njegov protok probavlja, već i afirmacija tog, predivno oronulog prostora kao vrijednosti po sebi. Uporno nastojanje da se kamerom uhvati sve njegove posebnosti, usprkos fizičkim preprekama i ograničenjima, ujedno je i posveta onom prvom, najtemeljnijem i najromantičnijem smislu svake stvaralačke aktivnosti: čovjekovoj nasušnoj potrebi jednostavno da se izrazi i svoj prostor za sebe iznova izmisli.

Pored Hendrixa, Ana Opalić izlaže i dosad rijetko viđenu seriju od 20 fotografija kvadratnog formata, dvadeset crno-bijelih i jedne u boji (snimanih na 6×6 cm filmu, skeniranih i printanih na Hahnemuhle papiru ink-jet tehnologijom, na formatu 24×24 cm), snimljenih 1998. za vrijeme dvadesetodnevnog boravka u selu Farrea de Pallars, visoko u katalonskim Pirenejima. Svakodnevno bilježeći blage, neznatne promjene unutar istog pogleda, Opalić je došla do sadržajno bogatog, a nepretencioznog serijskog prikaza istih motiva, dvadeset godina kasnije uočivši blizak interes za partikularno u prostoru kod svoje starije suradnice, čime je uspostavljena jasna duhovna veza. Također, tu su i ogromna razlika i suštinska istovjetnost između planina (Pireneja) i rijeke (Save), povezanih potpunom ravnodušnošću prema ljudskom doživljaju vremena — poimanju koje unutrašnji smisao dobiva, možda, tek gradnjom mostova preko prostora i vremena, od Hendrixa po simboličnom značenju njegovog nadimka do umjetnosti koja vrijeme smješta u prihvatljive okvire. Svakodnevne i podnošljive, no ako su dobro postavljeni, ništa manje preobražavajuće.

Tekst: Bojan Krištofić

Ana Opalić rođena je 1972. u Dubrovniku. Diplomirala je filmsko i TV snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se fotografijom, videom i dokumentarnim filmom. Suosnivačica je web-portala Suvremena hrvatska fotografija, redateljica dokumentarnih filmova Još jednom (2014., s Noahom Pintarićem) i Lijek (2017.). Godine 2003. predstavljala je Hrvatsku na 50. Venecijanskom bijenalu (s Borisom Cvjetanovićem, prema kustoskoj koncepciji Leonide Kovač). Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te je dobitnica više nagrada i priznanja. Fotografije i video radovi joj se nalaze u kolekcijama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Umjetničke galerije Dubrovnik, splitske Galerije umjetnina te u više privatnih zbirki.

Kratki film Hendrix (2019.) nastao je u okviru projekta Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost u produkciji Prostora rodne i medijske kulture K-zona, sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Izložba Hendrix Ane Opalić i Katice Pecigoš-Kljuković je održana u Galeriji AŽ od 29. studenoga do 14. prosinca 2019. godine.

Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak je anualna manifestacija kojom, svake godine jedne subote u listopadu ili studenome, umjetnici-korisnici ateliera, nekadašnjih učionica stare žitnjačke škole, otvaraju njihova vrata te tradicionalno od osnutka pokazuju prijateljima i posjetiteljima što i kako rade i kako teče svakodnevnica popularnog Centra periferije. Počevši od ove godine, koncepcija Dana otvorenih vrata se donekle mijenja, ističući skupnu izložbu pozvanih kolega/ica umjetnika/ica te pojedinih članova/ica AŽ kao središnji dio manifestacije, prema ideji gostujuće/g kustosa/ice, tko je sada po pozivu Savjeta Galerije AŽ povjesničarka umjetnosti Davorka Perić, dok će u prvom tromjesečju 2020. po prvi put biti raspisan javni natječaj za prijedlog kustoske koncepcije Dana otvorenih vrata, namijenjen svim zainteresiranim kustosima/icama, povjesničarima umjetnosti, kritičarima/kama i teoretičarima/kama. Ovom prilikom, publici se predstavlja skupna izložba GLAD-RAD, koja se bavi temom hrane ili gastronomije primarno iz perspektiva rada i privređivanja da bi se jelo (i živjelo), ne samo umjetničkog rada, već i rada uopće. Umjesto da pokazujemo samo ono što je iza zatvorenih vrata, odabirom radova gostiju i osmišljavanjem izložbe ili umjetničke akcije, progovaramo o jednom od gorućih problema sada i ovdje, umjetničkim sredstvima.

Istina, tema hrane koju izložba otvara česta je u umjetnosti (primjerice, ranije ove godine je održana i velika skupna izložba u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu), pa i prije su se (2011.) umjetnici žitnjačke zajednice u sklopu Dana otvorenih vrata time bavili, ali za razliku od hedonističkog ili satiričkog ugla koji je dominirao tada, sada je pogled (u skladu s vremenima koja se mijenjaju) oporiji, ali i suptilniji, empatičniji, dok je oštrica ironije prigušena, pomaknuta u drugi plan. Temi hrane, putem sadržaja izložbe i performansa Vlaste Žanić i iranskog gosta Mehdi Badana Firouza (ostvarenog u suradnji s udrugom Are You Syrious?), pristupa se kao prilici da se Dan otvorenih vrata doslovno otvori ka uključivanju osoba izbjeglih iz nama dalekih (no iskustveno bliskih) ratnih žarišta u društveni život lokalne umjetničke zajednice, kroz  poziv na zajednički rad, kuhanje i druženje uz jelo. Stoga izložba GLAD-RAD kuhanje prvenstveno tematizira kao rad te postavlja pitanja o vezama između hrane i (umjetničkog) rada, hrane i preživljavanja, hrane i uključivanja, tj. pripremanja hrane i socijalne participacije.

U državi gdje se zloupotrebom političke moći, primjenom sile represivnih organa i cenzurom medija osobe izbjegle većinom s Bliskog istoka i sjeverne Afrike (emigrante, tražitelje/ice azila i dr.) progoni, odbacuje, tuče i proglašava opasnima ― smatramo neophodnim uključivati, voljeti, biti aktivni tako da potičemo pozitivne promjene.

Iako su umjetnici u lancu umjetničke proizvodnje najmanje plaćeni, te država pretpostavlja da će umjetnici bez naknade za svoj  rad sudjelovati u tom procesu zbog vlastite umjetničke potrebe, ukazujemo na umjetnike kao kritičare društva i one koji su spremi ukazivati na probleme koje dijele s drugima, i tako pomagati, otvarati vrata, pa i doslovno nahraniti one kojima je to potrebno.

Izložba GLAD-RAD također redovito kuhanje u sklopu umjetničkih sadržaja Atelijera Žitnjak i festivala Vizura aperta predstavlja ne samo kao svojevrsni ekonomski doprinos održavanju umjetničko- kustoskih praksi, već prijedlog da se takav doprinos valorizira poput umjetničkog čina, kao što je slučaj na festivalu Vizura aperta, gdje je kulinarski rad za umjetničku zajednicu Borisa Greinera i Alema Korkuta bio nagrađen od strane stručnog žirija.

Kustosica izložbe: Davorka Perić

Umjetnici/e izlagači/ce: Boris Cvjetanović, Sandro Đukić, Momčilo Golub, Siniša Labrović, Mladen Stilinović, Slaven Tolj u suradnji s Marijom Grazio, Goran Trbuljak i Vlasta Žanić u suradnji s Mehdom Badanom Firouzom i Nevom Zidić

Više o izloženim radovima

U radu Slavena Tolja iz 1993., Hrana za preživljavanje stigla humanitarnom pomoći okupiranom Dubrovniku, otvara pitanje preživljavanja u ekstremnim uvjetima, kako na emocionlnom i intimnom planu, tako i na širem, zajedničkom. Tijelo je u Toljevim performansima prisutno kao označitelj ranjivosti. U zajedničkom performansu s tadašnjom suprugom Marijom Grazio, oboje mažu tijelo smjesom za preživljavanje, koja im omogućuje opstanak, djelovanje i vezivanje. Tako tema mogućnosti prehranjivanja kroz rad, zarađivanja i opstanka od (umjetničkog) rada otvara niz pitanja o razlozima i posljedicama života od umjetničkog djelovanja. Rad Alkemija kruha Momčila Goluba (1981./2013.) opredmećena je slika “kruha sa sedam kora” u mediju grafike-fotografije, koji kao i radovi pokojnog Mladena Stilinovića (video Krumpira, krumpira! (2001.) i instalacija Kruh i kolači za Mariju Antoinetteu (2008.)), akcentira se aktualna tema gladi i nuđenih supstituta od Marije Antoinette do aktualnog “stezanja remena” propagiranog ekonomskom politikom ovih prostora.

Fotografija Borisa Cvjetanovića Doručak na snijegu (2012.) je poetična slika koja može nahraniti više pogledom nego kriška kruha koja umjetnika čeka na stolu punom snijega. Ready-made objekt Jabuka Siniše Labrovića (2011./2019.) ističe više konotacija: Evino nuđenje jabuke Adamu, eros, opstanak, izgnanstvo… Budući da jedemo krumpir, dok ideologija tvrdi da se radi o jabuci, to je put pokoravanja laži i svjesne obmane. U tom smislu, operacija je obrnuta od one odigrane između Eve i Adama, koja je završila izbacivanjem iz Raja. Prema Labroviću, ovom gestom tako prihvaćamo nuđenu ideologiju: raj zemljski, društveni, odnosno lažni. Video Žlica, vilica Gorana Trbuljaka (2016.) nastao je kao reakcija na hranu ostavljenu izbjeglicama u Parizu, kada se Trubuljak poigravao s ostacima odbačene hrane, ukazujući na površnost nuđene pomoći.

Tekst: Davorka Perić i Bojan Krištofić

Dan otvorenih vrata Galerije AŽ 2019. se održao 9. studenoga 2019., dok se skupna izložba GLAD-RAD mogla razgledati do 23. studenoga 2019. godine. Izložba i događaj su ostvareni u suradnji s udrugom Are You Syrious? iz Zagreba.

Izložba Spomenka Škrbića Pejzaž u Galeriji Atelijera Žitnjak jest premijerno predstavljanje umjetnikovog rada zagrebačkoj, pa i hrvatskoj publici. Riječ je o bosansko-hercegovačkom autoru srednje generacije, koji još od doba studija kasnih devedesetih godina također pripada njemačkom kulturnom krugu, specifično umjetničkoj sceni grada Münchena, gdje se školovao, te gdje je u međuvremenu izgradio respektabilnu karijeru sa čitavim nizom samostalnih i skupnih izložbi u ne-samo-njemačkim gradovima, kao i s prisutnošću u kulturi rodne zemlje, putem izložbi u Sarajevu, Bihaću, Banja Luci i drugdje, ali i sudjelovanjem u radionicama, kolonijama, umjetničkim akcijama… Međutim, sve do sada nije bilo prilike za sagledavanje dijela Škrbićevog opusa u susjednoj zemlji, pa Atelijeri Žitnjak ovom izložbenom inicijativom ispravljaju i svojevrsni previd na horizontu suvremeno-umjetničke scene ovih prostora.

Dvadesetogodišnji rad Spomenka Škrbića ima ishodište u nepokolebljivo apstraktnom mišljenju likovnog sadržaja, kojim u medijskom smislu pravi logičan luk od slikarstva, preko kiparstva do izrade elaboriranih ambijentalnih instalacija, materijalno gledano namjerno skromnih, ali snažnih na razini zahvaćanja izložbenog prostora i angažmana percepcije promatrača. Ako bismo autoru pokušali potražiti izvorište u tradiciji domicilne likovne kulture, možda bi ga uspjeli pronaći u umjetničkim opredjeljenjima vrlo ranog EXAT-a 51; dakle gotovo na samim počecima predanog promišljanja apstrahiranog, visoko modernog pristupa likovnim problemima u našoj sredini, i to svakako prije nego što je modernistički pokret razvio visoko sistematizirani, krajnje racionalni program Novih tendencija, a “ex” u nazivu epohalne grupe nije nužno podrazumijevalo samo pridjev eksperimentalno, već i ekspresivno, odnosno ekspresionističko.

Na tom tragu, jedna od referentnih točki za proučavanje Škrbićevog opusa svakako je rano apstraktno slikarstvo velikog Vlade Kristla, čiji život u Münchenu od 1963. godine, pa sve do kraja 2004. (gdje je, između ostalog, i svojim filmskim stvaralaštvom utjecao na rađanje Novog njemačkog filma kasnih šezdesetih i sedamdesetih), jednostavno nameće povlačenje takvih paralela i pretpostavljanje utjecaja u Škrbićevim formativnim godinama (posebno se to tiče tretmana površine i teksture slike, koje kod Škrbića nikad nisu uredne i “ispeglane”, već zajedno s bojama i oblicima te gabaritima plohe ravnopravno sudjeluju kao elementi postizanja osviješteno minimalističke, no intenzivne, pročišćene likovne ekspresije i intuitivne organizacije svih izražajnih sredstava). Druga referentna točka koja prirodno asocijativno dolazi promatranjem Škrbićevih radova je, primjerica, škola “art bruta”, čija se opredjeljenja kod njega ne reflektiraju u figurativnom smislu, ali su značajna za autorov relaksirani, istodobno spontani i refleksivni pristup prostoru slike, odnosno trodimenzionalnom izlagačkom prostoru.

Spomenko Škrbić se u Atelijerima Žitnjak predstavlja serijom primarno slikarskih radova koji u detaljima prodiru u trodimenzionalni prostor, a kombiniranim tehnikama sveukupno stvaraju interesantan, poticajan ambijent što ujedno mijenja i posjetiteljsku i “stanarsku” percepciju žitnjačkog “školskog hodnika”, cirkularnog prostora prvenstveno namijenjenog izlaganju unutar nekadašnje školske zgrade. U skladu je to s izložbenim konceptima kakve nastojimo jačati u posljednje vrijeme, a tiču se što svjesnijeg reagiranja na sam prostor AŽ od strane umjetnika/ica, s ciljem stvaranja radova i ambijenata koji u najvećoj mogućoj mjeri crpe iz distinktivnih mu karakteristika na suvremeno-umjetničkoj mapi grada. Prva zagrebačka izložba Spomenka Škrbića posve se uklapa u tako postavljeni niz, originalno ga obogaćujući i otvarajući nove spoznaje o prostoru koji nas okružuje.

Tekst: Bojan Krištofić

Spomenko Škrbić rođen je 1969. u Drvaru (Bosna i Hercegovina). Studirao je od 1997. do 2004. pri Akademie der bildenden Künste u Münchenu (gdje i danas živi i radi), i diplomirao je u klasi profesora Jerrya Zeniuka. Priredio je više samostalnih izložbi u Njemačkoj, BiH i drugdje u Europi, a skupno je, između ostalog, izlagao u Turskoj i Kini. Dobitnik je nekoliko nagrada i umjetničkih stipendija, a radovi mu se nalaze u zbirkama više značajnih muzejskih institucija u Njemačkoj i šire.

Samostalna izložba Pejzaž Spomenka Škrbića je održana u Galeriji AŽ od 25. listopada do 7. studenoga 2019. godine.

Performans za glas i elektronički zvuk uživo (te razgovor s umjetnikom), održan u Galeriji AŽ 25. rujna 2019., u 19 sati.

Večernje druženje s gostujućim umjetnikom Christophom Kornom (Düsseldorf, Njemačka) započinje izvedbom elektroakustičnog performansa I Speak This Text u kojoj mu se pridružuje žitnjački umjetnik Boris Greiner. Performans, premijerno izveden 2008. (u produkciji Hessischer Rundfunk i dramaturgiji Manfreda Hessa), dio je intermedijskog rada Waldstueck, nagrađenog na festivalu Ars Electronica u Linzu 2009. Kompozicija izvedbe sastoji se od čitanog ili izgovorenog teksta smještenog u “loop”. Tijekom sljedećih petnaest minuta, snimka teksta se sukcesivno briše prema principu slučajnog odabira. Nakon performansa, slijedi razgovor s autorom uz vodstvo Bojana Krištofića, u kojem će Korn zagrebačkoj publici pobliže predstaviti svoj umjetnički rad. Suština svog njegovog rada je pokušaj povlačenja zvuka ili teksta, ili čak njihovo skrivanje.

Christoph Korn je sudionik godišnjeg rezidencijalnog programa međunarodne umjetničke razmjene između NRW Kulturamt Düsseldorf te Atelijera Žitnjak i Grada Zagreba za 2019. Prema izboru Savjeta Galerije AŽ (Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Alem Korkut, Bojan Krištofić, Kata Mijatović, Predrag Pavić, Frane Rogić i Vlasta Žanić), zagrebačko-žitnjački rezident u Düsseldorfu bio je Vojin Hraste, čiju je izložbu održanu 21. rujna kurirao Michael Jonas.

Novomedijski umjetnik u sferi zvuka, Christoph Korn (r. 1965.) je studirao filozofiju i političke znanosti na Sveučilištu Johanna Wolfganga von Gothea u Frankfurtu na Majni. Njegov umjetnički rad razvija se u suodnosu između zvuka i “novih”, digitalnih medija, u rasponu od filma i videa, preko weba i internetske umjetnosti, do performansa, instalacija, konceptualne umjetnosti, eksperimentalno-glazbenih kompozicija, te radio-drama, koje u opusu ovog autora imaju posebno mjesto. U posljednjih nekoliko godina, njegovi radovi sve više se temelje na strategijama maskiranja, brisanja i/ili izuzimanja različitog sadržaja. S vremena na vrijeme, posvećivao se dugotrajnim, višegodišnjim umjetničkim projektima. Kornovi radovi izlagani su, predstavljani i/ili izvođeni na brojnim međunarodnim umjetničkim festivalima, a višeput je primio nagrade, priznanja i stipendije (Nagrada Phonurgia Nova 2009; Posebno priznanje festivala Ars Electronica 2009; stipendija Saveznog njemačkog istraživačkog instituta u Veneciji 2011; stipendija zaklade Kunstfonds iz Bonna 2014; i dr.). Realizirao je radijske projekte za Centar medijske umjetnosti ZKM (Karlsruhe, Njemačka) te brojne javne radijske postaje.

Performance for voice and live electronics, with artist talk, held at the AŽ Gallery on September 25, 2019, at 7 PM.

The evening in Ateliers Žitnjak will begin with the performance I Speak This Text by Christoph Korn. Boris Greiner and Christoph Korn will carry out the electroacoustic composition live. I speak this text is part of the intermedial work Waldstueck, which was originally performed and carried out in 2008 (production: Hessicher Rundfunk, dramaturgy: Manfred Hess), then awarded at the Ars Electronica festival (Linz) in 2009. In the course of the evening, Christoph Korn will present further artistic works in the form of a lecture and a conversation with Bojan Krištofić. The core of all these works is the attempt to withdraw sound or writing, or even to hide them.

Christoph Korn is a participant of the annual artist-in-residence program between NRW Kulturamt Düsseldorf, Ateliers Žitnjak and the City of Zagreb in 2019. According to the curatorial choice of the Council of AŽ Gallery (Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Alem Korkut, Bojan Krištofić, Kata Mijatović, Predrag Pavić, Frane Rogić i Vlasta Žanić), Zagreb-and-Žitnjak’s fellow in Düsseldorf was Vojin Hraste, whose exhibition took place on September 21 (curator: Michael Jonas).

Audio and media artist Christoph Korn was born in 1965. He studied philosophy and political science at the Johann Wolfgang von Goethe University (Frankfurt a.M., Germany). His work moves along the interface between audio and media art. To put it into practice, he has used various means of artistic expression: web-based media, film, installations, conceptual art, radio-play and composition. In the last few years, his artistic works have been based increasingly on strategies of masking, deleting or removing. Occasionally, he has used long durations to give his ideas form. Korn’s artistic works have been shown or performed in numerous international contexts. He has received international awards and scholarships (such as Phonurgia Nova Award (Distinction) 2008; Prix Ars Electronica, Honorary Mention 2009 (Digital Music) for his radio play Waldstueck; Scholarship of the Federal German Study Center Venice 2011; Scholarship from the Kunstfonds Foundation (Bonn) 2014; etc.). Was involved in radio realizations for intermedium Center for Art and Media ZKM (Karlsruhe) and various public radio stations.

Unatrag gotovo dvadeset godina, intimni imaginarij Mira Župe postupno je postao neodvojivi dio molekule DNK alternativne, podzemne, nezavisne i/ili civilne kulture ne samo u Hrvatskoj, nego i puno, puno šire ― u skoro čitavoj post-jugoslavenskoj regiji. Niknuo iz i dan-danas živućeg i veoma radišnog strip-kolektiva Komikaze, začetog početkom dvijetisućitih u okružju istodobno zagrebačke i beogradske punk, post-punk, crust, trance i uopće ekstremno-glazbene, radikalno-estetske i strastveno skvoterske scene, Miro Župa prokrstario je zapadni Balkan uzduž i poprijeko, a gdje god se zadržao dulje od 24 sata, čini se, ostavio je niz crtanih i pisanih, katkad i izrezanih i izrezbarenih, urezanih i oslikanih tragova u obliku začudnih likova koji trenutačno privlače pažnju svih. Od splitskih MKC-a / Doma mladih i kluba Kocka, preko zemunsko-beogradskih Matrijaršije, “starog” Dragstora i Centra za kulturnu dekontaminaciju do zagrebačkih Attack!-a i AKC-a Medike, Krivog puta i Limba te brojnih drugih kafana, klubova, skvotova, javnih WC-a i polujavnih izba i tunela… Nemoguće je ne naići na groteskne i fantazmagorične, ali i izvanredno zabavne i suludo duhovite čovječuljke i životinje teško pamtljivih, jezično prenapregnutih imena, koji u svojim “oblačićima” ili na majicama neuvijeno nose naoko besmislene, no ljudima prijeko potrebne parole.

Poput Julija Knifera na tripu, Župa opsesivno ponavlja jedan te isti motiv u raznovrsnim medijima (strip-crtež, ilustracija, slika, grafika, skulptura, kolaž…), pronalazeći u njemu prostor bezgraničnih varijacija na tragu ničime ograničene, neo-dadom, književnošću i teatrom apsurda, art brutom i drugim umjetničkim pravcima inspirirane jezične igre. Naime, neovisno o tome što izvorno nastupa kao crtač (dok je akademskim zvanjem kipar), fenomen jezika je Župino središnje referentno polje, pa se nalik istaknutim pjesnicima modernizma ne zanima toliko za značenje riječi i njihovih spojeva koliko za zvučne im kvalitete, ali i granice koje simbioza teksta, slike i oblika može probiti u shvaćanju svijeta oko nas. No, iako je neprekidno nadahnut iskustvima povijesti umjetnosti, Župu istodobno rajca svakodnevni supkulturni život i nesvakidašnji životni stilovi koje u njemu pronalazi, prenoseći hrpe neprilagođenih karaktera izvan okvira maštovite, spontanim i stoga nezadrživo iskrenim buntom pogonjene kreacije…

Miro Župa se svojom svjesno izdvojenom pozicijom u kontekstu domaće i regionalne suvremeno-umjetničke scene nametnuo kao idealan gost Galerije Atelijera Žitnjak, predstavljajući trasu kojom bismo i ubuduće voljeli kročiti, pružajući prostor originalnim autorima u području crteža, stripa i interdisciplinarne grafike, čiji umjetnički pristupi spontano ili planirano stoje onkraj uvriježenog shvaćanja medija, povezujući se sa živom (sup)kulturnom gerilom prije nego s uobičajenim izlagačkim i/ili tržišnim okruženjem. Na tom tragu, izložba Nemoj sad da nećemo kod tebe! ima karakter svojevrsne “polu-retrospektive koja to nije”; odnosno, mada pored jednog privremenog site-specific murala realiziranog premijerno za Atelijere Žitnjak okuplja većinom starije i povremeno dosad izlagane radove, složili smo je s ciljem da ipak donekle usustavimo Župin minuli rad i prikažemo kako je svaki korišteni medij učinio autentično svojim, a vlastitu viziju nikad nije ublažio ni prilagodio bilo kakvoj “svrsi” ― dapače, kad izvodi komercijalne radove, klijenti ga traže upravo zato da bude svoj, da se ne mijenja i ne žrtvuje bilo što što bi ugrozilo kontinuitet izmaštavanja njega samog, možda i najneobičnijeg lika koga je autor stvorio.

Posjetitelji/ce na izložbi mogu vidjeti izmišljene plakate za imaginarne grupe na nepostojećim mjestima, skulpture i asemblaže, slike i kolaže te, naravno, tzv. zupacuts, osebujne izreske iz novina kojima Župa redovito puni svoj vrlo popularni Instagram profil. Nemoj sad da nećemo kod tebe? Idemo sigurno, al’ u afteru… Započinjemo u Atelijerima Žitnjak!

Tekst: Bojan Krištofić

Miro Župa (Split, 1978.) je 1997. maturirao na splitskoj Srednjoj umjetničkoj školi (smjer: kiparstvo), na Odsjeku kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2002. u klasi prof. Stanka Jančića. Pored skulpture, intezivno radi u medijima crteža (stripa) i ilustracije, slike i grafike te instalacije. Za sebe kaže da je “haiku strip umjetnik”. Dugogodišnji je član međunarodnog strip-kolektiva Komikaze. Izbor iz samostalnih nastupa: izložba stripova Plutujuči brodolom (Galerija Dalmacijaland, Jelsa, otok Hvar); izložba haiku-stripova u Galeriji HOK-a u Splitu; izložba strip-skulptura i stripova u Galeriji Jogurt (AKC Medika, Zagreb); Skračena kesa sjenčenja dvostrukih ormara odgoja ili gostovat ču ti unutar imena (Galerija Greta, Zagreb); Geler i ja (Knjižnica Marija Jurić Zagorke, Zagreb); Brodolomija (Galerija Matija, Šibenik). Među njegovim radovima se ističe jedna od epizoda strip-serijala Lavanderman koji pripovijeda o pustolovinama prvog hvarskog i drugog hrvatskog superjunaka. Živi i radi između Zagreba i Splita.

Samostalna izložba Nemoj sad da nećemo kod tebe! Mira Župe je održana u Galeriji AŽ od 14. do 29. lipnja 2019. godine, s proslavama i na dan otvaranja i na dan zatvaranja izložbe.

Snažni simboli kakvi se izvorno vežu uz političke ideologije 20. stoljeća u današnjem hrvatskom i post-jugoslavenskom društvu većinom potiču izrazite prijepore u javnoj sferi. Mada, simboli su sami po sebi tek latentni razlozi sukoba između dominantnih i manjinskih društvenih grupa, dok izvorne razloge treba tražiti prvenstveno u klasnom raslojavanju kao izravnoj posljedici procesa tranzicije iz jednog privredno-političkog sustava u drugi, ali i negativnom historijskom bremenu koje svojom neriješenošću nastavlja pritiskivati suvremene generacije. Kao što je recentno iznova pokazao stečaj pulskog brodogradilišta Uljanik te kriza poslovanja i proizvodnje u drugim istaknutim jadranskim brodogradilištima ― riječkom 3. maju i Brodotrogiru ― radnici i radnice su socijalna skupina koja se može smatrati nepovratnom gubitnicom tranzicije, no ne zato što se nije znala ili željela prilagoditi darvinističkim prilikama na nazovi slobodnom tržištu rada, nego zbog realnih odnosa moći na relaciji društvene elite ― radnici/e, koje su potonje u doba samoupravnog socijalizma samo do određene mjere stavljale u privilegiranu poziciju. Pokazalo se to itekako točnim kada se 80-ih prošlo društveno uređenje počelo raspadati iznureno unutrašnjim proturječnostima. Unatrag trideset godina, radnička klasa je sustavno deprivilegirana, što je od izbijanja globalne gospodarske krize 2008. bio ubrzani proces koji je tekao paralelno s naglim osiromašenjem srednje klase i rastakanjem socijalne države u korist krpanja krupnih privrednih i političkih grešaka, ali i zataškavanja zločina, što su ih u ranijem periodu počinile društvene elite, odnosno novopečeni vlasnici sredstava industrijske proizvodnje.

Kult rada, vladajući u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, pod takvim je okolnostima postao potpuno besmislen. Zašto bi se itko trudio raditi što je više moguće, k tome i zakonito, ako mu takvo poslušno ponašanje više ne jamči nikakvu socijalnu sigurnost, ni društvenu ravnopravnost? Nekoć je bilo nezamislivo da bi se uz crvenu zvijezdu petokraku, jedan od dva središnja simbola socijalizma i komunizma, moglo vezati išta što veliča bilo kakav nerad, lijenost, pa čak i dokolicu. Danas, drska parola Radite manje!, jedna od nekoliko što ih iznad zvijezda na svojim transparentima ispisuje samouki umjetnik s jadranskog juga, Dubrovčanin Pasko Burđelez, zvuči poput savršeno pogođenog pokliča upućenog radnicima koji ponovo nemaju što izgubiti osim svojih okova. No, sada smo već duboko u 21. stoljeću i okovi su druge vrste, načinjeni od različitih materijala i novih načina masovne represije. Stoga se pobuna protiv rada kakvim su ga učinile planetarne društvene elite čini najdjelotvornijim pristupom suprotstavljanja sustavu koji je neprekidnom proizvodnjom i ljude i svijet doveo do ruba uništenja.

Pristupivši problemu u mikro-mjerilu, Burđelez je na jugoistočnoj periferiji grada, u javnom prostoru četvrti Žitnjak, premrežene brojnim radnim i propalim industrijskim pogonima te velikim poljoprivrednim parcelama, riječju: polu-izgrađenim okolišem ljudskog rada, privremeno postavio niz provokativnih transparenata kombiniranih s drugim elementima specifičnim za njegove umjetničke akcije i site-specific instalacije (kamen, pepeo…). Riječima samog autora, u rodnom Dubrovniku sličan javni prostor izvedbe rada odabran je zbog očito bliske marginalne pozicije radnika/ica koji obitavaju svakodnevno u Starom gradu i sudionika nezavisne scene uključenih u program Art radionice Lazareti, producentice Burđelezovog novog projekta. Prevedeno u Zagreb, tj. na Žitnjak, prostorna i kulturna margina na kojoj djeluju Atelijeri Žitnjak i njihovi susjedi, odnosno neposredna kvartovska zajednica, pokazuje se prikladnim parnjakom konteksta u kakvom će projekt kasnije biti izveden u Dubrovniku. Inače, riječ je o novom nastavku Burđelezovog dugogodišnjeg umjetničkog ciklusa Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, u kojem je dosad realizirao niz akcija ― performansa, multimedijskih instalacija i dr.; sve s ciljem, kao i ovaj put, izravnog obraćanja drugima radi kritičkog promatranja vlastitih uloga uslijed slojevitih društvenih i političkih procesa, ali s umjetnošću stalno prisutnom kao pravim oruđem osvješćivanja koje bi svakome trebalo biti dostupno.

Tekst: Bojan Krištofić

Pasko Burđelez (Dubrovnik, 1969.) je po zanimanju vrtlar, a djeluje i kao multimedijalni umjetnik koji se formirao u okružju Art radionice Lazareti. Izveo je desetak samostalnih izložbi, umjetničkih akcija i performansa te sudjelovao u brojnim skupnim izložbama i manifestacijama, među kojima se ističu 26. Salon mladih (Zagrebački Velesajam, 2001.), 33. Splitski salon (Palača Milesi, 2003.), Vizura Aperta, festival vizualnih i audio medija (Momjan 2005., Janjina 2018.), One Take Film Festival (Zagreb, 2006.), ZAZ Festival / Performance Art in Motion (Tel Aviv, Jerusalem 2007.),  Looking for a New Earth (Galerija Sojo, Kumamoto, Japan 2009.); Mediators (Nacionalni muzej Varšava, 2010.), Hotel de Immigrantes 2 ― Cosmopolitan Stranger, paralelna izložba Manifeste 9 (Hasselt, Belgija 2012.), nama.TRE.ba, Bijenale suvremene umjetnosti (Trebinje, 2016.) i druge. Godine 2005. bio je jedan od umjetnika-predstavnika Hrvatske na Venecijanskom bijenalu. Živi i radi u Dubrovniku.

Samostalne izložbe, akcije i performansi: Klonite se izlaganja (akcija iz ciklusa Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, Dubrovnik, 2017.); Blijedim (performans), MMSU Rijeka, 2015; Golemo otvaranje, Studio Let 777, Dubrovnik, 2012; U galeriji, UGD, Dubrovnik, 2009; Kruh (performans), Galerija Ghetto, Split, 2005; Ivica i Marica, Galerija Otok / otok Lokrum, Dubrovnik, 2002; Rabies Treatment (akcija) Dubrovnik, 1999; Ulaz u dva, Galerija Otok, Dubrovnik, 1997.

Umjetnička akcija / kolektivni happening Radite manje! Paska Burđeleza održala se u javnom prostoru četvrti Žitnjak-Struge u subotu, 1. lipnja 2019., nakon čega su se transparenti korišteni u akciji u obliku izložbenog postava mogli razgledati u Galeriji AŽ do subote, 8. lipnja 2019. godine.

U filmu Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, 1948.) režisera Vittorija De Sice i scenarista Cesarea Zavattinija, remek-djelu talijanskog neorealizma, autori koriste motiv krađe bicikla kako bi potresno i uvjerljivo prikazali potpuni rasap poratnog Rima i cijele Italije, čije je društvo fašističkom diktaturom i katastrofom Drugog svjetskog rata bilo gurnuto preko ruba sloma. Bicikl u toj bezvremenoj priči nije (samo) prijevozno sredstvo ili sredstvo razonode, nego sredstvo privređivanja, najvažniji predmet u posjedu siromašne četveročlane obitelji, koja je uložila gotovo sve što je imala kako bi ga otac mogao nabaviti zbog jedinog nuđenog posla raznosača reklama, za koji je osobni bicikl neophodni uvjet. Kada bicikl bude ukraden već prvog radnog dana, očajni otac i njegov maloljetni sin odlučuju se na potragu čitavim Rimom od vrha do dna, a tijekom njihove gradske odiseje i oni i gledatelji upoznat će prave razmjere socijalnog raspada zemlje ― gubitnice u ratu, kao i što znači zaista biti na pogrešnoj strani nepravedne klasne podjele društva… Istoimena serija fotografija Milomira Kovačevića Strašnog, svojevrsni “hommage” jednom od najslavnijih filmova u povijesti sedme umjetnosti, nije, međutim, (isključivo) društveno kritična, već se prije radi o intimnom dnevniku s pariških umjesto rimskih ulica, gdje je umjetnik pronašao prebivalište nakon odlaska iz poratnog Sarajeva i postupno postao živa spona između pariške i sarajevske, odnosno post-jugoslavenske kulture. Bicikli s kojih su ukradeni pojedini dijelovi ili kradljivci u mnogoljudnom i multikulturnom gradu na njih tek vrebaju, Strašnom su postali provodni vizualni motiv individualnog mapiranja Pariza, fokalne točke za koje je vezao svoja sjećanja te u vedutu novog grada upisivao dijelove sebe, svoj doživljaj svega što se zbilo ranije i iščekivanje budućeg života. Sam autor o svojim Kradljivcima bicikla kaže:

“Već odavno nemam bicikl. Posljednji sam kupio davnih osamdesetih, nakon jedne vesele noći u foto-klubu sa Šiletom, Denisom i drugim dragim prijateljima, uz mnogo pića i muzike… Bio je to žuti sportski desetobrzinac, ali mi je na veliku žalost vrlo brzo iz života nestao kao što je u njega i došao, ukraden od strane sitnog lopova iz moga naselja, koji nije ni slutio koliko će me time unesrećiti… Mnogo je vremena trebalo proći da to zaboravim i gledam drugačija na takva ‘sitna otuđenja’ dragocjenih predmeta. Danas mislim da kradljivci bicikla nisu sitni lopovčići zaslijepljeni lakom zaradom koju mogu dobiti prodajom dijelova… Pomislim kako su možda poput glavnih junaka filma Kradljivci bicikla prisiljeni krasti kako bi se spasili, kako bi sačuvali svoju porodicu i svoj posao. Skromna utjeha za moj nestali bicikl… Došašvi u Pariz, poslije tisuću i sedam dana provedenih u opkoljenom Sarajevu, fasciniralo me mnogo toga: ljepota grada, Notre Dame De Paris, Tour De Eiffel, Montmartre, Arc De Triomphe, Jardins Luxembourg, Louvre… Šetajući velikim bulevarima, primijetio sam mnogo ostataka ukradenih bicikala, što je bila jedna od prvih stvari koje su me vratile u prijašnji život, moje Sarajevo, prijatelje, foto-klub, šetnje gradom, fotografiranje ljudi na ulicama… Naravno, odmah sam ih počeo fotografirati, mnogo uživajući u tome, u tom, za mene novom gradskom, pariškom pejzažu…”

Radi se, dakle, o osebujnom dnevniku prizora s ulica jednog od najvećih europskih gradova, zabilježenih okom i objektivom autentičnog fotografa s osobitim osjećajem za suptilnu dramu svakodnevnog života te s iskustvom takvog života lišenog svega što čini svakidašnjicu u uobičajenom, nepamtljivom smislu riječi ― velikim životnim iskustvom koje upisuje u svaki prizor što ga prepozna kao svoj, kao istinit.

Tekst: Bojan Krištofić

Milomir Kovačević rođen je 1961. godine, a fotografijom se počeo baviti sa sedamnaest godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS (Sarajevo). Član ULUPUBiH-a postao je 1989. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih godina prepoznat je kao jedan od najzapaženijih foto-kroničara grada. Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio tome da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotografije imale kratki rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva ― od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do tabu-tema toga doba. Serije fotografija s motivima Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, Hordi zla (navijača FK Sarajevo), grafita, pionira, Titovih foto-portreta u izlozima, posljednjeg obilježavanja Dana Republike… Samo su neke od onih koje su ga proslavile.

Početkom devedesetih Kovačević svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji ― odumiranju jednog sustava, epohe komunizma, i rađanju novoga. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama… No, paralelno nastavlja bilježi kulturni, politički i sportski život grada na Miljacki. Početkom ’92., on prati izbliza sve po čemu će Sarajevo tragično postati poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan, sa svojim fotoaparatom svjedoči životu opkoljenog grada iznutra. Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni nastojali na što bizarniji način uhvatiti smrt, on je bilježio život i otpor u tim teškim godinama. U ratnom kaosu pokušavao je stvoriti, makar na fotografijama, nešto skladno i vizualno čisto. Kovačevićeve ratne fotografije okupljene su u serijama Tito in War, No Name, Ase leži, In Memoriam, Ratna arhitektura… Između ostalog, izlagao ih je galerijamaCollegium Artisticum i Galeriji Obala.

Godine 1995. odlazi u Pariz i tamo, u novoj sredini, nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost. Nastaju nove serije: portreti stipendista Soroševe fondacije za bivšu Jugoslaviju, Moji prijatelji iz Rumillya (samačkog doma za strance), snima pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva… Godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju dobiva 1998. i izlaže po cijeloj Francuskoj te u International Center of Photography u New Yorku. U svakoj seriji Kovačević fascinira svojim umijećem da iz svakog ljudskog bića izvuče ono najbolje. Bez obzira na uvjete u kojima se različiti ljudi nalaze, pred sobom uvijek pronalazi čovjeka sa svim njegovim vrlinama. Kovačević je također fotograf kontradikcije, on je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti… Kvaliteta njegovih fotografija sastoji se prije svega u pikturalnoj snazi, daleko od svake stilizacije, zahvaljujući čemu svoju ličnu istoriju dijeli s ostalima. Za svoj rad dobio je mnoga priznanja, a posljednje u nizu je od Predsjednika države Francuske, gdje je proglašen Vitezom s posebnim zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. Godine 2016. primio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za svoj cjelokupni fotografski opus.

http://www.milomirkovacevic.info/

Samostalna izložba Kradljivci bicikla Milomira Kovačevića Strašnog se održala u Galeriji AŽ od 3. do 31. svibnja 2019. godine.

Nakon dvojice hrvatskih umjetnika srednje i mlađe generacije, povodom treće izložbe 2019. Atelijeri Žitnjak ugošćuju Nežu Knez, jednu od najzanimljivijih i najcjenjenijih mladih slovenskih umjetnica, prošlogodišnju dobitnicu Nagrade OHO za najboljeg mladog umjetnika u Sloveniji do 35 godina starosti (Nagrada OHO slovenska je inačica Nagrade Radoslav Putar u Hrvatskoj, također članica međunarodne mreže Young Visual Artists Award). Prilikom svoje prve samostalne izložbe u Zagrebu, Neža Knez izlaže dva starija rada (Rupa (2016.) i Kvadrat (2018.)) te jedan izveden posebno za Galeriju AŽ (Autobusna stanica), a inspiriran je karakterističnom prometnom putanjom od središta grada do njegove jugoistočne periferije, kao i stanjem iščekivanja koje umjetnica čita na osebujan i neobično plastičan način. U sva tri slučaja riječ je o svojevrsnim ambijentalnim instalacijama, u kojima umjetnica spaja medije skulpture, teksta i crteža, fotografije i videa, kako bi originalno materijalizirala svoje slojevito istraživanje zatečenog prostora (i vremena), kakav je na tragu “site-specific” pristupa najčešće ishodište njenog kreativnog impulsa. U sklopu priprema za izložbu, Neža Knez boravi u Atelijerima Žitnjak na kratkoj, neformalnoj umjetničkoj rezidenciji, što je izravno potaknulo rad na djelu nastalom baš za ovu priliku. Veselimo se predstaviti publici što je naša gošća pripremila i vidimo se na Žitnjaku!

Kako misliti prostor?

Na samostalnoj izložbi Studije prostora umjetnice Neže Knez predstavljena su tri projekta: već prije izložena djela Rupa (2016.) i Kvadrat (2018.) te rad Autobusna stanica (2019.) koji je nastao posebno za zagrebačku izložbu. Zajednički nazivnik svih, iako različitih djela umjetnice, je njezino zanimanje za javni prostor i objekte unutar prostora, kojeg nadopunjuje pitanjem njihove društvene percepcije. Promišljanjem o značajkama izabranih prostora te interveniranjem u njihove funkcije i identitete, umjetnica otkriva latentan smisao svakodnevnih krajobraza i propitkuje njihove sadržaje izvan očiglednih predodžbi koje imamo o njima.

Kao i u djelima Rupa i Kvadrat, tako i u ovom zagrebačkom projektu autorica ulazi u prostor određenog mjesta te razmišlja o njegovim identitetama. Kao predmet interesa ovaj put uzima konkretan objekt unutar urbanog krajobraza, inherentni dio života ljudi i u gradovima i na periferiji ― autobusnu stanicu. Suštinski element javnog putničkog prijevoza ― za neke nebitan i neprimjetan, a za druge neophodan objekt, najočitije označava pojam čekanja. Čekanje na autobus je u ekonomskom pogledu vremena i njime povezane potrebe za efektivnošću ― nešto suvišno. Proživljeno vrijeme na autobusnoj stanici simbolizira neiskorišteno, izgubljeno, neproduktivno… Napose taj trivijalan događaj čekanja i njegovo ništavilo umjetnica postavlja u središte te promišlja njegovo potencijalno zbivanje. Što se događa dok čekamo? Što se uopće tijekom čekanja može dogoditi?

Zajedničko polazište izloženih radova ostaje interes umjetnice za narativ prostora, za interakcije koje omogućuje, za asocijacije koje nadahnjuje. Projekte sjedinjuje pomicanje pogleda iz konkretnih i fizičkih prostora na one druge, manje vidljive, metaforičke i mentalne krajobraze. U tom je kontekstu djeloumjetnice tautološko. Uvijek iznova kao polaznu točku ona uzima jednaku temu, no konačan je produkt njezinih studija ipak svaki put drugačiji.

Ako radove Rupu i Kvadrat označava moment kolektivnosti koji se odražava u interesu umjetnice za reakcije slučajnih prolaznika, djelo Autobusna stanica je intimnije, introvertiranije i individualne naravi: u njemu predmet proučavanja postaje autorica sama. Intervencijom u ustaljene predodžbe o prostorima u djelima Rupa i Kvadrat umjetnica otkriva odnos drugih ljudi s okolišem u kojem borave, dok u kontekstu Autobusne stanice tu istu naviku pogleda propitkuje na vlastitom odnosu s viđenjem svakodnevice. Izloženi radovi se međusobno razlikuju i u pristupu izabranoj temi. Oslobođenje jasno određene konačne forme te apsurdnost izvršene aktivnosti koju definiraju Rupa i Kvadrat (rupa je na kraju kopanja uvijek iznova ispunjena zemljom, njujorški je kvadrat danas, mjesecima nakon čišćenja, vjerojatno ponovno jednako prljav kao što je to bio prije umjetničine sanacije) u kontekstu zagrebačke studije nisu prisutne: ona je u svojim direktivama odlučnija i nije slučajna, pretenzije projekta su jasnije, pitanja izravnije definirana; iako i u ranijim djelima umjetnica o prostoru ne samo da razmišlja, već u njega na neinvazivan i reverzibilan način i intervenira. U radu Autobusna stanica ovaj put u prostor fizički ne intervenira ― sjedeći na zagrebačkim autobusnim stanicama pozorno usmjerava pogled prema gradskoj veduti te se predaje razmišljanju o viđenom.

U kontekstu umjetničke reprezentacije, uz izložena djela pojavljuje se pitanje adekvatnog prijenosa neke druge stvarnosti u realnost likovne institucije te problem materijalizacije nematerijalnog. Kako u galerijskom prostoru izložiti  iskustvonekog drugog prostora tako da prezentacija doživljaja ne ostane samo na dokumentarnoj ili mimetičkoj razini? Istina je, doduše, da s prijenosom u svakodnevni galerijski prostor ta ista svakodnevica automatski dobiva na važnosti, no tek su s promišljenim postavom njena manje vidljiva značenja monumentalizirana. To je strategija koju umjetnica koristi u svojoj kreativnoj praksi. Kvaliteta izloženih umjetničkih djela niče posebice iz potenciranja uobičajenih značenja svakodnevice: potencijal apsurdnih aktivnosti na kraju se pokazuje u otkrivanju latentnog, materijalizacija umjetničine spoznaje u gledatelju jača svijest o preskočenim prostorima izvan i unutar njega samoga.

Tekst: Anja Guid

Neža Knez (Ljubljana, 1990.) diplomirala je na Odsjeku kiparstva pri Akademiji za lijepe umjetnosti i dizajn Sveučilišta u Ljubljani, gdje je i magistrirala u klasi prof. Jože Barša. U svom umjetničkom radu koristi različite medije: zvuk, video, skulpturu, fotografiju, crtež i performans. Priredila je više samostalnih i sudjelovala u brojnim grupnim izložbama u Sloveniji i inozemstvu, među kojima su Square, Galerija P74 (Ljubljana, 2019.); Seven Beauties, Galerija Mohsen (Teheran, Iran, 2019.); Talking About Images, Kunsthalle Graz (Austria, 2018.); izložba finalista Nagrade OHO, Galerija P74 (Ljubljana, 2018., 2016.) i dr. Za svoj rad primila je nekoliko nagrada, poput Priznanja UL ALUO (2012.) i Nagrade UL ALUO (2014.) za izvanredna akademska postignuća, nagrade za inovativni pristup grafičkoj umjetnosti Zlatna preša (2015.), Prešerenove studentske nagrade Sveučilišta u Ljubljani (2015.) i Nagrade OHO (2018.). Najviše akademsko priznanje Summa Cum Laude primila je za magistarski rad 2017. Dobitnica je dvogodišnje rezidencije za mlade umjetnike pri Kreativnom centru Švicarija u Ljubljani (2018.) te dvomjesečne rezidencije u New Yorku u sklopu programa Nagrade OHO.

http://www.nezaknez.com

Kustosica izložbe: Anja Guid

Samostalna izložba Studije prostora Neže Knez je održana u Galeriji AŽ od 13. do 30. travnja 2019. godine.

Goli Breg, nova samostalna izložba Vanje Babića, umjetnika mlađe generacije, predstavlja nastavak trasiranja puta kojim se u svom radu dosljedno bavi već nekoliko godina, a to je, govoreći općenito, široki kontekst kapitalističke privrede, neprekidne proizvodnje i potrošnje dobara i usluga, iscrpljivanja prirodnih i tzv. ljudskih resursa, kao i problem (ne)razumijevanja fenomena rada u lokalnom, post-tranzicijskom okruženju te taloženja nemjerljivih viškova takve industrije kakvi, umjesto da budu prerađeni i reciklirani na korist svima, sve više i više ugrožavaju čovjekov prirodni i izgrađeni okoliš. Poput svakog inteligentnog istraživača i stvaraoca, Vanja Babić se ovakvim vrlo generalnim pitanjima primarno bavi na partikularnoj razini svoje neposredne životne zajednice ― tražeći i pronalazeći te kritički obrađujući i kreativno tumačeći osebujne primjere posljedica gorenavedenih procesa, nerijetko u post-industrijskim područjima velegradske periferije, što je, dakako, obzor umjetničkog rada kakav u potpunosti odgovara izlaganju u Atelijerima Žitnjak. Ovom prilikom, u središtu Babićevog interesa nalazi se jedna posve neobična, nedovršena kuća, igrom slučaja smještena u blizini njegovog doma u Hrvatskom Leskovcu, na jugozapadnom rubu Zagreba, na mjestu poznatom kao Goli Breg.

“Pored poljoprivrednih zemljišta nalazi se divlje odlagalište otpada, koje čine većinom ostaci gradnje: beton, knauf, keramičke pločice, azbestne krovne ploče, (polu)prazne kante boje, crijepovi, plastika, cigle i šuta… Vrlo blizu ilegalne deponije mogu se pronaći polja kukuruza i pšenice, plantaža jagoda, čak i farma ovaca! Naime, kako bi izbjegli plaćanje odvoza krupnog otpada, stanovnici takvih krajeva spontano prave divlja odlagališta smještena jezivo blizu šuma, potoka, rijeka i uopće zelenih površina. Susjed koji je mijenjao azbestno krovište o tome je rekao: ‘To je otrovno, to treba zbrinuti negdje daleko od ljudi, najbolje u šumu…’ Na tom tragu, jedan ekscentrični čovjek je u naselju Goli Breg gradio kuću načinjenu isključivo od najrazličitijih otpadnih materijala, zbog čijeg je odabira i smještaja kuća postala ― skulptura. Susjedi su mi govorili o tom čovjeku: ‘Dugo ga nije ovdje bilo, što nas je začudilo. Onda je susjeda našla na internetu da je umro u 12. mjesecu. Liječio je dušu tako, po meni. Strašan je bio, da. Jednom je spomenuo da bu tu njegova unuka gledala televizor. On nosi iz grada smeće svakojako, nosi tu i pali. Nosio je smeće prvo u dječjim kolicima, a onda je nabavio invalidska. Imao je oko 55 godina i bio dosta velik čovjek, onak’ nabildan. Gledala sam ja kako on to radi i vidjela da od toga niš’ ne bu bilo.”

Kuća-skulptura tako postaje slikovita metafora spontanog taloženja otpada na gradskoj periferiji te u prigradskim naseljima, bez ikakve svijesti o posljedicama toga, bez ikakve institucionalne regulacije i, zapravo, bez bilo kakve vidljivosti izvan najšireg zagrebačkog prstena. Vanja Babić pronašao je još jedan nesvakidašnji izdanak svoje izvorne umjetničke teme praktički pred vlastitim kućnim pragom, pa kuća-skulptura od Golog Brega i Hrvatskog Leskovca do Žitnjaka priziva nove odbačene predmete koji predapokaliptičnim, ali bolno duhovitim tonom govore o obrtanju resursa koje se sve više sužava, čega i dalje nipošto nismo dovoljno svjesni. Sve dok ne naiđemo na odraz svoga lica zazidan u kuću od smeća jednog pokojnog osobenjaka.

Tekst: Bojan Krištofić

Vanja Babić (Zagreb, 1984.) diplomirao je na Tehničkom veleučilištu 2008. te magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pri Odsjeku za animirani film i nove medije, 2013. godine. Izlagački je aktivan i zapažen već za vrijeme studija, a iste godine kad je diplomirao dobiva nagradu Essl Art Award, stipendiju Becks za umjetničko stvaranje i posebno priznanje na izložbi Energija u organizaciji INA-e i ALU. Izlagao je na nekoliko samostalnih i sudjelovao u brojnim grupnim izložbama i umjetničkim akcijama u Zagrebu, Koprivnici, Beču, Londonu, Švicarskoj i drugdje. Godine 2017. bio je rezident pri Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, u sklopu programa rezidencijalne razmjene između te institucije i Pogona, Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.

Inspiracija i motivacija za njegov umjetnički rad proteklih nekoliko godina temelje se na preispitivanju socijalnih i kulturoloških postavki, konzumerizma, marketinga, uloge novca u društvu, različitih vrsta rada i radnika, problema otpada i recikliranja te načina na koji ljudi oblikuju svoje živote u odnosu na takve dijelove sistema.

https://vanjababic.wordpress.com/

― samostalne izložbe:
2012. Ima ih u tramvajima, Galerija SC, Zagreb
2014. Transformacija 1250, Galerija Prozori, Zagreb
2016. Kruh od jučer, Galerija Šira, Zagreb
2016. Super ponuda, Galerija Forum, Zagreb
2017. Forest, Happy Birthday to You!, Akademie Schloss Solitude, Stuttgard (Njemačka)

― nagrade:
2012. Stipendija za najboljeg studenta Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti, Zagreb
2012. Posebno priznanje “Energija” (nagrada za umjetnički rad), INA & ALU, Zagreb
2013. Nagrada Essl, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2014. Diploma s velikom pohvalom (Magna Cum Laude)
2016. Posebno priznanje 33. Salona mladih

Samostalna izložba Goli Breg Vanje Babića može se vidjeti u Galeriji AŽ od 29. ožujka do 10. travnja 2019. godine.

Premijerno u Galeriji Atelijera Žitnjak, umjetnik zvuka Bojan Gagić predstavlja svoj novi rad, site-specific audio-instalaciju, započetu prije gotovo pet godina u Zadru i dovršenu upravo povodom njegovog prvog samostalnog izlaganja na Žitnjaku. Zvuci noćnog neba iznad Zadra, skoro punu petoljetku stari, “sele se” među hodnike “Škole za neprofitne djelatnosti”, gdje će nekoliko tjedana skriveni čekati da ih posjetitelji pokrenu. Beskonačni, no prijemčivi eksterijer i konačni, ali neiscrpni interijer spajaju se u novonastaloj situaciji, sinestetičkom iskustvu svježeg multimedijskog karaktera, kakvo specifičnim umjetničkim postupkom iznova izgrađuje prostor i njegove ljude, bili oni “stanari” ili “posjetitelji”. Za razliku od većine dosadašnjih žitnjačkih izložbi, koje su bile postavljene u “praznom”, galerijskom dijelu nekadašnjeg cirkularnog školskog hodnika, Bojana Gagića inspirirao je upravo njegov “negativ”, odnosno dijametralno suprotni dio prostora, zakrčen predmetima kakvi mogu, ali i ne moraju imati umjetnički karakter. Kako je umjetnik sam rekao, umjesto da se prostor prilagođava njemu, on se želio prilagoditi prostoru, stoga found space i field recordings, koji su do sada postojali potpuno neovisno jedni od drugih, u ovom slučaju ulaze u simbiozu pomoću kreativno induciranog stanja kakvo je moguće samo u ovom, partikularnom prostor-vremenu. Dakako, sa željom da se u njihovom međusobnom prožimanju zrcali opće i zajedničko, po naravi stvari neponovljivo.

Umjetnik o radu

Amaterski sam zainteresiran za radioamatere, granice i smeće. Moje zanimanje potaknulo je i nastanak snimaka 8. 8. 2014. u zadarskom radioamaterskom društvu. Nakon radne večeri u kazalištu, sjeli smo kod barba Ratka u Sedamdesetduju (kultni zadarski kafić 72, op.ur.) na pivo i pomalo razgovarali o svemu. Železo me pitao: “Si bil kaj snimat tu kod radioamatera prekputa? Nisi? Imaju svakaj, ak hoćeš zemi pivu sa sobom pa bum te odvel.” Tako smo banuli čovjeku na vrata i nakon jednosatnog razgledavanja i upoznavanja počeo je lov na frekvencije. Naravno da nas nisu zanimale iste stvari. Većina onoga što je meni bilo interesantno kao zvučna slika, u području radioamaterizma spada u komunikacijske smetnje, tj. “radijsko smeće”, s izuzetkom nekoliko standarda. U narednih dva sata snimali smo zvukove svemira, digitalnih odašiljača, hvatali “odbijance” signala od Mjeseca, nepravilne šumove koji prelaze sve nama poznate sfere…

Taj materijal kasnije je moduliran, obrađivan, dodavane su mu vrijednosti, oduzimana svojstva, s namjerom da se napravi kompozicija od tih zapisa neba 8. 8. u Zadru. Međutim, stvar nikada nije bila dovršena, bilo je previše mogućih načina kako bi se mogla privesti kraju, pa je tako postupno odložena sa strane. U digitalni hodnik, folder nazvan Nebo_Zadar_8/8/2014.

Prostor Atelijera Žitnjak, njegove unutarnje granice i zajednički hodnici zaseban su svemir. U tim hodnicima borave predmeti također privremeno odloženi “sa strane”, takvi kojima nije mjesto “unutra” jer su jednostavno preveliki ili trenutno suvišni ili čekaju svoj trenutak kad će biti vraćeni u prostor stvaranja. Upravo ta situacija nastanjenih hodnika je faktor kojim se završava moj rad. Odloženi zvukovi smješteni u prostor odloženih predmeta nastanjuju taj isti hodnik u tišini sve dok netko ne odluči stati na postavljene senzore i započeti interakciju koja tako postaje privremena kompozicija. Različite kombinacije zvučnih elemenata tvore različite moguće strukture završetka ovog rada.

*/ Svako zajedničko stanovanje u zgradi, neboderu ili nečem sličnom jasno dijeli naš privatni, osobni prostor stana u kojem boravimo i zajedničkog prostora svih stanara. Taj zajednički prostor koristimo svi, po nekom prešutnom dogovoru u njega izbacujemo stvari koje nam trenutno predstavljaju neodređeni višak ili za koje nemamo mjesta. To su uglavnom bicikli vezani za gelender, stari ormari, komode, stolci, biljke svih oblika i veličina, poneko smeće, ponekad i psi ili mačke žive u tim hodnicima… Ne tako davno, prije nego što je klima postala kućni standard, znalo se za vrijeme ljeta ostavljati otvorena vrata stana ponekad i danima, ili sjediti na stubištu sa susjedima, piti kavu, zaigrati partiju karata.

**/ Svaka granica je stvar dogovora. Uglavnom volimo što imamo granice, ljutimo se kada nam netko bezobzirno skrši tu imaginarnu liniju, ali granica svemira je još uvijek neodređena. Pravno, nije se mijenjala od 1964. kad je postavljena u prostor između 80.000 i 180.000 km, ovisno o tome radi li se o granici telekomunikacija, država, svemirkih ili zemaljskih letova, pa je tako svatko može zamisliti kako ga volja, jer u konačnici ― Zemlja jest dio svemira.

***/ Radioamateri su u svijetu masovnih komunikacija čudne biljke. Naizgled jednostavna forma komunikacije putem radio valova u stvari je vrlo složena, precizna i detaljna mapa odnosa frekvencija i modulacija. Tako će iskusan radioamater vrlo jednostavno u moru naizgled nedefiniranih šumova jasno razlikovati maleno nevrijeme u Škotskoj od pojačane aktivacije globalne geomagnetske oluje.

Bojan Gagić svoj rad započinje krajem osamdesetih performansima i akcijama uglavnom vezanim za rad sarajevske grupe Neue Urform, te zagrebačkih umjetničkih grupa Kokowa, Rotor i Clair Obscure. Krajem devedesetih kroz platformu MAPA (Moving Academy for Performing Arts) započinje rad na različitim kazališnim projektima, sudjelujući u produkciji predstava, izradi multimedijalnih sadržaja, dizajna zvuka i svjetla, te surađuje s umjetnikom Josipom Zankijem na nizu projekata koji preispituju odnos prema smrti (Mirila, Encikopedija mrtvih, Mrtvi ste?, Kako objasniti mast mrtvom Beuysu). Autor je većeg broja izložbi, instalacija i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Sustavno se bavi sound artom i field recordingom, objavljuje poetske zapise u književnim časopisima i potpisuje tehničku realizaciju kazališnih, filmskih i glazbenih festivala. Autor je i glazbe za kratke eksperimentalne i animirane filmove uglavnom domaćih autora, kao i dizajna svjetla i zvuka za kazališne predstave. Snimio je i nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova.

Zajedno s Miodragom Gladovićem razvio je izvedbenu tehniku luminoakustike ― pretvorbe svjetla u zvuk korištenjem fotonaponskog efekta solarnih panela. Suosnivač je i zagrebačke platforme za nove zvučne izražaje Sinelinea. Za svoj je umjetnički rad više puta nagrađivan; među ostalim je dobitnik treće nagrade na međunarodnom natjecanju za izradu novih glazbenih instrumenata (Guthman New Musical Competition, Georgia Tech University, Atlanta, SAD, 2012.), druge nagrade za multimedijalni sadržaj hrvatskog EXPO paviljona (2012.), nagrade publike na T-HT@msu.hr natječaju za suvremenu hrvatsku umjetnost (2014.), posebnog priznanja stručnog žirija Venecijanskog Bijenala (oblikovanje svjetla i zvuka za instalaciju arhitektice Ane Dane Beroš, 2015.), i drugih.

Kontakt: info@bojangagic.com

Izložba je posvećena Ratku Čulini, barba Ratku, ikoni Zadra i vlasniku kafića 72, preminulom krajem siječnja 2019. Može se čuti, a i vidjeti, od 23. veljače do 14. ožujka 2019. godine.

Pogon i Atelijeri Žitnjak pozivaju vas na razgovor s Christophom Szalayem, koji trenutno boravi u Zagrebu u sklopu razmjene umjetnika na rezidencijalnim boravcima s Akademie Schloss Solitude. Christopha će predstaviti Bojan Krištofić, zagrebački kritičar, pisac i dizajner, a zajedno će razgovarati o interdisciplinarnosti kao praksi te poziciji i potencijalu umjetnika kao kustosa. Razgovor će pratiti čitanje novog teksta o naporu proizvođenja umjetnosti u konstantnom premiještanju, kao i projekcija snimke izvedbe OCTOPUS, Szalayeve najnovije produkcije koju je realizirao zajedno s međunarodnim performerskim dvojcem Navaridas & Deutinger.

Christoph Szalay je pisac, kustos i književni urednik u Forum Statparku u Grazu. Studirao je njemačku filologiju u Grazu te umjetnost u kontekstu na UdK Berlin. Trenutno je rezident Akademie Schloss Solitude iz područja vizualnih umjetnosti i teorije, a u sklopu te rezidencije boravi i u Zagrebu u organizaciji Pogona. Nedavno mu je dodijeljena nagrada Alice Salomon Poetik. Recentni umjetnički projekti su mu instalacija Heimat, steirischer herbst Volksfronten, 2018; when we turned off the light [we didn’t see nothing], 89plus/Luma, Zürich, 2017; SPACE=WOW (BUT I STILL MISS YOU, EARTH), chapbook by Spacecraft Press, Calgary, 2017. (izvedeno kao mjuzikl u Minoriten Graz te na danima mjuzikla u Beču 2017). Njegovi nadolazeći kustoski projekti uključuju dvotjednu rezidenciju Amalije Ulman (u suradnji s Grazer Kunstverein), kao i naručeni rad od Kameelahe Janan Rasheed. Christophove radove možete pogledati na:

www.toutlemondesaitque.com

Bojan Krištofić je pisac i dizajner. Diplomirao je dizajn vizualnih komunikacija na studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 2012. godine. Do sada je objavljivao tekstove o suvremenoj umjetnosti i vizualnoj kulturi širom bivše Jugoslavije, a tekstovi su mu prevođeni na engleski jezik. Među ostalim, zanimaju ga poezija, bicikliranje, planinarenje i DIY izdavaštvo.