Untitled


Foto: Boris Cvjetanović

Zagrebački salon odbijenih

Zagrebački salon odbijenih svojevrsna je kumulativna izložba radova koji su, prije svega, mišljeni kao disidentski, upravo kao “kritička refleksija”, kako stoji u raspisu natječaja za izlaganje na ovogodišnjem, 57. zagrebačkom salonu, “provođenja povijesnih revizija” te, da posudim riječi kustosice i autorice salonske koncepcije Leile Topić, “reflektiraju, propituju, odnosno analiziraju koncepte slobode, javnog prostora, kulture sjećanja, nacionalizma, građanstva, ili suvereniteta unutar suvremenog društva”. 

Eto, baš to. Zahvaljujući dugogodišnjoj suradnji Galerije Flora, izložbenog prostora Hrvatskog društva likovnih umjetnika Dubrovnik, s Atelijerima Žitnjak, i uspješnom programu izlagačke i rezidencijalne razmjene među ovim organizacijama, dubrovački umjetnici Dorinda Bulić Čotić, Slaven Tolj i Viktor Daldon predstavit će radove odbijene za izlaganje na 57. zagrebačkom salonu. Galerija Flora i Atelijeri Žitnjak objavili su javni poziv svim umjetnicima, koji su se javili na natječaj Zagrebačkog salona, da svoje radove koji nisu izabrani za izlaganje, a bavili su se anomalijama i nepravilnostima u radu ustanova u kulturi ili bilo kojih drugih centara moći, izlože na ovoj, Zagrebačkom salonu pratećoj manifestaciji.

Osnovna potka nekih od prijavljenih radova direktno je ukazivanje na pokušaj institucionalne aproprijacije jedne udruge, čija je namjera neosnovano koristiti sljednička prava samo za sebe, nauštrb drugih udruga, koje bi po prirodi stvari trebale biti jednake među jednakima. Forenzičkim procesom, Vice Tomasović svojim će radom Ovo nije HDLU u jednom, naoko kaotičnom, shematskom prikazu, zorno pojasniti kako zapravo stvari stoje, no zadnju riječ, u ovoj novoj umjetničkoj praksi, ipak će imati sudsko tijelo. Dakle, sad je već jasno o kojoj je udruzi riječ, a dodatno će se razotkriti i radom Dorinde Bulić Čotić, složenog naziva Platforma za umjetnika aktivistu koji nastoji rasvijetliti prirodu odnosa moći unutar suvremenog društva skrivenu pod šifrom P.12X / 2021. Riječ je o video radu koji problematizira složeni odnos dviju institucija, od kojih je jedna Florin dom, prostor koji pripada dubrovačkom strukovnom udruženju likovnih umjetnika još od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća. Kuća je to, izgrađena negdje 1923. godine, kao atelijer i dom dubrovačke slikarice Flore Jakšić, koja ju je oporučno ostavila umjetnicima, da se u njoj druže, rade i izlažu. Međutim, zagrebačka strukovna udruga, koja nikad nije raspolagala tim prostorom, niti je tu organizirala ikakav program, smatra da je ta nekretnina, smještena na nekad pitoresknoj šetnici lapadske uvale, njihovo vlasništvo.

U radu Dorinde Bulić Čotić pojavljuje se snimak velebnog Doma hrvatskih likovnih umjetnika, koji u jednom trenutku biva distorziran, javljaju se tehničke smetnje, slika postaje fragmentirana i kolažirana, zvuk se gubi… Sada iskrzana slika Doma hrvatskih likovnih umjetnika isprepliće se sa slikom Florinog doma u Dubrovniku, u hibridnom “glitch” efektu. Navedeni radovi zrcala su opresivne moći kojoj se, u kontrapunktu, otpor postavlja kao strukturalni pojam umjetničkog djelovanja.

Slaven Tolj je još jedan od umjetnika koji se bave istom problematikom. Premda je jedan njegov rad izložen na Zagrebačkom salonu, Iskopine iz Florinog vrta (koji bi se dijelom mogao okarakterizirati i kao “work-in-progress” instalacija i kao “site-specific” rad), drugi mu rad nije prihvaćen. Riječ je o staroj školskoj tabli koja na sebi ima ožiljke vremena, a na kojoj Slaven, bijelom kredom, dopisuje, briše i mijenja neke svoje formulizirane misli, uglavnom vezane za Floru i HDLU. Komprimirane su to impresije o sebi, djelovanju pojedinih institucija, njihovim fiskalnim politikama, eksploataciji umjetnosti i slično. Rad se mijenja bez nekih vremenskih zadatosti, poruka može ostati nekoliko dana, a može biti i kratka vijeka. Ono što je konstanta jest školska tabla, objekt koji je duži period bio odložen u vrtu Florinog doma, kao i predmeti koje je Slaven iskopao tijekom svog svakodnevnog, višemjesečnog rada na vrtlarskim poslovima, perpetuiranog performativnog karaktera, a koji su izloženi na Zagrebačkom salonu.

Na poziv su se odazvali i Darko Bavoljak, Josip Pino Ivančić, Božidar Katić, Marija Kondres, Vlasta Pastuović Aleksić, Eduard Pavlović, Marijana Petrović Mikulić, Tomislav Šilipetar, Diana Iva Sesartić i Mirjana Tomašević Dančević, međutim, zbog ograničenog prostora i vlastitom participiranju umjetnika u produkciji i transportu radova, neće biti moguće sve ih fizički predstaviti u Galeriji AŽ, već će neki biti prikazani u formi dokumenta. Jer, kako ne biti solidaran s umjetnicima koji se već godinama hrvaju sa sistemom, kako ne biti solidaran s kolegama u njihovim nastojanjima za izgradnjom pravednije strukture rada, izlaganja i honoriranja tog rada.

Zahvaljujući Pinu Ivančiću, mnogi će umjetnici saznati za mogućnost novčanog dodatka mirovini za članove HZSU-a, kako stoji i u zakonu. Kao što će saznati, iz njegovog primjera, da se ta fatamorgana od svega par stotina kuna, vama, običnim smrtnicima, neće otjelotvoriti u novčanom obliku. Ali hoće u uzaludno potrošenom vremenu, obilaženju nekoliko ministarstava, jer naravno, nadležno je ono-ovo-ono… (koliko već možete izdržati u obijanju ureda), kao i u toni papira spremnoj za recikliranje. Ivančić je taj pothvat, koji ima svoj kraj, odradio kao performativnu akciju. U tom smislu simptomatičan je i rad Viktora Daldona, koji izlaže sliku rađenu kombiniranom tehnikom, naziva IDIOT. Uz dodatno objašnjenje etimologije riječi idiot, koje donosi Daldon, zapitat ćemo se, fluktuirajući s njenim promjenama kroz stoljeća, participiramo li aktivno u javnom prostoru ili smo tek obični ljudi, političkom inverzijom pretvoreni u neznalice i budale, pa samim tim i beskorisne jedinke.

Tu se može nadovezati Politička svlačionica Ive Dijane Sesartić, koja bi trebala mijenjati perspektive, ovisno o poziciji unutar konstrukcije obavijene s više slojeva prozirne folije. Kao uostalom i svi izloženi radovi: Katićev Privremeno neuporabljivo; Ako nemate kruha, jedite kolače. U potpisu Vlada RH Vlaste Pastuović Aleksić; Doručak s Ustavom Marijane Petrović Mikulić; Zatvorski obrok i Spaljena zemlja Eduarda Pavlovića; Bavoljakova Budućnost 2022; Hurting ballerina Marije Kondres; Hommage spirala za malog dječaka koji je (po)trčao od smrti 2.11.1943. Mirjane Tomašević Dančević.

Kao “bonus track”, a referirajući se na program Zagrebačkog salona koji se odvija u suradnji s udrugom Domino (30 prizora za 30 godina), kojim se rekreiraju “kultni performansi”, neki izvedeni i prije osamostaljenja Hrvatske, autori izložbenog koncepta Zagrebačkog salona odbijenih žele ukazati na jedan fenomen koji je ovog ljeta zabilježen u Dubrovniku. Naime, dogodilo se nekoliko performativnih akcija, izrazito upečatljivih i dojmljivih, koje su čak i unijele nemir u javni prostor. Ti slučajni umjetnici, potaknuti nekim osobnim nemirom, ostavili su zatečenu, slučajnu publiku u nedoumici. O čemu je tu riječ? Imamo jednog muškarca koji prelazi nekoliko kilometara, hodajući prometnim dubrovačkim ulicama, što samo po sebi ne bi bilo ništa čudno, kad bi on na sebi imao odjeću. Gol je, brzim korakom se kreće prema svom krajnjem odredištu na Pilama, a začuđeni promatrači postaju dio te žive intervencije u prostoru. Gotovo kao parafraza Gotovčevog performansa iz 1981. godine, kao što je nedavni performans, upriličen na stepenicama dominikanske crkve, svojevrsna parafraza Toljevog performansa Pjesma izvedenog u Omišu svega nekoliko dana ranije.

I možda najupečatljivija od svih je izvedba mladića zamaskiranog crnim povezom preko glave, koji se razapeo na zaštitnu mrežu Orlandovog stupa. U toj mučeničkoj, Isusovoj pozi, ostao je skoro pola sata, dok se dva policajca nisu popela i prisilno ga spustila, također rekreirajući biblijsku scenu. Preostaje nam zapitati se: što nam donose umjetno generirane i koncepcijski pretjerano uvjetovane izložbe kad je, po svemu sudeći, stvarna umjetnost, kao i potreba za njenom kreacijom i korištenjem, napustila institucije i preselila se na ulicu. Umjetnost je, između ostalog (kao što kaže Yves Michaud) odraz društva. Utoliko su ove angažirane i kritičke umjetničke prakse odraz akutnog stanja kojim bi se trebalo ozbiljnije pozabaviti, ne tek na načelnoj razini; kako bi se oslobodio prostor i za drugačija promišljanja umjetničkog rada.

Helena Puhara

29.09.2022.