Na prostoru nekadašnje žitnice grada su prije 20 godina niknuli Atelijeri Žitnjak. Prije 15 godina, 2008., u obliku stalne umjetničke intervencije iznad ulaza zgrade (povodom zajedničke izložbe Prva petoljetka u Galeriji AŽ), Atelijerima je njihov član Zoran Pavelić dao svojevrsni “podnaslov” Centar periferije (kasnije ga je proširio Boris Greiner, s pločom pokraj vrata: Škola za neprofitabilne djelatnosti). Pod ovim nazivima, usred zelenih žitnjačkih polja i visokih kukuruza, već se godinama obilježava i dozrijevanje plodova umjetničkog rada. Izložbe u Galeriji Atelijera Žitnjak (pokrenutoj 2005. kao Galerija Studio) su oduvijek bile poziv da se iz centra grada pođe na periferiju, u prostore nekadašnje škole koja danas živi svoj novi život. Međutim, tijekom trodnevnog događanja koje smo pripremili u suradnji s našim susjedima i kulturnim radnicama iz četvrti Peščenica-Žitnjak, te prijateljima iz raznih dijelova Zagreba, pozivamo vas da se, osim s ostvarenjima likovne umjetnosti, pobliže upoznate i sa samim Žitnjakom, njegovim stanovnicama i stanovnicima. Proljeće je, svi u Žitnicu umjetnosti na rubu grada!

Od 17. do 19. ožujka raznovrstan program će vas uputiti u urbanizam Žitnjaka, vrtlarske vještine, nezaobilazno žitnjačko kuhanje i pjevanje, te, dakako, i posjete umjetničkim izložbama u Galeriji AŽ, ali, po prvi put, i u našem susjedstvu!

U petak, 17. ožujka u 17 h, odvit će se edukacijska šetnja kvartom s Antonijom Komazlić i Petrom Đukić, naziva Žitnjak — vrtni grad?. Antonija i Petra šetnjom će nas provesti kroz povijest i nastanak Žitnjaka te naglasiti više njegovih posebnosti. Šetnja će trajati oko 90 minuta, a započet će na autobusnoj stanici Petruševec na Radničkoj cesti (busevi 217 i 290, s polaskom na Kvatriću).

“Naselje Žitnjak nije planirano kao vrtni grad, ali ono je vrt — žitnica — selo kojemu je grad došao. (…) Površinom od 6,62 km² danas je najveći kvart gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, uz susjedne i podjednako prostrane Petruševec, Resnik i Ivanja Reku, povijesno također sela koja su se ‘našla’ u gradu. (…) Za razliku od okolnih naselja gradske ‘periferije’, (…) Žitnjak je pak postao svojevrsni ‘vrtni grad’, hibrid grada i sela. Ovdje su kuće i dalje okružene travnjacima, šumarcima, povrtnim gredicama i plastenicima OPG-ova, a na nekoliko stotina metara od Radničke ceste možete vidjeti horizont koji izgleda kao polje žita u Slavoniji, tek s ponekim dalekovodom u kadru.

Međutim, tu je i industrija. Uz onu staru, ovdje su i nova postrojenja poput pivovare Pulfer, tvornice vijaka i tvrtke za robotiku. Ovdje je i filmski studio te terasa restorana u blizini savskog nasipa s idiličnim pogledom na jezerce i jablane. Začudno, u neposrednoj blizini je i kompleks pročistača otpadnih voda gdje danas završava Gradski odvodni kanal. Šetnja će se približiti tim markerima koji oblikuju zaista specifičan prostor na mapi Zagreba, a završit će kod Atelijera Žitnjak.” (P.Đ. i A.K.)

U subotu, 18. ožujka, cjelodnevna događanja kreću u 12 h, s pokaznom radionicom vrtlarenja s našom žitnjačkom susjedom Anom Martinec, dugogodišnjom vrtlaricom i poljoprivrednicom. U 14 h počinjemo s vrtlarskom akcijom u Atelijerima Žitnjak, gdje ćemo po naputcima dobivenim od susjede Ane i drugih iskusnih žitnjačkih vrtlara/ica zasaditi pojedine kulture, čije ćemo plodove pripremati na budućim otvorenjima i događanjima. Od 16 h kreće zajedničko kuhanje predvođeno Reom Drvar, koja će nam pokazati kako preko velikih stolova Atelijera Žitnjak savršeno razviti tijesto za štrudle i ovladati tim umijećem.

Od 16 do 18 h u atriju Atelijera Žitnjak će se odvijati razmjena i prodaja sjemena za nadolazeću vrtlarsku sezonu, zahvaljujući Petri Pavleka, voditeljici Društvene banke sjemena ZMAG-a. Svi ste pozvani donijeti svoja sjemena da biste ih sa ZMAG-ovim sjemenarima mijenjali za njihova, ili, ako ih nemate, moći ćete kupiti njihovo sjeme. Sjemenari će okupljenima ponuditi i ponešto od svojih malih prehrambenih proizvoda. U 18 i 20 h će nas Bojan Krištofić, voditelj Galerije AŽ, provesti izložbom Stereotip Margarete Lekić, trenutno postavljenoj u Galeriji AŽ. U 19 h svojim nastupom će nas osvježiti ZborXop, zbor Pododbora Zagreb SKD-a Prosvjeta, koji će izvoditi tradicionalnu etno glazbu sa šireg područja Balkana.

U nedjelju, 19. ožujka u 15 h, posjetit ćemo radionicu lokalnog umjetnika Darka Pondeljaka u Petruševcu. Ondje ćemo imati priliku upoznati se s osebujnim izričajem ovog samoukog stvaroca u  njegovoj galeriji pod vedrim nebom. Šetnja do Darka će početi na zadnjoj stanici (okretištu) autobusa broj 217, smjer Petruševec (koji kreće s Kvaternikovog trga).

Svi u Žitnicu umjetnosti na rubu grada! Radujemo vam se!

Raspored događanja

— petak, 17.3.
17:00 — Žitnjak: vrtni grad?, edukacijska šetnja kvartom s Antonijom Komazlić i Petrom Đukić (okupljanje: autobusna stanica Petruševec na Radničkoj cesti (linije 217 i 290, s polaskom s Kvatrića))

— subota, 18.3.
12:00 — pokazna vrtlarska radionica u žitnjačkom susjedstvu
14:00 — vrtlarska akcija u Atelijerima Žitnjak
16:00 — zajedničko kuhanje u Atelijerima Žitnjak
16:00-18:00 — razmjena sjemenja u atriju AŽ
18:00 i 20:00 — vodstvo izložbom Stereotip Margarete Lekić u Galeriji AŽ
19:00 — nastup ZborXopa u atriju AŽ

— nedjelja, 19.3.
15:00 — posjet radionici umjetnika Darka Pondeljaka u Petruševcu
(okupljanje: zadnja stanica (okretište) autobusne linije 217, smjer Petruševec, s polaskom s Kvatrića)

Žitnica umjetnosti na rubu grada
Koordinator i koautor programa: Bojan Krištofić
Sukoordinatorica i koautorica programa: Jelena Petric
Suradnice na programu i koautorice: Maja Flajsig, Rea Drvar i Maša Borović
Programski konzultanti: Vesna Pokas i Alem Korkut
Fotograf: Boris Cvjetanović
Dizajner: Boris Greiner

Program Galerije AŽ u 2023. godini podržavaju Zaklada Kultura nova i Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, te Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba. Rad Galerije AŽ podupiru i Buzdovan Apple Cider / Malus Vitis d.o.o.

Programske aktivnosti Žitnice umjetnosti na rubu grada su poduprte u sklopu programa Kultura u zajednici Grada Zagreba i aktivnosti Sudjelovanja u kulturi Zaklade Kultura nova.

Izložbeni program Galerije AŽ 2023. otvara osječka umjetnica, kiparica Margareta Lekić, samostalnom izložbom Stereotip, u petak, 10. ožujka u 19 h. Dođite vidjeti njezin novi ciklus skulptura rađenih u gipsu, keramici i kombiniranoj tehnici, te proslaviti početak nove žitnjačke proljetne sezone uz sjajnu, novu umjetnost! Svi ste pozvani!

Izložba ostaje otvorena do subote, 1. travnja, a termini dodatnih vodstava izložbom će biti objavljeni naknadno.

Jesu li pojedine psihofizičke osobine i socijalne pojave stereotipne jest, usprkos stručnim istraživanjima i teorijskim postavkama društvenih znanosti, još uvijek, ipak, u velikoj mjeri svačije individualno pitanje. Jednoj osobi nešto zvuči stereotipno; već se druga s tim uopće ne slaže, a treća pak ne zna s kim se složiti. Živimo u vremenu kada su, čini se, takve nesuglasice, pa i s njima povezani društveni sukobi i prijelomi, češći nego ikad prije. Do jučer duboko ukorijenjeni i naizgled nepromjenjivi stereotipi o određenim društvenim grupama se danas propituju i osporavaju, pa gotovo da više i nije moguće u javnom prostoru govoriti pojednostavljeno, s pogrdnim predznakom, o članovima ili članicama odabranih grupa, bez da to ne naiđe baš ni na kakvu osudu drugih. U smislu umjetničkog rada, bilo da je posrijedi pisana riječ, statična ili pokretna slika, izvedba uživo ili kakav drugi način uobličavanja, stereotipi su nerijetko svjesno korišteni kako bi se više ili manje uspješno postigao komični efekt, ili su pak ostali nesvjesno utkani u prikaze ljudi i društvenih pojava u periodima kad nisu bili problematično doživljavani. U svakom slučaju, preispitivanje stereotipa u okružju umjetnosti uvijek može reći mnogošto o dobu i društvu koje umjetnički radovi prikazuju ili odražavaju.

U novom ciklusu skulptura Margarete Lekić, koje kiparica publici prvi put predstavlja izložbom u Galeriji AŽ, “stereotip” je ponajprije jezični lajtmotiv koji promatraču nudi jedan od mogućih ključeva za čitanje njihovog značenja, ali nipošto ne i jedini, čak niti vodeći. Umjesto toga, “stereotipni” i namjerno neutralni naslov izložbe maltene navodi posjetitelje na krivi trag, šeretski ih potičući da višedimezionalne skulpture golih, debelih i ćelavih sredovječnih muškaraca čitaju u satiričnom ključu, što bi se lako moglo povezati s regionalnim pravcem #metoo pokreta i kritikom “bijelog muškarca na poziciji moći”; međutim, sama kiparica izrijekom ističe da je, s jedne strane, takav lik izabrala za variranje kako bi isprobala za nju novi i posve intuitivni pristup gradnji izložbenog koncepta i postava, a s druge ju je zanimalo, u likovnom smislu, “prenijeti odnos između psihičke tjeskobe i fizičke prezentacije”.

Lik mrgodnog i mrzovoljnog sredovječnog ćelavca ju pri brzom, usputnom skiciranju spontano prati već dugi niz godina, uvijek iznova izlazeći iz tame podsvijesti, koju nije uvijek uputno ni neophodno psihoanalitički tumačiti; već je korisno, posebno kada se radi o likovnom uobličavanju, prepustiti se poticaju koji očito ima jak energetski naboj, te ga ispitati iz što više različitih uglova i pogleda. Mali i veliki debeli ćelavci, i njihove glave oblikovane od gipsa i keramike, ispunjavaju Galeriju AŽ svojom duhovitom, nezgrapnom postojanošću i stamenim, neupitnim tjelesnim neskladom, ali kakav opet nepogrešivo odražava osjećajnu puninu koju smo skloni zanemarivati prolazeći pokraj osoba takvih proporcija. Izdvojeni u svojoj individualnoj usamljenosti ili okupljeni u groteskno grčevitoj gomili, ćelavci Margarete Lekić intenzitet emocija što se čita na njihovim bucmastim licima prikazuju apsurdnim, uzaludnim svakodnevnim vrpoljenjem “čovjeka bez svojstava”.

No, s treće pak strane, i to, egzistencijalističko shvaćanje njihove evidentne mučnine, može biti još jedno, u biti stereotipno pojednostavljivanje. Jer to je ono što stereotip jest — viđenje života kušanjem tek jedne njegove kriške. A ovi su ih ćelavci pojeli puno, jako puno. Zašto im to ne priznati i promatrati ih onakve kakvi neizbježno jesu — nepovratno potrošna i beznadežno živa ljudska bića?

Tekst: Bojan Krištofić

Margareta Lekić (Osijek, 1982.) je diplomirala 2007. na Odsjeku kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je 2020. i doktorirala. Zaposlena je na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, u zvanju umjetničkog suradnika. Od 2005. do danas je održala dvadeset i dvije samostalne izložbe te je sudjelovala na pedeset i šest skupnih izložbi. Izlagala je, osim u Hrvatskoj, u Europi, SAD-u, Japanu i Kini. Usavršavala se na studijskim i radnim umjetničkim boravcima pri Indiana University of Pennsylvania (Indiana, PA) u SAD-u (2005.); International Summer Academy of Fine Arts u Salzburgu (Austrija; 2009.); CEC ArtsLink Residency, Massachusetts College of Art and Design (Boston, MA) u SAD-u (2010.); Cité internationale des arts u Parizu (Francuska, 2013.); Universidad Rey Juan Carlos u Madridu (Španjolska; 2018.); School of Art and Design, University of Jordan (Amman, Jordan; 2022.); University of Pecs, Faculty of Music and Arts u Pečuhu (Mađarska, 2022.) i dr., te se obrazovala iz više pedagoških i edukacijskih područja pri Fakultetu za odgoj i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Uz umjetnički i pedagoški rad, bavi se i produkt dizajnom i dizajnom igračaka. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika ― Istok. Živi i radi u Osijeku.

Novije samostalne izložbe: Human Animal (Galerija HUiU, Pula; 2021.), Gumeni beton (Galerija Karas, Zagreb; 2020.), Pritisak (s Josipom Stojanović, Galerija CEKAO, Zagreb, 2019.), Umjetna priroda (POU MAR, Nova Gradiška, 2019; Galerija Ajngel, Varaždin, 2017.) i dr.

http://www.margaretalekic.com/

Nakon što je punih četrnaest godina bila programska voditeljica Galerije Atelijera Žitnjak, od njenog osnutka 2005., pa sve do 2019., sada se, unutar izložbenog dijela atelijerskog kompleksa gdje je nastavila stvarati do danas, samostalnom izložbom napokon predstavlja Kata Mijatović, suvremena umjetnica i članica žitnjačkog kolektiva. Njezin novi, izloženi rad Nevidljivi talog je svojom pojavnošću u prostoru Galerije AŽ ambijentalna multimedijska instalacija, koja s posjetiteljima/icama komunicira putem elektroničke slike i zvuka, te minimalističke, materijalne prostorne intervencije. Kata Mijatović ispituje ostaje li što u prostoru nakon što izložba završi, njen postav ga napusti a radno vrijeme galerije prestane ― kakva priroda prisutnosti, koja vrsta energije?

Izložba se otvara u petak, 9. 12. 2022. u 19 h; a autorica će performans Materijalizacija iščezlog taloga premijerno izvesti u 20 h. Izložba ostaje postavljena do 31. prosinca, i moći će se doživjeti tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Vidimo se na otvorenju i performansu ― pridružite nam se na Žitnjaku!

Nevidljivi talog

“Izložba Nevidljivi talog bavi se spiritualnim obilježjima galerijskog prostora u kojem se godinama materijaliziraju najraznovrsnije umjetničke misli i ideje, oživljavaju dijametralno suprotni umjetnički svjetovi i odrađuju transferi duhovnih prostora u materijalne. Sa svakom novom izložbom događa se taj preobražaj; zatim se izložba skida i u prostoru galerije se materijalizira nova misaona konstrukcija. Ostaju li iza skinutih izložbi na zidovima galerija skriveni tragovi prošlih izložbi? Pohranjuje li takav prostor u svoje zidove, hodnike, kutove ― naslage neopipljivog? Izložbe, radovi, projekti ― koji se rađaju u svijetu ideja, zatim nakratko nasele prostor ― ostavljaju li svoj duhovni talog? Ponekad noću, u praznoj, zamračenoj galeriji bez pogleda posjetitelja, izranja li ta nevidljiva energetska kvintesencija umjetnosti kao svjetlucava ektoplazma, vidljiva samo paucima i noćnim leptirima?”

Kata Mijatović (izjava umjetnice o radu)

Neki slavni kuhari, osim što imaju svoj nož, imaju i svoju tavu, koju, kako kažu, uopće ne peru, sloj koji ostaje u njoj nakon što se izvadi hrana, ne doživljavaju kao talog, nego kao zalog. Prevodeći njihov recept u prostor Galerije AŽ, gdje se umjesto jela serviraju izložbe, to bi značilo da nakon skidanja izložbe u galeriji ostaje nevidljivi sloj. Taj sloj Kata tumači kao energetski zalog i koristi kao sirovinu izložbe kojom, kako sama kaže, “pokušava odgovoriti na pitanje ostaju li iza skinutih izložbi na zidovima galerija skriveni spiritualni tragovi prošlih izložbi, pohranjuje li takav prostor u svoje zidove, hodnike, kutove ― naslage neopipljivog?”.

Sudeći po broju izložbi u okviru programa Galerije AŽ, koju je Kata Mijatović vodila od 2005. do 2019. godine, nevidljivi i neopipljivi slojevi zauzimaju veći dio galerijskog prostora. Na energetsku podlogu što su ih ostavila djeca bivše OŠ Đuro Đaković slijegale su se naslage gotovo svih važnijih autorica i autora naše suvremene scene, pa i nemali broj gošći i gostiju iz svijeta, prolazeći predvorjem i hodnicima kao da se probijamo (ili lebdimo) kroz gusti spiritualni oblak. Taj bi nas nematerijalni oblak mogao podsjetiti na prostor kojeg Kata istražuje u svom autorskom djelovanju, a to je prostor nesvjesnog. (Štoviše, njegovu je maketu nedavno postavila ispred Umjetničkog paviljona.)

Jedno od počela Katinih interpretacija nama nedostupnog dijela nas jest prispodoba snova posredstvom vode; naime, kako ona hlapi na zraku, tako i snovi blijede i nestaju na javi. Tako i izložbe nestaju sa zidova i blijede u sjećanju. Ali nešto ipak ostaje, ono što je spašeno od jave, bjegunci koji su se provukli kroz njezinu baražnu vatru spremljeni su u Arhivu snova, Katinom autorskom projektu, smještenom, dakako, u vanmaterijalnom prostoru, reklo bi se, njihovu prirodnom okruženju.

Kao kroničar žitnjačkih zbivanja, uočavam kuriozitet: osim Borisa Cvjetanovića, jedino se ona iz žitnjačke zajednice okitila nastupom na venecijanskom bijenalu, ali jedino se ona, za razliku od Cvjetanovića, dosad nije izložbom predstavila žitnjačkoj publici. Budući da taj izostanak proizlazi iz činjenice da je kao umjetnica preuzela ulogu voditeljice, sada procjenjuje da je pet godina dovoljno za otklanjanje optužbe o nepotizmu; konačno se u Galeriji AŽ predstavlja kao autorica, a izložbom povezuje umjetnicu i voditeljicu. Kao što se ideja nevidljiva taloga posve uklapa u njezinu trajnu istragu o nesvjesnom, tako, s druge strane, posve odgovara konkretnom slučaju, autorskoj interpretaciji voditeljstva. Naime, voditeljski joj se pristup sastojao u ispunjavanju galerije umjetničkim sadržajem, pa bi je sada, slijedom tog pristupa, trebala ispuniti svojim sadržajem, no ona preuzima autorski pogled spram svoje bivše uloge i postavlja galeriju kao temu.

Za razliku od taloga u šalici kave kao sirovini za proricanje budućnosti, Katin nevidljivi talog priziva prošlost, ali ne osobe koja je kavu ispila, odnosno autorice ili autora izložbe, nego šalice, odnosno galerijskog prostora s kojim se tijekom vremena poprilično zbližila. Sadržaj je, dakle, galerija, a format je ambijentalna multimedijalna instalacija. Ako se složimo da su glavni protagonisti galerijskog prostora izložbeni zidovi, onda su oni i nositelji onoga što ostaje iza izložbi, pa Kata materijalizira te slojeve stružući bijeli prah s izložbenih ploha u bijelu liniju na podu ispod zidova.

Osim vode koja simbolizira snove, drugi od njezinih temeljnih prevoditelja iz nesvjesnog je ugljen kao simbol unutarnjih naslaga. Slikovito govoreći, u umjetničkom se procesu taj crni ugljen vadi iz rudnika unutarnjeg bića, mračni se komadi autorski obrađuju, dolaze na svjetlo izložbenih zidova gdje mijenjaju boju, postaju metafora koja produbljuje postojanje. Galerija im je promijenila agregatno stanje, tamni odlomci krute strukture naših unutarnjih ličnosti postaju energija za izložbenu vatru i za sobom ostavljaju finu, bijelu prašinu koja proizvodi liniju takvih nastojanja.

Ako zamislimo galerijski prostor, ne kao scenografiju, nego poput kostima kojeg oblači autorsko ostvarenje pri izlasku na pozornicu, onda Kata taj kostim portretira u ormaru kojem su vrata zatvorena, pa ga se baš i ne vidi. Naime, u praznom i neosvijetljenom glavnom galerijskom prostoru, preko sjena armature ulaznih vrata što ih proizvode ulična svjetla, projicirani su kadrovi interijera žitnjačke zgrade u razdoblju kad su galerijska vrata zatvorena. Ugašeni su scenski reflektori, prostor rekapitulira doživljeno prije nego što će ga savladati san. Kada bi Arhiv snova uključivao i vizualne, a ne samo tekstualne priloge, onda bismo u njih mogli uključiti ovaj video pod imenom Galerijin san. Promatrajući projekciju, sjene armature ulaznih vrata uključuju se u sadržaj, ali dok se mijenjaju kadrovi, dok kamera prolazi uglovima, totalima i detaljima, sjene su nepomične, poput metafore galerijskog okvira u kojem se mijenjaju izložbe, ali ne izložbe, nego nevidljivi talog raznih “transfera duhovnih prostora u materijalne”.

Ako pak, galeriju interpretiramo kao poprište konačnice umjetničkog procesa, onda govorimo o komunikaciji koja se širi u valovima. Prvo autor/ica komunicira sa svojom unutrašnjošću, pa se iz tog središta komunikacija širi na razinu gdje autor/ica komunicira s oblikovanjem tog njihova dijaloga. Rezultate te komunikacije izlaže na uvid s nadom da će oni komunicirati s drugim ljudima. I da će, u idealnoj konačnici, ljudi naposljetku komunicirati o njima. Fragmente zadnje etape Kata emitira iz zvučnika u ulaznom dijelu galerije i u dva bočna hodnika. Emitirani fragmenti, snimljeni na otvorenjima izložbi u prošlosti, komuniciraju s valovima komunikacije što se u sadašnjosti šire na otvorenju njezine izložbe.

Tekst: Boris Greiner

Kata Mijatović (Branjina, 1956.), likovna umjetnica. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Od 1991. do 1993. studira slikarstvo na Accademia di belle arti Firenze; na ALU Zagreb diplomirala je slikarstvo 1997., u klasi prof. Đure Sedera. Od 1999. do 2018. bila je članica HZSU-a, a od 1998. je članica HDLU-a. Od 2005. do 2010. bila je članica Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. do 2019. bila je voditeljica Galerije Atelijera Žitnjak. Od 2007. je članica Umjetničke grupe PLEH. Godine 2013. sudjelovala je na 55. Venecijanskom bijenalu, kao predstavnica Hrvatske, s projektom Između neba i zemlje (kustos: Branko Franceschi). Živi i radi u Zagrebu.

http://arhivsnova.hr/

Nakon što smo s uspjehom otvorili vrata Atelijera Žitnjak gostujućim kustosicama Maji Flajsig i Maši Borović te predstavili njihovo “kvartovsko” istraživanje izložbom Od OŠ do AŽ, program Galerije AŽ se nastavlja ovog petka, 18.11. od 19 h, sa samostalnom izložbom Presretanje / Interception umjetnika Tonija Meštrovića, sjanog majstora zvuka i svjetla. Došavši nam ovog tjedna u posjet, Toni Meštrović će u Atelijerima Žitnjak predstaviti novi rad Presretanje / Interception, koji je kao prostorno specifična zvučna i svjetlosna instalacija zamišljen prema prostoru Galerije AŽ, no podrazumijeva i nastavak dosadašnjih autorovih istraživanja.

Izložba se otvara u petak, 18. studenoga u 19 h, a moći će se čuti i vidjeti do subote, 3. prosinca, tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Za vrijeme trajanja izložbe posjetitelji/ce mogu očekivati vodstva postavom i druge zvučne aktivnosti i sadržaje. Ne propustite našu predzadnju izložbu u 2022. godini; vidimo se u Atelijerima Žitnjak!

Presretanje / Interception: prostorno specifična zvučna instalacija zatvorenog kruga s pet audio kanala i spot-svjetlima; za Galeriju AŽ, Atelijere Žitnjak, Zagreb, 2022.

Bazirano na prethodnom radu Nadziranje nadzora (Salon Galić, Split, 2020.) u kojem propitujem temu općeg nadzora kojim se žrtvuje privatnost da bi se postigla viša razina “sigurnosti” građana, eksperimentiram analognim video/audio tehnologijama korištenim u svrhu nadzora i kontrole građana u umjetničke svrhe. Sada apstrahiram video i zadržavam se samo na zvučnom aspektu. Kao i u prethodnom radu zvuk se kreće kroz povezane prostore, koji u slučaju Atelijera Žitnjak čine kvadratni hodnik. Paralelno koristim pet usmjerenih mikrofona i pet usmjerenih ultrazvučnih panela koji svojom međusobnom povezanošću iscrtavaju kvadratičnost zatvorenog kruga. Publika presretanjem ultrazvučne mikrofonije poništava ili modulira zvuk, no sustav je samodostatan i ne ovisi o interakciji. Neizvjesnost zvučne manifestacije zatvorenog kruga je definitivna do trenutka postavljanja mikrofonsko zvučničkog sklopa u specifičan prostor. Galerijski prostor ostaje ogoljen, u njega smještam samo mikrofone na stalcima, audio miksere, zidne zvučničke panele i kablove. Ono što ispunjava prostor je nevidljivo, a to je zvuk u snopovima koji čini geometrijski crtež. Crtež od zvuka posjetitelj doživljava različitim intenzitetom, ovisno o svom kretanju, ulascima i izlascima iz sustava: “presretanju” nevidljivih snopova ultrazvučnog “feedbacka”. Usmjereno svjetlo u prostoru je jedina vizualna ilustracija cirkularnog smjera kretanja zvuka.

Toni Meštrović (izjava umjetnika o radu)

Oko zemljišta zgrade Atelijera Žitnjak, nekadašnje OŠ Žitnjak, a danas Centra periferije, nedavno je, prijedlogom umjetnika/ica korisnika/ica atelijera i posredstvom Grada Zagreba, postavljena ograda, što se na ulazu ispred parkirališta otvara pomoću automatiziranog sustava koji bi trebao reagirati na pozivanje određenog telefonskog broja. Postavljanje ograde je opravdano zbog pokušaja provale u jedan od atelijera prije nešto više od godinu dana, srećom neuspješnog, o kojem je policija potvrdila da ga je poželio izvesti adolescent bez prebivališta u blizini javnog prostora što ga umjetnici/e koriste. Opravdano je bilo i zbog stalnog dovoženja krupnog otpada na zemljište zgrade od strane nepoznatih ljudi, zbog sumnjivih noćnih sastanaka tajnovitih osoba u automobilima nepoznatih registarskih tablica na parkiralištu, itd. Međutim, sustav otvaranja ograde još ne radi kako treba. Nekad reagira, a nekad ne. Za nekoga čiji je broj unesen u sustav reagira, a za nekog ne. Iz nepoznatih razloga. Za to vrijeme, nadzorna kamera iznad ostakljenog ulaza u zgradu sve stalno snima, ali ekran koji prikazuje što snima umjetnici/e prema potrebi isključuju, kad se prisutnost njegove elektroničke slike kosi s potrebama postava tekuće izložbe u Galeriji AŽ, što je zapravo često. Dakle, nadzorni i sigurnosni sustav u Atelijerima Žitnjak je postojan, ali disfunkcionalan, baš kao što je postojana, ali disfunkcionalna, i sama gradska zgrada, i baš kao što je žilava i postojana te na svoj način (dis)funkcionalna, poput svakog dugogodišnjeg radnog i životnog kolektiva, i umjetnička organizacija koja u zgradi radi i obitava.

U takvo je zatečeno stanje ovom prilikom došao splitsko-riječki gost Toni Meštrović, koji je za svoje premijerno predstavljanje u Galeriji AŽ odabrao daljnje razvijanje serije audio i video radova što je započela izložbom Hakiranje sustava u splitskoj Galeriji umjetnina (2018.), a nastavila se Nadziranjem nadzora u Salonu Galić (Split, 2020.) te Prisluškivanjem (Muzej moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, 2022.) i Umetanjem (MMC Kibla, Maribor, 2022.). U seriji recentnih izložbi Meštrović je upotrebljavao elemente aparature za nadzorne sustave javnih i privatnih prostora u umjetničke svrhe, s ciljem da u svoje audiovizualne instalacije zatvorenog kruga pomoću utjecaja kretanja posjetitelja/ica “bijelim kockama” unosi slojeve zvučnih ili slikovnih grešaka ili “glitcheva”, koji s jedne strane razotkrivaju tehničke granice tih sustava, a s druge posjetitelje/ice upućuju na promišljanje činjenice kako su tehnološki sustavi samo sredstva distribucije stvarnih odnosa društvene moći. Pritom prisustvo posjetitelja/ica niti u jednom od tih slučajeva nije bilo presudno za funkcioniranje sustava, nego tek za trenutke njegove disfunkcionalnosti. Slično se događa s instalacijom Presretanje u Galeriji AŽ, gdje specifični žitnjački prostor prepun veoma materijalnih grešaka biva ispunjen ne pretjerano glasnim, ali svejednako agresivnim zvukom relativno visoke frekvencije, koji svojom stalnom prisutnošću (za vrijeme trajanja izložbe) postaje svojevrsni auditivni ekvivalent prezasićenosti prostora raznolikim sadržajem, i vrlo konkretnim i posve spiritualnim.

Na određeni način, zvuk, pogotovo ako mu je širenje osujećeno, odnosno privremeno promijenjeno kretanjem posjetitelja/ica prostorom, sami njegov volumen reže na komade, potičući posjetitelje/ice da obujam njegovih valova, u nedostatku bolje riječi, osjete kao još jedan sadržaj koji pri kretanju može istodobno predstavljati i prepreku za svakodnevni život, i poticaj za umjetnički rad, što je, može se reći, slučaj i s većinom sadržaja koji kolaju hodnicima Centra periferije. Naposljetku, i sam potpisnik teksta, voditelj galerijskog programa, koji je kao svakodnevni žitnjački gost, ali ne i korisnik ovjeren ugovorom, svojevrsna greška u sustavu, njegovu (dis)funkcionalnost podcrtava i zaokružuje time što zbog oštećenja sluha jedini u zgradi Meštrovićev rad ne može doživjeti na uobičajeni način. Zbog toga što ne čuje jako visoke i izrazito niske frekvencije zvuka, njegovo kretanje prostorom možda povremeno onemogućuje planirano širenje zvuka, ali zvuk ne otežava gotovo svakodnevno mu bivanje u prostoru, osim ako mu se slušni aparat ne nađe u neposrednoj blizini zvučnika. Tada “glitch” u sustavu postaje maksimalan, stoga i njegova percepcija prostora posredovanog zvukom, više nego svjetlom (posebno kad padne noć, a svjetla u hodniku i dalje sva ne rade) napokon puca, a Presretanje Tonija Meštrovića utjecaj na Atelijere Žitnjak ostvaruje u svoj svojoj punini.

Tekst: Bojan Krištofić

Toni Meštrović (Split, 1973.) je multimedijski umjetnik koji najčešće djeluje u formi video i zvučnih instalacija. Diplomirao je 1999. na Odsjeku za grafiku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje se bavio grafikom, skulpturom i instalacijom. Zbog interesa za elektroničke audiovizualne medije 1997. studira Video/Digital Imaging u klasi prof. ValieExport na International Sommer akademie für Bildende Kunst u Salzburgu. Godine 2004. je završio dvogodišnji poslijediplomski studij Medienkunst kod prof. David Larchera i prof. Anthony Moorea na Kunsthochschule für Medien, Köln, gdje istražuje u videu, zvuku i video/zvučnim instalacijama osobnu percepciju mora i otoka uz koji je odrastao. Svojim povratkom u Hrvatsku 2004. nastavlja svoje umjetničko istraživanje u kojem se tematski bavi kulturnim nasljeđem, identitetom, te tranzicijskim promjenama na prostoru Dalmacije. Neke od kontinuiranih preokupacija Meštrovićeva rada su asimilacija linearnog i cikličnog vremena, dokidanje naracije na koju smo naviknuli te tema promjene, u širokom rasponu, od bilježenja isparavanja vode u “closed circuit” video instalaciji, do komentara društvenog konteksta. Od 1992. aktivno sudjeluje na skupnim i samostalnim izložbama te video festivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je više stipendija i nagrada, poput nagrade za mladog umjetnika Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu 2007., i druge nagrade na izložbi T-HTnagrada@MSU.hr 2013. godine, te je izlagao na nizu samostalnih i skupnih izložbi u zemlji, regiji i inozemstvu. Živi i stvara u Rijeci i Kaštelima, a predaje u zvanju redovitog profesora na Odsjeku za film i video Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

https://macaknara.hr/

Drage i dragi, prijateljice i prijatelji Atelijera Žitnjak, s velikim vas veseljem sve pozivamo da nam se nadolazeće subote, 12.11., pridružite na Danu otvorenih vrata AŽ, 2022. pod geslom: OD OŠ DO AŽ!

Maja Flajsig i Maša Borović, mlade etnologinje i kulturne antropologinje, povjesničarke umjetnosti i sociologinje, su kao prvu aktivnost u novoj programskoj cjelini Galerije AŽ: Arhiv Žitnjak, od srpnja 2022. do danas, provodile malo istraživanje o samoj zgradi Atelijera Žitnjak iliti Centra periferije, nekoć Osnovnoj školi Đuro Đaković, odnosno OŠ Žitnjak (što je druga po redu zgrada gdje se bila smjestila ustanova žitnjačke škole). Upoznajući se i razgovarajući sa susjedima, stanovnicima Žitnjaka, te bilježeći njihove priče i sjećanja, gostujuće žitnjačke kustosice su saznale puno o ulogama koje je nekadašnja škola igrala u svakodnevnom životu lokalne zajednice, emocijama koje ih za nju vežu, o tome kako je življenje bilo osmišljeno u jednom malom društvu unutar veće te kako su se taj život i njegovo okruženje mijenjali. Družeći se također sa članicama i članovima Umjetničke organizacije AŽ, slušale su i o tome kako se priča nastavila i kako susjedi danas doživljavaju najdražu im školu. Sve to skupa, u obliku male izložbe koja uključuje arhivske i autorske fotografije, crteže, zvučne zapise i nađene predmete, kao i “uradi-sam” izdanje nastalo posebno za ovu prigodu, pogledajte, pročitajte i poslušajte ove subote, 12. studenoga u Atelijerima Žitnjak, Centru periferije, od 16 h nadalje! Izložba će se moći posjetiti do utorka, 15.11., tijekom radnog vremena AŽ. Dobrodošli ste, sve i svi!

“Prostor Atelijera Žitnjak na adresi Žitnjak 53 doista se može okarakterizirati kao turbulentno i upečatljivo mjesto s vrlo važnom poviješću kroz godine i sa živopisnim i zanimljivim pričama koje su akumulirane oko spomenutog prostora. Montažni objekt prizemnice smjestio se između nekadašnjih tvorničkih i industrijskih divova zagrebačke ‘periferije’ dok je istovremeno, poprilično kontrastno, omeđen poljima kukuruza, vrtovima marljivih susjeda u kojima možete vidjeti krumpir, ciklu, mrkvu, kupus… Već sama vizura starih tvorničkih postrojenja, ali i osjećaj da ste umakli daleko od Zagreba i našli se u maloj seoskoj zajednici budi zanimanje za prošlost i razvoj tog dijela grada nekad poznatog kao ‘trbuh grada Zagreba’. Takav naziv zaslužio je s obzirom na većinsko bavljenje stanovništva poljodjelstvom i na nekadašnju bogatu proizvodnju žita, voća i povrća koje se distribuiralo u grad. Ako nastavite dalje kroz naselje primijetit ćete stare drvene kuće ispred kojih možete vidjeti ‘sjenice’ odnosno natkriveni dio u koji su ulazila kola napunjena žitom te se ostavljala tamo zaštićena u slučaju kiše, a seljaci su onda mogli bezbrižno odmoriti tu večer. U dvorištima možete zapaziti stara stabla oraha i jabuka, a kako saznajemo iz razgovora s mještankom upravo ćete po sjenicama i stablima starih sorti voćaka prepoznati stare Žitnjačane.

Nedaleko od Atelijera, ako nastavite hodati tom istom ulicom, s lijeve strane će vas u jednom trenutku iznenaditi zdenac i stara pumpa za vodu koja je nažalost skrivena raslinjem i van funkcije. Jedna druga mještanka s kojom smo razgovarale nam je skrenula pozornost na to da je dno zdenca danas ispod razine ceste jer je izvorno cesta bila puno niža te se na zdenac nekoć moglo sjesti. A iza zdenca stoji, kako se na prvi pogled čini, stambena zgrada, pomalo raskošna s obzirom na okolne kuće, visokih prozora i velikih ulaznih dvokrilnih vrata iznad kojih su kvadrati šarenih stakala. Može se odmah zapaziti da je zgrada starija, ali da svakako odudara od okoline. Jedna od onih kuća za koje pomislite da su ljudi koji žive unutra pravi sretnici. I tu priča počinje. (…)

‘Samo djetinjstvo je bilo prekrasno. Sjećam se, imali smo tu dnevni boravak, imali smo prekrasnoga učitelja koji je nama bio za vrijeme dnevnog boravka, ali je bio čovjek koji je volio djecu. Onda je on nas i kvario jer nam je dopuštao svašta. On bi umjesto nas odradio sve zadatke na ploči. Pa su tu bila neka jezera, onda bi mi riješili zadatke i zadaće pa bi s njim išli na kupanje i roštiljanje. Skupili bi lovu i kupili kobasica pa je bio super život za nas klince.’ (…)

‘Gradila se dosta dugo, nije kak’ sad. Montažna gradnja, ali je bilo kvalitetno. Imala je i kuhinju, zbornicu veliku, hodnik. Po hodniku smo imali klupe da deca sednu da se izuvaju, cipele smo ostavljaju po klupicama, a gore kapute po hodnicima. Kod svake učione su bile vešalice. Svaki razred ima svoje, niko niš’ nije diral jedan drugome. Igralište je bilo skroz dole prema sadašnjoj benzinskoj novoj. Tu smo išli gimnastiku raditi. I nogomet, bile su gol štange.’ (…)

‘Uredno je bilo, ograda ošišana, atletska staza uređena s pijeskom. Profesori tjelesnog su se uvijek ljutili, naši mali kad bi izašli i vidjeli pijesak oni bi čučnuli i nešto radili. A onda su oni to morali prekopati i napraviti za te skokove da se može… Dolazio je tu i jedan iz Petruševca trenirati skokove u dalj kad nikog ne bi bilo. Bili su i mali nogometni turniri, bilo je baš živosti na tom igralištu. To je igralište nekako oslikavalo radost života. Tu su se djeca rado družila i dolazila. A sad vidite jedan dio su nam uzeli za ambulantu, navodno se trebao i graditi vrtić pa će se izgubiti igralište. Sad su napravili igralište tamo u naselju i tamo u naselju i ovdje, a ovo prvo je zapušteno.'”

(ulomci iz teksta Od OŠ do AŽ Maje Flajsig i Maše Borović)

Maja Flajsig (1994.) je magistra povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije. Djeluje kao nezavisna kustosica i bavi se pisanjem likovne kritike, osvrta i intervjua. Piše za emisiju HR3 Triptih, časopis Narodna Umjetnost, portale Vizkultura, Kulturpunkt i Suvremena hrvatska fotografija. Kontinuirano surađuje s nekolicinom udruga u polju vizualnih umjetnosti: HDLU, Ured za fotografiju, Platforma za suvremenu umjetnost 90-60-90… Surađuje s udrugom Tatavaka usmjerenoj ka ekološkim pitanjima i aktivna je članica udruge 4 grada Dragodid koja se bavi suhozidnom baštinom. Istraživačka nastojanja koja čine polje njenih interesa su interdisciplinarni pristupi suvremenim umjetničkim fenomenima kroz vizualnu antropologiju koji se ponajviše tiču participativnog djelovanja u zajednici i umjetnosti u javnom prostoru i prirodnom okolišu, posebice u kontekstu manjih lokalnih sredina.

Maša Borović (1995.) je rođena u Sinju gdje završava osnovnu školu, nakon čega upisuje Školu likovnih umjetnosti u Splitu, smjer kiparski dizajn. Diplomirala je sociologiju i etnologiju i kulturnu antropologiju 2020. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nedavno je shvatila da piše još od osnovne škole, ali i dalje misli da ne piše dovoljno. Trenutno su to uglavnom kratke priče i pokoji teskt za pokoji portal. Nitko je nije htio u znanstvenim krugovima pa je otkrila suvremeni cirkus. Njena glavna disciplina je zračni krug. Trenutna opsesija stojevi na rukama. Čudno joj je kad piše o sebi u trećem licu.

Ostvarivanju programa Dana otvorenih vrata AŽ 2022: OD OŠ DO AŽ pomogli su Državni arhiv u Zagrebu, Gradske knjižnice grada Zagreba, te najviše: susjedi s kojima smo se družili. Hvala vam svima!

Izuzetna točka, samostalna izložba Hrvoja Hiršla, otvara se u petak, 21. listopada u 19 h, u Galeriji Atelijera Žitnjak (Centra periferije) u Zagrebu (Žitnjak 53). Izložba kojom ovaj renomirani autor mlađe generacije nastavlja svoj kontinuirani projekt Limit reprezentacije sadrži lasersku svjetlosnu instalaciju, posebno prilagođenu prostoru Galerije AŽ; i dvije serije sitotiskanih i digitalnih grafika, što se sveukupno sklapa u multimedijski umjetnički ambijent koji teži testirati granice osjetilne percepcije i ograničenja reprezentacije kao modusa ljudskog doživljaja svijeta. A sve u mjerilu izložbe zamišljene kao svojevrsni rad u nastajanju, otvoreni hardver koji se slobodno igra s upisanim i odaslanim prizorima i značenjima.

Izložba će se moći vidjeti do subote, 5. studenoga, tijekom radnog vremena Galerije AŽ. Zasad poznata vodstva izložbom će se održati već u subotu, 22. studenoga u 12 h, te u utorak, 25. studenoga u 15 h, s još takvih događaja u pripremi. Vidimo se u Atelijerima Žitnjak!

“Izuzetna točka je točka u kojoj sustav počinje manifestirati svojstva koja do nedavno nisu bila prisutna. To je prijelaz iz karakterističnog, baznog stanja u egzotično stanje, prelazak u donedavno nepoznato, osjetljivi balans između faza, karakteristike koje nisu postojale, a naknadno su se pojavile. Pitanja pojavnosti i karakterističnosti sustava sve su bitnija, a dotiču se i  naše svakodnevice ― konstantne fluktuacije bez stabilne forme, nagle promjene bez fiksnog stanja. U trenutku kada se formalna svojstva gube i izmjenjuju po potrebi, što je to karakteristično? Što je to autentično, kada ono što vidimo više nije ono što je?”

Hrvoje Hiršl

Izuzetna točka posjetitelje galerijskog prostora prvenstveno snažno angažira na vizualnoj razini, postavljajući od samog ulaska u zgradu AŽ intenzivnu osjetilnu situaciju, čiji središnji kružni motiv, odnosno izvor i ishod umjetnog, laserskog svjetla, priziva čitav niz kulturno-umjetničkih referenci i kolektivno upamćenih asocijacija, te mu značenje ni na koji način nije fiksirano, nego je pronalazak toga svjetlosnog ključa prepušten kreativnosti svakog posjetitelja ponaosob. Svjetlosna se instalacija istodobno može razumjeti kao sofisticirani iskaz pozitivističkog svjetonazora u svijetu suvremene umjetnosti sretno združene s prirodnoznanstvenim, konkretno fizikalnim zakonitostima; ali se jednako tako može dopustiti da autor postavljanjem opisane ambijentalne situacije intuitivno ulazi u metafizičko polje, prepoznajući u rezultatu visoke funkcionalnosti stroja iskorak prema jasnom osjećaju spiritualnosti. Makar, ako ćemo nastaviti čitati dalje, crveni krug također s lakoćom odražava svoju simboličku pripadnost i geopolitičkom i ideološkom misaonom polju, no to je, poput ranije navedenih, tek jedno od brojnih mogućih tumačenja te neoborive prostorne prisutnosti, i zapravo sklonost za upisivanjem raznovrsnih značenja u tu pojavnost dovoljno govori o potrebi da se sustavima kroz koje obitavamo pošto-poto podari bilo koja koherentnost, upravo zbog “limita reprezentacije” što ih autor adresira svojim projektom. Čovjek teško može promatrati svijet mimo ograničenja koja su uvjetovana spregom njegovih bioloških datosti i kulturom evoluiranih logičkih postulata mišljenja i komunikacije, a autor tu za stalno ambivalentnu poziciju koristi kako bi recipijente svoje umjetnosti naveo da se zapitaju što i kako zaista vide.

Priča Izuzetne točke se dodatno usložnjava njenim grafičkim širenjem u nastavku postava izložbe, o kojem se može primijetiti da, dovitljivo rabeći konačnu statičnost medija grafike (digitalne i analogne), nastoji fiksirati ljudima inače nevidljivo gibanje u splet silnica što još više jačaju intenzitet doživljaja autorovog preoblikovanja galerijskog prostora. Pa, ako umjetničku galeriju shvatimo kao laboratorijski prostor čiji je potencijal da uvijek iznova rekreira svijet u malom, tada ovaj, iz perspektive svog svemira mikroskopski pristup fizikalnim fenomenima, čovjeku omogućava da svoja ograničenja unutar njega sagleda u okruženju empatičnom prema neminovnoj vlastitoj konačnosti.

Tekst: Bojan Krištofić

Vidjeti znači dodirnuti. Ništa se zapravo ne vidi, samo reprezentira. Stvarnost doživljavamo kroz svoja osjetila. Kroz njih prikupljamo informacije i komuniciramo sa svojom okolinom. Ta osjetila su kalibrirana milijunima godina evolucije, kako bismo zadovoljili naše potrebe za vodom, hranom, reprodukcijom, izbjegavanjem opasnosti… Precizno smo podešeni da vidimo ono što je bitno i zanemarujemo ono što nije bitno za naš neposredni opstanak, iskustvo okoline. Naše oči vide samo djelić elektromagnetskih valova, prije svega svjetlo; ali smo ograničeni frekvencijskim rasponom. Ne vidimo infracrveni i ultraljubičasti spektar. Ne možemo registrirati radio valove, mikrovalove, rendgenske ili gama zrake. A činjenica je da ovo nije čak ni glavni ograničavajući faktor. Ne vidimo svojim osjetilima, već umom. Za nas vidjeti znači razumjeti, razumijevanje onog što vidimo. Čin razumijevanja je čin viđenja. A razumjeti znači prepoznati. Prepoznati nešto znači da je to ranije već doživljeno. Znači da nove stvari vidimo kao stare, kao nešto što smo već vidjeli.

Kvantna domena pokazuje nam kakav je zapravo čin viđenja. Dodir je u određenom smislu agresivan čin, bombardiranje određenog objekta fotonima ili drugim valovima. Da bismo nešto vidjeli potrebno je odbiti milijarde čestica, tj. valova s ​​površine objekta kako bi ih registrirali naši uređaji ili osjetila. Na neki način, naša realnost, ako je ne dodirujemo, ako s njom ne komuniciramo, ne registrira se za nas, nije tamo, ona ne postoji. To se u kvantnoj fizici naziva kolapsom valne funkcije: kada se čestica iz nedefiniranog stanja (superpozicije) uruši u definirano izmjereno stanje. Prije urušavanja, položaj čestica nije definiran, te smo u određenom smislu mjerenjem definirali njegov položaj. Fizičari tu interakciju nazivaju “promatranjem”. Čuti, vidjeti, osjetiti, dodirnuti… U konačnici je sve to isto. Da bismo vidjeli neviđeno i nevidljivo, potrebna nam je neka vrsta reprezentacije. Nevidljivo je hipoteza, teorija, konstrukt koji još nije dokazan. Kada to dokažemo, kada postane dio našeg uobičajenog iskustva, konačno to možemo vidjeti. Ali da bismo to učinili, moramo ga usvojiti u našu iskustvenu domenu, usporediti s postojećim idejama, kako bismo nove konstruirali prema starima.

Možemo li vidjeti stvari koje su na rubu naših osjetila i uma? Gdje je granica reprezentacije? Je li činjenica da trebamo predstavljati novo kao staro kako bismo to razumjeli? Ono što je izvan neposrednog iskustva je automatski neviđeno ili nevidljivo. Vidimo samo kroz sliku već viđenog. Sve moramo simbolično predstaviti, prikazati jedno kao drugo, ali najbliže onome što želimo prikazati, nečemu što je bliže našem postojećem iskustvu. Sve što je dalje od naviknutog, izvan našeg odnosa veličina, to je manje razumljivo, to je teže vidjeti.

Reprezentirati je pokušati vidjeti, a reprezentacija je nemogućnost da se vidi onakvim kakvo zaista jest.

Je li to pozicija gdje dolazi umjetnost? Dodirnuti nedodirljivo, osjetiti nadosjetilno? Mnoge discipline djeluju u ovoj domeni: umjetnost, znanost, filozofija, religija… Pokušavaju razumjeti naš položaj u stvarnosti izvan neposrednog okruženja. Što onda razlikuje umjetnost od ostalog? Treba li ići dalje? Vjerujem da bismo trebali pokušati razumjeti konstrukcije kulturnih narativa, pročistiti se refleksija sustava u koji smo uronjeni. Tek tada ćemo moći vidjeti izvan naše stvarnosti (…). U suprotnom nikada nećemo biti oslobođeni od “igre”, seta pravila, koje nazivamo životom.

Hrvoje Hiršl (iz teksta Limit reprezentacije)

Hrvoje Hiršl je umjetnik, istraživač i dizajner. Njegovi umjetnički projekti su na razmeđi diskursa suvremene i medijske umjetnosti. Zanima ga otkrivanje skrivenih struktura i principa, te razvija strategije kako bi ih učinio vidljivima. Glavne teme su ograničenja medija, automatizacija, kompleksni sustavi i kibernetika. Njegov rad obuhvaća: zvučne, svjetlosne i interaktivne instalacije, slike i crteže, te tekstove.

Godine 2012. bio je finalist Nagrade Radoslav Putar za najboljeg hrvatskog umjetnika u dobi do 35 godina starosti. Dobitnik je stipendija Crossing Parallels 2021. (Delft), Bildraum Studio 2021. (Beč), DordtYart Artists in Residence 2015. (Dordrecht), TRIBE Residency 2013. (Istanbul, Prag i Ljubljana) te Kulturkontakt Artists in Residence 2012. (Beč). Godine 2012. bio je sudionik izložbe Documenta 13 u Kasselu (Njemačka), kao dio programa AND AND AND. Bio je i jedan od predstavnika Hrvatske na Bijenalu dizajna u Londonu 2016. U 13 godina umjetničkog djelovanja imao je 17 samostalnih i više od 40 grupnih izložbi. Član je AR.S (algoresearch.systems) istraživačkog kolektiva i osnivač I’MM_ Media Lab-a u Zagrebu.

https://hrvojehirsl.com/

Zahvaljujemo na podršci i posudbi opreme Centra za napredne laserske tehnike pri Institutu za Fiziku (Zagreb).

http://calt.ifs.hr/

Sve vas s veseljem pozivamo na otvorenje izložbe radova kreiranih u sklopu radionice Dijagram dijaloga: Dispozicija 2022., koja se u Galeriji Atelijera Žitnjak održava(la) od srijede, 5. listopada, do ponedjeljka, 10. listopada 2022., a namijenjena je (bila) studenticama i studentima Arhitektonskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Otvorenje izložbe jest u utorak, 11.10. u 19 h, dok će se u 21 h održati glazbeni performans grupe Car je gol!, osmišljen posebno za prostor AŽ. Izložba će se moći razgledati sve do subote, 15. listopada, tijekom radnog vremena Atelijera Žitnjak. Dobrodošli!

Na izložbi svoje radove prikazuju: Dora Abramušić, Simona Barišić, Franciska Bingula, Iva Burazin, Arnea Čihor, Iva Klobučar, Elizabeta Krznar, Franka Omazić, Petra Omazić, David Paleček, Mihovil Šimun Pezelj, Dorian Pritchard Scholz i Patrik Štefiček (studenti/ce 3. godine BA studija AF u ZG), te voditelji/ce radionice: Ivana Tutek i Bernarda Lukač (Atelier Minerva), i Stanislav Habjan (Car je gol!,
Umjetnička radionica Petikat).

Radionica: Treća godina Preddiplomskog studija Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Tema radionice su procesni kompozicijski dijagrami kao poveznica različitih umjetnosti, te su i voditelji iz različitih povezanih umjetničkih disciplina: arhitektica Ivana Tutek (AF, Atelier Minerva), multimedijalni umjetnik, pjesnik i dizajner Stanislav Habjan (Umjetnička radionica Petikat, Orkestar Skala do Sunca, Car je gol!), te arhitektica i glazbenica Bernarda Lukač (Atelier Minerva, DDR).

Izložba: postavljena u dva dijela, kao uvod i zaključak radionice studenata arhitekture. Uvodni dio je izložba autora/ica radionice: I. Tutek, B. Lukač i S. Habjan, a završni dio je izložba radova s radionice studenata arhitekture. Izložbe se međusobno nadopunjuju i formiraju tematsku cjelinu.

Performans: dijagram dijaloga / Arhitektura i muzika: Car je gol!

“Važna je razlika između dvije opne gdje se proteže naš svijet. Prva opna je realni svijet, a druga opna je meta-svijet ideja i apstraktnih značenja. Prva opna je koža Zemlje, a druga koža je dijagramatska inskripcija na prvu opnu. Ponašanje svake opne utječe na onu drugu i izaziva određenu reakciju. U metaprostoru, dijagramatski modeli stvaraju stabilnost u vremenu i kontinuitet između različitih pozicija.” (1) To je otvoreni prostor dijaloga znanosti i raznih vrsta umjetnosti.

Studenti AF u okviru prostora Atelijera Žitnjak projektiraju dijagram događanja i scenarij akcije: prostorne, likovne, glazbene, multimedijalne… Apstraktni mehanizam koji aktivira zadani  segment ili cijeli prostor na željeni način. Apstraktni kompozicijski dijagram jest i arhitektonski konstrukt za odabranu muziku. Tema je glazba za gledanje, arhitektura iza zvuka ili poetskog teksta. Metodom kreativnog procesa prevođenja zvuka i/ili poetskog teksta u grafički, neglazbeni i netekstualni prikaz, te odmicanjem od primarnog medija, omogućava se iskorak u novu slobodu, angažiranje novih područja misli, te stvaranje prostorne forme. Možemo pratiti evoluciju veza između izvorne ideje i koncepta, te njihove konačne realizacije kroz proces vizualnog razmišljanja, kao i prijevode iz glazbe u arhitekturu. “Glazbena kompozicija, koja se obraća uhu, vodi nas do vizualne kompozicije koja se obraća oku, a oboje se oslanjaju isključivo na apstrakciju, sredstvo kojim ljudski um razumije.” (2)

(1) Raoul Bunschoten: The Skin of the Earth
(2) Iannis Xenakis: L’Arche, Paris 1994:29

Ivana Tutek je diplomirala (2002.) i doktorirala (2015.) na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je i zaposlena od 2003. godine na Kabinetu za crtanje i plastično oblikovanje, od 2019. u umjetničko-nastavnom zvanju docentice. Sudjeluje u nastavi na Agronomskom fakultetu, kolegij Crtanje (od 2013.), i na Šumarskom fakultetu, kolegij Kultura vizualne misli (od 2008.). Autorski surađuje na arhitektonsko-urbanističkim projektima i znanstveno-stručnim studijama zaštite prostora, te je koautorica više nagrađivanih projekata koji su objavljeni u stručnoj literaturi. Izlagala je na mnogim izložbama natječajnih radova, Salonu mladih, Zagrebačkom salonu arhitekture i urbanizma te godišnjoj izložbi realizacija UHA-e. Autorica je nekoliko stručnih i znanstvenih radova koji su publicirani i/ili izlagani na znanstvenim skupovima.

Bernarda Lukač arhitektica je porijeklom iz Nove Gradiške. Studij arhitekture završava na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje danas živi i radi. Sudjeluje u brojnim izložbama, radionicama i publikacijama u sklopu svog rada u arhitektonskom uredu Atelier Minerva. Bavi se arhitektonsko-urbanističkim projektima, temama revitalizacije prostora i grafičkim dizajnom. Na glazbenoj sceni djeluje u sklopu post-punk sastava DDR.

Stanislav Habjan u realizaciji svojih ideja služi se tekstom, fotografijom, dizajnom, oblikovanjem prostora, performansom, glazbom. Autor je ili koautor tisuća pisama, stotina plakata, mnogih objekata i instalacija, niza izložbi, akcija, radionica i performansa, desetak knjiga i slikovnica, pet grafičkih mapa i jednog unikatnog modela grafičke preše za dvije osobe. Otac je dvoje djece i živi i radi na dvije lokacije, u Zagrebu i u Staroj Novalji. Suosnivač je i član Umjetničke radionice Petikat, a poruke prima na: stanislav@petikat.com

Radionica i izložba Dijagram dijaloga: Dispozicija 2022. su producirani u suradnji s Atelierom Minerva i Arhitektonskim fakultetom Sveučilišta u Zagrebu.

Za vrijeme trajanja 57. Zagrebačkog salona koji ovoga puta, po riječima kustosice Leile Topić, predstavlja radove koji transformiraju ili interpretiraju nepravde, neučinkovitost borbe protiv korupcije i provođenje povijesnih revizija, u Galeriji Atelijera Žitnjak u Zagrebu (Žitnjak 53) se 30. rujna 2022., u 19 sati, otvara izložba Zagrebački salon odbijenih. Moći će se razgledati i u subotu, 1. listopada. Izložba je zajednička inicijativa Galerije Flora i Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak.

Galerija Flora i Atelijeri Žitnjak šestu godinu za redom surađuju i razmjenjuju umjetnike. Tako se u ovoj godini dubrovački umjetnici, te pojedini kolege od drugdje, predstavljaju u Galeriji AŽ radovima odbijenim na 57. Zagrebačkom salonu.

Na Zagrebačkom salonu odbijenih svoje radove izlažu: Božidar Katić, Darko Bavoljak, Diana Iva Sesardić, Dorinda Bulić-Čotić, Eduard Pavlović, Marija Kondres, Marijana Petrović Mikulić, Mirjana Tomašević Dančević, Slaven Tolj, Vice Tomasović, Viktor Daldon i Vlasta Pastuović Aleksić.

Koncept 57. Zagrebačkog salona podrazumijeva zagovaranje umjetnosti kao oblika vizualne politike, stvaranje platforme za umjetnike aktiviste koji se fokusiraju na odnose moći unutar suvremenog društva, teži vratiti vjeru u emancipatorsku moć kulture te vjeruje u sposobnost umjetnika da postavlja pitanja, a Salon odbijenih se nastoji sinkronizirati s navedenim težnjama.

Nakon dvije godine stanke zbog pandemije korona-virusa, godišnji Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, koji se od davne 2007. ostvaruje suradnjom između Gradskog ureda za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo Grada Zagreba; Kulturamt Düsseldorf i Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak ― napokon se nastavlja! Žitnjačko-zagrebački program rezidencijalnih boravaka jedinstven je u našem gradu, i među rijetkima je u Hrvatskoj, prema tome što gostujući umjetnici iz Njemačke imaju priliku i boraviti i raditi u prostoru koji svakodnevno dijele s malom zajednicom umjetnika na osebujnom području pri rubu Zagreba, u zgradi nekadašnje OŠ Žitnjak, što im pruža neponovljivo stvaralačko i životno iskustvo.

Gošća iz Düsseldorfa za 2022. je umjetnica srednje generacije Ulrike Kötz; dok je po pozivu Savjeta Galerije AŽ zagrebački gost u Njemačkoj ove godine bio Niko Mihaljević (koji je u prostoru Umjetničke organizacije WP8 17.9.2022. izveo svoj performans Need Your Love So Bad). Oboje su u gradovima gdje su bili gosti boravili dva mjeseca.

Veliko nam je zadovoljstvo što vas u subotu, 24. rujna u 19 h, možemo pozvati na otvorenje izložbe Corridor multimedijske umjetnice Ulrike Kötz, posebno posvećene medijima crteža i “site-specific” instalacija. Izložba ostaje otvorena do utorka, 27. rujna, a tko ne stigne na otvorenje, može nam se u ponedjeljak, 26.9. u 19 h, pridružiti na razgovoru s umjetnicom, koja će nam reći više o tome kako je prepoznatljivi pristup svojim medijima primijenila u prostoru Atelijera Žitnjak.

“Moj je umjetnički rad uvijek usmjeren prema odabranom prostoru, u smislu da se trudim interpretirati karakteristike svakog prostora gdje radim ponaosob. Ne samo što je materijalna manifestacija prostora određena njegovom svrhom, specifičnim skupom proporcija ili korespondencija između zidnih, stropnih i podnih površina, razinama svjetlosti ili materijalima i otvorima kao što su vrata i prozori, već i preostalim otiscima vremena. To su prostorni elementi kakve moj rad zahvaća.

Moji crteži prikazuju stambene prostore: stanove, kuće ili apartmane. Prema sjećanju crtam arhitektonski projektirana mjesta i građevine vrlo tankim gvašem, što daje efekt prozirnosti i jasnoće svih ploha i površina. Svaka slika ima više tamnih i svijetlih polja, što je rezultat više različitih slojeva crtanja.

Na takav način crtam i u Galeriji Atelijera Žitnjak, no ovaj put crtam interijer atelijera u koji sam bila pozvana raditi i živjeti puna dva mjeseca.” (Ulrike Kötz)

Ulrike Kötz (Hamburg, 1968.) ― Nakon naukovanja za drvodjeljski obrt, Kötz je prvo studirala lijepe umjetnosti u Hamburgu, u klasi prof. Bogomira Eckera, da bi kasnije upisala Likovnu akademiju u Düsseldorfu, gdje je studirala u klasi prof. Huberta Kiecola. Svoje akademske studije je ondje završila s diplomom 2000. godine. Otada do danas, kao umjetnica živi i radi u Düsseldorfu, te je sudjelovala u brojnim skupnim i samostalnim izložbama. Primjerice, participirala je na zapaženoj izložbi O lutalicama, lovokradicama i zabušantima, u Düsseldorfer Kunstverein 2013., a dvije godine kasnije je svoje crteže gvašem predstavila u Galeriji Clement und Schneider u Bonnu, te na drugim mjestima.

Dodijeljeno joj je više stipendija i rezidencijalnih umjetničkih boravaka: radna stipendija dHCS ustanove Kunstverein Düsseldorf 2009., stipendija DAAD za Švicarsku 2003., i dr. Ove je, 2022. godine, također bila pozvana na rezidencijalni boravak studija u Raketenstation, Stiftung Insel Hombroich.

http://www.ulrikekoetz.de/

Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf zajednički organiziraju navedeni gradski ured, UO Atelijeri Žitnjak i Landeshauptstadt Düsseldorf, Kulturamt.

Pozivamo vas na predstavljanje knjige Kako smo stanovali umjetnice Maje Marković, u petak, 16. rujna, s početkom u 19 sati, u Atelijerima Žitnjak (Žitnjak 53, Zagreb). Knjiga je rezultat suradnje s Ivanom Borovnjak (dizajn i uredništvo) iz Umjetničke organizacije Oaza, te s Borisom Greinerom (tekst) i Borisom Cvjetanovićem (fotografija), članovima Atelijera Žitnjak. Knjiga je nastala u organizaciji i produkciji Oaza Books, unutar edicije knjiga umjetnika, dok se rad na knjizi u značajnoj mjeri odvijao u prostoru Atelijera Žitnjak, dok ga je Maja Marković kao zagrebačka gošća umjetničke organizacije tijekom 2022. godine povremeno koristila za svoj rad, u sklopu neformalnog programa lokalnih rezidencijalnih boravaka i otvorenih studija Atelijer živi! (kao četvrta sudionica programa po redu, nakon Nives Sertić, Lee Anić i Ane Ratković Sobote).

Na predstavljanju knjige sudjeluju: umjetnica Maja Marković, umjetnik Boris Greiner, dizajnerica Ivana Borovnjak i viša znanstvena suradnica pri Institutu za povijest umjetnosti Ivana Mance Cipek.

Kako smo stanovali

U recentnim procesima transformacije zagrebačkih kvartova, divlje gradnje, građevinskog poduzetništva kao i prenamjena stanova i zgrada u apartmane koji mijenjaju tržišnu vrijednost prostora za stanovanje i arhitektonsku sliku kvartova, postavlja se pitanje odnosa prema stanovanju i onome koji stanuje, ali i utjecaja cijele zajednice prema krajoliku gradnje i planiranja. Kako smo stanovali istovremeno djeluje na dvije razine. Na prvoj, kritički propituje načine i razloge gradnje i njezin utjecaj na zajednicu i okoliš. Na drugoj, nudi intimistički kolaž iz perspektive pojedinca, koji zahvaćen navedenim promjenama mijenja svoj odnos prema stanovanju i bivanju. Kroz uzorke in situ nađenog i sustavno prikupljanog građevinskog materijala i njegove fotografske, grafičke i tekstualne interpretacije, knjiga propituje novonastale vrijednosti.

Autorica: Maja Marković

Uredništvo i dizajn: Ivana Borovnjak

Tekst: Boris Greiner

Fotografija: Boris Cvjetanović

Fotografije knjiga: Karla Jurić

Tisak: Printera

Naklada: 120; digitalni tisak, meki uvez

Nakladnik: Umjetnička organizacija Oaza; Oaza Books: aBook

ISBN 978-953-8369-14-8

Maja Marković (Zagreb, 1979.) je multimedijalna umjetnica. Magistrirala je slikarstvo na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti 2011. godine u Zagrebu u klasi profesora Ante Rašića. Za svoj rad primila je nekoliko priznanja i nagrada, a boravila je i na više internacionalnih rezidencijalnih programa. Kontinuirano izlaže svoje radove u Hrvatskoj i inozemstvu od 2007. godine. Asistirala je na nekoliko filmskih i kazališnih projekata u Hrvatskoj. Radila je kao vanjska suradnica na Akademiji likovnih umjetnosti.

Proslava svršetka izrade nove nogometne mreže na nekadašnjem školskom igralištu iza Atelijera Žitnjak, ujedno i predstavljanje rada Tri kornera penal Željka Beljana, odvijat će se putem niza malonogometnih prijateljskih utakmica (čiji broj ovisi o brojnosti ljudi koji požele igrati) u subotu, 10.9.2022., s početkom u 16 h. Prijave na licu mjesta. Rani prijavitelji moći će igrati u prigodno dizajniranim dresovima, čiji je broj ograničen. Piće i jelo za okrjepu uz igru donosimo sami i dijelimo jedni s drugima. Nova mreža će nakon subotnje igre ostati na nogometnom terenu za trajnu upotrebu stanovnicima Žitnjaka.

Jesensko programsko razdoblje 2022. Galerija Atelijera Žitnjak otvara svojim prvim javnim događajem priređenim na malonogometnom terenu sa stražnje strane zgrade nakon dugo, dugo vremena. Izložbom? Pa ne baš, barem ne na uvriježeni izložbeni način, čak i za izlaganje “vani”, onkraj galerijske “bijele kocke”, u javnom prostoru kojim se kreću ljudi različiti od umjetnika i profesionalnih pratitelja likovnih umjetnosti; ljudi kojima se, zapravo, kao umjetnost ne može predstaviti nešto što to nije: djelovanje koje ne posjeduje temelje u doživljaju začudnosti života i stvarnosti, koje nema mogućnost poticanja događaja s vrijednošću izvan njih samih, kratkotrajnih. Srećom, rad Tri kornera penal Željka Beljana ima i jedno i drugo, a kao što ćemo vidjeti, i treće i četvrto, i sto pedeset i šesto. To je rad koji se ne iscrpljuje razbibrigom o tome što umjetnost jest i nije, već je umjetnik sav posvećen proširenju spektra vrijednosti i javnih mogućnosti umjetnosti za sudjelovanje najrazličitijih ljudi u zajedničkim događajima kakvi očuđuju svakodnevnicu, doprinoseći dijeljenjem intenzivnog iskustva vedrog i ohrabrujućeg karaktera prisnijem povezivanju i upoznavanju pojedinaca i skupina.

Tri kornera penal jest, iznad svega, rad koji izravno isprepliće igru i (likovnu i primijenjenu) umjetnost: ručni rad i nogomet. To je umjetnički rad koji se, zatim, poigrava s rodnim klišejima prisutnima pri radu i dokolici ― rad kakav se tradicionalno smatrao ženskim: vezenje ili pletenje (u ovom slučaju, preciznije, to je čvoričanje (“makrama”) nogometne mreže), sada muškarac vrši u okruženju nogometa, ponajviše “macho” igre među najčešće mačističkim, masovno popularnim sportovima. I ne samo to: nakon što vlastoručno izradi nogometnu mrežu, umjetnik će i sam postati nogometašem, slaveći svoj dobro obavljen posao sa suigračima i takmacima u timovima koji će se spontano okupiti na licu mjesta, toga dana kad nova mreža, poslije više od tjedan dana rada, napokon zablista i obasja igralište nekadašnje Osnovne škole Žitnjak (do 2000. godine, a prije 1991: OŠ Đuro Đaković), današnjeg prostora Atelijera Žitnjak, Centra periferije. Tako se kroz rad napredno mijenja i shvaćanje osobnosti sportaša, nerijetko pojednostavljeno samo s obzirom na njihov talent i strast za nogometnu ili drugu igru ili sport, prema iznova cjelovitim ličnostima koje su sposobne, zajedno sa svima koji u njemu bilo kako sudjeluju, uzeti sport (a time i život) u svoje ruke.

Ovdje je to doslovno ostvareno upravo ručnim radom, koji je umjetnik unatrag nekoliko godina izabrao za polazište svog istraživanja i stvaralaštva, što je poteklo usporedno s njegovim umjetničkim školovanjem i zasluženim stjecanjem renomea na lokalnoj i regionalnoj suvremeno-umjetničkoj sceni; međutim, Beljan je sa skupnim izlaganjem započeo prije više od desetljeća, tada s radovima nastalim u mediju ilustracije, stripa i malih “uradi-sam” tiskovina (fanzina), dok je još ranije, od dvijetisućitih godina, bio prisutan kao glazbenik, izvođač i pjevač u “underground” grupama kao što su Owie Pockshull, Panache Panache, Contract, Motherfuckin’ Christians, Crawander i dr. Objedinjeni nazivom Cartoon Core, rani su izlagani likovni radovi, mada naizgled prilično različiti, zaista već podrazumijevali ishodište Beljanovih današnjih zanimanja, budući da je u nebrojenim crtežima nadahnutima otpadom pop-kulture razrađivao vizualnu stilizaciju upotrijebljenu, primjerice, u jednom od recentnih vezenih radova: Mit, vez i Vuteks, kada je po prvi put spojio svoju vrlo izraženu svijest o kulturnom “zeitgeistu” s folklornim i novijim povijesnim nasljeđem, prvenstveno industrijskim, svog rodnog vukovarsko-srijemskog dijela Slavonije.

Na tom tragu, Beljanov najnoviji rad Tri kornera penal umješno umrežava autorovo zanimanje za narodnu i autsajdersku umjetnost (čijom se sirovom, neakademskom likovnošću trajno inspirira jednako kao i s neodoljivim kičem najautentičnije masovne kulture) s posvećenošću ručnom radu (kojim je nastala nova mreža za donedavno prazni gol na relativno zapuštenom nogometnom terenu što više ne pripada niti jednoj osnovnoj školi, već ponajprije djeci žitnjačkog susjedstva) te velikom ljubavlju prema nogometu, koji još samo na razini kvarta nije izgubio svoj narodni karakter, pa je baš stoga umjetnost obogaćena znanjem o narodnoj baštini u prilici da ga prigrli, obnovi i razvija. Nije manje važno napomenuti i kako Beljanov način ručnog rada prijemčivo i gostoljubivo rastvara njegov proces, omogućujući svakome tko se zatekne na terenu da izbliza sagleda sve detalje ornamentalno bogate nove mreže, potpuno različite od one standardizirane za profesionalni nogomet, ali isto tako da svjedoči umjetnikovim nedoumicama, pokušajima i pogreškama, odnosno svladavanju same tehnike čvoričanja, obrćući tako ulogu umjetnika (no i sportaša) od bogomdano talentiranog, izdvojenog pojedinca, do radnika koji začudnost nastajanja novog putem umjetnosti (predmeta, stanja, događaja, itd.) pronalazi u posvećenosti igri, čija struktura mora biti prevladana, da bi se mogla ponovo uspostaviti u izvornoj novosti.

Tri kornela penal svojim pronalaskom uporišta u korijenskom doživljavanju umjetnosti i nogometa, kroz narodno znanje i igranje, skida s pijedestala profesionalnu i umjetnost i nogomet, te im vraća podosta od ishodišnog amaterizma, prvenstveno razlog za sudjelovanje svih u zajedničkim ritualu. Medij je nova nogometna mreža, uz jasno i postojeću loptu, ali i dresove koje je Beljan sam dizajnirao, površina je javni prostor žitnjačkog igrališta, proslava “otvaranja izložbe” je prijateljska nogometna utakmica, a “publike” ― nema. Postoje igrači i navijači koji se međusobno izmjenjuju. Svi redom protagonisti zaokruženog umjetničkog događaja.

Tekst: Bojan Krištofić

Željko Beljan (Vukovar, 1984.) je likovni umjetnik s prvenstvenim zanimanjem za rad s tekstilom. Godine 2021. je završio diplomski studij Novih medija pri Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Kroz svoj umjetnički rad istražuje fenomen ručnog rada i njegovog položaja u suvremenoj umjetnosti, te meku umjetnost, narodnu i autsajdersku umjetnost. Od 2011. je sudjelovao u nizu žiriranih i revijalnih skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji; a dosad je ostvario i sljedeće samostalne izložbe: Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin, 2021. (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022.); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020; Galerija Karas, Zagreb, 2020.); Cartoon Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018; Inquiry Inc., Osijek, 2016.). Trenutno je sudionik obrazovnog programa WHW Akademije (generacija 2022.). Živi i radi u Zagrebu.

*pravilo poznato iz “dječjeg” nogometa, koje kaže da se nakon svaka tri kornera izvodi penal

U petak, 15. srpnja u 20 h, zajedno plešemo pozdrav ljetu 2022., performansom i otvaranjem izložbe static… dance Marija Cvjetkovića. Događaj se ostvaruje u suradnji s Galerijom Flora i HDLU-om Dubrovnik, kao dio neformalnog programa rezidencijalne umjetničke razmjene između prijateljske udruge i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Nakon umjetnikove izvedbe i otvorenja zatvorit ćemo Galeriju AŽ za ljetne praznike kako i priliči: vrtnom zabavom u popularnom žitnjačkom atriju. Svi ste s veseljem pozvani. Vidimo se!

Izložba ostaje otvorena sve do subote, 20. kolovoza, tijekom ljetnog radnog vremena Galerije AŽ: radnim danom od 17 do 20 h.

Izvedbeni rad Marija Cvjetkovića, multimedijskog dubrovačko-zagrebačkog autora srednje generacije, posljednjih se godina sve više vrti oko ispitivanja mogućnosti galerijskog performansa, kao i izvedbi u javnom prostoru, da krajnje suptilnim pokretima i postupcima izraze unutarnja stanja lika; istovremeno neizravno, no vrlo upečatljivo upućujući na geopolitičke utjecaje što neminovno oblikuju prostor kojim se lik kreće, preobražavajući tako i njegov psihološki pejzaž. Nepovratno? To je pitanje što ga Cvjetković redovito oštroumno ostavlja otvorenim, koncentrirajući se na to da svojim performansima uvijek kreira pamtljive i plastično sasvim profinjene slike, koje lik umjetnika-izvođača u konfrontirajućem ili pak komplementarnom odnosu s javnim prostorom izvedbe sklapaju u jedinstvenu prizornu metaforu, čija je svrha da se gledatelji/ce, kao i sam autor, pitaju o ograničenjima toga prostora i svojih tijela, kao njegovih nezamjenjivih nositelja, za ostvarivanje potreba vlastitoga bitka. U tu svrhu Cvjetković poseže za bogatim iskustvima poslijeratnih umjetničkih pokreta 20.st. poput neo-dade i fluxusa, ali i oktrića nestandardnih plesnih škola Dalekog istoka, kao što je japanski butoh, osmišljen u isto vrijeme prijelaza s pedesetih na šezdesete godine prošlog stoljeća.

To nipošto ne znači da je Cvjetkovićev izvedbeno-umjetnički prosede anakron i nesuvremen; naprotiv, u potrazi za autentičnošću van “svijeta umjetnosti” i “društva spektakla”, čija globalna prevlast nad kulturnom i medijskom proizvodnjom nikad nije niti bila nepovratno dovedena u pitanje, ponovno povlačenje znaka jednakosti između umjetničkog rada i svakodnevnog života možda može još jednom postati izlaz iz isključive upotrebne umjetnosti kao “medija” za “parkiranje” kapitala raznolikog porijekla. Posezanje za “parkiranjem” nije tek igra riječima, jer se, primjerice, parkirna mjesta, kao i štošta drugo, mogu slobodno uzeti za lajtmotiv pregrađivanja javnog prostora većma unovčavanjem “kvadrata” u bilo koju svrhu, samo da se sam prostor što brže, sveobuhvatnije i nepovratnije transformira u goli kapital.

Svakako, u Hrvatskoj to pogotovo važi za jadranske turističke gradove poput umjetnikovog rodnog Dubrovnika, i sam se prema tome, i ne samo tome, kritički postavio u novijim performansima izvedenim u gradskom eksterijeru, kao što su bili Butoh u Lokrumskoj ulici (2020.) i Butoh line u uvali Lapad (2022.), čije video-dokumente zagrebački ljubitelji/ce umjetnosti sada imaju priliku vidjeti na izložbi static… dance u Galeriji AŽ, zajedno s videom performansa održanog u Galeriji Flora 2021., being a… shadow, koji izvedbeni lik što ga je stvorio Cvjetković predstavlja u doslovnoj borbi s vlastitim (super)egom, manifestiranom u njegovoj sjeni, jednom nogom vječno u bijegu. Novi performans static… dance je pak meka i kratka materijalizacija posve intimnog pogleda u prazninu karakterističnu za morsku obzornu crtu, te se njeno dnevno svjetlo razumijeva poput otvorenog prozora što istodobno krijepi i ubija, kreirajući tako sliku nedvojbeno blisku i pomalo prijeteću i isti mah. Kao Sunce samo.

Tekst: Bojan Krištofić

Mario Cvjetković (Dubrovnik, 1969.) je diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1998. godine. Od kraja devedesetih sudjeluje na samostalnim i grupnim izložbama te projektima u zemlji i inozemstvu. Član je HDLU-a Dubrovnik i Art radionice Lazareti. Živi i radi u Dubrovniku i Zagrebu.

Izbor iz izložbi i umjetničkih radova:

1999: Dubrovnik, Art radionica Lazareti ― Pregled situacije na jugu
2000: Mostar, projekt u organizaciji Cultural City Network (Graz) ― Unique sign ― unique location
2001: Graz, Stadtmuseum ― Unique sign ― unique location
2005: Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Pustijerna
2007: Dubrovnik, Galerija Otok ― Svakodnevnica
2008: Venecija, Arte Memoria
2011: Dubrovnik, Art radionica Lazareti ― Film
― Kotor, Kenova ― Bez naziva
2012: Stuttgart, Anouk Sauvage galerie ― Good Morning Europe
― Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Dominacija ― Neprisutnost
― Zagreb, Greta ― Dno
2013: Dubrovnik, Let 777 ― Otvorenje
― Stuttgart, Anouk Sauvage galerie ― Nothing personal
2014: Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Grad je mrtav. Živio Grad! ― Ruta
― Beograd, KCB, Galerija Podroom; Dubrovnik ARL: Grad je mrtav. Živio Grad! ― Message
2015: Rijeka, MMSU, Mali salon ― (ne)mogućnost
― Zagreb, Greta ― Pričamo live
― Maribor, GT22 ― Pričamo live
2016: Beograd, KCB, Galerija Podroom ― Pričamo live
― Split, Dopust ― Terrorist?
2017: Dubrovnik, Art radionica Lazareti ― Nestajanje
2018: Dubrovnik, Art radionica Lazareti: Užasi zavičaja ― Bez naziva
― Zagreb, Greta ― Nestajanje
2020: Dubrovnik, Lokrumska ulica ― Butoh
― Rijeka, MMSU: ART / RAT / TRANZICIJA ― Bez naziva
2021: Dubrovnik, Galerija Flora ― being a… shadow
2022: Dubrovnik, Galerija Flora, Uvala Lapad ― Butoh line

S izložbenim programom Galerije AŽ 2022. nastavljamo u petak, 17. lipnja, kad u 20 h otvaramo izložbu Između redova / In Between Lines Saše Tatić, likovne umjetnice mlađe generacije porijeklom iz Banja Luke (BiH), s trenutnom adresom u Berlinu.

Ponosni smo što njezin rad premijerno predstavljamo zagrebačkoj i hrvatskoj publici: za svoju prvu samostalnu izložbu u Zagrebu i Hrvatskoj, Saša Tatić je pripremila rad Između redova / In Between Lines, s kojim je recentno konkurirala za godišnju Nagradu Zvono (za najboljeg umjetnika/icu u Bosni i Hercegovini do 35 godina starosti), te će ga uskoro također uvrstiti u zajedničku izložbu finalistkinja i finalista u Centru za savremenu kulturu KRAK u Bihaću (s Almom Gačanin (dobitnicom za 2022.g.), Irmom Bajramović i Nikolom Kekerovićem).

U svijetu umjetnosti, suvremene pojave postaju prepoznatljive kao autentične kad umjetnici, kako bi rekao Damir Bartol Indoš, otkriju svoje “zaslužene teme”. Takve teme Indoš precizira poput “svakog prostora djelovanja (…) izvan onoga što nazivam predstavom ili umjetničkim činom”, odnosno: “važno mi je naglasiti da nikad nisam radio nijednu zasluženu temu s namjerom da postane umjetnički čin. Predstava (tj. umjetnički rad, op.a.) se događa poslije, kada u meni sazre to bivanje, vrijeme provedeno u zasluženoj temi” (D.B. Indoš u intervjuu Ples na rubu, s Vesnom Janković; dostupno na: indos.mi2.hr/inf14.htm). Zaslužena se tema, dakle, može shvatiti i kao isječak života: cjelina svakodnevnih doživljaja i djelovanja toliko istinita i potrebna, umjetniku/ici i ljudima uopće, da sadrži mogućnost preobrazbe u umjetnički čin. Ideja doma je zaslužena tema Saše Tatić, te s time, svakako, i usko povezano stanje izbivanja iz doma, izmještenosti iz zemlje porijekla ― što će reći: kulture i jezika ― jednom riječju: naličje ideje doma jest ideja potrage za domom ili putovanja kao takvog, poželjnog ili prisilnog.

Saša Tatić porijeklom je iz Bosne i Hercegovine, rođena u Banja Luci, što ne bi bilo nužno istaknuti u kratkom tekstu o njenom novijem umjetničkom radu, kad ideja doma, kruženja oko doma ili promišljanja koncepta doma ne bi bila misao koja ga značajno određuje. Davne 2015., Tatić je uradila odlučan korak prema svojoj zasluženoj temi instalacijom Kitchen Album, kojom je dokumentirala, kako kaže, svoj prvi stvaralački čin: ukrašavanje malenog kredenca (koji se skupa s pratećom opremom upotrebljavao kao kuhinja za cijelu porodicu) naljepnicama iz paketića guma za žvakanje, najčešće s fotografijicama tada popularnih filmskih zvijezda. Takve su naljepnice snažan lajtmotiv postjugoslavenskih djetinjstava iz devedesetih godina, u većini obiteljskih priča označenih neimaštinom uzrokovanom ratnim razaranjima, ali su također svjedočanstvo radosnog, mada posrednog, sudjelovanja u razmjeni popularne kulture karakteristične za to doba, te prilično točna, i slikovita, ilustracija dječjeg doživljaja takve kulture na relaciji između kulturne periferije i centra.

Zaslužena tema se sasvim otvorila svojevrsnom serijom medijski raznolikih radova koja započinje s Road Market (2016.), skupinom fotografija što dokumentiraju ručno rađene “reklame” duž većine magistrala i lokalnih cesta u regiji, kojima domaći ljudi oglašavaju svoje proizvode: rakiju, mesne i mliječne prerađevine, i slično; i kao takve rječito odražavaju prilike u lokalnoj mikro-ekonomiji, koja pak u sprezi s globalnom makro-ekonomijom presudno utječe i na obiteljske odnose, te organizaciju svakodnevnog života, pokušaje rješavanja stambenog pitanja…

Serija se nastavila radovima The Bedrock I i II (2017.) te (Un)Finished House (2017.―2019.), koji su kroz razne iteracije i medije kolektivnog (video-)performansa, filma i fotografije, “ready-madea” i umjetničke akcije tematizirali fenomen nedovršenih, gotovo monumentalnih porodičnih kuća diljem jugoslavenske regije, čiji je zajednički vizualni nazivnik i karakteristični prostorni marker ― česti nedostatak pročelja, kao i činjenica da se uglavnom radi o višekatnicama u kojima ne samo što živi više generacija jedne obitelji, nego ih je više generacija malo-pomalo i gradilo, većinom od sedamdesetih godina 20. stoljeća nadalje. Nedovršene kuće i okolna im zemljišta, popularno: parcele, tako su kao autentični lokalni izraz potrebe za domom kroz perspektivu zaslužene teme danas postale svojevrsni spomenik vernakularne arhitekture i prostornog planiranja; reklo bi se: arhitektura kakva možda nije izvorno mišljena da plastično pripovijeda o društvenom uređenju unutar kojeg se počela ostvarivati, te o novom poretku u kojem je prisiljena trajati, no svakako arhitektura čija se narativnost umjetničkom sintezom njenog sadržaja razaznaje kao upravo najveća vrijednost, osobina po kojoj ostaje stvarna. Otuda i ideja Saše Tatić da nedovršenu kuću svoje porodice službenim putem predloži za uvrštavanje u fundus spomeničke baštine Bosne i Hercegovine, čime je čitava priča i pokrenuta; a mada njeno nastojanje nije realizirano u navodnoj stvarnosti nadležnih ustanova države, ono je bez sumnje ostvareno potvrđivanjem i upisivanjem ideje u zajedničko pamćenje svih koji su s njom došli u doticaj, putem njene izvedbe kao umjetničkog čina.

Priča je zasad zaokružena radom House Not on Sale / Ne prodajem kuću (2020.), čija naslovna parola, referentna za porodičnu kuću, u kontekstu sadašnjeg mjesta života i rada umjetnice (Berlin, Njemačka) postaje izjava o nepristajanju na obezvređivanje kulture porijekla, iskazana jednostavnom gestom ponosa; dok u kontekstu porodice koja nastavlja živjeti u Bosni postaje jasni poklič otpora onemogućavanju, od strane ustanova države i kapitala, u sveobuhvatnom ostvarenju ideje doma. Upotreba forme “reklamnog” natpisa za iskaz protestne geste, kakav priziva narodne radove iz serije Road Market, priču u međunarodnom okruženju vraća na početak.

Novi rad In Between Lines / Između redova (2022.), koji Saša Tatić predstavlja na svojoj premijernoj zagrebačkoj samostalnoj izložbi, u Galeriji Atelijera Žitnjak, zadire još dublje u prošlost (da bi progovorio o sadašnjosti) u smislu povlačenja veza s radom Kitchen Album, jer osviješteno koristi ikonografiju pop-kulture i sustava zvijezda, kako bi istodobno autoironizirao iskustvo izmještenosti iz doma i suočavanja s očekivanjima s kakvima se kod kuće susreće osoba koja živi drugdje i za koju članovi obitelji i susjedstva već samim time smatraju da je ostvarila određeni napredak i drugačiju kvalitetu života. Što je uopće dom? Jedan od mogućih odgovora: iskustvo koje nas uzemljuje bez ovisnosti o sidrištu te nam istodobno stvara prostor da idemo naprijed, da unutar sebe, i prirodnog i izgrađenog okoliša ― putujemo i vraćamo se.

Utoliko bolje ako je pojedinac, u ovom slučaju umjetnica, sposoban nositi se s tim iskustvom s humorom i prilagodljivošću danom okruženju, crpeći otud što vrijedi. Zato u Centru periferije ima savršenog smisla predstaviti rad nesumnjivo informiran poznavanjem i periferije i centra, sa sviješću kako su ti pojmovi pokretni te na periferijama postoje i centri, i obrnuto. Izgradivši kroz tekst i fotografiju, sliku i prijemčivu prostornu instalaciju lik koji istovremeno adresira sva ta pitanja; ali ne osuđuje, premda podbada, različite početne točke iz kojih im se može prići, Saša Tatić je kreirala rad koji javni prostor osvaja između redova pozicija društvene moći ― i afirmira iskustvo što umjetnicu čini spremnom da se s njima uhvati ukoštac.

Tekst: Bojan Krištofić

Saša Tatić (1991.) je umjetnica rođena u Bosni, te pripovjedačica života. Njena umjetnička praksa odražava kontinuirano procesuiranje spoznaje kako je njezino porijeklo iza nje, ali joj se identitet razvija i stapa s većom cjelinom. U stalnoj je potrazi za odgovarajućim načinima suočavanja s izazovima življenja posve ispunjenog života kao strankinja, koja sa sobom nosi odgovornost pripadanja vrijednostima porodičnog nasljeđa. Saša je suosnivačica Fully Funded Residencies, umjetničke organizacije i virtualne platforme koja služi diseminaciji javnih poziva za stipendiranje i financiranje umjetničkog rada, pomoći umjetnicima za ostvarivanje mogućnosti rezidencijalnih boravaka te dijeljenja iskustava i kritika o takvim vrstama programa. Živi i radi u Berlinu. Posjećuje Bosnu što češće može.

https://sasatatic.weebly.com/

Izložba Između redova / In Between Lines Saše Tatić može se vidjeti u Galeriji AŽ od petka, 17. lipnja, do subote, 9. srpnja 2022.

U svom dugogodišnjem umjetničkom radu, likovna autorica i pedagoginja, kiparica Vesna Pokas, dosljedno je posvećena sveobuhvatnom istraživanju izražajnih te, čak se može reći, životnih mogućnosti izgrađenih i prirodnih prostora te materijala, shvaćajući pritom prostor kao cjelovitu i nedjeljivu, duhovnu i materijalnu kategoriju stvarnosti, koja na ljudsku psihu i uopće unutrašnji život utječe prema određenim, kroz povijest umjetnosti i kulture prepoznatim i potvrđenim zakonitostima. Bilo da je riječ o javnim eksterijerima u zajedničkim prostorima prirode ili grada, ili pak izložbenim interijerima poput galerijskih ili muzejskih dvorana, Pokasino zadiranje u prostor, uvijek pažljivo promišljeno i prepoznatljivo suptilno, likovno vrhunski artikulirano te konceptualno temeljito razrađeno, se redovito zasniva na modernističkim otkrićima i reinterpretacijama geometrijskih i matematičkih datosti, koje prirodni i predmetni svijet istodobno usustavljuju prema čovjeku shvatljivoj mjeri (“čovjek — mjera svih stvari”) te mu pružaju alate za njeno transcendiranje, za uspostavljanje komunikacije s arhetipskim postavkama njegovog života. Dakako, sa sviješću o neraskidivom suodnosu između umjetničkog rada i svakodnevnice, u skladu s iskustvom povijesnih avangardi koje su, putem korjenite promjene doživljaja umjetnosti, težile izmijeniti i samo razumijevanje, pa i organizaciju društva i života.

Stoga je presuho, presuženo reći kako su radovi Vesne Pokas, posebno u novije vrijeme, intervencije u prostoru, prostorni ambijenti, “site-specific” instalacije i sl; oni doista mogu biti sve to, no istovremeno nisu ništa od toga; njena umjetnička djela ne streme biti shvaćena samodostatno, ona nikad nisu jednostavno smještena u prostor koji svojom prisutnošću obogaćuju, već radikalno mijenjaju ljudsko iskustvo prostora utječući svojim oblikovnim karakteristikama na koreografiju kretanja prostorom i čineći neizbježnim drugačiji način upotrebe prostora. Naravno, ta razlika upotrebe nije mjerljiva ekonomskom niti bilo kojom drugom korisnošću što mari ponajprije za kvantitativne podatke; ona je vidljiva prema reakciji posjetitelja/ica i korisnika/ica prostora na pitanje koje se neminovno javlja: što ako? Što ako svjetlo promijeni smjer širenja; što ako hodnik preokrene svoj smjer pružanja; što ako soba odjednom postane naoko beskonačna; što ako pomične stepenice doista vode negdje gore, u beskraj? Načini na koje je Vesna Pokas posljednjih godina preoblikovala izložbene prostore Galerije Forum, Academije Moderne, Gliptoteke HAZU, Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb i dr., poticali su njihove posjetitelje/ice da o umjetnosti misle mnogo šire od granica tih prostora i njihovih neposrednih konteksta, ali neizbježno s potenciranom sviješću o prisutnosti u tim prostorima, o nesumnjivom utjecaju njihovog preoblikovanja i de facto prevrednovanja, na vlastitu samosvijest i osjećajnost. “Total design” prostora se kod Vesne Pokas javlja lišen svoje visokomodernističke pragmatičnosti i materijalističke utilitarnosti, njegova je svrha da se prostor, kakav god bio, a s njime i čovjek, uvijek nastavlja pružati šire od sebe sama.

Za izložbu u Galeriji Atelijera Žitnjak, prostoru gdje je i sama korisnica atelijera od samog početka upotrebe nekadašnje osnovnoškolske zgrade u tu svrhu (2002./’03.), te suosnivačica istoimene umjetničke organizacije (2004.), Vesna Pokas priprema njegovo preoblikovanje koje će mu istodobno značajno zamutiti fizičke granice i staviti u fokus jednu vrlo konkretnu sliku-objekt, izrađenu od pravokutno oblikovanih neonskih rasvjetnih tijela ili staklenih cijevi. Zamućenje fizičkog doživljaja prostora bit će postignuto upotrebom mašine za dim, koji će ga sav ispuniti, dok će crtež neonskim svjetlom u tom dematerijaliziranom prostoru zasjati kao odraz prepoznatljive umjetničine potrebe za uspostavljanjem vlastite strukture unutar prostora u kojima izlaže, odnosno s kojima radi, koje preoblikuje. Takav pristup Vesne Pokas i prostoru Atelijera Žitnjak cilja na događaj — induciran značajno drugačijim iskustvom tog prostora od svakodnevnog, te različitim načinima kretanja kroz njega — kao na središnju vrijednost te intervencije i njen temeljni razlog. Posrijedi je privremena, no radikalna, preobrazba gesti svakodnevnog kretanja i ponašanja, a time, na zajedničkom žitnjačkom nivou, i tog djelića življenja.

Tekst: Bojan Krištofić

Vesna Pokas (Sisak, 1959.) je godine 1984. završila interfakultetski studij Akademije likovnih umjetnosti i Filozofskog fakulteta ― Odsjek za povijest umjetnosti. Izlagačkom djelatnošću se počinje baviti 1982. Samostalne izložbe: Sceno-grafija pogleda (Galerija PM, HDLU Zagreb, 1986.); Intra muros ― projekt (Galerija Protiron, Split, 1987.); Rathausgalerie, Wolfsberg, Austrija (1995.); Galerija Rigo, Novigrad (1996.); Projekcija, Galerija Sv. Toma, Rovinj (1998.); Izazov prostora (s Tomom Savić Gecanom i Goranom Petercolom, Galerija PM, HDLU Zagreb, 1998.); Bellevue View (Bellevue Sall, Wiesbaden, Njemačka, 1999.); 50° NW (BBK Galerie, Mainz, Njemačka, 2002.); Račić View (Studio Moderne galerije Josip Račić, Zagreb, 2002.); Salon Galić, Split (s Brankom Lepenom, 2004.); Galerija PM, HDLU Zagreb (2005.); Gliptoteka HAZU, Galerija I, Zagreb (2014.); Academia Moderna, Zagreb (2015.); U kvadratu, Galerija Forum, Zagreb (2017.).

Skupne izložbe (izbor): Internationale Malerwochen in der Steiermark, Neue Galerie, Graz (1990.); Hrvatska suvremena umjetnost, Ernst Museum, Budimpešta; Landung in Wien, Kunsthalle Exnergasse, WUK, Beč; Art’ d Eco: 4. International Triennial Ecology and Art, Raztavni salon Rotovž, Umetnostna galerija, Maribor; 4. Biennale Internazionale di Arti Visive, Museo della Citta, Udine; Nova hrvatska umjetnost, Moderna galerija, Zagreb (1992.); Keep that Freqency Clear, HDLU Zagreb; International Symposium of Installation, Šternberk (1994.); Grad / Otok, Lokrum, Dubrovnik (1996.); XXXVII Annale, Strategija: Izazov, Poreč (1997.); Granice 2000 / Borders 2000, Bastion Sv. Mihovila, Slavonski Brod (2000.); 20. godina PM-a, HDLU Zagreb (2001.); 42. Zagrebački salon, Zagreb (2007.); Tu smo, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Pula; 4. Hrvatski trijenale crteža, Gliptoteka HAZU, Zagreb (2008.); XI. Trijenale hrvatskoga kiparstva, Gliptoteka HAZU, Zagreb (2012.).

Nagrade: Grad / Otok ― Prva nagrada (1996.); Zagrebački salon ― Grand prix (2007.); XI Trijenale hrvatskoga kiparstva ― Priznanje HS AICA-e (2012.). Stipendije: Wiesbaden, Kunsthaus (1999.); Mainz (2002.); Düsseldorf, Kunsthaus (2010.).

Samostalna izložba Društvene igre Hrvoja Đukeza u Galeriji AŽ se održava od subote, 4. lipnja do subote, 11. lipnja 2022. godine.

Proljetni program Atelijera Žitnjak 2022. ide dalje! Za petak, 29. travnja, zakazali smo otvaranje izložbe umjetnika, dizajnera i uopće svestranog stvaraoca Hrvoja Đukeza: Društvene igre. Neka počnu!

Umjetnički i uopće stvaralački rad Hrvoja Đukeza (koji, pored slikarstva (što mu je i struka i zvanje), već dugi niz godina podrazumijeva i različite grane dizajna i primijenjene umjetnosti), jest više nego prikladno promatrati kroz prizmu neprekidne igre. Prizmu, jer se autorova temeljna potreba prema izražavanju u polju vizualne i materijalne kulture prelama preko njegovih raznovrsnih pristupa prvom, izvornom stvaralačkom impulsu: mogućnostima poigravanja s određenim materijalima, prirodnim ili izgrađenim okolišima ili okruženjima, ali i sadržajima koji se ostvaruju unutar međuljudskih odnosa potaknutih (i) kreativnom razmjenom, sudjelovanjem u vlastitom, autentičnom segmentu umjetničkog svijeta te proizvodnje kulture i znanja. Jedan od mogućih modela takvog, umjetnošću oblikovanog i opredmećenog rada i življenja, svakako je Đukezova participacija unutar Umjetničke radionice Petikat (s Borisom Cvjetanovićem, Borisom Greinerom, Stanislavom Habjanom i Danijelom Žeželjem), pokrenute kako bi njeni članovi, potpuno u duhu DIY (“do-it-yourself” ili “uradi-sam”) etike i svjetonazora, mogli sami donositi sve odluke tijekom procesa vlastite autorske proizvodnje; koja se, u Đukezovom slučaju, široko razgranala od slikarstva, preko fotografije, foto i video-instalacija, do dizajna unikatnih i serijski proizvedenih predmeta, izložbenih postava i ambijenata, te mnogočega drugog.

Ono što u sklopu tog raznovrsnog autorskog korpusa odmah “upada u oči” je težnja, nekad pritajena, a katkad posve jasna, za zajedničkom, kolektivnom akcijom, hepeningom, de facto igrom; i u smislu umjetničkih izvedbi, i u širem smislu začudnih, nesvakidašnjih događaja, pogonjenih umjetničkom lucidnošću i kultiviranjem preuzetih izložbenih i drugih javnih prostora. Na tom tragu, bilo da se radi o slikarstvu ili skulpturi, pojedinim komadima namještaja ili dizajnu interijera, dizajnu postava izložbi ili scena za žive izvedbe, ili svemu tome u isti mah, Đukezov rad uvijek sadrži slojeve inscenacija; odnosno, stremi suptilnom, dobronamjernom i često duhovitom poticanju novina u navikama i ponašanju ljudi koji ishode njegovog rada koriste i u njemu sudjeluju. Na radost svima.

Slično jest i s Društvenim igrama, Đukezovom novom samostalnom izložbom u Galeriji AŽ. Atelijeri Žitnjak su prostor koji autor poznaje i voli, u čijem suživotu svakodnevnice i umjetnosti kao čest posjetitelj i prijatelj žitnjačkih članova/ica, korisnika/ica atelijera, sudjeluje takoreć’ od početka. Ovdje i vrijedno rade i vježbaju dokolicu oba Petikatova Borisa. Ovdje se, riječju, i Đukez osjeća kao kod kuće, pa se, prirodno, osjetio i pozvanim da na sebi svojstven, lucidan i pomalo burleskan način prokomentira međusobne odnose ukućana, namjernih i slučajnih posjetitelja/ica; te uopće da svojom slojevitom prostornom intervencijom-instalacijom naglasi atmosferu svakodnevnih susreta ne uvijek posve istih ljudi (jer svi smo svakog dana pomalo različiti), njihovog prijateljskog praćenja kroz dan, zadirkivanja, isticanja vlastitih identiteta u prilikama koje su postale pomalo tipske, pa i njihovi likovi tako postadoše vrlo prepoznatljivi u svojim karakterističnim, dosljednim izdanjima. Članovi/ce AŽ u Đukezovoj prostornoj interpretaciji, “u vremenu zamrznutoj” i svjesno scenski statičnoj, apstrahirani do arhetipova svojih životnih i stvaralačkih uloga, stupaju u vezu s likovima i prikazima iz klasične povijesti umjetnosti, čime se ističe vitalnost puta prijeđenog od klasicizma preko avangarde do danas.

Taj bi se zajednički spoznajni put trebao zrcaliti u djelovanju svih sebe svjesnih stvaraoca, pa kako je to svakako slučaj s redom svim članovima/icama AŽ, logično je što ironija, ali i autoironija prema Đukezovoj recepturi, mogu služiti pri izoštravanju pogleda na uobičajene stvari i riječi, pojave i stanja. Nekmoli pri fokusiranju kamera, koje kao “ready-made” elementi Đukezove “site-specific” intervencije ne samo što zaoštravaju jasnu vezu njegovog kreativnog svjetonazora s toplom bespoštednošću dadaizma, već i žitnjačku priču postavljaju u širi kontekst međusobnog individualnog i kolektivnog nadziranja u navodno razvijenim društvima, što ovdje dođe kao povod dobrohotnom, duhovitom odražavanju fakta da se zna dogoditi da svi provedu po dan-dva u svojim atelijerima, a da nitko nikog ne vidi. Sve dok im ne dosadi privremena samoća, pa se, primjerice u unutarnjem dvorištu nekadašnje osnovne škole, zajednički iznova ne prepuste kratkotrajnom zajedničkom dokoličarenju, kakvo je preduvjet bilo kojeg predanog i posvećenog rada. Poput i novoga gostujućeg, Hrvojevog, izvornog u zrcaljenju žitnjačkog života kao nit’ u tragovima agresivne, no ipak malko anarhoidno intonirane igre.

Tekst: Bojan Krištofić

Hrvoje Đukez (Zagreb, 1972.) je pohađao Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna te diplomirao godine 1996. na Odsjeku slikarstva Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Đure Sedera. Od 1992. godine redovito izlaže na skupnim i samostalnim izložbama (devedesetih je s multimedijskom grupom Legen realizirao niz likovnih radionica i scenskih događanja u zemlji i šire). Aktivno djeluje u područjima dizajna, slikarstva, arhitekture i scenografije.

Od 2008. je član Umjetničke radionice Petikat unutar koje realizira zajedničke autorske projekte: Dućan metafora, Gaštronomija, Skale do sunca; dizajn muzejskih izložbi: Pun kufer (Hrvatski muzej turizma, 2012.), Švicarska kuća (stalni postav, HRMT, 2013.), Kvarner Express (HRMT, 2014.), Život na plaži (HRMT, 2015.), Pioniri turizma (Petikat, HRMT, 2015.), Kutak RAO (stalni postav, TMNT, 2016.), te niz recentnih dizajna izložbenih postava u zagrebačkom Tehničkom muzeju (stalni postav Planetarija (2020.); Medonosno bilje: oblikovanje vrta u sklopu radionice sadnje bilja (2019.); Torpedo: prvi na svijetu (2018.); Da bi zemlja rađala kruhom (2018.) i dr.); dizajn festivala: Sanjam knjige u Istri (Pula, 2015.), Festival dječje knjige Monte Librić (Pula, 2016.).

Uz ljubav prema izvedbenom dizajnu, nerijetko se vraća mediju slikarstva (izložbe: Quadrologija, Galerija AŽ, 2015; Donja banda, Galerija Skale do sunca, Stara Novalja na Pagu, 2015; Dizajner, obitelj i stablo za Gretu, Galerija Greta, 2015; ciklus izložbi dnevničkih zapisa Putopisi Jadranom pri internetskoj galeriji e-Gle, 2017.—2020.) te drugim srodnim medijima (film: Ruke koje govore, 2013; izvedba u živo: Soljenje mora u Kostreni, 2016.). Živi i radi u Zagrebu.

https://petikat.com/hrvoje

Samostalna izložba Društvene igre Hrvoja Đukeza u Galeriji AŽ se održava od petka, 29. travnja do petka, 20. svibnja 2022. godine.

Mačke i Žitnjak se vole. I tajno i javno. Javno, tu je Mici, maca koja je, uvjetno rečeno, Katina, iako je jednako točno reći da je Kata Micina, budući da njihovo prijateljstvo zasigurno podrazumijeva obostranu pažnju, mada ne i međusobnu prehranu. Mici krstari kružnim hodnikom Atelijera Žitnjak i unutarnjim vrtom, ispunjujući krugove oko središta svoje svakodnevnice, ali i cijelog Centra periferije, čija je zapravo jedina korisnica-stanovnica koja je ovdje baš svakoga dana, svake godine, pa je tragom toga najpozvanija biti njegovom čuvaricom. Koliko je nama tu poznato, kroz prozor često diskretno otvoren za Mici možda se noću, ali i danju, provlači više članica i članova njenog mačjeg društva te unutar Galerije AŽ, moguće je, priređuju vlastite izvedbe, izložbe, otvaranja i zatvaranja, revije i performanse, degustacije i akrobacije; riječju ― čitav jedan jednakovrijedni život kojeg kao ljudski stanovnici/e i posjetitelji/ce AŽ vjerojatno nismo uvijek svjesni, no to ne znači da ga nema, kako ne postoji ili, ni pomisliti, nije vrijedan pažnje.

Takve mi se maštarije vrzmaju glavom dok promatram sadržaj izložbe Mjerica svih stvari multimedijske autorice Ivane Filip, čiji se značajni, dapače presudni dio tiče međusobnih odnosa ljudi i drugih živih bića, u ovom slučaju ponajprije životinja, čije carstvo u prikazanim radovima i njezinim umjetničkim akcijama predstavljaju prvenstveno mačke, kao domaće životinje koje s ljudima grade veze već milenijima, te zauzimaju istaknuto mjesto u različitim kulturama i duhovnim koncepcijama. Na tom tragu, može se reći da recentni radovi Ivane Filip, bilo da se radi o procesualnim umjetničkim istraživanjima; crtežima, fotografijama ili fotokolažima, skulpturama-instalacijama ili performansima, na podjednako simboličnoj i sasvim materijalnoj razini djelatnog uspostavljanja osobne komunikacije, streme postupnom obnavljanju odnosa između ljudi i životinja (primjerice: mačaka) na ravnopravnoj razini obostrane zainteresiranosti i de facto izbjegavanja postojanja samo jednog, tj. ljudskog očišta.

Usporedbe radi, na prethodnoj “mačjoj” izložbi u AŽ, Revelation Archive: 341 Stories of the Prophet Igora Kuduza 2016., autor je uvrstio niz fotografija svog prijatelja Muhameda, koje mačka prikazuju kako uglavnom zijeva, možda se dosađujući neprekidnom pozornošću svog ljudskog druga (i kamere njegovog pametnog telefona), kontinuirano, iz dana u dan fasciniranim, zaista, mačkovom temeljnom različitošću i potpunom odvojenošću životnog ritma, te doživljaja vremena, od umjetnikovog.

Ivana Filip teži svojevrsnoj suptilnoj radikalizaciji takve perspektive; kao prvo, svjesnim pokušajima umnažanja očišta, gdje mačji vidokrug, ili pak mačji identiteti, postaju čak i naglašeniji od čovječjih, te s druge strane još smjernijim, još dugotrajnijim promatranjem njihovih potreba i navika, kada rad postaje platforma za mapiranje stvarnosti suštinski drugačije od ljudske, no doista, ništa manje realne. Pitanje žele li mačke, a posljedično i sve životinje, uopće u tome sudjelovati, opetovano se postavlja, dok skice mogućih odgovora, u zaista raznovrsnim medijima, svjedoče o polivalentnosti mogućih akcija i reakcija, odnosno emotivnih veza i jezika komuniciranja koji baš zato što nisu ljudski nose u sebi čitav niz novih, na širokoj razini zapravo tek “zagrebanih” značenja.

Manifestno postavljene, one jesu didaktičke u smislu jasnog iskazivanja potrebe za odgovornošću u takvim i drugim odnosima, ali su suprotno specizmu kao netrpeljivosti na osnovi biološke vrste, također, isto bi se moglo reći: radosno transgresivne, jer prije svega pozivaju na oslobađanje od robovanja tek jednoj, ljudskoj mjeri svih stvari, i predlažu da s veseljem počnemo promatrati svijet i manjom, no ne manje vrijednom, mjericom svih stvari. Mrnjau, mijau, frrr!

Tekst: Bojan Krištofić

Ivana Filip je umjetnica, istraživačica i aktivistica. Njezin umjetnički rad se razvijao od likovne umjetnosti u medijima fotografije, crteža i dr., do istraživačkog pristupa multidisciplinarnoj praksi performansa, videa i drugih izvedbenih i vizualno izražajnih medija. Posljednjih godina Filip se posvetila istraživanju emocija, stanja i koncepata poput povjerenja i empatije, osjetila i bioetike u kontekstu odnosa između ljudi i drugih živih bića, kako bi ukazala na potrebu za odgovornošću i međusobnom povezanošću sa, te prema Drugima (s naglaskom na veze među ljudima iživotinjama u svakodnevnici urbanih sredina; u poljima sukobljavanjai ispreplitanja prirodnog i izgrađenog okoliša).

Ivana Filip je magistrirala ekonomiju na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2002.); diplomirala je pri odsjeku Moving Image Gerrit Rietveld Academie u Amsterdamu (2016.) te magistrirala pri MA studiju Performing Public Space, na Fontys School of Fine and Performing Arts u Tilburgu (Nizozemska, 2020.). Svoj rad je predstavljala na nizu samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i Europi, izvodila performanse u javnim prostorima te sudjelovala u brojnim festivalskim programima u više zemalja. Živi i radi u Splitu s partnerom i njihove četiri mačje družice i sudruga.

ivanafilip.com

Samostalna izložba Mjerica svih stvari Ivane Filip otvorila se u petak, 25. ožujka u 19 h, uz “spoken-word” performans autorice i glazbenika Dalibora Zovka u 20 h. Izložba je postavljena do subote, 16. travnja, a video-dokument performansa bit javno dostupan svima putem YouTube kanala Atelijera Žitnjak.

ŽIVO BILO ČOVJEKA

Atelijeri Žitnjak su proveli drugu polovicu 2021. godine, pored ostalog, putujući susjednom nam Bosnom i Hercegovinom… Zahvaljujući zajedničkom pozivu prijatelja i kolega umjetnika i kustosa, naši/e stalni/e i pridruženi/e članovi/ce izlagali su u Gradskoj galeriji Bihać i sarajevskoj Umjetničkoj galeriji BiH, tijekom listopada i studenog; te su stekli više novih poznanstava i sjajan uvid u pojedina tekuća umjetnička strujanja u bliskoj zemlji, čija je kultura s hrvatskom neraskidivo isprepletena. Znajući kako se, nažalost, prerijetko zbiva da umjetnici/e iz nekadašnjih jugoslavenskih država izlažu te surađuju u Zagrebu i Hrvatskoj, već za jesenskog boravka u Bosni Atelijeri Žitnjak su odlučili da odsad kroz izložbeni program Galerije AŽ susjedne umjetnike/ice počnu redovito predstavljati, uspostavljajući tako prijeko potrebne i dobrodošle, nove međukulturne veze.

Prvi umjetnik koga ugošćujemo s tom željom i planom na umu je bihaćki slikar i grafičar Adnan Dupanović, koji se zagrebačkim posjetiteljima/icama prilikom svog prvog samostalnog izlaganja u našem gradu predstavlja izborom iz tri novija ciklusa: Imigranti, Human Pattern i Lični zapisi (2020./2021.), objedinjenom u izložbu naziva Iz taloga. Posrijedi je misaono bogat, likovno slojevit, izvedbeno do krajnosti izbrušen i osjetilno duboko proživljen umjetnički izraz, što je talog koji se skupio otkad su se i svijet i susjedstvo našli na svojevrsnoj prekretnici upotrijebio na autentičan i beskompromisan način.

Radi se o slikama nastalim kombiniranom tehnikom s elementima kolaža, gdje se specifične i općeljudske figure pronalaze u stiliziranom, apstrahiranom okolišu obrađenom s naklonom prema slikarstvu enformela; što će reći da umjetnik individualne i univerzalne osobnosti promatra i shvaća kroz svjetonazor blizak nasljeđu egzistencijalizma ― svojevrsni pejzaž njegovih slika je prijeteći prema njihovim protagonistima/icama, pa hostilnost prikazanog okruženja služi kao likovna metafora za, pored drugih mogućih interpretacija, suvremeni socijalni kontekst koji zna biti, najblaže kazano, negostoljubiv prema predstavnicima društvenih grupa s kojima Dupanović stupa u ravnopravan i empatičan umjetnički odnos.

U slučaju ciklusa nazvanog prema njima to su, dakako, migranti tj. izbjeglice (posebno s Bliskog i Srednjeg istoka te sjeverne Afrike), koji u Dupanovićev rodni Bihać nisu došli s namjerom da ostanu, ali ih neprilike tzv. migrantske krize prisiljavaju na postupni ostanak i prilagodbu prostoru i kulturi što sve više postaju mjesto (i) njihovog života, a s lokalnim stanovništvom uspostavljaju različite veze, pa tako i prijateljske, međusobno snažne i važne. Ciklus Human Pattern posvećen je Romima, koji u Bosni i drugim zemljama nekadašnje Jugoslavije te ostatka Balkana stigmu “Drugih” nose, nažalost, od pamtivijeka; stoga sadašnje stanje novih sukoba, ali i povremenih suradnji i ispreplitanja među kulturama (što su samo naizgled radikalno različite), potiče ili prisiljava beziznimno sve pojedince i grupe na preispitivanje zastarjelih zasada svojih života. Kako u ovom, “našem”, tako i u drugim dijelovima svijeta, a pogotovo Europe, sa svom kolonijalnom i ostalom tamnom prtljagom koju Stari svijet nosi sa sobom već stoljećima.

Ciklus Lični zapisi je predstavljen, primjerice, slikom Džamija na otoci u Ripču (2021.), koja kao “čisti” pejzaž (bez ljudskih likova) prepoznatljivih obrisa i oblika svejedno nepogrešivo pripada ovoj fazi Dupanovićevog ličnog likovnog izraza i stvaralaštva, tvoreći unutar postava određeni kontrapunkt ostalom odabranom materijalu i tako dodatno ističući psihološku, pa i spiritualnu razinu problema s kojima se trenutno suočavamo: neizravno nam, simbolički ukazuje na činjenicu da duhovnost kao jedna od temeljnih ljudskih osobina i potreba uvijek crpi iz univerzalnog izvora, mnogo starijeg od sukoba koje institucionalizacija duhovnosti religijom proizvodi praktički po pravilu. No, valja također naglasiti da ovako zamišljena cjelina postava izložbe prije svega nastoji komunicirati zajedničku, suštinsku modernost svih Dupanovićevih radova, upućujući na dijalektički intenzitet odnosa između individua i društvenih kolektiva kao svoje ključno, pročišćeno ishodište.

Pa, mada su pojedini motivi svjesno veoma precizni i jasni, a kontekst neizbježno gorko suvremen i sadašnji, izvorna tamnost umjetnikovog pristupa temama, kao jedna od presudnih poetičkih tekovina moderniteta, jamči da on intuitivno i virtuozno odbacuje bilo kakve njihove “plakatne” ili, točnije rečeno, “manifestne” svrhe, osjećajući stalno i svuda živo bilo čovjeka. Upletenog u apsurd njegovog svakodnevnog postojanja, Dupanović ga, nit po nit, žilu po žilu, stvaralački istinoljubivo transponira prema mjeri neporecivog dostojanstva samosvojnog ljudskog traženja.

Tekst: Bojan Krištofić

Adnan Dupanović (Bihać, 1978.) je završio Akademiju likovnih umjetnosti Sarajevo 2001.g. Od 2001. do 2006. radio je kao profesor stručno-teorijske nastave u javnoj ustanovi Umjetnička škola Bihać, a od 2006. godine do danas je zaposlen u JU Gradska galerija Bihać. U razdoblju od 2013. do 2017.g. bio je angažiran kao asistent na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću. Bavi se slikarstvom i grafikom. Živi i radi u Bihaću.

Samostalna izložba Iz taloga Adnana Dupanovića otvorena je u petak, 4. ožujka u 19 h, a mogla se razgledati do srijede, 23. ožujka 2022., do 20 h.

Rezidencijalne aktivnosti Atelijera Žitnjak jedna su od tri “nosive” okosnice javnog programa naše umjetničke organizacije (s izložbenim i radioničko-suradničkim programom Galerije AŽ) koja je, zbog očitih razloga, ponajviše “propatila” tijekom pandemije korona-virusa, ponajprije radi, sad već dvogodišnje, pauze suradnje između Gradskih ureda za kulturu gradova Zagreba i Düsseldorfa, te Atelijera Žitnjak, kojom se ostvarivala rezidencijalna razmjena između tih umjetničkih i kulturnih scena, svake godine u mjesecu rujnu (od 2007.). (Prema principu poziva Savjeta Galerije AŽ jednom umjetniku/ici s prebivalištem u Zagrebu, da boravi mjesec dana u Düsseldorfu, gdje koristi boravišni prostor i atelijer te postavlja prigodnu izložbu ili priređuje bilo kakav drugi javni umjetnički nastup; isto vrijedi za düsseldorfske goste u Zagrebu i Atelijerima Žitnjak.)

Zahvaljujući vlastitoj inicijativi članova/ica naše umjetničke organizacije, te sredstvima zasluženima putem javnih natječaja i privatnim, ujesen 2018. Atelijeri Žitnjak počeli su ugošćivati umjetnike/ice iz Düsseldorfa u prostoru samog Centra periferije, tako što je dotad derutna i neupotrebljiva skladišna prostorija adaptirana u dodatni radni i boravišni prostor za gostujuće umjetnike/ice (do tada su gošće i gosti boravili u stanovima unajmljenima u suradnji s Gradom Zagrebom, a žitnjački umjetnici/e su im za rad prepuštali svoje atelijere). U novom su prostoru dosad boravili i radili umjetnici/e Satomi Edo i Christoph Korn (2018. i 2019. godine), a potom je počela pandemija i sve je stalo. Ili ne baš sve?

Kako bi novi prostor nadalje zaživio, a znajući da zapravo većina zagrebačkih umjetnika/ica, i šire u zemlji (pogotovo mlađih!), “muku muči” s potragom za radnim prostorima, 2021. smo odlučili pokrenuti, zasad neformalni, program otvorenog studija Atelijer živi!, priskačući u “prvu pomoć” kolegama/icama s akutnom, trenutačnom potrebom za prostorom rada, primajući ih u “atelijer za goste” na razdoblje prema dogovoru, ovisno o tome koliko im je potrebno da “zaokruže” aktualni projekt (u zamjenu za naknadu režijskih troškova).

Tako je prva korisnica novog programa bila zagrebačko-dubrovačka umjetnica Nives Sertić tijekom proljeća 2021. godine, koja je sa članovima/icama UO AŽ zatim izlagala na izložbama 2 periferije u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci (s Atelierima Koprivnica), te Boutique Art Fairu Nesvrstani u Laubi, dok je naša druga gošća tijekom zime 2021./2022. bila Ana Ratković Sobota, koja je u AŽ pripremala nove radove za nadolazeću samostalnu izložbu u Galeriji Josip Račić Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu (te nam se u međuvremenu pridružila na žitnjačkim izložbama u Gradskoj galeriji Bihać i Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (Sarajevo)). Za kraj svog boravka u Atelijerima Žitnjak, Ana Ratković Sobota će zainteresiranim posjetiteljima/icama demonstrirati svoj veoma osobeni slikarski postupak i govoriti o dosadašnjem radu u srijedu, 23. veljače u 19 h. Dobrodošli!

Ana Ratković Sobota (Zagreb, 1988.) je završila Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (2007.) te diplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Matka Vekića (2013.). Izdvajaju se njene samostalne izložbe u Tokamachiju (Japan), u zagrebačkoj Laubi, te umjetnička rezidencija u Leipzigu, tijekom travnja i svibnja 2018. i 2019. Oslikala je žensku kaznionicu u Požegi i odjel hitne pomoći KBC Rebro. Živi i radi u Zagrebu. Članica je HZSU-a.

Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak i istoimena galerija smještena u dobro znanom prostoru nekadašnje žitnjačke osnovne škole, danas Centru periferije (Školi za neprofitabilne djelatnosti), programsku godinu 2021. zaključuju predstavljanjem knjige člana AŽ Borisa Greinera Osvojena područja ― Volumen 9, što je ujedno povod za praznično druženje i čestitarenje na krajnjem jugoistoku grada. Na licu mjesta će se knjigu moći nabaviti po promotivnoj cijeni od 30 kn. Svima želimo sve najbolje, najljepše i najzdravije u 2022. godini; dođite da vam želje prenesemo i uživo!

Osvojena područja ― Volumen 9 predstavlja godišnji portret scene u izboru autora Borisa Greinera kroz izložbe, nastupe uživo i autorska izdanja što su ih ove godine ostvarili: Đorđe Jandrić, Jasenko Rasol, Ivan Gundić, Loren Živković Kuljiš, Antun Maračić, Duška Boban, Iva Ćurić, Stanislav Habjan, Rino Efendić, Boris Cvjetanović, Goran Lišnjić, Selma Selman, Vice Tomasović, Irma Omerzo, Ivana Borovnjak & Ivo Kušek, Vladislav Knežević, Toni Meštrović, Božena Končić Badurina, Maja Marković, Vlasta Žanić, Buga Cvjetanović, Sanja Iveković, Nina Kurtela, Ana Kuzmanić, Predrag Pavić, Neven Bilić, Jelena Blagović & Goran Trbuljak i Matej Knežević.

Boris Greiner (Zagreb, 1959.) autorsko djelovanje započinje 1983. Sa Stanislavom Habjanom ostvaruje niz projekata u raznim medijima (grafički materijali, proza, performansi, izložbe, akcije i eksperimentalni filmovi), u okviru dvadesetogodišnjeg konceptualnog projekta Greiner & Kropilak Mailart Office. Od 1992. sa S. Habjanom i Danijelom Žeželjem djeluje u okviru umjetničke grupe Slipa Konfidenca. Godine 2001. sa S. Habjanom, D. Žeželjem i Borisom Cvjetanovićem osniva umjetničku radionicu Petikat, kojoj se 2012. pridružuje i slikar i dizajner Hrvoje Đukez. Godine 2003. završava dvadesetogodišnji autorski projekt Greiner & Kropilak Mailart Office te otada uglavnom djeluje samostalno. Dosad je objavio niz knjiga prozne literature i eseja, ostvario dvadesetak samostalnih izložbi i izvedbi te snimio deset filmova. Profesionalno se bavi grafičkim dizajnom. Recentni radovi i projekti uključuju proznu knjigu Zeleni val (2020.), Volumene 8 i 9 serije knjiga Osvojena područja (2020. i 2021.), koje sabiru Greinerove kratke eseje i kritike suvremene umjetnosti, uređivanje i oblikovanje Almanaha 2020. ― Centra periferije Atelijera Žitnjak, i druge.

Nedoumica, izložba prikladnog naziva za završetak 2021., još jedne godine krajnje neizvjesnog trajanja i kraja, zatvara ovogodišnji izlagački program Galerije Atelijera Žitnjak. Posrijedi je zajednički projekt sestre i brata, Josipe i Marija Stojanovića, umjetnice i znanstvenika, koji skupa isprepliću vlastita stručna znanja i profesionalna iskustva, kako bi u žitnjačkom prostoru predstavili ishode svojih višemjesečnih ispitivanja pojedinih nedoumica, te sličnosti i razlika između “umjetničkih” i “znanstvenih” mozgova. Odnosno, između njihovih načina mišljenja, shvaćanja kreativnih procesa, analitičkih i/ili sintetičkih pristupa odabranim problemima, te uopće njihovih razmišljanja o tome što i kako formira i usmjerava ljudsku svijest, kao i njene relacije s prirodnim i izgrađenim okolišem.

Posljedično je autoricu i autora izložbe Nedoumica takav način zajedničkog rada doveo do suradnje i s drugim bliskim stvaraocima: znanstvenikom-inženjerom Krešimirom Friganovićem, koji je sa svojim stručnim znanjem temeljno doprinio realizaciji jednog od video-radova, te vokalisticom, izvođačicom i audiovizualnom umjetnicom Dorom Fodor, koja prilikom otvaranja izložbe izvodi treću iteraciju svoje serije sound-art performansa Mikrosituacije, naslovljenu Manihlapinatapai, prema riječi jezika Yaghan s arhipelaga Tierra del Fuego (Čile / Argentina) (Značenje te riječi usporedno je s naslovnim motivom izložbe, a njena zvučnost autorici daje širok prostor za istraživanje slojevitosti strukture riječi kroz komponente zvukovne kompozicije. Nadovezujući se na svoje prijašnje izvedbe Mikrosituacija, Fodor koristi tekst različitih literarnih formi (u ovom slučaju: riječ) da bi ga dekonstruirala pomoću vokala i drugih zvukova, u odnosu s temom i prostorom izložbe, emocijama i njenim posjetiteljima.)

Sami izložbeni postav temelji se, s jedne strane, na rezultatima zadataka koje su jedan drugom davali Josipa i Mario, trebajući ih “riješiti”, tj. ispuniti, ulazeći sa svojim specifičnim znanjima i iskustvima u stručno polje onog drugog, koje ih zanima i u doticaju su s njime, ali za formalnu neobrazovanu osobu (u tom konkretnom polju) ono ipak predstavlja svojevrsnu “tabulu rasu”, kakvu je poticajno pokušati upoznati i ispipati od samog početka, odiskona i intuitivno, bez ranije pripreme i mentalnog treninga. Rezultati međusobnih zadataka stoga se pojavljuju pred posjetiteljima izložbe u obliku ready-made predmeta ili građe laboratorijskih eksperimenata, dokumentarnih fotografija laboratorijskog rada, video-projekcije rada Josipinog i Marijevog mozga (u čijem je ostvarenju sudjelovao Friganović kao istraživač pri Zavodu za elektroničke sustave i obradu informacija Fakulteta elektrotehnike i računarstva (područje znanstvenog interesa: obrada i analiza biomedicinskih signala te primjena strojnog učenja u biomedicinskom inženjerstvu)), statičnih digitalno-fotografskih slika biokemijske razine misaonih procesa, tekstova, itd.

S druge strane, vizualizacije riješenih zadataka neizravno prenose njihovu temeljnu premisu poticanja Josipe i Marija na donošenje malih i velikih odluka, prema principu: ili-ili, ili jedno ili drugo, ili ovo ili ono, te prikazuju kako im nužno različite svijesti i misli pritom funkcioniraju. Stoga se, primjerice, snimanjem EEG signala u trenucima nedoumice, ciljalo prikazati koji su dijelovi mozga aktivni ususret donošenju odluke, kao i ima li ikakve razlike između “umjetničkog” i “znanstvenog” mozga, te kako njihove razlike, ali i sličnosti, suradnički i stvaralački kontinuirano koristiti. Od stanja do stanja, od odluke do odluke.

U cjelini, svojom kompleksnom konceptualizacijom autori/ce izložbe Nedoumica grade slojevit galerijski ambijent, potičući posjetitelje/ice da barem privremeno zaborave sve što su do sada znali o (suvremenoj) umjetnosti i (prirodnoj) znanosti, te zanemare naizgled nemjerljive razdaljine između ova dva, slobodno se može reći ― temeljna, polja ljudskog mišljenja, znanja i rada. Činjenica da je polazeći od vizualne umjetnosti, odnosno prirodne znanosti, moguće uskladiti raznovrsna misaona ishodišta u jednom velikom komplementarnom djelu, određeno je svjedočanstvo suštinske vrijednosti raznolikosti svih prosvjetiteljskih stremljenja, na tragu zajedničkog im odredišta.

Tekst: Bojan Krištofić i autori/ce izložbe

Josipa Stojanović (Osijek, 1993.) stekla je zvanje Magistre edukacije likovne kulture godine 2018. pri Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Aktivno izlaže skupno i samostalno, te se do sada predstavila, između ostalih, izložbama Pritisak (Margareta Lekić i Josipa Stojanović; Galerija Cekao (Zagreb), 2019./’20.); Perfectly Unperfect (Galerija Matice Hrvatske (Zagreb, 2018.) i Galerija Pučkog otvorenog učilišta Matija Antun Relković (Nova Gradiška, 2019.)) i Sinkronizacije (Galerija 90-60-90 (Pogon Jedinstvo, Zagreb, 2018.) i Galerija Waldinger (Osijek, 2019.)). S radom Autoportret je na 34. Salonu mladih ― Panoptikon (Dom HDLU Zagreb, 2018.) osvojila Nagradu Ljevaonice umjetnina Ujević. Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek i asistentica na kolegijima kiparstva pri Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (od 2018.), gdje trenutno živi i radi.

Mario Stojanović (Osijek, 1991.) u rodnom gradu završava osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, dok u Zagebu magistrira molekularnu biologiju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, obranivši diplomski rad na Zavodu za opću i anorgansku kemiju pri Laboratoriju za kristalizaciju proteina. Godine 2018. se zapošljava na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, gdje također upisuje i doktorski studij iz područja neuroznanosti pri Institutu za istraživanje mozga Sveučilišta u Zagrebu. Živi i radi u Zagrebu.

Dora Fodor (Zagreb, 1993.) je vokalistica, izvođačica i audiovizualna umjetnica. Završila je preddiplomski studij Modnog dizajna pri Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, te diplomski studij Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti. Pohađala je srednju glazbenu školu Fran Lhotka u Sisku (smjer: operno pjevanje). Primarno polje njenog umjetničkog interesa je istraživanje društvenih emocionalnih situacija, reakcija i odnosa, te prevođenje i pohranjivanje tih procesa u glasovno-zvučne strukture. Izbor iz dosadašnjih izvedbi: vokalni performans Dijalog četiri prijateljice (tunel Grič, Sounded Bodies Festival); Mikrosituacije (Močvara, Muzej prekinutih veza, Palm 64), Jeka (Gibanja, eksperimentalno-zvučno događanje); Vidljivosti (Galerija Prozori); Letters (Studentski centar, u sklopu radionice Katalin Ladik), i dr. Trenutno priprema prvi album uglazbljene poezije, pod pseudonimom Yeka.

Izložba Nedoumica Josipe i Marija Stojanovića bila je postavljena od 17. prosinca 2021. do 8. siječnja 2022., kada je održano i vodstvo izložbom; performans Manihlapinatapai Dore Fodor (Mikrosituacije #3) izveden je uživo prilikom otvaranja izložbe.

Zajednička izložba Nikice Jurkovića i Mihaela Klanjčića, zagrebačkih likovnih umjetnika mlađe generacije, prva je točka Izložbenog programa Galerije AŽ u kojoj se dva autora, u tom izlagačkom prostoru na jugoistočnoj periferiji grada, pojavljuju istodobno. Dijele čitav prostor i predstavljaju se “u duetu”, no svatko ponaosob sa samostalnim, novim djelima, koja zajedno pak tvore koherentnu, zaokruženu likovno-umjetničku priču (program Atelijera Žitnjak inače je usmjeren na samostalne izložbe, te uglavnom jednu skupnu izložbu godišnje (Dan otvorenih vrata AŽ), kao i na druge, radioničke i sl. sadržaje). Istovremeno, njihova je vizualna priča dovoljno otvorena, i prikladno propusna, da u sebe te kroz sebe propušta međusobno vrlo različita viđenja i doživljaje, sve ih ravnopravno prihvaćajući u svoje, kako naziv kaže (prema jednom od Jurkovićevih radova) ― međuprostore.

Samo se uvjetno može kazati da Jurković u svojim, sad već brojnim i raznolikim, umjetničkim istraživanjima polazi od medija grafike, a Klanjčić slikarstva i skulpture, te obojica stižu do šireg intermedijskog područja, gdje granice između medija prestaju biti prisutne; zapravo, isto je tako, i jednako ispravno, moguće reći da Jurković rado ostaje vjeran grafici u klasičnom smislu, dok su Klanjčićeve današnje instalacije i objekti svojevrsni novi odrazi njegovih ranijih slika ― kao da su sva polja boja i svi fragmenti prikaza dobili svoju braću i sestre u teksturama predmeta, u lomovima svjetla, u spojevima naoko suprotstavljenih materijala koji, poput slikarskih elemenata i izražajnih sredstava, u njegovom radu prenose ponajprije spiritualne vrijednosti.

Drugim riječima, kod obojice mladih umjetnika bjelodana je iznimna likovna pismenost i obrazovanje, ali je jasna i informiranost o presudnim kretanjima u svijetu umjetnosti: Jurkovićevi grafički eksperimenti su u kontekstu lokalne povijesti umjetnosti zasigurno referentni spram postignuća Nove umjetničke prakse i neoavangardnih zahtjeva za povlačenjem znaka jednakosti između umjetnosti i života, odnosno stvaranja i svakodnevnice ― svojim otvaranjem prema upotrebi nađenih, gotovih i sirovih materijala, kao i netipičnih tehnika grafičke reprodukcije; dok su Klanjčićevi prostorni spojevi nedvojbeni nadahnuti kako nasljeđem talijanskog pokreta Arte Povera (“siromašna umjetnost”), tako i međunarodnim likovnjačkim minimalizmom, koje prevrednuje i interpretira veoma suvremeno, koncentrirajući se na dobivanje određene paslike otpadaka suvremene civilizacije, na tragu sjećanja na nešto što je nedavno nestalo, ili što je trenutno i dalje tu s nama, no podvjesno znamo da će ubrzo proći, ispariti.

I pored bliskosti energetske, vizualne vibracije, među svim radovima koje Jurković i Klanjčić, prihvativši zajednički poziv na takav eksperiment, skupa izlažu u Galeriji AŽ, kao i činjenice da ih Jurkovićev rad Međuprostori doslovno povezuje ispisanim transkriptom svih njihovih dosadašnjih WhatsApp poruka, stisnutim između dvije betonske ploče (s namjerom rasta pisanjem novih poruka, pri svakom idućem izlaganju rada), ono što je okosnica njihovog žitnjačkog izložbenog postava i likovno-umjetničke priče jest svakako činjenica da se kroz skup novih radova na izrazito osobne i suptilne načine prelamaju i pretapaju prostor i vrijeme.

Jurković u polje “proširene grafike” unosi refleksiju fenomena temporalnosti, razmišljanje o privremenosti svih svakodnevnih radnji koje čine kičmu čovjekovog života, igrajući se s različitim razinama i brzinama protjecanja vremena, podjednako izborom svojih likovnih materijala i motiva ― de facto ih sasvim izjednačujući u svom sustavu vrijednosti, i tako na sebi svojstven način postižući izjednačavanje svog života i svoje umjetnosti, kakvo su za temelj svega odabrali neoavangardisti. Klanjčić, s druge strane, misli o duhovnim i plastičnim prostorima komunicirajući na vremenskoj udaljenosti s velikim imenima nadrealizma i metafizičkog slikarstva, no prolaze do podsvijesti opredmećuje krhkim, nježnim suodnosima materijala i nađenih predmeta, u cjelinama kakve, u svakom smislu, predstavljaju materijalizirana sjećanja na snove koji dodiruju teško uhvatljivu točku ― gdje se sve što smo proživjeli na javi stapa sa slikama koje su postojale u jednako stvarnim snovima. Tako se vrijeme i prostor otvaraju posjetiteljima u novim pogledima.

Nikica Jurković (Zagreb, 1989.) je diplomirao Dizajn vizualnih komunikacija na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2012.), te potom na Odsjeku grafike Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu (2018.), s najvećom pohvalom Summa Cum Laude. U sklopu Erasmus+ programa, završio je Preddiplomski studij Bellas artes na Sveučilištu Complutense u Madridu 2017. Izlagao je na nekoliko samostalnih i brojnim skupnim izložbama, među kojima se izdvajaju samostalne izložbe u Galeriji SC, te galerijama GRETA, Academia moderna i AK galerija (Atelieri Koprivnica), kao i skupne izložbe  poput: Radikalne geometrije i Umjetnost je sumnja III (galerija LEXART Skladište), 34. i 35. Salon mladih te 5. Bijenale slikarstva (Dom HDLU), 12. HT nagrada (MSU Zagreb) i 14. Erste fragmenti (Galerija Kranjčar). Također je sudjelovao na brojim likovnim kolonijama te rezidenciji Haffenkombinat u Leipzigu (Njemačka). Dobitnik je nekoliko nagrada i pohvala. Živi i djeluje u Zagrebu.

Mihael Klanjčić (Zagreb, 1994.) je diplomirao na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu (smjer: slikarstvo), u klasi prof. Damira Sokića 2019. godine. Izlagao je na pet samostalnih i više skupnih izložbi; a među potonjima se ističu: 35. Salon mladih ― Millenial (Dom HDLU), 16. Erste fragmenti (Lauba), U ljetnom kodu (Galerija Kranjčar), Umjetnost je sumnja (LEXART Skladište) i 14. Erste fragmenti (Galerija Kranjčar). Živi i radi u Zagrebu.

Zajednička izložba Međuprostori Nikice Jurkovića i Mihaela Klanjčića se održala od 26. studenoga do 11. prosinca 2021., s vodstvima izložbom uživo 8. prosinca u 19:30 h i 11. prosinca u 12 h, što je bilo prvo žitnjačko tzv. “vodstvo subotom u podne”.

Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak 2021. je subota, 20. studenoga (od 17 do 23 h)!

Pripremili smo zajedničku izložbu posvećenu našem dragom Marijanu Crtaliću (1968.—2020.), umjetnika/ica članova/ica Atelijera Žitnjak i dijela naših pridruženih članova/ica, ujedno njegovih prijateljica i prijatelja, kolegica i kolega, s radovima čiji je sam Crta lik-protagonist. Jednodnevnu izložbu će popratiti, naravno, prikladna zakuska (u skladu s važećim epidemiološkim mjerama) te poneko izvedbeno-performativno iznenađenje. Znate gdje ste 20.11. od 17 h nadalje! Svi ste pozvani i dobrodošli!

Umjetnici/e izlagači/ce: Kata Mijatović, Vlasta Žanić, Božena Končić Badurina, Ivana Jelavić, Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Zoran Pavelić, Alem Korkut, Marko Ambroš, Predrag Pavić; Željko Badurina; Marijan Crtalić, Darko Fritz i Igor Grubić; Marko Ercegović, Siniša Labrović, Sven Klobučar, Matej Knežević, Marko Marković, Zdravko Mustać i Marko Tadić

Hvala: Slobodne veze (Zagreb) i Ve.Sch Kunstverein (Beč); WHW: Što, kako i za koga? / Galerija Nova; Hrvatski filmski savez; Ana Peraica; Kiparski odsjek Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu

Izložba Marijana Crtalića bila je u programu Galerije AŽ 2019. godine. Zbog njegove izložbene prezauzetosti prebačena je u 2020. godinu. Zbog njegova prerana odlaska nažalost je zauvijek otkazana. Pa kad se već kao autor nije stigao upisati na žitnjački popis, upisao se kao redoviti posjetitelj, upućeni komentator, najveći konzument sekundarne ponude, ali i kao lik ili tema radova žitnjačana i njihovih gostiju. Takva je uostalom i bila njegova uloga na suvremenoj sceni, osim kao autor, njezin je mozaik ispunjavao i svojom autentičnoću.

Kako bi mu se scena mogla odužiti? Prihvaćanjem šale na svoj račun, preuzimanjem uloge vlastite karikature. Čime bi ga mogla nagraditi? Konceptualnim ručkom sastavljenom od bezbrojnih nizova malog formata, montažom koja raspolaže cjelokupnim “footageom” njegova života. Predstavljajući referentan uzorak te scene, Atelijeri Žitnjak nastoje upotpuniti njegov mozaik izložbom koja ga portretira upravo na granici životnog i umjetničkog. Ta je granica zapravo i bila područje njegova djelovanja, naime, bilo na sceni, bilo izvan nje, sve je to uvijek bio nekakav performans. Čak bi se moglo reći da je Marijan autor, a Crta lik, prisutan u svakoj sceni suvremene scene, pa ako i nije protagonist, uvijek je spreman preuzeti riječ. Ili pos­tati sadržaj, preuzeti ulogu samog sebe, karikaturu koje je istodobno svjes­tan, ali joj nesvjesno i dalje servira argumente.

Često je i u svojim radovima sam sebi sadržaj, pa čak i s namjerom da već ustanovljena karikatura njegova lika postane ogledalo koje ironično odražava pojedinu dimenziju stvarnosti, kao što je to bilo u njegovoj neočekivano posljednjoj izložbi Sanjam da ne sanjam kako sanjam. Prilikom otvorenja izvodi i performans: pokretima prepričava sadržaj onoga što se gleda na izložbi, dakle, izvodi koreografirani prijevod sustava snova. Izvedba traje tek dvadesetak sekundi, otprilike onoliko koliko je uspio zapamtiti predložak.

Boris Cvjetanović ga, između ostalog, pamti i stoga što mu je neprestano ulazio u kadar; kako bi Cvjetanović nešto nanišanio, tako bi Crtalić snimio što je ovaj nanišanio i naslikao se ispred njega to snimiti, jer ako je Cvjetanović nanišanio, to je onda sigurno okej. Lakomost je bila jedna od njegovih prepoznatljivih crta, imao je nezasitnog lopova u sebi, baš kao što Osip Brik kaže za Vladimira Majakovskog: “Osjećao je neophodnim da ga čitaju ljudi koji ga nisu čitali, da ga čuje publika koja se klonila njegovih nastupa, da ga vole žene koje ga, činilo se, nisu voljele”. Crta to nije nimalo sakrivao, za licemjerje ga se nikad nije moglo optužiti. Iako je uvijek nastojao preuzeti glavnu ulogu, takvo je preuzimanje uvijek bilo javno objavljeno, a često je bilo i karikatura preuzimanja. U tom su smislu sudionici izložbe Podcrtavanje također slobodni: od Željka Badurine, koji ga javno odijeva, odnosno koristi produkcijski budžet izložbe za nabavu njegove garderobe, do Alema Korkuta, koji mu udara “gradsku placovinu” na novčani iznos netom dobijene druge nagrade na HT nagradi za suvremenu umjetnost.

Od Cvjetanovića, koji dokumentira interijer Crtalićeve kuće u Sisku, do samog Crtalića, koji svoje poznavanje Photoshopa obrazlaže složenim pos­tupkom plasmana ribe iz Kupe na sisačku željezaru. Od krokija Svena Klobučara, koji jednim potezom izolira karakterističan Crtin cerek, do performansa Kate Mijatović Vrata za Marijana, koja crtajući vodom po zidu otvara novi komunikacijski kanal.  Što se tiče vratiju, primjerice, u filmu Pola sata Borisa Greinera, Crtalić iza zatvorenih vrata WC-a, znajući da je ozvučen, dok piša daje izjavu kojom karikira kako kontekst u kojem je daje, tako i generalni kontekst suvremene scene. Što se pak tiče prozora, Cvjetanović ga snima dok se naviruje kroz prozor makete (Predrag Pavić i Marko Ambroš) Modula 4×4, u zgradi montažna tipa JU-60,  glavnom elementu izložbe Silver City Božene Končić Badurine. Zoran Pavelić akrilikom na platnu iscrtava riječ “crta”, a Siniša Labrović Crtu interpretira crtom povučenom duž zidova žitnjačkog galerijskog prostora i unutrašnjeg dvorišta s roštiljem, povezujući dvije Crtine ključne sklonosti.

Marko Tadić se naslanja na drugu sklonost, na Crtalićevu izjavu kako bi želio kompletno ispuniti galerijski prostor instalacijom od pizza i ćevapa. Vlasta Žanić je inspirirana njegovom izjavom kako misli napraviti eksperimentalni film tako što će, držeći je za njen remen, vrtjeti kameru iznad glave kao kamen. Matej Knežević i dalje sjedi na dvije stolice, umjetničkoj i medicinskoj, pa u formatu ready-madea izlaže Crtalićev urološki nalaz. Marko Ercegović njegovu ulogu u društvu predstavlja već u nazivu svog dip­lomskog rada: Film je bezveze, ali Crta je super, a Zdravko Mustać ga koristi kao već afirmirana glumca u filmu Planktoni.

Izložbu Podcrtavanje bi se stoga moglo shvatiti i kao začetak neke buduće kolekcije, sastavljene od pronađenih i napravljenih komada, inspiriranih osobnošću Crte, koji se, primjerice, na pitanje prijatelja dok zajedno u njegovom iznajmljenom, vlažnom, podrumskom stanu gledaju Milijunaša: što bi ti učinio s milijunom, ogleda oko sebe i odgovara: “Ne znam, TV imam, kameru imam, možda bi uzeo još nešto kole i čipsa”.

Tekst: Boris Greiner

Nastavno na program pokrenut prošle godine zajedno s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu, Zimsko kino Žitnjak ide dalje tijekom jesen-zime 2021! Potaknuti prošlogodišnjim zanimanjem posjetitelja/ica unatoč nezahvalnim pandemijskim okolnostima, nastavljamo prikazivati domaće filmsko nasljeđe, većinom kratkometražno, te ostvareno u rodovima mahom dokumentarnog ili eksperimentalnog filma, s posebnim naglaskom na naslove koji (ne)izravno tematiziraju fenomene transformacija urbanih prostora, njihovog projektiranja, izgradnje i upotrebe; kao i fenomenologiju urbane svakodnevnice novije povijesti, neovisno radi li se o fikcijskim filmskim pripovijestima ili neposredno prikazanim faktima. Treća po redu projekcija Zimskog kina Žitnjak, 12. studenoga 2021. u 19 h, donosi mali izbor iz namjenskih filmova Nikše Fulgosija.

Redatelj, scenarist i voditelj Nikša Fulgosi ponajprije je zapamćen kao talentiran autor zapaženih emisija Dokumentarnog programa nekadašnje Televizije Zagreb. Svoju je karijeru započeo kao sportski novinar i autor scenarija za stripove (crtača Andrije Maurovića, Waltera Neugebauera, Julesa Radilovića i dr.). Početkom 50-tih počinje raditi kao autor namjenskih i edukativnih filmova da bi se 1955. okušao u dugometražnom filmu projektom Mala Jole čije je snimanje obustavljeno odlukom tadašnjeg vodstva Jadran filma. Od 1957. do 1963. za Zora film i Zagreb film realizirao je tridesetak izuzetno razigranih namjenskih i reklamnih filmova od kojih se posebno ističu poučni filmovi o sigurnosti u prometu. Od 1970. radio je na televiziji, stekavši golem ugled kao voditelj i autor 37 epizoda dokumentarne serije Ljubavni jadi Pepeka Gumbasa i Marijete Buble (1978.), autor dokumentarnih feljtona i TV eseja Sto ljepotica na dan, Sto zaduženja Betike Gumbas, Sto kletvi na dan, Šund naš svagdašnji, Batine jučer i danas i dr. (izvori: Hrvatska kinoteka (HDA) i Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje (Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.))

Filmovi na programu

― Privatni rat građanina Iks (1962., 10 min)

Negativne navike i nezdravi odnosi među ljudima prouzrokovani porastom prometa i kupovinom motornih vozila…

― Drugarstvo na putu (1963., 13 min)

Lažna uslužnost na putevima i pravo ‘drugarstvo’ koje se sastoji od strogog pridržavanja propisa…

― Ravnodušnost na ulicama (1963., 11 min)

Važnost suradnje djece i saobraćajaca u čuvanju mladih života od nesavjesnih i nepažljivih vozača…

― Put nije samo vaš (1963., 13 min)

Film ukazuje na nesavjesno ponašanje seljaka koji voze zaprežna kola na prometnicama punim motoriziranih vozila nepažljivo ili u pijanom stanju…

Program je pripremio filmski arhivist Mladen Burić iz Hrvatske kinoteke Hrvatskog državnog arhiva. Hvala: Vjeran Pavlinić (HK/HDA).

Tijekom Početnice likovne kritike 2021./2022., druge po redu, objavljeno je dvadeset (20) tekstova, likovnih kritika, njenih sudionica Nikoline Bagarić, Antonije Buti, Ane Novković, Mije Vujčić i Ive Zagode, a svaka je samostalno producirala po jedan (1) radijski prilog, svekupno njih pet (5).

Svi tekstovi su trajno dostupni na portalu Kulturflux, dok se radijski prilozi mogu slušati na Mixcloud profilu emisije Kulturizacija Radija Student (100.5 MhZ). Uživajte u čitanju i slušanju!

Umjetnička organizacija Atelijeri Žitnjak, studentski portal Kulturflux i Kulturna redakcija Radija Student pokrenuli su 2020. zajedničku Početnicu likovne kritike, čije će se drugo izdanje odvijati tijekom jeseni i zime 2021.—’22. godine. Odazovite se našem pozivu, pripremite svoje prijave i pridružite nam se!

Početnica je namijenjena svim zaljubljenicima u suvremenu umjetnost, koji bi željeli naučiti kako što kvalitetnije, upućenije i djelotvornije pisati o svojoj omiljenoj temi, s naglaskom na studente/ice preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti, umjetničkih akademija, humanističkih, ali i drugih struka, koji su dosad imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja.

S obzirom na trenutne okolnosti uzrokovane pandemijom virusa COVID-19, točno trajanje i termini održavanja Početnice bit će dogovoreni sa sudionicima nakon provedbe poziva.

Sudionici Početnice će učiti kako pristupati suvremenim umjetničkim djelima interdisciplinarnog, multimedijskog i istraživačkog karaktera, kako ih gledati i čitati, odnosno razumjeti u kontekstu kako povijesnih poveznica, tako i aktualnih društvenih fenomena koji oblikuju slojeviti svijet umjetnosti, promatrajući primjere radova domaćih, ali i međunarodnih umjetnika/ica, grupa, pokreta i zajednica. Program Početnice činit će grupni obilasci izložbi i razgovori s autorima/icama, kustosima/icama i voditeljima/icama izložbenih i umjetničkih prostora; aktivan, predani rad na tekstovima uz podršku i vodstvo mentora/ica (dok produkcijsku i uredničku podršku programu pruža redakcija studentskog portala Kulturflux, koji će objavljivati tekstove nastale tijekom Početnice); međusobne, grupne konzultacije sudionika/ica i mentora/ica; čitanje i kritičko komentiranje tekstova iz readera Početnice; ali i druženje s renomiranim umjetnicima koji svakodnevno rade u Atelijerima Žitnjak te osmišljavaju i provode javne sadržaje u toj nekadašnjoj školi, Centru periferije.

Sudionici Početnice također će, naravno, stjecati znanje i o samom mediju, tj. književnom rodu kritike, posebno s obzirom na njen sve izraženiji intermedijski značaj u (post)digitalno doba, kada se paralelno grana i razvija na internetu, u tisku, na radiju i televiziji, usmenom predajom, snimljenom materijom, osebujnim jezikom koji istodobno treba komunicirati sa svima i izražavati kompleksne, najčešće na mnogo razina čitljive koncepte. Dodatni segment Početnice bit će usmjeren na radio, te će obuhvaćati upoznavanje s pisanjem za medij radija, snimanjem zvuka, osnovama montaže i obrade zvuka, kao i radijskim govorom. Radijska praksa ostvarit će se u suradnji s Kulturizacijom, središnjom emisijom Kulturne redakcije Radio Studenta, a prilozi polaznika Početnice bit će emitirani u sklopu redovnog programa emisije. Sudionici će, stoga, moći bez treme ući u kritičko polje i tijekom radionice početi stjecati prijeko potrebnu spisateljsku sigurnost i samouvjerenost. Vodeći se načelom da se pisati najbolje uči pišući, uređujući, i objavljujući, fokus Početnice bit će upravo to — spoj intenzivnog praktičnog i dubinskog diskurzivnog rada. Pisati znači aktivno misliti o umjetnosti.

Poziv za sudjelovanje otvoren je do ponedjeljka, 8. studenog u podne, a imena odabranih sudionika/ica bit će poznata u utorak, 9. studenoga. S obzirom na kapacitete organizatora/ica, Početnicu će moćipolaziti osmero (8) sudionika/ica, zato požurite s prijavama!

Prijava treba sadržavati:

— kratku biografiju (najviše 900 znakova s razmacima)
— motivacijski tekst duljine najviše jedne kartice (1800 znakova s razmacima)
— jedan primjer dosad napisanog (ne nužno i objavljenog) teksta bilo kakve vrste na temu bilo kojeg primjera suvremene umjetnosti, neodređene duljine

Prijave treba slati na e-mail adresu atezit@gmail.com, s obaveznom naznakom “Za Početnicu 2021.” Prijave koje ne sadrže sve potrebno neće se razmatrati.

Poziv je otvoren za osobe koje žive i rade, tj. studiraju u Zagrebu.

Veselimo se vašim prijavama!

Biografije mentora/ica

Bojan Krištofić (1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i novinar. Zvanje magistra (MA) dizajna vizualnih komunikacija stekao je na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine, a profesionalno je aktivan od 2010. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, kao urednik naslovne stranice i suurednik rubrike Vizualna kultura. Likovne kritike, osvrte i prikaze objavljivao je u većini relevantnih medija u Hrvatskoj i regiji (internet, tisak, radio i televizija), a za svoj grafički i spisateljski rad je višeput nagrađivan. Tekstovi su mu prevođeni na engleski jezik. Bavio se i istraživačkim radom te osmišljavanjem izložbi. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost; iste godine objavio je prvu (pjesničku) knjigu Makroorganizmi (Jesenski&Turk, Zagreb). Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Trenutno honorarno radi kao voditelj Galerije Atelijera Žitnjak na jugoistočnoj periferiji Zagreba.

Maja Flajsig (1994.) djeluje kao nezavisna kustosica i likovna kritičarka, a bavi se istraživačkim i novinarskim radom. Zvanje magistre povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije stekla je 2020. godine pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2015. godine svoja istraživanja izlaže na stručno-znanstvenim konferencijama diljem Hrvatske, regije i svijeta. Za svoja je stručna istraživanja nagrađivana. Pisanjem likovne kritike bavi se od osnutka portala Kulturflux 2016. godine, a iste godine počinje kurirati izložbe. Od 2017. godine polazi različite programe neformalne edukacije u polju novinarstva, likovne kritike i kustoske prakse. Dosad je realizirala niz izložaba diljem Hrvatske, regije i svijeta. Suurednica je i suautorica više publikacija u polju antropologije i umjetnosti. Piše za portale Kulturpunkt, Vizkultura i Suvremena hrvatska fotografija, časopis Instituta za etnologiju i folkloristiku Narodna umjetnost te emisiju Triptih trećeg programa Hrvatskog radija. Članica je ULUPUH-ove studijske sekcije i udruge 4 grada Dragodid. Trenutno radi kao koordinatorica udruge Tatavaka, a istovremeno radi na vlastitim istraživačkim projektima i izložbama.

Petra Galović (1996.) studentica je povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređuje portal Kulturflux, novinarka je na Radio Studentu, piše filmsku kritiku i kurira izložbe.

Franka Štrkalj (1997.) studentica je povijesti umjetnosti i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz višegodišnje iskustvo surađivanja u programu lokalnih radio postaja u Šibeniku kao i asistencije voditelja u dječjim radijskim radionicama, trenutno uređuje i vodi Kulturizaciju, središnju kulturnu emisiju Radio Studenta.

Izložba K O L E K C I J E Branimira Štivića u Atelijerima Žitnjak održavala se od 15. listopada do 6. studenoga 2021. godine, a prilikom otvaranja i zatvaranja izložbe je uživo izveden autorov sound-art performans, koji čini integralni dio rada. Video performansa dostupan je na YouTube kanalu Atelijera Žitnjak:

Nastavljajući drugim “programskim poluvremenom” 2021. godine podupirati umjetnike mlađe generacije, posebno imena čiji je rad usmjeren istraživački, interakcijski te interdisciplinarno, a dosad u lokalnom kontekstu nisu imala prilike izlagati samostalno, često ili uopće, nakon izložbe Lee Anić Atelijeri Žitnjak predstavljaju rad K O L E K C I J E Branimira Štivića, njegov prvi izložbeni solo-nastup u Zagrebu. Kao dio novog, i dalje neformalnog potprograma Audio Žitnjak (posvećenog povremenom žitnjačkom podcastu na platformi Mixcloud i živim nastupima lokalnih umjetnika/ica zvuka te eksperimentalnih i alternativnih glazbenika/ica), autor će prilikom otvaranja izložbe izvesti i zvučni performans, čija će snimka naknadno biti svima dostupna na YouTube kanalu AŽ. Izvedbom uživo, autor proširuje sadržaj i značenje sound-art segmenta rada te izložene instalacije, sačinjene od digitalne video-projekcije, digitalno obrađenih, pronađenih analognih zvukova (tzv. lost footage), preuzetih i promijenjenih predmeta… Više u nastavku!

“K O L E K C I J E su reinterpretacije artefakata stvarnih sjećanja ostvarene kroz snove mašina. Autor koristi prozore i zavjese da bi zavirio unutar dubljih slojeva neuronske sinteze, a pritom ga ne zanima primarno kako algoritmi predstavljaju slike prozora, zavjesa ili mrežica. Zanimljivije od tehnološke začudnosti, novine ili čistog estetskog zadovoljstva je istraživanje različitih slojeva i skrivenih objekata iza njih, pasaža i prigušenja… Zvučni i slikovni artefakti nastali su korištenjem kolektivnih sjećanja, javnih arhiva, pronađenih magnetofonskih vrpci, kućnih snimki i snimki radio emisija. Umjetnik se stavlja u audiovizualni eksperiment, istražujući pritom teksture i objekte na granici stvarnosti, sjećanja, memorije i snova.

K O L E K C I J E nisu puki prozori, nego sitni procijepi i pukotine u vremenskim zavrzlamama koje povezuju sjećanja i trenutke prošlosti i izgubljenih budućnosti u ‘hi-tech’ sadašnjosti. Da bi se sintetiziralo nešto sa neuronskom mrežom potrebno je puno povijesnih trenutaka i uzoraka starih podataka kako bi se započelo (puno u kontekstu statističkog uzorkovanja), i samo tada je moguće stvoriti nešto ‘novo’ ili ‘začuđujuće’. Rad ne preispituje razlike i životni vrijek fizičkih podataka i digitalno (‘rođenih’) podataka ili materijalnosti memorije. Bolje ga je promišljati kroz relaciju ‘tehnologija velikih podataka’ (engl. ‘Big Data’) nasuprot ‘tehnologije starih podataka’ (engl. ‘Old Data’) kao procesa gubljenja podataka u razmjeni za prikupljanje uzoraka.

Novi uzorci i statistička analiza način su konačnog i trajnog gubljenja starih podataka, ali zadržavajući (izoliranu) materijalnost istih. Podaci jesu fizički i to više nego ikad, no mi o njima ne razmišljamo na takav način zbog njihovog razdvajanja i objedinjavanja u dobro čuvane dislocirane podatkovne centre. Proces neuronske sinteze stvara ‘izgubljene snimke’ (engl. ‘lost footage’) koje za pojam uvodim kao nadogradnju i dodatak Fisherovoj ‘izgubljenoj budućnosti’ (Mark Fisher: Ghosts of My Life, 2014). To je zato što ne postoje mašine za povratak u prošlost koje bi indeksirale memorije i točno odredile specifični trenutak u prošlosti za ponovno sanjanje. Zato su svi ‘novi’ artefakti beskonačno drugačiji, ali i dalje isti.

Zvuk je sintetiziran sa SampleRNN and MelGan algoritmima za strojno učenje nad skupom podataka koji se sastojao od pronađenih materijala na gramofonskih vrpci. Na vrpcama su se nalazile snimke dječjeg pjevanja, vremena obiteljske razonode, glazbenih proba, i većinom, snimke radio emisija. Digitalizacijom je prikupljeno je oko 4 sata zvuka. Treniranje neuronskih mreža trajalo je 14 dana, na udaljenim serverima, 0-24 sata dnevno. Nakon treniranja generirani su podaci u obliku od 100 zvučnih zapisa, u trajanju od 30 s, koji su onda preslušani, te su najzanimljiviji odabrani i obrađeni. Video je generiran s BigGAN algoritmom neuronske sinteze iz javnih skupova podataka, a treniran je nad fotografijama s indeksima prozora, zavjesa i mrežica za prozore.”

Iz izjave o radu umjetnika Branimira Štivića

Branimir Štivić (Cerić, 1991.) diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (2021.), te Informacijsko i programsko inženjerstvo pri Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu (2015.). U svom umjetničkom radu bavi se zvučnim i svjetlosnim instalacijama, audiovizualnim performansom, živim filmom, performansom proširenog kina (“expanded cinema”), programiranom umjetnošću, umjetnom inteligencijom i zvukom za suvremeni ples. Pretežito počinje od zvuka, a tehnologiju i programski kod u recentnim radovima koristi kao glavni medij za multidisciplinarni pristup istraživanju medijalnosti zraka, disanja, tla, izgubljenih materijala (“lost footage”), neuralne sinteze, animizma, vitalnosti objekata i materije u doba tehnosfere i antropocena.

Surađivao je sa DB Indoš: Kuća ekstremnog muzičkog kazališta, u performansu I:O:, te izlagao na grupnim i samostalnim izložbama u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, Galerijama Šira i Prozori, Pogonu Jedinstvo / Galeriji Močvara i Laubi, kući za ljude i umjetnost (Zagreb); Galeriji Kazamat (Osijek); NMG@Praktika (Split) i Art radionici Lazareti (Dubrovnik). Nastupao je na festivalima suvremenog plesa Monoplay (Zadar) i Barutana (Osijek) i na festivalima eksperimentalnog zvuka ZEZ i SineLinea, te digitalne grafike: Vector Hack (Zagreb).

Performativni dio rada K O L E K C I J E bio je premijerno izveden na Izložbi zvuka festivala Zavoda za eksperimentalni zvuk (ZEZ) 2020. (KSET, Zagreb). U formatu izložbe bio je prvi put predstavljen u Galeriji Kazamat (HDLU Osijek). K O L E K C I J E u Galeriji AŽ njihovo su prvo samostalno izlaganje u Zagrebu.

Zajednička izložba članica i članova umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak, te njihovih prijateljica i prijatelja, umjetnica i umjetnika (“pridruženih članova/ica”), u Gradskoj galeriji Bihać te Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine u Sarajevu, spaja na skupnom izložbenom projektu niz međusobno vrlo različitih stvaralaca, no povezanih sa svjetonazorom potaknutim zagrebačkim prostorom Atelijera Žitnjak, poznatim i kao Centar periferije. Namjera izložbe nije toliko da interpretira i problematizira koliko da upravo okuplja, ne samo članice i članove kolektiva, nego i sve prijateljice i prijatelje suvremene umjetnosti koji njihovastvaralačka i životna opredjeljenja osjećaju bliskima, također svojima. Zbog toga je postavu pristupljeno prema načelu potpune izlagačke ravnopravnosti, dok je svrha ovog teksta da čitatelje/ice i posjetitelje/ice Gradske galerije Bihać i Umjetničke galerije BiH prvenstveno informira o dosadašnjem djelovanju kolektiva i senzibilizira ih za njihova umjetnička i filozofska shvaćanja, u kojima pojam periferije posjeduje središnje i, važno je isticati, pozitivne i progresivne konotacije i karakteristike.

Priča prostora Atelijera Žitnjak započela je 2003. godine, kada je Grad Zagreb zgradu nekadašnje osnovne škole na žitnjačkoj polovici Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak prenamijenio u 13 atelijera, te ih putem javnog natječaja dodijelio na korištenje lokalnim umjetnicima, tada srednje i mlađe generacije. Umjetnice i umjetnici su u velikoj mjeri samostalno unaprijedili infrastrukturu dotrajale zgrade za radne, izlagačke i druge svakodnevne potrebe, a 2004. su pokrenuli umjetničku organizaciju AŽ (jednu od najstarijih u Hrvatskoj!) kako bi rastuće aktivnosti objedinili neophodnim formalnim okvirom, dok je 2005. utemeljena i Galerija Atelijera Žitnjak. Tada javni sadržaji suvremeno-umjetničke i vizualno-kulturne vrste na Žitnjaku istinski počinju.

Neprekidno širenje aktivnosti Izložbenog programa Galerije AŽ do danas je nastavilo diktirati ritam osmišljavanja novih programskih linija umjetničke organizacije. Godine 2007., na inicijativu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, pokrenut je Program međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, putem čega kustoskim odabirom Savjeta galerije AŽ svakog rujna jedan umjetnik/ica iz Zagreba putuje na rezidencijalni boravak u Düsseldorf (i obrnuto), što rezultira samostalnim izložbama “domaćih” u njemačkom gradu, odnosno izložbama gostiju iz inozemstva u AŽ. Time se već 15 godina kontinuirano jačaju internacionalne kulturne veze te odvija zamjetno upoznavanje distinktivno lokalnog, društvenog i produkcijskog konteksta s obje strane. Rezidencijalni program danas uključuje i razmjenu s Galerijom Flora HDLU-a Dubrovnik, prema principu jednotjednog boravka na Žitnjaku, odnosno u Flori, te vikend-predstavljanja stvaralačkog opusa i aktualnog umjetničkog rada gostiju. Zahvaljujući podršci Zaklade Kultura nova 2017. i 2018. godine, Atelijeri Žitnjak su bili u mogućnosti adaptirati dotad neadekvatni dio zgrade u prikladno opremljeni boravišni prostor za goste, čime su napokon potpuno ujedinjene tri temeljne funkcije prostora ― radna, izložbena i rezidencijalna (dotad su gostujući umjetnici boravili u unajmljenom gradskom stanu). Ujedno, to podrazumijeva da su AŽ na nivou grada Zagreba dobili jedinstvene holističke karakteristike, kao jedini prostor koji objedinjuje sve te svrhe a da posrijedi nije izvorno skvot, i nastavljaju biti jedan od rijetkih prostora u zemlji (sestrinski Atelieri Koprivnica su jedan od svega par drugih primjera) koji bi se mogli odrediti engleskim terminom “artist-run-space”.

Novi dio prostora ponudio je svježe mogućnosti rada i mimo rezidencijalnih boravaka, pa je 2017. pokrenut program Centriranje periferije, istraživačkog, interdisciplinarnog i intermedijskog karaktera, posvećen edukacijskim i suradničkim aktivnostima s različitim društvenim skupinama, među kojima zasad dominiraju studenti humanističkih znanosti i umjetničkih akademija. Smisao novog programa je daljnji rast i razvoj prisutnosti AŽ u njihovoj neposrednoj, lokalnoj i kvartovskoj zajednici, zbog toga što je prostor, pored Osnovnih škola Žitnjak (Petruševec) i Dr. Vinka Žganca (Kozari Bok i Putevi) te male zgrade Mjesnog odbora, jedini u svom dijelu četvrti s kulturnom, umjetničkom i edukacijskom namjenom (na Žitnjaku ne postoji dom kulture ni išta slično tome), stoga organizacija pogotovo ima priliku progresivno djelovati na tom tragu. ‘Podnaslovom’ Centriranje periferije dosad su obuhvaćene programske aktivnosti poput razgovora s gostujućim umjetnicima te kulturnim radnicama i radnicima; vodstva izložbama te seminari i kustoske prakse za studente/ice Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i drugih studija; prve Početnice likovne kritike organizirane suradnjom AŽ, studentskog portala Kulturflux i kulturne redakcije Radija Student; likovnih radionica za djecu-učenike/ice spomenutih osnovnih škola; predstavljanja knjiga i predavanja sa suvremeno-umjetničkim i vizualno-kulturnim temama; projekcija dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, kazališnih predstava i performansa, te brojnih drugih. Dan otvorenih vrata AŽ, omiljena manifestacija koju članovi/ce organizacije priređuju svake jeseni od osnutka, s godinama je evoluirala od zajedničke tematske izložbe-akcije članova/ica AŽ i njihovih prijatelja/ica (tzv. pridruženih članica i članova) do poziva kolegama/icama kustosima/icama za osmišljavanje problemskih izložbi i istupa, što je do sada rezultiralo suradnjama, primjerice, sa zagrebačkim udrugama Are You Syrious? i Centar za kazalište potlačenih POKAZ, odnosno njihovim štićenicima i sudionicima. Dan-danas je i Dan otvorenih vrata AŽ jedna od komplementarnih programskih smjernica sjedinjenih Centriranjem periferije.

Sintagma Centriranje periferije pritom je “hommage” umjetničkom radu (“site-specific” intervenciji) Centar periferije izvornog žitnjačkog člana Zorana Pavelića, koju je aplicirao na pročelju iznad ulaza u same Atelijere Žitnjak, i time suštinski-simbolički imenovao njihovo filozofsko i svjetonazorsko uporište, budući da su se prostor i njegovi ljudi s vremenom počeli poistovjećivati upravo s tom odrednicom. Petnaestogodišnjim kontinuitetom programa AŽ, Zagreb je na svojoj jugoistočnoj post-industrijskoj i post-agrarnoj periferiji dobio polivalentni javni prostor ‘na liniji’ sa sličnim mjestima u svim relevantnim europskim centrima, čije vlasti prepoznaju inkluzivnu kulturno-umjetničku proizvodnju kao jedan od načina unapređenja nedovoljno razvijenih, perifernih zajednica. Umjetničke organizacije poput AŽ dolaze kao inicijatori i katalizatori promjena “odozdo”, ukazujući tako na opravdanost svoje naoko periferne, no, kolektivno promatrano i proživljeno, značajne društvene uloge, koja valove progresivnog poimanja kulture i umjetnosti, zajednice i solidarnosti, odašilje od periferije prema centru već skoro dva desetljeća.

Članovi/ce korisnici/e atelijera koji izlažu u Gradskoj galeriji Bihać i Umjetničkoj galeriji BiH (Sarajevo) su Alem Korkut, Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Fedor Vučemilović, HamoČavrk, Kata Mijatović (voditeljica Galerije AŽ od 2005. do 2019.), Hrvoje Mitrov, Zoran Pavelić, Predrag Pavić i Vlasta Žanić (valja spomenuti i članove koji ovom prilikom ne sudjeluju u postavu: Ivanu Jelavić, Vesnu Pokas, Dražena Grubišića i Franu Rogića, dok je korisnik atelijera i Nikola Šimunić), čiju “reprezentaciju” upotpunjuju pridruženi članovi/ce Neven Bilić (svojedobno korisnik atelijera, koji se sretno preselio u vlastiti prostor u susjedstvu), Ana Ratković Sobota (trenutna gostujuća korisnica atelijera za umjetnike/ice na rezidencijalnim boravcima u AŽ, u sklopu programa otvorenog studija Atelijer živi!), Igor Ruf i Goran Škofić. U sklopu postava izložbe bit će dostupne i knjige i publikacije AŽ (tzv. Biblioteka od A do Ž) te izdanja umjetničke radionice Petikat, čiji su jedni od pokretača Cvjetanović i Greiner (drugi su svim “Žitnjačanima” također jako bliski umjetnici Hrvoje Đukez, Stanislav Habjan i Danijel Žeželj, koji na obostrano zadovoljstvo “svako malo” na neki način participiraju u aktivnostima AŽ). Kipari, slikari, fotografi, pisci, performeri, dizajneri, filmaši… Raznorodna grupa što se susreće i u svojim različitostima, te svakako u dodirnoj točki svjetonazora koji snagu crpi iz vitalnih veza periferije i centra, istodobno shvaćenih poput prostor-vremenskih odrednica te kreativnih i filozofskih pozicija. Odabranih i izborenih, nipošto obrnuto.

Tekst: Bojan Krištofić

Zajednička izložba Atelijera Žitnjak u Gradskoj Galeriji Bihać je održana od 30. rujna do 19. listopada 2021., te Umjetničkoj galeriji BiH u Sarajevu od 29. listopada do 13. studenoga iste godine.

Galerija Atelijera Žitnjak svoje drugo programsko “poluvrijeme” 2021. započinje samostalnom izložbom mlade umjetnice Lee Anić, što je prvo predstavljanje njenog rada u domicilnom kontekstu po završetku diplomskog studija u Kopenhagenu (Danska). S jedne strane, novi rad Lee Anić se uklapa u programski niz “site-specific” umjetničkih radova zamišljenih i proizvedenih s obzirom na distinktivne karakteristike rubnog i perifernog, suburbanog te postindustrijskog i postagrarnog prostora Atelijera Žitnjak, i njihovog prirodnog i izgrađenog okoliša; dok je s druge strane konceptualno potpuno utemeljen u dosadašnjim kontekstualnim i medijskim ishodištima umjetnice, odnosno predstavlja korak dalje u sadržajnim i oblikovnim traženjima te metodologiji i orijentaciji njenih umjetničkih istraživanja.

Umjetnički rad Lee Anić se razvija kroz odnos s odabranim kontekstom, kao i specifičnim postavkama medija ― istraživanje njihovih mogućnosti i nesavršenosti tvori strukturne temelje radova. Stoga je i rad za izložbu u Galeriji AŽ otpočetka razvijan sa sviješću o okruženju gdje će biti izveden: prostoru umjetničkih atelijera i galerije, smještenih u zgradi bivše osnovne škole, koja se pak nalazi u (post?) industrijskoj zoni na krajnjoj jugoistočnoj periferiji Zagreba. Geografsko-urbanistički te privredno-politički kontekst je, dakle, odredio teme umjetničkog istraživanja koje je trajalo tijekom ljetnih mjeseci. Umjetnicu je zanimalo višeslojno prožimanje ruralnog i urbanog identiteta žitnjačkog područja (što je u mnogim svojim segmentima javni, otvoreni prostor); odnosno i ispreplitanje i sukobljavanje agrarne prilagodbe prostora, obrade nepreglednih polja, te nagle poslijeratne industrijalizacije, vođene razvojem današnje Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, a to je proces koji je, čini se, stao “negdje” na pola puta do “nečega”. Tijekom suvremenih post-tranzicijskih godina, zbog izostanka dugoročnog i racionalnog planiranja održive upotrebe žitnjačkog izgrađenog i prirodnog okoliša, segmenti vrlo različitih povijesnih i društvenih konteksta supostoje u istodobnom međusobnom neskladu i podupiranju, sa sigurnošću samo u tome da “priroda i dalje stoji”.

Unatoč, usprkos svim preslagivanjima zemljišta, vlasničkih listova i ograda; k tome, priroda ovdje izražava svoju moć i opiranjem ljudskoj potrebi da ju percipiramo kao lijepu, tj. pitomu i bezopasnu ― tu je nekontrolirana i neobuzdana, često i prijeteća i privlačna, pa kao da time pruža mogućnost i umjetnosti da iznova bude takva. Obrađene teme i otkrivene motive, ili, bolje rečeno, karakteristične, multidimenzionalno, pa i multimedijski povezane točke promatranog prostora, umjetnica je uklopila u mixed-media instalaciju, većinom načinjenu analognom tehnologijom prepoznatljivom za doba kada je žitnjačko područje poprimalo svoje suvremene specifičnosti te medijima i materijalima koji se koriste ili su se koristili u osnovnoškolskom obrazovanju, poput dijapozitiv-fotografija srednjeg formata, različitih dijaprojektora, grafoskopa i drugih, dok su dijelovi instalacije izrađeni, primjerice, od odbačenih školskih klupa. Naposljetku, u smislu umjetničkog istraživanja i prostorno-ambijentalne, multikanalne instalacije, ispitivanje preobražaja prirode (post)industrijskim alatima i napravama, kojima ona zapravo uvijek izmiče, jest i autentično svjedočanstvo sposobnosti preslagivanja, prilagođavanja i preživljavanja ― u suštini, neprekidnog trajanja i kretanja kroz pukotine propadajućeg ili nastajućeg izgrađenog okoliša.

Tekst: Bojan Krištofić

Lea Anić je vizualna umjetnica; živi i djeluje u Zagrebu i Kopenhagenu. Završila je preddiplomski studij na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2016. Nakon toga upisuje diplomski studij na The Royal Danish Academy of Fine Arts u Kopenhagenu, gdje 2019. stječe MFA diplomu pri The School of Conceptual and Contextual Practices, pod mentorstvom Carle Zaccagnini. U svom radu se bavi opipljivim manifestacijama nevidljivog; marginalnim, svakodnevnim odjecima socio-političke situacije, pronađenim u zatečenim datostima, čitanim u različitim medijima. Osim istraživanja na sjecištu medija i društvenog te neposrednog prostornog konteksta, u umjetničkoj praksi promišlja obrazovanje i metode prenošenja umjetničkog znanja.

Nakon otvorenja izložbe u petak, 3.9. u 19 h, umjetnica je boravila u Galeriji AŽ u srijedu (8.9.), petak (10.9.) i subotu (11.9.), od 18 do 21 h, te je posjetitelje/ice vodila izložbom i predstavljala svoj rad. Ostalih dana trajanja izložba se mogla vidjeti od 17 do 20 h (ponedjeljak (6.9.), utorak (7.9.) i četvrtak (9.9.)). Ususret izložbi Unatoč, usprkos, Lea Anić je gostovala u Atelijerima Žitnjak tijekom kolovoza 2021., razvijajući svoj projekt i tako sudjelujući u neformalnom ljetnom izdanju potprograma otvorenog studija: Atelijer živi!

Periferija: petlje vremena i prostora jest multimedijski umjetnički događaj, koji čine audiovizualna izvedba (Atelijeri Žitnjak, petak, 16.7. u 21 h, trajanje: 45′) te instalacija, koja će se kao izložba u Galeriji AŽ moći razgledati od ponedjeljka 19. do subote 24. srpnja. Polazišna točka događaja je serija izvedbi autorskog trija, koji čine Branimir Norac, Mirna Pavičić i Tin Dožić, naslovljenih Klarinet i petlje, koje su umjetnici razvili do posve novog materijala, produciranog specifično za kontekst Atelijera Žitnjak.

Baveći se medijskim temama urona (imerzije), istrajavanja i proširivanja ― u vremenu i prostoru ― kao i raslojavanjem prostora i vremena, rad se realizira kroz glazbene, vizualne i zvukovne kanale. U samoj izvedbi Norac i Dožić stvaraju improviziranu ambijentalnu i eksperimentalnu glazbu temeljenu na uživo odsviranim te digitalno reproduciranim petljama klarineta, dok Pavičić koristi petlje 16-mm filma snimanog u Atelijerima Žitnjak i njihovoj okolici. Materijale autorica i autori tretiraju kao gradivne elemente prostora te afektivne plohe i tragove vremena, za osvjetljavanje topografije stare škole na periferiji grada. Izvedba se stoga razvija kroz mikro-događaje koji nastaju uživo i koji se susreću sa svojim odjecima. Instalacija koristi zvukovne i vizualne materijale izvedbe koje raslojava u prostoru Galerije AŽ.

Teaser serije izvedbi Klarinet i petlje: https://vimeo.com/328395418 (2020.)

Za sve koji žele znati više, tu je Kulturpunkt.hr: https://www.kulturpunkt.hr/content/kolektiv-kao-umjetnicki-kiborg (2019.)

Dvije periferije je zajednička izložba sestrinskih umjetničkih organizacija i udruga Atelijeri Žitnjak i Atelieri Koprivnica, postavljena “na pola puta” od Žitnjaka do Koprivnice (i obrnuto): u Likovnoj galeriji Gradskog muzeja Križevci, od 6. do 17. srpnja 2021. godine, u sklopu godišnje manifestacije GMK-a, Križevačkog likovnog ljeta. Ujedno je to prva službena suradnja između AK i AŽ, nakon brojnih druženja, prijateljevanja, neformalnih suradnji, samostalnih izložbi članova/ica u AK, i dr; naravno, ne i zadnja: ovo je tek početak!

Organizacija izložbe: Gradski muzej Križevci

Autorica koncepcije: Tea Hatadi

Kustosi izložbe: Bojan Krištofić i Tanja Špoljar

Likovni postav izložbe: T. Hatadi, B. Krištofić i T. Špoljar

Umjetnici/e izlagači/ce: Neven Bilić, Iva Bolfek, Boris Cvjetanović, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Boris Greiner, Antonio Grgić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramija, Ivan Ivanović, Ivana Jelavić, Iva Kordić, Alem Korkut, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Kata Mijatović, Hrvoje Mitrov, Željko Mucko, Zoran Pavelić, Predrag Pavić, Vesna Pokas, Nives Sertić, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić, Sunčanica Tuk i Vlasta Žanić

Vizualni identitet izložbe i prijelom kataloga: Boris Greiner

Urednica kataloga i autorica uvodnog teksta: Tea Hatadi

Katalog je za prelistavanje besplatno dostupan ovdje.

Zajednička izložba 2 periferije u Gradskom muzeju Križevci, dvije prijateljske, moglo bi se reći (zbog značajnih bliskosti i intuitivnih usporednosti) i sestrinske umjetničke organizacije i udruge, zagrebačke Atelijere Žitnjak i Ateliere Koprivnica, po prvi put, “na pola puta”, spaja na skupnom izložbenom projektu, nakon sad već mnogobrojnih individualnih suradnji njihovih članica i članova tijekom zadnjih nekoliko godina. Namjera izložbe nije toliko da interpretira i problematizira koliko da upravo okuplja, ne samo članove/ice dvaju kolektiva, nego i sve prijatelje/ice suvremene umjetnosti koji njihove pozicije i svjetonazore osjećaju bliskima, također svojima. Zbog toga je postavu pristupljeno prema načelu potpune izlagačke ravnopravnosti, dok je svrha ovog teksta da čitatelje/ice i posjetitelje/ice Gradskog muzeja Križevci prvenstveno informira o dosadašnjem djelovanju kolektiva i senzibilizira ih za njihova stvaralačka i životna shvaćanja, u kojima pojam periferije posjeduje središnje i, važno je isticati, pozitivne i progresivne konotacije i karakteristike.

Priča prostora Atelijera Žitnjak započela je 2003. godine, kada je Grad Zagreb zgradu nekadašnje osnovne škole na žitnjačkoj polovici Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak prenamijenio u 13 atelijera, te ih putem javnog natječaja dodijelio na korištenje lokalnim umjetnicima, tada srednje i mlađe generacije. Umjetnice i umjetnici su u velikoj mjeri samostalno unaprijedili infrastrukturu dotrajale zgrade za radne, izlagačke i drugesvakodnevne potrebe, a 2004. su pokrenuli umjetničku organizaciju AŽ (jednu od najstarijih u Hrvatskoj!) kako bi rastuće aktivnosti objedinili neophodnim formalnim okvirom, dok je 2005. utemeljena i Galerija Atelijera Žitnjak. Tada javni sadržaji suvremeno-umjetničke i vizualno-kulturne vrste na Žitnjaku istinski počinju.

Neprekidno širenje aktivnosti Izložbenog programa Galerije AŽ do danas je nastavilo diktirati ritam osmišljavanja novih programskih linija umjetničke organizacije. Godine 2007., na inicijativu Gradskog ureda za kulturu Grada Zagreba, pokrenut jeProgram međunarodne umjetničke razmjene Zagreb-Düsseldorf, putem čega kustoskim odabirom Savjeta galerije AŽ svakog rujna jedan umjetnik/ica iz Zagreba putuje na rezidencijalni boravak u Düsseldorf (i obrnuto), što rezultira samostalnim izložbama “domaćih” u njemačkom gradu, odnosno izložbama gostiju iz inozemstva u AŽ.Time se već 15 godina kontinuirano jačaju internacionalne kulturne veze te odvija zamjetno upoznavanje distinktivno lokalnog, društvenog i produkcijskog konteksta s obje strane. Rezidencijalni program danas uključuje i razmjenu s Galerijom Flora HDLU-a Dubrovnik, prema principu jednotjednog boravka na Žitnjaku, odnosno u Flori, te vikend-predstavljanja stvaralačkog opusa i aktualnog umjetničkog rada gostiju. Zahvaljujući podršci Zaklade Kultura nova 2017. i 2018. godine, Atelijeri Žitnjak su bili u mogućnosti adaptirati dotad neadekvatni dio zgrade u prikladno opremljeni boravišni prostor za goste, čime su napokon potpuno ujedinjene tri temeljne funkcije prostora ― radna, izložbena i rezidencijalna (dotad su gostujući umjetnici boravili u unajmljenom gradskom stanu). Ujedno, to podrazumijeva da su AŽ na nivou grada Zagreba dobili jedinstvene holističke karakteristike, kao jedini prostor koji objedinjuje sve te svrhe a da posrijedi nije izvorno skvot, i nastavljaju biti jedan od rijetkih prostora u zemlji (sestrinski Atelieri Koprivnica su jedan od svega par drugih primjera) koji bi se mogli odrediti engleskim terminom “artist-run space”.

Novi dio prostora ponudio je svježe mogućnosti rada i mimo rezidencijalnih boravaka, pa je 2017. pokrenut program Centriranje periferije, istraživačkog, interdisciplinarnog i intermedijskog karaktera, posvećen edukacijskim i suradničkim aktivnostima s različitim društvenim skupinama, među kojima zasad dominiraju studenti humanističkih znanosti i umjetničkih akademija. Smisao novog programa je daljnji rast i razvoj prisutnosti AŽ u njihovoj neposrednoj, lokalnoj i kvartovskoj zajednici, zbog toga što je prostor, pored Osnovnih škola Žitnjak (Petruševec) i Dr. Vinka Žganca (Kozari Bok i Putevi) te male zgrade Mjesnog odbora, jedini u svom dijelu četvrti s kulturnom, umjetničkom i edukacijskom namjenom (na Žitnjaku ne postoji dom kulture ni išta slično tome), stoga organizacija pogotovo ima priliku progresivno djelovati na tom tragu.

“Podnaslovom” Centriranje periferije dosad su obuhvaćene programske aktivnosti poput razgovora s gostujućim umjetnicima te kulturnim radnicama i radnicima; vodstva izložbama te seminari i kustoske prakse za studente/ice Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, i drugih studija; prve Početnice likovne kritike organizirane suradnjom AŽ, studentskog portala Kulturflux i kulturne redakcije Radija Student; likovnih radionica za djecu-učenike/ice spomenutih osnovnih škola; predstavljanja knjiga i predavanja sa suvremeno-umjetničkim i vizualno-kulturnim temama; projekcija dokumentarnih i eksperimentalnih filmova, kazališnih predstava i performansa, te brojnih drugih. Dan otvorenih vrata AŽ, omiljena manifestacija koju članovi/ce organizacije priređuju svake jeseni od osnutka, s godinama je evoluirala od zajedničke tematske izložbe-akcije članova/ica AŽ i njihovih prijatelja/ica (tzv. pridruženih članica i članova) do poziva kolegama/icama kustosima/icama za osmišljavanje problemskih izložbi i istupa, što je do sada rezultiralo suradnjama, primjerice, sa zagrebačkim udrugama Are You Syrious? i Centar za kazalište potlačenih POKAZ, odnosno njihovim štićenicima i sudionicima. Dan-danas je i Dan otvorenih vrata AŽ jedna od komplementarnih programskih smjernica sjedinjenih Centriranjem periferije.

Sintagma Centriranje periferije pritom je “hommage” umjetničkom radu (“site-specific” intervenciji) Centar periferije izvornog žitnjačkog člana Zorana Pavelića, koju je aplicirao na pročelju iznad ulaza u same Atelijere Žitnjak, i time suštinski-simbolički imenovao njihovo filozofsko i svjetonazorsko uporište, budući da su se prostor i njegovi ljudi s vremenom počeli poistovjećivati upravo s tom odrednicom. Petnaestogodišnjim kontinuitetom programa AŽ, Zagreb je na svojoj jugoistočnoj post-industrijskoj i post-agrarnoj periferiji dobio polivalentni javni prostor “na liniji” sa sličnim mjestima u svim relevantnim europskim centrima, čije vlasti prepoznaju inkluzivnu kulturno-umjetničku proizvodnju kao jedan od načina unapređenja nedovoljno razvijenih, perifernih zajednica. Umjetničke organizacije poput AŽ dolaze kao inicijatori i katalizatori promjena “odozdo”, ukazujući tako na opravdanost svoje naoko periferne, no, kolektivno promatrano i proživljeno, značajne društvene uloge, koja valove progresivnog poimanja kulture i umjetnosti, zajednice i solidarnosti, odašilje od periferije prema centru već skoro dva desetljeća.

Sa žitnjačke strane, članovi/ce korisnici/e atelijera koji izlažu u GMK su Alem Korkut, Boris Cvjetanović, Hrvoje Mitrov, Kata Mijatović (voditeljica Galerije AŽ od 2005. do 2019.), Zoran Pavelić, Vesna Pokas, Vlasta Žanić, Boris Greiner i Predrag Pavić (valja spomenuti i članove koji ovom prilikom ne sudjeluju u postavu: Hamu Čavrka, Dražena Grubišića i Franu Rogića, dok su korisnici atelijera i Nikola Šimunić te Fedor Vučemilović), čiju “reprezentaciju” upotpunjuju pridruženi članovi/ce Neven Bilić (svojedobno korisnik atelijera, koji se sretno preselio u vlastiti prostor u susjedstvu), Ivana Jelavić, Iva Kordić (tijekom 2020./’21. suradnica voditelja Galerije AŽ Bojana Krištofića u provedbi programa, studentica umjetnosti na relaciji Trst―Zagreb) i Nives Sertić (prva sudionica novog programa otvorenog studija Atelijer živi!, tijekom proljeća 2021., koja se brzo “udomaćila” te (p)ostala česta posjetiteljica i članica ekipe). U sklopu postava izložbe bit će dostupne i knjige i publikacije AŽ (tzv. Biblioteka od A do Ž) te izdanja umjetničke radionice Petikat, čiji su jedni od pokretača Cvjetanović i Greiner (drugi su svim “Žitnjačanima” također jako bliski umjetnici Hrvoje Đukez, Stanislav Habjan i Danijel Žeželj, koji na obostrano zadovoljstvo “svako malo” na neki način participiraju u aktivnostima AŽ). Kipari, slikari, fotografi, pisci, performeri, dizajneri, filmaši… Raznorodna grupa što se susreće i u svojim različitostima, te svakako u dodirnoj točki svjetonazora koji snagu crpi iz vitalnih veza periferije i centra, istodobno shvaćenih poput prostor-vremenskih odrednica te kreativnih i filozofskih pozicija. Odabranih i izborenih, nipošto obrnuto.

Atelieri Koprivnica su koprivnička udruga koja od 2012. godine djeluje u zgradi broj 20 kompleksa bivše vojarne, sadašnjeg Kampusa, a u lokalnim su okvirima jedinstven prostor koji spaja upravljanje umjetničkim atelijerima (radnim prostorima) i nezavisnim galerijskim prostorom: AK galerijom.  Svojim funkcioniranjem u malom gradu na sjeverozapadu Hrvatske, van žiže kulturnih događanja i centara, te perifernim smještajem na rubu grada (kao što su vojni kompleksi obično i pozicionirani), Atelieri Koprivnica prividno su u poziciji dvostruke perifernosti: prostorno oni to svakako jesu, no ne i svojim težnjama i djelovanjem.

Prostor bivših vojnih spavaonica koprivničkim je umjetnicima dodijeljen na korištenje 2011. od strane Grada Koprivnice, zalaganjem umjetnika Vlatka Vinceka, Željka Mucka i Romana Baričevića te povjesničara umjetnosti Marijana Špoljara, dok je 2. siječnja 2012. službeno registrirana udruga Atelieri Koprivnica, skraćeno AK. Uz navedena tri umjetnika, članovi udruge tada su bili i Sunčanica Tuk, Tomislav Balažin, Gordana Špoljar Andrašić, Ivan Andrašić, Zlatko Kauzlarić-Atač, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Darko Markić, Zvonimir Haramija i Mario Dimić, a na raspolaganju je bilo devet radnih prostora. Broj članova kroz godine se mijenjao, kao i raspored atelijera i umjetnika koji ih koriste. Prvo razdoblje djelovanja udruge bilo je fokusirano na rad u atelijerima te jačanje kapaciteta i statusa same udruge, no već 2013. godine Vlatko Vincek pokreće AK galeriju u prostoru svog atelijera, veličine 50 m2, i započinje s izložbenim programom. Jedna od izložbi iz te godine služi nam kao zanimljiva poveznica (jedna od mnogih) s djelovanjem Atelijera Žitnjak: radi se, naime, o izložbi Kate Mijatović, Zorana Pavelića (članova Atelijera Žitnjak!) i Marijana Molnara. Dio izložbenog postava činio je i Pavelićev video rad Centar periferije koji će se pokazati kao bitna povezna točka između dvije organizacije/udruge. U 2013. godini održana su svega tri događanja, a od sljedeće godine Vincek vođenje programa prepušta povjesničarkama umjetnosti Tanji Špoljar i Maši Zamljačanec. Bez inicijalnog Vincekovog koncepcijskog okvira i njegove jasne ideje o galeriji koja promovira isključivo suvremene umjetničke prakse, AK galerija ne bi postojala u ozbiljnom i kontinuiranom obliku kakvom ju prepoznajemo danas.

Godine 2014. spomenuti dvojac osmišljava program koji se svojim nazivom AK galerija: Centar periferije referira na već spomenuti rad žitnjačkog umjetnika Zorana Pavelića. Naime, taj je rad 2006. izveden na zatvaranju kultnog prostora nezavisne i izlagačke scene MMC Kuglana 2, a video zapis tog rada izložen je na prvoj izložbi u AK galeriji 2013. Davanje istog naziva programskom konceptu galerijepostaje referentna točka koja povezuje dva razdoblja izvaninstitucionalne izlagačke prakse u Koprivnici: jedno koje je završilo zatvaranjem Kuglane 2 (nakon kojeg godinama nije postojao izlagački prostor za suvremene umjetničke prakse) i novo koje počinje ozbiljno osmišljenim i koncipiranim izlagačkim programom AK galerije. Tada je u podnaslovu programa stajao opis “mjesto druženja i umjetničke prakse na periferiji”, što je ostala glavna idejna odrednica do danas. Iako AK nije nastala po uzoru na AŽ, isprepletenost tih referentnih točki, često izlaganje žitnjačkih umjetnika u AK galeriji kroz godine (npr. Borisa Cvjetanovića, Bojana Krištofića, Kate Mijatović, Predraga Pavića i dr.) te sve čvršća suradnja, koja se dokazuje i ovom izložbom, proizlaze iz sličnih pogleda na traženje vlastitog prostora u umjetnosti, a sve iz malih autonomnih oaza na periferijama dvaju gradova. Od 2015. godine cjelokupni program galerije preuzima, osmišljava i provodi kustosko-dizajnerski tim koji čine Tanja Špoljar, Bojan Koštić i Petra Travinić, a galerija i dalje (do danas) djeluje kao jedino izvaninstitucionalno izlagačko mjesto u gradu koje otvara prostor inovativnim, interdisciplinarnim i multimedijalnim suvremenim umjetničkim praksama.

AK su jedna od rijetkih udruga i prostora koji u sebi pomiruju toliko raznovrsne uloge i funkcije: okuplja umjetnike i upravlja prostorima atelijera, vodi nezavisni galerijski prostor fokusiran isključivo na suvremene umjetničke prakse, provodi edukativne aktivnosti iz područja suvremene umjetnosti i kulture te rezidencijalni program koji se bavi specifičnostima bivšeg vojnog kompleksa. Kroz dva dominantna programa (AK galerija: prostor suvremene umjetnosti, koji obuhvaća izložbeni i edukativno-teorijski dio te rezidencijalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora), AK galerija iznova reagira na aktualne društvene pojave te u svoj programski koncept uključuje umjetnike koji su svjesni važnosti istraživanja, preispitivanja, pomicanja granica, angažiranih praksi, iskoraka u mediju i uključivanja zajednice u cijeli proces. Kroz kontinuirani godišnji program (oko dva događanja mjesečno), bilo preko javnog natječaja ili na poziv, prezentira autore čiji se radovi kritički odnose prema aktualnim društvenim, političkim ili kulturnim kontekstima. Također, umjetnici kroz svoje radove reagiraju na specifičnosti prostora u kojem se galerija nalazi, što uzrokuje produkciju novih radova ili jedinstvenih kustoskih koncepcija.

Uz izlagački program, AK galerija organizira predavanja priznatih teoretičara, kustosa i umjetnika iz područja suvremene umjetnosti, te je u osam godina djelovanja u AK održano preko 100 izložbi, performansa, predavanja, radionica, akcija, koncerata… Od 2015. godine započinje rezidencijalni program Kompleksi: (su)život ljudi i prostora. Prostor bivše vojarne u ovom projektu služi kao mjesto propitivanja odnosa prostora i memorije te postavlja pitanja kako se društveno-političko kontekst ogleda u različitim infrastrukturama, kako u prostoru vidimo/čitamo slojeve povijesti i identiteta te kako se umjetničkim radovima može prostoru dodati nova dimenzija. AK galerija kroz ovaj program uključuje umjetnike koji kroz rezidencijalni boravak, istraživanje, produkciju i prezentaciju rada reagiraju na zatečeno stanje te aktiviraju prostor, naglašavajući važnost umjetničkih rezidencija i produkcije novih radova koji reagiraju na specifične kontekste. Program također otvara mogućnost povezivanja svih sadašnjih korisnika navedenog kompleksa i dijalog o tome kako na najbolji mogući način oživiti taj dio grada. Do sada su na rezidencijalnom boravku gostovali umjetnici Ana Zubak, Gildo Bavčević, Davor Konjikušić i Tomislav Brajnović. Od 2015. godine AK su i dio FUNK-a (Foruma udruga nezavisne kulture), saveza udruga koje djeluju na području Koprivnice, s ciljem autonomnog djelovanja u kulturnom i civilnom sektoru, a surađuju i s cijelim nizom aktera nezavisne scene, kustosima, udrugama civilnog društva, institucijama, festivalima i volonterskim platformama.

Uz godišnji program AK galerije, ovaj, za Koprivnicu inovativan, model okupljanja umjetnika u radnim prostorima atelijera, iznjedrio je i čitav niz zajedničkih projekata svih članova. Osim Dana otvorenih vrata koji se održavaju već devet godina, jednom godišnje, i na kojima se predstavljaju recentni radovi članova (ili u vlastitim atelijerima ili kroz skupne izložbe i popratne programe), AK umjetnici predstavljaju se i u formi “pop-up” izložbi Izložba prije izložbe gdje samostalno ili u paru prezentiraju aktualne serije radova i nove ideje. Dakle, udruga ne egzistira samo kao radni prostor, već kao živo, aktivno mjesto susreta, programa AK galerije, ali i događanja koja okupljaju sve članove. Uz to, članovi sudjeluju i u projektima i suradnjama s ranjivim i marginaliziranim skupinama te gradskim udrugama koje nisu često u doticaju sa suvremenom umjetnošću. Dugoročna ideja jest da Atelieri (p)ostanu prostor druženja, razmjene ideja i znanja, produkcije novih radova, kritičkog promišljanja suvremenog društva i umjetnosti, svakodnevnog rada, inkluzije zajednice, autonomije stvaranja, uz uključivanje sve većeg broja mlađih lokalnih umjetnika i umjetnica, suradnika, volontera. AK je prostor koji od samih početaka suvremenu umjetnost vidi kao polje od izrazite važnosti za kulturni razvoj grada, a galerijski prostor i atelijera kao bazu novih ideja važnih za zajednicu i njeno čvršće povezivanje.

S koprivničke strane, umjetnici koji sudjeluju na ovoj križevačkoj izložbi članovi su udruge ili od samih početaka ili pak od ove godine, neki od njih koriste prostore atelijera za rad, a neki su članovi udruge bez atelijera. Abecednim redom, to su: Iva Bolfek, Izabela Čuni, Dražen Eisenbeisser, Antonio Grgić, Ivan Gundić, Zvonimir Haramija, Ivan Ivanović, Bojan Koštić, Teodora Lukavski, Darko Markić, Željko Mucko, Tomislav Sertić, Gordana Špoljar Andrašić i Sunčanica Tuk. Spomenuti treba i članove koji na ovoj izložbi ne sudjeluju, a to su Lada Gudić i Vlatko Vincek. Atelieri Koprivnica predstavljaju se medijski raznorodnim radovima 14 umjetnika te izborom publikacija AK galerije.

Zajednička izložba Atelijera Koprivnica i Atelijera Žitnjak primjer je prirodnog “sparivanja” dvaju prema svojim identitetima vrlo sličnih prostora i veoma bliskih kolektiva, “na pola puta” od Zagreba do Koprivnice i obrnuto, to jest u Gradskom muzeju Križevci. Hijerarhije nema, raspored je horizontalan ― stariji umjetnici se povezuju ravnopravno s mlađima, slikari/ce s performerima/icama, fotografi/kinje s kiparima/kama, prema ključu komplementarnosti i bliskosti svojih medija i poetika, karaktera i svjetonazora. Zajednička je to priča, raznolika i raznovrsna, čije zaokruženje prikazuje i govori više od zbira svojih dijelova.

Tekst: Bojan Krištofić i Tanja Špoljar

“Težina (znak G), sila kojom na neko tijelo djeluje gravitacijsko polje; jednaka je umnošku mase (m) toga tijela i lokalnoga ubrzanja slobodnoga pada (g) što ga to polje daje tijelu: G = mg. Na lokalno ubrzanje slobodnoga pada utječu gravitacijska sila, centrifugalna sila i druge inercijske sile…” (težina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. http://www.enciklopedija.hr/ Natuknica.aspx?ID=61102)

Pored toga što je jedna od temeljnih fizikalnih ili prirodnih sila, Težina je također naziv žitnjačke izložbe Vladimira Novaka, kipara mlađe generacije koji svojim istraživački nastrojenim radovima redovito propituje i proširuje mogućnosti danih izložbenih prostora, te se bavi posvećenim, dugotrajnim ispitivanjem (iz rada u rad, od mjesta do mjesta) pojmova i fenomena poput: tijela-mase, objekta-instalacije, predmeta-skulpture, statičnosti-pokreta, svjetla-sjene, izvedbe (performansa)-projekcije (prezentacije), nepokretne ili pomične (elektronska) slike… A sve s temeljem u isticanju procesa kao presudne sastavnice umjetničkog i stvaralačkog rada uopće, s diskretno otvorenim obzorom i za predstavljanje pogrešaka, stranputica, sumnji, nedoumica i generalno, prvenstveno, postavljanja pitanja na tragu njihove pokretačke snage naše mašte.

Novakovi projekti i izložbe se puno više nego samo naizgled, izvedbeno, pretaču jedni u druge, budući da umjetnika zanimaju ponajprije odnosi i utjecaji između materijala i predmeta koje bira i oblikuje, katkad se držeći ready-made pristupa, a ponekad namjerno prenaglašavajući kvanitetu smještenog u prostoru posrijedi, kako bi nerijetko došao do kvalitete novih monumentalnosti, kakve istodobno dojmljivo odražavaju i granice i mogućnosti prostora s kojima radi te suvremene skulpture uopće. Novak je tradicionalist što se tiče veoma dosljednog neodustajanja od relacija predmet-čovjek-prostor, odnosno izazova koje pred čovjeka postavljaju vječno intenzivne veze između prirodnog i izgrađenog okoliša, a eksperimentator u smislu transformiranja takvih veza vrlo raznolikim kreativnim postupcima, objedinjujući ih naklonom velikoj tradiciji minimalne umjetnosti, kako globalnoj, tako i lokalno-regionalnoj. Težinu stoga treba po(d)nijeti kao novi nastavak autorovog sad već visoko profiliranog traženja, gdje Atelijeri Žitnjak ujedinjuju tri rada koji svaki na svoj način galerijski prostor hodnika nekadašnje osnovne škole stavljaju pod znak pitanja, otprilike pokušavajući utvrditi može li izdržati tu Težinu, i kao vidljivu materijalnu prisutnost, i doslovno kao nevidljivu silu.

In/Out of Line I (2018./2021.) nova je iteracija rada započetog 2018. na 34. Salonu mladih u Galerijama PM i Bačva HDLU-a Zagreb (s nazivom ≈ 30 Steps in Balance) i nastavljenog iste godine na festivalu Device_art 6.018 u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb (koprodukcija: [KONTEJNER], biro suvremene umjetničke prakse). Elektro-mehaničku instalaciju čine metalni, minimalističko oblikovani postament-stroj i penjačka gurtna prikvačena na zid hodnika, koju programirani stroj pomoću okretaja vuče prema različitim frekvencijama, prenoseći samostalnu silu što djeluje okomito na zid i stvarajući dojam graničnog testiranja njegove čvrstoće i stabilnosti. Strukture 3/4 su skup povećih metalnih ploča oblika poput manje razvedenog meandra, koje su na Novakovim ranijim izložbama već vršile raznovrsne uloge, a sada se prvi put javljaju u svojstvu reljefa, što je s obzirom na prvi rad pozicioniran tako da prema njemu usmjerava svojevrsnu suprotstavljenu silu, potičući onda dinamičko ambijentalno okruženje gdje je posjetitelj “jezičac na vagi” tj. težište kakvo se treba “uzemljiti” spram sila što dominiraju prostorom.

Sa suprotne strane hodnika, posjetitelje čeka Sve u svemu,… (2021.), monumentalni metalni artefakt koji u sebi sjedinjuje karakteristike i skulpture i instalacije. Naposljetku, i sebi svojstvenom nedovršenošću naglašava koncept otvorenog hardvera, neophodnog za postavljanje izložbe kakva nipošto ne teži biti zaokružena točka, nego prije refleksija samih gabarita pothvata potrebnog kako bi se sve prisutne sile uravnotežile ― da bi sva Težina postala podnošljiva, sila shvatljiva ljudskim, suštinski ograničenim čulima i svijesti.

Tekst: Bojan Krištofić

Vladimir Novak (r. 1987.) je diplomirao pri Kiparskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2017. godine. Svojim radom propituje vlastita shvaćanja skulpture, arhitekture, gradnje i oblikovanja prostora uopće. Fokusirajući se na procesualnost rada i pitanja prostornosti, svoje kiparske i prostorne instalacije izvodi u različitim tehnikama i medijima; od upotrebe materijala poput drva, metala, betona ili trske kojima gradi monumentalne strukture, do širenja prakse korištenjem mehaničkih i elektroničkih elemenata te videa i zvuka, fotografije i svjetla. Dosad je samostalno izlagao devet puta (NMG@Praktika, Klub Kocka, Dom mladih, Split 2020; Galerija VN, Zagreb 2019; Galerija CeKaO, Zagreb 2019; Dioklecijanovi podrumi, HULU Split 2019; Galerija Kazamat, HDLU Osijek 2018; Galerija Bačva, HDLU Zagreb 2018; Studio Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec 2017; Francuski paviljon Studentskog centra, Zagreb 2017; Galerija SC, Zagreb 2016.) te sudjelovao na više skupnih izložbi, umjetničkih festivala, kiparskih kolonija i radionica.

Primio je Nagradu Goranske kiparske radionice u Lokvama na 13. Trijenalu hrvatskog kiparstva (2018.), HPB Grand Prix na 34. Salonu mladih ― Panoptikon (2018.) i Rektorovu nagradu za studentski samostalni projekt (2015.). Sudjelovao je u rezidencijalnim programima CreArt #ostanidoma HDLU-a Zagreb (2020.) i Cité Internationale des Arts (Pariz, 2019.). Postavio je dvije skulpture u javnom prostoru: Prova (Vrsar, 2017.) i Sveto mjesto (kolekcija Svjetle pruge, Bjelovar 2015.). Predavao je u zagrebačkoj Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna tijekom 2018., a od 2019. godine djeluje kao samostalni umjetnik. Član je HZSU i HDLU Zagreb. Živi i radi u Zagrebu.

Dizajner svjetla i suradnik na postavu: Andrija Santro

Suradnik pri tehničkoj izvedbi postava: Tomislav Hršak

Tehnički suradnici na radu In/Out of Line I: Nikola Kukić i Marko Videc

Izložba Težina Vladimira Novaka bila je postavljena u Galeriji AŽ od 18. lipnja do 10. srpnja 2021. godine, s posebnim vodstvo uživo izložbom održanim 1. srpnja u 20 sati.

Crno-bijeli registar, site-specific rad-mural Natalije Škalić, bio je završen i predstavljen u Galeriji AŽ 21. svibnja 2021., a prebojan je bijelom bojom zida 12. lipnja iste godine. Rad je posjedovao namjerni privremeni karakter, a njegova su izrada i postojanje dokumentirani videom i fotografijama Ive Kordić i Borisa Cvjetanovića:

Posebna vrsta ulazaka gostujućih umjetnika-izlagača u prostor Galerije Atelijera Žitnjak, hodnik bivše osnovnoškolske zgrade, ona je kada “nešto” nastaje posve “ni iz čega”, takoreći “iz nule”, odnosno, kada umjetnici ne istražuju kako postojeći rad, ili radove, preoblikovati i/ili prevrednovati, iznova interpretirati za novi prostor, već kad započnu pripovijedati ili prikazivati potpuno novu priču sa žitnjačkom zgradom na umu. Istina, takva je vrsta ulazaka zapravo razmjerno česta, jer su Atelijeri Žitnjak ili Centar periferije ili Škola za neprofitabilne djelatnosti na jugoistočnom rubu Zagreba prostorna intervencija inspirativna sama po sebi, svojevrsni ustrajni glitch (kao dobrodošla, svježa vrijednost) u (sub)urbanoj strukturi (post)industrijskog dijela Gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, koja i dalje teži naukovanju svojih posjetitelja/ica, međutim, sad u osebujnoj “školi života” (kako je nedavno rekla Sonja Pregrad). S druge strane, ono što nije toliko često ili bar nije bilo do sada, jest postavljanje novih umjetničkih radova koji su bili unaprijed zamišljeni kao privremeni, kao prisutnosti koje će sa svršetkom žitnjačkog nastupa nestati ne tek do iduće izložbe, nego zaista zauvijek. Osim, naravno, u načelno nestalnim foto-video dokumentima, u čemu je i bit jednog sloja njihove vrijednosti.

Baš je s takvim predumišljajem u goste k Atelijerima Žitnjak došla naša dugogodišnja posjetiteljica i prijateljica Natalija Škalić, akademska kiparica mlađe generacije, koja, dok pišem uvodni tekst, uz pomoć arhitektice Jurane Hraste, na svoj specifičan, godinama brušeni način, minuciozno i filigranski precizno središnji zid hodnika iscrtava i oslikava monumentalnom, geometrijski apstraktnom likovnom kompozicijom, jednostavnog naziva Crno-bijeli registar. Mural ćemo, dakako, iscrpno dokumentirati iz svih kuteva, dapače, dok kolegice predano rade, Iva Kordić jednako pažljivo i smireno statičnom kamerom “okida” mnogobrojne fotografije procesa, koje bi po mogućnosti mogle poslužiti i za kakav stop-motion film o ovom pothvatu, ali, sam “registar” će, jednom kad izložba dođe svome kraju, morati biti prebojan početnom bijelom nebojom, kako bi svoje mjesto u galerijskom prostoru čisto prepustio nasljednicima, omogućujući i njima tabulu rasu.

Takav pristup na konceptualnoj razini, pogotovo u izložbenom interijeru, umjesto na ulici (gdje sve a priori ima vrlo kratak rok trajanja), potencira događajnost same izložbe, inherentnu procesualnost takvog formata (mada je isprva riječ o “statičnom” umjetničkom djelu), ali i njenu izvedbenost, polu-spontanu inscenaciju izrade murala, koja u tjednu ususret otvaranja izložbe u petak navečer, skoro poprima karakter predstave na čijoj je pozornici pozvan sudjelovati svatko tko se u tom trenutku zatekne u prostoru te odluči, zašto ne, “dati ruku” pri maljanju i tako de facto postati dio rada. Naglasak izložbe nije, dakle, isključivo na samome radu, nego i na višednevnoj situaciji koja će rezultirati ishodom kakvog nedvojbeno treba proslaviti kako valja: novim djelom Natalije Škalić!

Pratioci dosadašnjeg umjetničinog rada također će u njegovoj novoj etapi prepoznati idući autentični “komadić” kontinuirane, dubinski doživljene i promišljene konstruktivističke slagalice, pomoću koje, poput sveobuhvatne metode i strukture, na tragu autohtonih iskustava visokomoderne geometrijske apstraktne umjetnosti s domaćih prostora, ona izgrađuje svoj osobni svjetonazor i vlastiti doživljaj izgrađenog okoliša, gdje svaki zasebni element mora imati reda i smisla u sveopćem slaganju univerzuma. Zato se fenomen slučajnosti odvija u neposrednom okruženju rada, dok na sceni Škalić svojim graditeljskim mišljenjem vodi jednu neiscrpnu igru, dajući prisutnima okvir za pronalaženje svojih mjesta u velikom plesu prostora.

Tekst: Bojan Krištofić

Natalija Škalić je diplomirala kiparstvo pri Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu 2011. godine, u klasi prof. Peruška Bogdanića. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama, multimedijskim projektima i radionicama (HDLU: Galerija PM i Galerija Karas; Galerija VN; Galerija Križić-Roban; Galerija MMC Luka, Galerija Kortil, Gradska galerija Labin, Muzej suvremene umjetnosti Istre, Galerija Flora, Kuća Bukovac…). Realizirala je skulpturu Ronioc u javnom prostoru grada Vrsara (2005.), dok se među izvedenim radionicama izdvajaju suradnje s izvedbenim i suvremeno-plesnim umjetnicama Selmom Banich (Radionica OOUR (2012.); Vježbanje nenastanjivih prostora (2014.))) i Zrinkom Užbinec ((Ne)vjerodostojna izvedba na Markovom trgu, produkcija: kustoski kolektiv [BLOK], u sklopu programa Urbanfestivala 2015.).

Sudjelovala je u izradi scenografija za kratke filmove Uskršnje jaje (producent: Slobodan Karajlović) i Dijete (producent: Dario Juričan). Godine 2004. primila je Nagradu Hrvatske gospodarske komore. Značajne novije izložbu uključuju Prostore izlaganja (s Ninom Kurtelom i Majom Marković; kustosica: Rozana Vojvoda, Umjetnička galerija Dubrovnik, 2019.), Fragmentacije plohe i linije (Gradska galerija Labin, 2019.) te Dijagonale u prostoru (Salon Galić, Split, 2018.). Živi i radi u Zagrebu.

Prvi put od 2019. godine, te početka globalne pandemije korona-virusa 2020., u Atelijerima Žitnjak imamo zadovoljstvo postaviti izložbu umjetnice istodobno iz inozemstva i susjedstva ― međunarodno prepoznate interdisciplinarne i multimedijske autorice, Selme Selman!

Internacionalno afirmirana kao performerica, slikarica, autorica videa i instalacija, te još mnogo toga, ova osebujna i poticajna umjetnica mlađe generacije je za samostalno izlaganje u Galeriji Atelijera Žitnjak pripremila izbor iz svojih novijih video-radova, tj. video-dokumenata performansa, realiziranih samostalno ili sa suradnicima/ama. Posrijedi su četiri video-performansa ostvarena i/ili izvedena od 2017. do 2020. godine, koji kao takvi dosad nisu bili samostalno izlagani, tj. projicirani u galerijskim ili muzejskim prostorima u Zagrebu, pa se izložba naslovljena Superpozicija (prema jednom od radova) može smatrati njihovom lokalnom premijerom u materijalnom prostoru. Tako će posjetitelji/ce moći vidjeti video recentne izvedbe poznatog performansa You Have No Idea, održane u gradu Washingtonu (SAD) na sam dan predsjedničkih izbora 2020.; video performansa Mercedes Matrix, što ga je umjetnica realizirala zajedno s članovima svoje obitelji na Festivalu Krass u Hamburgu 2019.; zatim video performansa No Space, izvorno izvedenog u virtualnoj stvarnosti, u sklopu programa izložbe FutuRoma 58. Venecijanskog bijenala 2019. i naposljetku, video performansa Superposition, koji je premijeru imao u galeriji Studio Tommaseo, kao dio izložbe Trieste Contemporanea 2017. (video je produciran 2018.).

S jedne strane, svi ti performansi i videi stižu sa zajedničkog izvora umjetničke potrage Selme Selman, pa se utoliko mogu smatrati otvorenom serijom, a s druge strane, svaki rad stoji za sebe kao odraz jedne veoma intenzivne i mnogostruko angažirane, beskompromisne i progresivne stvaralačke osobnosti. Ustrajući na izravnom sociopolitičkom angažmanu u svom umjetničkom radu, ali i javnom djelovanju uopće, Selma Selman iz distinktivne individualne pozicije, koristeći raznovrsne medije izražavanja, progovara o vlastitim raznolikim identitetima pritom odražavajući univerzalne teme i probleme; te neprekidno adresirajući centre i sustave moći, od svijeta umjetnosti nadalje, koji ugrožavaju pojedine grupe, manjinske i druge, onemogućujući im punopravno sudjelovanje u globalnim i lokalnim zajednicama. Umjetnost Selme Selman suštinski je uključujuća. B.K.

Iz opreza zbog pandemije korona-virusa, Selma Selman nije uživo boravila u Zagrebu i na Žitnjaku, ali je tijekom trajanja izložbe upriličen virtualni razgovor s umjetnicom, dok su se u dva navrata održala vodstva izložbom uživo, za sve zainteresirane posjetitelje/ice. Prvo vodstvo odvijalo se u petak, 30. travnja, s početkom u 18 h, a izložba je počela i mogla se vidjeti od četvrtka, 29. travnja (zbog odsustva umjetnice iz razumljivih razloga te aktualne epidemiološke situacije, proslava otvorenja se iznimno nije održala). Izložba je trajala do 15. svibnja 2021. godine.

Selma Selman (r. 1991.) je umjetnica romskog porijekla iz Bosne i Hercegovine. Svoj BA studij lijepih umjetnosti je završila pri Slikarskom odsjeku Sveučilišta u Banja Luci 2014., a 2018. je magistrirala pri Sveučilištu Syracuse (New York, SAD), na diplomskom studiju transmedijskih, vizualnih i performans-umjetnosti.

U svom umjetničkom radu beziznimno teži štititi i osnaživati žensku tjelesnost, kao i doprinositi međusobno solidarnoj, zajedničkoj (samo)emancipaciji potlačenih žena. Njena potraga za upotrebljivim, suvremenim vidovima političkog otpora raste iz osobnog iskustva potlačenosti različitih razina i smjerova. Selma Selman također je osnivačica organizacije Marš u školu, koja predano radi na podupiranju romskih djevojčica diljem svijeta, ugroženih isključivanjem iz društva i siromaštvom.

Godine 2014. dodijeljena joj je Nagrada Zvono za najbolju mladu umjetnicu u Bosni i Hercegovini do 40 godina starosti (priznanje je dio mreže Young Visual Artists Awards, kao i Nagrade Radoslav Putar (Hrvatska), Mangelos (Srbija), OHO (Slovenija) i dr.); 2013. je sudjelovala u Međunarodnoj ljetnoj akademiji Arte Util Tanie Bruguere u Salzburgu (Njemačka); 2017. je primila nagradu manifestacije Triese Contemporanea (Italija); 2018. je bila nominirana za priznanje Forbes 30 Under 30 ― Art & Style; a 2019. je bila dobitnica White Aphroid Award (Maribor, Slovenija) te Nagrade udruženja poslovnih žena Bosne i Hercegovine i magazina Grazia (Sarajevo, BiH).

Umjetnica je do sada samostalno izlagala u sljedećim prostorima te na manifestacijama suvremene umjetnosti, u Europi i svijetu: Kunsthalle Wien, Austrija (2020.); L’Onde Center for Art, Pariz, Francuska (2020.); 58. Venecijansko bijenale suvremene umjetnosti, Italija (2019.); Queens Museum, New York, SAD (2019.); Villa Romana, Firenca, Italija (2019.); The Creative Time Summit, Miami, SAD (2018.); 3. Berlin Herbstsalon, Maxim Gorki Theatre, Berlin, Njemačka (2017.); acb Gallery, Budimpešta, Mađarska (2017.); agnès b. Galerie Boutique, New York, SAD (2017.);New Children Gallery, New Orleans, SAD (2016.); Kunstquartier Bethanien, Berlin, Njemačka (2016.); Muzej suvremene umjetnosti Banja Luka, BiH (2014.), i mnogim drugima.

Selma Selman trenutno živi i radi u Bihaću (BiH) i New Yorku (SAD).

U sklopu redovne nastave kolegija Teorija i povijest umjetnosti kod prof.dr.sc. Jasne Galjer, postavu su izložbe doprinosili studenti/ce 3. godine preddiplomskog studija Povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta: Antonia Buti, Lucija Nera Đurić, Mateja Radoš, Antonela Solenički i Gregor Sirotić Marušić.

KAKO I LJUDI ČINE NA SVOJE BOLJE DANE

Starog žitnjačkog prijatelja Stanislava Habjana, ranije poznatog i kao Kropilak, resi rijetka sposobnost da istodobno umije biti introvertan i ekstrovertan, introspektivan i eskapističan, intiman i ekstatičan, pa čak i opskuran i popularan. Nemoguća varijanta, reklo bi se. Poput svih nas, i Stanislav je osoba od mnogih raznolikih identiteta, koji se istovremeno radosno sukobljuju, moglo bi se reći: podbadaju, bockaju, te skladno, ugodno prožimlju. On, međutim, oduvijek posjeduje želju i volju, pa je postupno razvio i nesvakidašnju vještinu, a onda mu je, izgleda, prešlo i u veselu naviku, da svoje identitete osebujno izražava riječju i slikom, spojevima vizualnog i verbalnog, također s dječačkom zaigranošću, s dozom nestašluka — pogotovo s time! — otkrivajući i podastirući nam točke u kojima se njegovi identiteti susreću i križaju s personama drugih ljudi, što sve skupa čini svojevrsno “bratstvo i sestrinstvo duša”.

Stanislav u svom životu i u življenju drugih — posebno, naravno, u krugu svoje obitelji i prijatelja — zatim u raznovrsnim svjetovima umjetnosti i kulture — elitne ili popularne, svejedno je — a potom i među životima bića koja s ljudima ne moraju imati ništa zajedničko, a možda niti ne dišu u uvriježenom smislu riječi, možda su “slike iz sjećanja” — traži i pronalazi pravce što probadaju supernove njegovog vlastitog svemira, te vrijedi i obrnuto: on šalje signale što dopiru do crvenih divova i bijelih patuljaka i crvenih patuljaka i bijelih divova, i poput kakvog bezvremenog astronoma bilježi situaciju koja se dešava kad se svjetovi spajaju, na opće čuđenje sviju.

Na tome tragu, njegovi Identiteti, nova serija od dvadeset i osam autorskih plakata s kojima će se, skupa s još nekoliko iznenađenja, od 12. ožujka do 9. travnja 2021., po prvi put “službeno” predstavljati u Galeriji Atelijera Žitnjak, vizualiziraju i verbaliziraju upravo takve kozmičke točke, bitne odskočne daske i njegove i naše svakodnevnice, neophodne za dobre, lijepe, i virtuozne i samozatajne skokove u one pune bazene ili mandrače poslije plivanja u kojima se osjećamo kao da smo taman dokoličarili puna tri mjeseca ili čak duže, a znamo i da nas to čeka svake sljedeće godine. U takvim se sredinama Stanislav, čini se, snalazi kao riba u vodi, pa tim više ima smisla što izlaže sebe sasvim blizu prostora gdje svakodnevno borave dvojica među još četvoricom njegovih suputnika iz Petikata, dva Borisa, ideolog dokolice Cvjetanović, prijatelj fotograf, i vremenolog Greiner, svojedobno instruktor plivanja, u doba njihove pradavne zajedničke američke pustolovine, kad su svoje tadašnje polucilindre nakratko dizali i spuštali u znak pozdrava naoko drugačijim no zapravo sličnim, “sretnim ulicama”.

Na Žitnjaku, doduše, nemamo na raspolaganju čitave ulice, ni kontinente — shvatimo li ih doslovno, dakako, što ne moramo, a moguće niti nećemo — ali imamo jednu nekadašnju školu koja uporno odbija potpuno prestati biti školom, što pozdravljamo i njegujemo, a imamo i kružni hodnik te izvana nevidljivi vrt koje će, najavljeno nam je, ispuniti prijateljice i prijatelji skloni plesu i pjesmi, kratkim svirkama i dugim razgovorima, sporim odlascima i naglim dolascima. Više od toga ni mi ovdašnji ne znamo, osim da se u prostorno-vremenskoj konstelaciji ovog izvanrednog događaja riječi i slike, dizajn i glazba, parole i fotografije, knjižice i razglednice, misli i stvari, podupiru jedne o druge onako kako i ljudi čine na svoje bolje dane. Zaključili smo da će sve dok traje izložba, ma i prostor-vrijeme posrijedi, ma i ta koketna konstelacija koja nam ne da mira, a bila je s nama, doista, i prije nego što smo počeli razgovarati o izložbi, a nešto nam govori kako ne kani otići, potrajati i baš takvi dani. A godina odmiče i postaju sve dulji.

Tekst: Bojan Krištofić

Stanislav Habjan (Zagreb, 1957.). Pisanje, dizajn, likovnost, performans, multimedija. Autor knjiga kratkih priča Nemoguća varijanta (1984.), Greiner & Kropilak Interkonfidental (s Borisom Greinerom, 1999.), knjige pjesama Košulja na cvjetove i pjesme na struju (2020.), knjige kratkih proza Vrijeme i mi, PostApoc dijalozi (2020.) te Nemoguće varijante i drugih priča (2020.). Prozom je zastupljen u više antologija hrvatske kratke priče i novele, tekstovi su mu prevođeni na engleski, talijanski, poljski, slovenski i makedonski, a naslovom njegove priče Poštari lakog sna imenovana je panorama proze Quorumova naraštaja (ur. K. Bagić, 1996.). Ostvarujući radove unutar nekoliko autorskih grupacija (Greiner&Kropilak, Slipa konfidenca, Petikat) objavljivao je, izlagao i nastupao u Hrvatskoj, Francuskoj, Sloveniji, Italiji, Danskoj, Njemačkoj, Indiji… G. 1993. u suradnji s Greinerom konstruirao je Human Weight Printer, unikatni tip grafičke preše za dvije osobe kojom je ostvareno niz izvedbi otisaka grafika uživo.

Kao dizajner autor je brojnih vizualnih identiteta za domaće i međunarodne umjetničke projekte, filmske i glazbene festivale, izložbe i kazališne predstave. Oblikovao je plakate i kataloge za nastupe hrvatskih umjetnika na Venecijanskom bijenalu (1997., 2003., 2005.); plakati su mu uvršteni u Graphis Poster Books (1994., 1995., 2004.); bio je art-direktor novina za kulturu Homo volans (1995./’97.) i glazbenog magazina Nomad (1998/’99.)… Nagrađivan je za prozu, grafički dizajn i autorski projekt. U koautorstvu s Danijelom Žeželjom, Borisom Greinerom i drugim autorima ostvario više multimedijskih projekata i performansa (Homo volans, 1996.; Osmijeh Majakovskog, 2001.; Stazione Topolo, 2003.; Reflex, 2006.; BeCycled!, 2006.; My Home is Your Home, 2009.; Simetrija kvadrata, 2011.; Kaciga od Manche, 2012.; Idijot Wind, 2012.; Pjesma za Vidu, Viktora, 2013.). U suradnji s Danijelom Žeželjom ostvario niz dizajnerskih projekata, kao i grafičkih mapa i slikovnica (Petikat Exp, 2005.; Becycled Quotes, 2006.; Be Fair to Dog!, 2007.; Lun, 2009.; Život mimo, 2010.; Dućan metafora, 2011.; Pio i Pepe, 2013.; Ako znenada pride kruto lačan gost, 2013.). Od 2012. do 2015. s prijateljima vodi projekt Skale do Sunca, program galerije za umjetnost i dizajn u Staroj Novalji. Ljeta 2019. taj je rad zaokružen retrospektivnom izložbom Kako smo gradili Skale do Sunca, dio prvi.

Aktualni samostalni projekti uključuju mu izložbe Dijalozi i Uzmi, čitaj!, putujući ambijent Dućan metafora, polivalentni projekt Literartura, te od proljeća 2019.-e literarni i scenski projekt Car je gol. S umjetničkom grupom Car je gol (u staronovaljskoj alternaciji Orkestar Skala do Sunca) za koju piše pjesme, nastupa uživo od jeseni 2019. U svibnju 2020. u Galeriji HDD u Zagrebu izlaže 45 novih grafičkih oblikovanja pod nazivom Neobjavljeno. Živi i radi u Zagrebu i Staroj Novalji, a poruke prima na stanislav@petikat.com. Pišite slobodno.

Koncept izložbe i dizajn kataloga: Stanislav Habjan

Kustos i voditelj Galerije AŽ: Bojan Krištofić

Asistentica kustosa: Iva Kordić

Car je gol: Mary May, Duga Bavoljak, Ante Perković, Sreten Mokrović, Marko Meštrović, Mister XY i Stanislav Habjan

Jingle Jungle Man: Rene Medvešek

Snimatelj: Boris Cvjetanović

Soulkitchenmasterchief: Alem Korkut

Vodstva uživo izložbom Identiteti planirano su se održala u četvrtak, 8. travnja u 18 i 19 h, a spontano još mnogo puta, dok se u subotu, 10. travnja, za sam kraj izložbe, održala glazbeno-vokalna i literarno-poetska radionica za vrtićku i osnovnoškolsku djecu, pod vodstvom S. Habjana i Mistera XY. Bilo je bajno!

Svjesni činjenice kako dostupnost prikladnih radnih prostora za umjetnike/ice svih poetika i opredjeljenja u gradu Zagrebu, no i drugdje u Hrvatskoj, postaje sve veći problem, članovi/ce umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak i korisnici/e atelijera u istoimenoj zgradi, Centru periferije, od 2021. pokreću novi program otvorenog studija, čije će se učestalost i trajanje održavanja mijenjati od godine do godine, već prema organizacijskim i prostornim mogućnostima AŽ-a. Studio inače namijenjen sudionicima programa Međunarodne rezidencijalne umjetničke razmjene Zagreb—Duesseldorf (koji upravo u zgradi AŽ prima umjetnike/ice od 2018.) te izlagačima/icama koji na Žitnjak dolaze iz drugih krajeva Hrvatske ili izvana, tijekom prvog, pilot-izdanja novog programa Atelijer živi (od 8. ožujka do 15. travnja), ugošćuje našu dubrovačku-zagrebačku kolegicu Nives Sertić, koja će za vrijeme svog boravka u Atelijerima Žitnjak završavati svoja dva aktualna umjetnička rada. (Razgovori s Nives i predstavljanja razvoja radova održali su se u dva navrata, 26. ožujka i 17. travnja 2021.). Svi ste pozvani na upoznavanje s umjetnicom i njenim recentnim radom!

O ĐARDINIMA, IZVANA, IZDALJEGA: ŽITNICA

Širi fokus moga rada trenutno su teme promatranja i pažnje pogledom, kojima dodajem teme svjetla i boje, prostorno-vremenskih odnosa upisanih u njih te istraživanja mogućnosti naracije. U fokusu su dva recentna rada (u nastajanju): U đardinu, ispod i između te 3 do 10, stabla.

U đardinu, ispod i između autorski je projekt započet 2019., a podijeljen je u nekoliko faza. Za centralnu točku ima vrt (đardin) stambenog naselja Srgju dubrovačkom Gružu, gdje sam odrasla, koje je izgrađeno sredinom šezdesetih godina. Kako bih saznala više o povijesti i sagledala kontekst tog prostora, ali i vlastite emocije i memorije u vezi istog, odlučila sam ondje boraviti, ali sam, s druge strane, jednako toliko morala iz njega i izlaziti ― promatrati ga izvana: kroz razgovore, tekstove, arhivske materijale te niz gradskih i južno-jadranskih vizura nastalih u povijesno povezanom ili vremenski jednakom kontekstu. Također, mene, kao i moje susjede, uz vrt vežu emocije, sjećanja, no i različiti pogledi na taj prostor… Pitanja na koja u ovoj fazi rada pokušavam odgovoriti su: kako govoriti o prostoru koji je svima na neki, ali različit način, bitan? Kako progovoriti kroz emocije, ali sagledati i širi kontekst toga prostora? Kako govoriti o tonovima zelenila kao povijesnim činjenicama?

3 do 10, stabla (2017.―) ciklus je fotografija i foto-instalacija, s temom promišljanja te dugogodišnjeg, repetitivnog, ali i meditativnog promatranja deset stabala na brdu Srđ iznad Gruža. U daljnjem promišljanju ovog rada, koristim se medijem videa koji upotrebljavam kao vid “proširene fotografije”. Kroz njega istražujem već navedene teme ovog motiva, ali i temu svjetla i boja, kako u njemu samom, tako i u (mediteranskom) pejzažu koji ga okružuje. Vrijeme koje ću provesti u Atelijerima Žitnjak ću koristiti kao za spremanje žitnice nakon žetve ― vršenje (medijskih) prinosa nakon jednog podosta plodonosnog razdoblja. S ciljem, naravno, da ispečem jedan lijep kruh.

Nives Sertić

Nives Sertić (1984.) je multimedijalna umjetnica; diplomirala 2009. na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Njeni interesi variraju od višegodišnjih interdisciplinarnih i istraživačkih projekata do poetskih foto, video i zvučnih instalacija, te performansa. Do 2013. usmjerena je na umjetničke interdisciplinarne projekte s fokusom na aktivnom angažmanu umjetnika kao kulturnog radnika i istraživača. Vodi platformu za mlade Antibiotik i Galeriju Jogurt u AKC Medika (s I. Cepanec) te istraživački umjetnički projekt O MM-u, u kojem se bavi MultiMedijalnim centrom zagrebačkog Studentskog centra, kroz arhiv te ustanove.

Kao koautorica, video umjetnica i performerica surađuje s nizom autora/ica i organizacija s plesne scene: S. Pregrad, I. Omerzo, Ž. Sančanin, P. Zanki, Improspekcije, Ekscena i dr. Od 2014. bavi se odnosima promatranja, pokreta i vremena kroz medije videa, fotografije i performansa te istraživanje somatskih praksi. Uz to, njen fokus je na osobnom odnosu s okolišem, pitanjima temporalnosti, dugoročnog i meditativnog promatranja, odnosima statike i dinamike unutar njih samih te (vizualnih) medija u koje ih upisujemo: Rearrangeing and (self)-arranged, Ja gledam tebe dok ti gledaš mene dok… (2014.―2016. sa Sonjom Pregrad), 60 godina 15 dana (2016.), 3 do 10, stabla (2017.―2018.), Pogled koji nestaje (2018.), Kuća je šuma je kuća (2019.).

Predavala je na Studiju dizajna pri AF (2014.―2018.) i na Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Od 2016. dizajnira festival animiranog filma Supertoon u Šibeniku. Kao grafička dizajnerica i multimedijalna umjetnica surađuje na nizu projekata s D. Gamulinom i A. Sevšekom (memorijalna zbirka Lipa pamti (2016.), stalni postav MCK Sinj, Ako tebe zaboravim… (2020.)). Trenutno radi na nastavku vlastitog umjetničkog istraživačkog projekta U đardinu, ispod i između. Izlaže u zemlji i inozemstvu.

Kao dio programa izložbe Žene minorne spekulacije: sekvenca 3 umjetnika/ica Nicole Hewitt te Hrvoslave Brkušić, Vide Guzmić, Hrvoja Nikšića i Ivana Slipčevića (održane od 18.12.2020. do 30.1.2021.), 3.2.2021. u Galeriji AŽ je priređeno snimanje audiovizualne izvedbe, koja se u obliku video-dokumenta, skupa s kadrovima iz budućeg filma (što su se mogli vidjeti i na izložbi), sada pojavljuje pred publikom u virtualnom okruženju. Uživajte u gledanju i slušanju!

Autori/ce i izvođači/ce: Nicole Hewitt, Vida Guzmić, Hrvoje Nikšić i Ivan Slipčević, s Hrvoslavom Brkušić

Kamera: Vanja Babić

Montaža: Vida Guzmić

Fotografije izvedbe (za Galeriju AŽ): Iva Kordić

Produkcija: Studio Pangolin i Atelijeri Žitnjak, 2020./’21. Sva prava pridržana.

Program snimanja izvedbe Žene minorne spekulacije: sekvenca 3 je podržao Hrvatski audiovizualni centar.

U trećoj sekvenci projekta Žene minorne spekulacije, sirovi materijal filma, koji vibrira između historiografije, dokumentarizma, objektne analize, putopisa i spekulativne fikcije, predstavljamo u obliku grubog šnita i tzv. “dream machine”, kako nazivamo podsvijest filma, dok se jedan od mogućih soundtrackova, za jedan od mogućih filmova, istodobno gradi u studiju, te pri kraju izložbe biva izveden za online video-dokument.

Projekt Žene minorne spekulacije započet je 2015. i otad se pojavljuje u različitim formama, kroz različite medije, od crteža i male plastike, preko poezije i pokretnih slika, do zvuka i izvedbi uživo. Polazišna točka je neolitska figurina iz Podunavlja. Projekt se bavi memorijom, poviješću, ostacima kao dokaznom materijalu, pejzažima kao svjedocima, isprepletenim biografijama arheologa, njihovih objekata i subjekata istraživanja, tračevima i materijalima, duhovima spekuliranja, gdje stvarni i nestvarni objekti materijalne kulture proizvode zbunjenost i halucinacije o javnom sjećanju i tehnologijama memorije. Narativ se plete kroz minorne povijesti, pripovijesti i njihove fragmente, u vremenskom rasponu od 5000 godina, unaprijed i unazad na lokacijama od Vučedola do Crnog mora.

Više: https://vimeo.com/studiopangolin

Nicole Hewitt bavi se filmom, videom, tekstom i performansom. U novijim radovima istražuje mogućnosti dokumentarnog jezika unutar fiktivne strukture, propitujući specifičnosti filmskog, odnosno jezičnog iskaza te fiktivnog i stvarnog vremena. Noviji radovi, kao serija performansa Ova Žena se zove Jasna, sve se više koncentriraju na izvedbu jezika kroz fikciju, recitaciju, pjevanje i testimonijal. A najnoviji radovi, kao Žene minorne spekulacije, razmatraju fragmentaciju objekta, vremena i filmske  slike kroz prapovijest, putopis i vremeplov. Završila je MA i doktorski studij na Slade School of Fine Art u Londonu. Predaje na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. S Anom Hušman vodi Studio Pangolin,  dok je od 2016. članica kolektiva Zvukospjevi, s Vidom Guzmić i Ivanom Slipčevićem, s kojima surađuje sve intenzivnije i na svojim autorskim projektima. U širu porodicu suradnje uključeni su i Hrvoslava Brkušič, Hrvoje Nikšić, Vanja Babić i Luana Lojić. Živi i radi u Zagrebu i Londonu.

Više: http://www.pangolin.hr/hr/hrvatski-o/

Drugi petak u prosincu 2020., svim ljubiteljima/icama iznimnog i manje poznatog domaćeg filma, drugo Zimsko kino Žitnjak, u suradnji Atelijera Žitnjak i Hrvatske kinoteke pri Hrvatskom državnom arhivu, donosi izbor iz filmova vrsnog splitskog dokumentarista Aleksandra F. Stasenka, što je jedinstvena prilika da antologijski opus ovog nedovoljno znanog i nepravednog zapostavljenog filmskog autora otkriju i stare i nove generacije filmskih entuzijasta. Vidimo se na projekciji prema izboru filmskog arhivista i montažera Vjerana Pavlinića!

Aleksandar F. Stasenko (1933.―1990.) usamljenička je, izdvojena figura hrvatske kinematografije. Cijeli je opus posvetio kratkom dokumentarnom i igranom filmu, daleko od svjetla pozornice koja prate autore dugometražnih filmova. Stvarao je daleko od metropole, u rodnom Splitu i dalmatinskoj mu okolici, gdje je pronalazio autentične teme za svoje filmove. I u samom Splitu je bio izdvojen od matice, pa tako amaterske filmove nije radio u Kino klubu Split, već u vlastitoj produkciji i to kao sam svoj majstor ― redatelj, scenarist, snimatelj i montažer. Kasnije, kad se otisnuo u profesionalne vode, od ove četiri uloge samo je kameru prepustio drugima.

Filmovi na programu

― Pogled u sumrak (1967., dokumentarni, c/b, 9 min)

Poetski prikaz smiraja života autorovog oca.

― Miting u odjelu IV F (1972., dokumentarni, boja, 9 min)

Sastanak liječenih alkoholičara tijekom kojega kolektiv pokušava jednog od pacijenata potaknuti da osvijesti svoj alkoholizam.

― Poslije potopa (1985., dokumentarni, boja, 16 min)

Osamljenički život  staraca u ostacima sela u Dalmatinskoj zagori, potopljenog radi stvaranja akumulacijskog jezera Peruća.

― Vrijeme heroja (1981., igrani, boja, 28 min)

Uhićenje, mučenje i pogubljenje antifašističkog borca Ivana Lučića-Lavčevića.

Više o autoru: https://www.matica.hr/vijenac/238/drukciji-od-drukcijeg-12782/

Program pripremio: Vjeran Pavlinić, filmski arhivist (Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva)

Novi, kratki video-film dubrovačkog suvremenog multimedijskog umjetnika Luka Piplice započinje citatom Ive Andrića iz knjige Travnička hronika (1945.), što ga ovdje vrijedi prenijeti: “Za tu džamiju se zna u narodu da je nekad, pre dolaska Turaka, bila crkva Svete Katarine. I narod veruje da i sada u jednom uglu postoji sakristija koju niko nikakvom silom ne može da otvori.” Video-film je naslova Brodom na Žitnjak, što sluti na autorovo putovanje, simboličnu “plovidbu” od Dubrovnika do Zagreba, odnosno Galerije Atelijera Žitnjak na rubu grada, gdje se održava premijera njegovog novog rada.

Na tome tragu, određena “statičnost”, tj. prostor-vremenska utemeljenost Andrićeva citata, ne može biti povezana sa stanjem kretanja, čini se, imanentnim konceptu filma; pa ipak, niti je piščeva sakralna građevina baš toliko čvrsto usidrena u prastaro doba kada je u Bosni podignuta, niti je likovnjakovo plovilo, njegov brod, sredstvo za prijevoz isključivo fizičkim prostorom. Naprotiv, krupni kadrovi detalja “tijela” broda postupno ispunjuju filmski prostor kojim će putovati fizičko tijelo autora, i važnije, njegovo spiritualno “tijelo”, tj. misao i mašta mu, a nakon što sebi jasno postavi težište u obliku velikoga štapa —  točku o koju se može osloniti, i kojoj se u slučaju potrebe može vratiti — autor će se diskretno, ali doslovno ogoliti te na plaži zimskog ugođaja, okruženoj visokim stijenama, ući u beskrajno more. Beskonačnost mora apostrofirana je time što se nama, gledateljima, autorov lik ne vraća u kontekstu filmskog prostora, štoviše, suočeni smo s namjerno “klasičnim” kadrom kraja zalaska Sunca kako bismo utvrdili da je on neminovno otputovao, otplovio, otplivao…

Je li sve do Žitnjaka, a to je lijep komad puta i brodom i vlastitim kraulom, ili pak do tajnovite sakristije u crkvi-džamiji, to je manje važno, dok ono što jest bitno predstavlja čin odlaska, mogućnost putovanja, unutar ili izvan sebe, kako je, npr., pjevao još jedan veliki pisac mediteranskog kruga, Grk Konstantin Kavafi, u svojoj pjesmi Itaka: “Ona ti je dala divno putovanje. / Bez nje ne bi ni krenuo na put.” (prijevod: Slobodan Blagojević, iz knjige Sabrane pjesme, Svjetlost, Sarajevo 1988.). Još jedan kadar “tijela” broda uvjerava nas da put traje, i traje, a zatim slijedi potpuno neočekivan obrat: pokretan kadar dražesnog bijelog psića pod umjetnim svjetlom u, pretpostavljamo, dubrovačkom noćnom eksterijeru, i potom kadar širokog i visokog stepeništa okićenog božićnim lampicama, koje, osjećamo, vodi prema svojevrsnom mjestu duhovne spoznaje, što god ono bilo i kako god ga shvatili.

Psić možda čuva prolaz do tog mjesta, služeći više kao podsjetnik na potrebu za čistoćom i prostodošnošću svih koji kucaju na vrata, nego što bi predstavljao prepreku koju valja svladati da bi se do trenutka spoznaje doputovalo. Svojim motom o radu autor naglašava baš takvu njegovu kvalitetu, zaokružujući put kojim se kretao do Atelijera Žitnjak: “Živimo u takvoj kući da u jedan njen dio nemamo pristup. Mirimo li se s tim? Da. Najviše zato jer znamo kako je prostor prazan, a i da će ostati prazan, jer se vrata ne mogu otvoriti. Kuća je sagrađena u nekom drugom vremenu, o razlozima i detaljima zatvaranja tog prostora više nemamo koga pitati. Pitanje moguće misterije oko toga što je s druge strane vrata ne postavljamo: znamo da je prostor prazan jer nitko od ukućana prije nas ne bi pristao na to da je u njemu nešto ostalo zatvoreno. Zašto onda pomišljamo na njega i pokušavamo ga otvoriti? Htjeli bi ga promotriti iznutra?”

“Nastavljam istraživati mehanizme umjetnosti, te ako postoje što oni egzistencijalno vrijede. Pitanje kontinuiteta u umjetničkom radu za mene je ponavljajuće hlađenje i udaljavanje, te napor da se opet uspostavi novi odnos.”

Tekst: Bojan Krištofić

Luko Piplica rođen je 1969. u Dubrovniku. Diplomirao je 1994. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Izlagao je na većem broju skupnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Živi i radi u Čilipima i Dubrovniku.

Samostalne izložbe:

2016. S druge strane pejzaža (s Ivonom Vlašić), Galerija Forum, Zagreb
2016. Krelja & Piplica (s Davorom Kreljom), Galerija Greta, Zagreb
2012. Moj posjet Dubrovniku, Umjetnička galerija Dubrovnik
2012. Prequel, Studio 7, Dubrovnik
2009. Što je u valovima, Galerija Bukovac, Cavtat
2005. Slike, Galerija Muzeja grada Splita (u sklopu 21 proljeća), Split
2004. Snaga traje kratko, Galerija Bukovac, Cavtat
2002. Čempresi, Galerija Otok, Dubrovnik
2000. Maja Sofija, Chateau des Servieres, Marseilles
1995. Slike, Galerija Otok, Dubrovnik
1993. Slike, Galerija Nova, Zagreb

Umjetnik je 2020. gost neformalnog, anualnog programa kratke umjetničke razmjene između Atelijera Žitnjak i Galerije Flora (HDLU Dubrovnik), koji uspješno traje već tri godine. Žitnjačko-zagrebački gost u Dubrovniku trebao je biti član AŽ Frane Rogić, ali je njegovo gostovanje odgođeno iz opreza zbog pandemije korona-virusa, do 2021. godine ili poslije. Predstavljanje novog video-rada Luka Piplice održano je u petak, 4. prosinca 2020. godine.

Usprkos pandemijskim (ne)prilikama, tradicionalna manifestacija Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak u novom se obliku, uvedenom prošle godine, održava i nepredvidive 2020., samo u nešto skromnijoj, no ipak prijemčivoj formi.

Godine 2019., članovi/ce Atelijera Žitnjak pozvali su kustosicu i povjesničarku umjetnosti Davorku Perić da osmisli koncept događanja i prateće skupne izložbe, što je rezultiralo projektom GLAD-RAD, u kojem su sudjelovali Boris Cvjetanović, Sandro Đukić, Momčilo Golub, Siniša Labrović, Mladen Stilinović, Slaven Tolj, Goran Trbuljak te Vlasta Žanić, Mehdi Badan Firouz i Neva Zidić zajedničkim gastronomsko-artističkim performansom, ostvarenim i u suradnji s udrugom Are You Syrious? Ugošćeni autori/ce problematizirali su fenomen umjetnosti kao rada i načina privređivanja za život, kroz veze umjetničkih medija i hrane tj. kulinarstva, istodobno radeći na povezivanju različitih, ali i sve bližih naroda i kultura.

Ove godine, pozvana je Josipa Lulić ― povjesničarka umjetnosti i trenerica kazališta potlačenih, te suosnivačica zagrebačkog Centra za kazalište potlačenih POKAZ, kako bi u Atelijerima Žitnjak putem trodnevne radionice za zainteresirane radnike/ice u kulturi predstavila ovu inspirativnu, radikalnu vrstu interaktivnog političkog teatra, čiji će rezultati putem izvedbe-performansa biti predstavljeni u sklopu manifestacije, uz druženje posjetitelja/ica u odabranim atelijerima članova/ica AŽ. Nakon Dana otvorenih vrata AŽ, foto i video dokumentacija izvedbe (autorice Ive Kordić) ostat će postavljena u prostoru kao mala izložba puna dva tjedna, sve do petka, 27. studenoga. U radionici i izvedbi, pored voditeljice Josipe Lulić, sudjeluju Petra Bolić, Martina Gelo, Marinela Neralić i Dinko Kreho. Dogodine, povodom Dana otvorenih vrata AŽ 2021., bit će prvi put objavljen javni poziv za koncept programa manifestacije, namijenjen povjesničarima umjetnosti, kustosima, likovnim kritičarima i drugim zainteresiranim radnicima u kulturi. Vidimo se u subotu, 14. studenoga 2020. u Atelijerima Žitnjak, Centru periferije!

Završna izvedba radionice održat će se u 18 h, dok ćemo se u cjelokupnom prostoru Atelijera Žitnjak družiti od 16 do 22 h. U pojedinim atelijerima poštovat će se zdravstvena mjera mogućeg broja prisutnih s obzirom na njihovu kvadraturu, dok u čitavom prostoru može istodobno boraviti najviše 50 ljudi.

Više o Kazalištu potlačenih

S kojim se problemima, strukturama i odnosima moći, predrasudama i sjecištima različitih opresija susreću umjetnici i kulturni radnici? Što nam je zajedničko, koji su gorući problemi, koje teme želimo otvoriti, raspraviti među sobom i s našom zajednicom? Kazalište potlačenih nudi metodu i platformu da te razgovore vodimo koristeći estetski medij.

Kazalište potlačenih vrsta je interaktivnoga političkog teatra koju je šezdesetih godina u Brazilu osmislio dramski pedagog, dramaturg i aktivist Augusto Boal, da bi ju u desetljećima potom zajedno sa svojim suradnicima razvijao kroz radionice i predstave diljem svijeta. Krovni pojam Kazališta potlačenih obuhvaća niz kazališnih i aktivističkih tehnika koje povezuje inzistiranje na (samo)osnaživanju potlačenih skupina i njihovom uključenju u borbu za društvenu promjenu; prema Boalovoj koncepciji, kazalište može biti upravo “vježba za revoluciju”. Sve te tehnike ukorijenjene su u svakodnevnom iskustvu nasilja i opresije, a za cilj imaju pomoći sudionicima/sudionicama da od pasivnih promatrača postanu aktivni/e sudionici/e vlastitih života, ali i da svojim djelovanjem (umjetničkim i aktivističkim) potaknu na djelovanje članove i članice zajednica iz kojih dolaze. Kroz igre i kazališne i umjetničke vježbe iskustva opresije prerađuju se, dijele i promišljaju, kako bi u konačnici proizvela umjetničko djelo, koje i samo mobilizira publiku tako što je poziva na sudjelovanje i djelovanje. U sklopu Dana otvorenih vrata Atelijera Žitnjak 2020., radionicu Kazališta potlačenih — Kultura kulturi grize rep: Kazalište potlačenih za radnike/ice u kulturi, vodila je Josipa Lulić iz Centra za kazalište potlačenih POKAZ.

Josipa Lulić je povjesničarka umjetnosti, trenerica kazališta potlačenih, novinarka i prevoditeljica, radnica u poljima kulture i obrazovanja. Vodi radionice kazališta potlačenih od 2002. godine, te je koristila metode kazališta potlačenih u različitim kontekstima — od obrazovnog (kako unutar obrazovnih institucija i neformalnih obrazovnih programa, tako i kao edukaciju nastavnika/ica i stručnjaka/inja koje rade s djecom i mladima), preko umjetničkog do političkog i aktivističkog rada. Organizacijska je voditeljica Centra za kazalište potlačenih POKAZ.

Dan otvorenih vrata Galerije AŽ se 2020. godine održao 14. studenoga od 16 do 22 h, s kazališnom izvedbom u 18 h, dok je radionica trajala od 11. do 13. studenoga. Izložba video-dokumentacije izvedbe potrajala je sve do 27. studenoga.

Usprkos zahtjevnom pandemijskom vremenu, došao je trenutak i da naša polovica gradske četvrti Peščenica-Žitnjak dobije svoje kino, makar maleno i skromno. Kao svojevrsni nastavak filmskih večeri što ih je u prostoru Atelijera Žitnjak povremeno kurirao Ivan Paić, koje su bile posvećene domaćem i stranom (posebno američkom) eksperimentalnom i underground filmu, u suradnji s Hrvatskom kinotekom pri Hrvatskom državnom arhivu, sada pokrećemo Zimsko kino Žitnjak, koje će se održavati u jesenskim i zimskim mjesecima godine, kada zbog vremenskih uvjeta češće boravimo u zatvorenom prostoru i običavamo gledati birane filmske naslove u dobrom, većem ili manjem društvu. Program će biti koncentriran isključivo na hrvatski i regionalni dokumentarni, eksperimentalni, igrani ili animirani film, većinom kratki, a dio okosnice koncepta predstavljat će i namjenski te dokumentarni filmovi s temama transformacije gradskog i drugih javnih prostora, urbaniteta i urbanizma, promjena izgrađenog i prirodnog okoliša tijekom epoha modernizma i nakon njega, tranzicije i post-tranzicije. Program kojim otvaramo Zimsko kino Žitnjak, Grad raste, kreće se upravo u tom smjeru, a čine ga četiri zanimljiva kratka dokumentarca ukupnog trajanja oko sat vremena. Pridružite nam se!

Filmovi na programu

“Od početka 1950-ih pa sve do 1970-ih, na filmu je vrlo iscrpno dokumentiran urbani razvoj grada Zagreba, koji je tada u osobitom zamahu. Tako je nastao niz dragocjenih filmskih svjedočanstava o arhitektonski, kulturno i društveno vrlo dinamičnom periodu zagrebačke povijesti. Neki su redatelji ovaj zadatak odradili zanatski konvencionalno, a drugi pak kroz duhovitu i razigranu filmsku formu.”

― Koraci grada (r. Branko Majer, 1957., 12 min)

Moderne zgrade zamjenjuju trošne kućice u zagrebačkom kvartu Trnje 1950-ih.

― Lice moga grada (r. Frano Vodopivec, 1963., 16 min)

Pokušaj da se pregledom vremenskog razdoblja od 1957. do 1963. godine ustanove arhitektonske i urbanističke promjene grada Zagreba. Obilazak novih industrijskih i školskih objekata.

― Raste grad (r. Dragutin Vunak, 1967., 13 min)

Razvoj Zagreba druge polovice 60-ih godina, od urbanističkih planova do izgradnje stambenih objekata, industrije, trgovine itd.

― Zagreb ’67.―’69. (r. Hrvoje Sarić, 1969., 11 min)

Filmska bilanca rasta i razvoja grada Zagreba tijekom ove dvije godine.

Program priredio: Juraj Kukoč, filmski arhivist (Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva)

Jesenska shema Galerije Atelijera Žitnjak nastavlja se izložbom Ljubavnica, kolektiva umjetnica koje će izložiti recentni rad Sedma, izvorno predstavljen publici prošle godine prilikom festivala i izložbe Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav (kustosi/ce: Klara Petrović, Luja Šimunović i Stahl Stenslie; kustosica programa sa sudjelovanjem Ljubavnica: Davorka Begović), u produkciji Kontejnera, biroa suvremene umjetničke prakse. Šestero Ljubavnica tada je započelo stvaranje svoje Sedme članice kao umjetno-inteligentnog identiteta u virtualnoj stvarnosti, koristeći se postupcima umjetničkog istraživanja, čiji se pronalasci uklapaju u elektroničku sliku ili, bolje rečeno, percepciju karaktera Sedme, koji bi postupno trebao izroniti iz međusobno isprepletenih materijala, postavljenih u raznovrsne, sve slojevitije i sve višeznačnije prostorno-vremenske te informacijske konstelacije.

Na tragu ranijih radova ovog višestruko intrigantnog kolektiva, Sedma se trenutno ostvaruje kao audiovizualni ambijent i/ili video-instalacija, čije će novo izdanje, povodom kojeg je umjetničko istraživanje Ljubavnica krenulo korak dalje, prostorno biti prilagođeno poticajnim uvjetima Atelijera Žitnjak, tvoreći semantički i formalno novu, do sada nepoznatu situaciju. Sedma će dva tjedna provesti među hodnicima bivše kvartovske škole te stoga privremeno postati članica i žitnjačkog umjetničkog kolektiva, upijajući tako i vrijednosti specifične za njegovu stvaralačku i životnu zajednicu.

Dođite ju upoznati!

“001 Pronađena fotografija sunca s interneta
002 Pitam se što radi kada ne radi ništa
003 Razmišljam o njezinoj samostalnosti
004 Razgovaramo o njezinom imenu (zvat će se Sedma)…

Sedma je trenutno naša idejna konstrukcija koju otkrivamo tražeći i proizvodeći informacije o njoj.

Materijali koje prikupljamo istraživanjem tvore njezin trenutno krhki identitet koji će postepeno pokušavati komunicirati s okolnostima stvarnog i virtualnog svijeta. Njezina je paradigma uspostavljanje sposobnosti samostalnog reagiranja na nove situacije. Živimo u vremenu u kojem tehnologija mijenja poimanje dosadašnjeg življenja i dozvoljava nam da postižemo nemoguće. Također, ovo je vrijeme u kojem se naš ekosustav i planet urušavaju, naočigled mijenjaju i nestaju. Sukladno klimatskim promjenama događaju se i društvene promjene, sve je više nestabilnog, sve je više nestvarnog.

Pogled prema budućnosti ukazuje na klimatsku katastrofu i svemirska putovanja stalno mijenjajući poziciju nas kao subjekta u svijetu te istovremeno propitujući jesmo li mi uistinu najinteligentnija vrsta ili tek prijelazni stupanj. Ljudsko tijelo već se sad mijenja kako bi se prilagodilo onome što dolazi. To otvara prostor za promišljanje i rad, za nove mogućnosti. Umjetni identiteti dio su naše virtualne stvarnosti te je njihovo postojanje u kapitalističkom društvu vrlo složeno. S obzirom na to, pitamo se možemo li kreirati umjetni život koji će se zanimati za forme izvan političke platforme gdje umjetne inteligencije često generiraju repetitivne obrasce konzumerizma. Što joj možemo pružiti? Kakav arhiv možemo stvoriti za nju?

Glavna primjena umjetnih mreža očituje se u traženju zavisnosti među podacima koji nisu u isključivo linearnoj vezi, a opet se mogu ujediniti u jedan složeni ulazni skup.

Kolektiv Ljubavnice, sačinjen od šest jedinki, ovaj put prikuplja podatke kako bi u skoroj budućnosti oformile Sedmu ljubavnicu. Ona se pokreće. Kreće se i transformira. Ona nastaje svaki put iznova i moguća je kombinacija tisuću kombinacija. Ona jest, nikad nije prošlost.

Ona je budućnost, uskoro i sada.”

Ljubavnice, izjava umjetnica o radu

Ljubavnice su kolektiv šest mladih autorica, u sastavu: Tamara Bilankov (1988.), Hrvoslava Brkušić (1982.), Stella Leboš (1988.), Luana Lojić (1991.), Ivana Pipal (1990.) i Ana Vuzdarić (1984.) koje odnedavno djeluju i kao umjetnička organizacija. Rad kolektiva je fokusiran na interdisciplinarno spajanje znanosti i umjetnosti prema širenju percepcije, senzacije i stvaranja novih mjesta: unutar i van pojma osjetila.

Stručni suradnik za video i montažu: Ivan Marušić Klif

Stručni suradnik za snimanje i obradu zvuka: Hrvoje Nikšić

Rad je naručio i producirao KONTEJNER u suradnji sa Sonic Actsom, u sklopu projekta Re-Imagine Europe, sufinanciranog sredstvima Europske unije kroz program Kreativna Europa.

Izložba Sedma kolektiva Ljubavnice održala se u Galeriji AŽ od subote, 17. listopada, do petka, 30. listopada 2020. godine.

Ujesen 2020., od listopada do prosinca, kao dio aktivnosti programa Centriranje periferije, po prvi put je s puno uspjeha održana Početnica likovne kritike, u zajedničkoj organizaciji Atelijera Žitnjak, portala Kulturflux (studenata/ica Odsjeka za povijest umjetnosti FF-a Sveučilišta u Zagrebu) i kulturne redakcije Radija Student. Početnica je namijenjena svim zaljubljenicima u suvremene (vizualne) umjetnosti, koji žele naučiti kako što kvalitetnije, upućenije i djelotvornije pisati o svojoj omiljenoj temi, s naglaskom na studente/ice preddiplomskih i diplomskih studija povijesti umjetnosti i umjetničkih akademija te humanističkih, no i drugih struka, a koji su do sada imali malo ili nimalo iskustva s pisanjem u formi likovne kritike ili kratkog eseja. Ali, dobrodošli su svi koji žele pisati o umjetnosti, neovisno o svojim godinama, zvanju ili obrazovanju!

Prva Početnica brojala je osmero (8) sudionika/ica, a kako se na dva javna poziva za sudjelovanje ukupno javilo točno onoliko ljudi koliko smo ih imali kapaciteta primiti, nismo morali nikoga odbiti, što nas je i razveselilo i olakšalo nam rad. Sudionici/e Početnice učili su i narednih će godina nastaviti učiti kako pristupati suvremenim umjetničkim djelima interdisciplinarnog, intermedijskog i istraživačkog smjera, kako ih gledati i čitati, tj. razumijevati, kako u okviru povijesnih poveznica, tako i tekućih društvenih fenomena koji oblikuju slojeviti svijet umjetnosti, promatrajući primjere radova domaćih i inozemnih umjetnika/ica, grupa, pokreta i zajednica. Program premijerne Početnice činili su grupni obilasci izložbi i razgovori s autorima/icama, kustosima/icama i voditeljima/icama izložbenih i um. prostora; predani rad na tekstovima i radijskim prilozima uz podršku i usmjeravanje mentora/ica; međusobne konzultacije sudionika/ica i mentora/ica u prostoru Galerije AŽ; čitanje i kritičko komentiranje biranih tekstova iz “readera” Početnice; te druženje s umjetnicima-korisnicima Atelijera Žitnjak, koji su svih uvodili u svoje svakodnevne radne i životne prakse.

Sudionici/e Početnice stječu i znanje o samom mediju ili književnom rodu (likovne) kritike, posebno s obzirom na njen sve izraženiji multimedijski značaj u (post)digitalno doba, kad se paralelno razvija na internetu, u tisku, na radiju i televiziji, ali i usmenom predajom, snimljenom materijom te osebujnim jezikom kakav istodobno treba komunicirati sa svima i izražavati kompleksne, najčešće na mnogo razina čitljive koncepte. Sudionici/e će stoga moći bez treme ući u kritičko polje i tijekom Početnice početi usvajati prijeko potrebnu spisateljsku sigurnost i samouvjerenost. Vodeći se načelom da se pisati najbolje uči pišući, uređujući i objavljujući, fokus Početnice jest upravo to — spoj intenzivnog praktičnog i dubinskog diskurzivnog rada. Pisati znači aktivno misliti o umjetnosti!

Sudionici/e 2020: Klara Carevski, Nika Dobrić, Buga Kranželić, Mirta Mikloušić, Dora Novak, Ivan Porupski, Mateja Radoš i Gregor Sirotić-Marušić napisali/e su 32 kritike o 16 izložbi (svatko po četiri, koje se mogu čitati na: kulturflux.com.hr) i snimili (u parovima) četiri (4) priloga za emisiju Kulturizacija Radija Student (koji se mogu čuti na: mixcloud.com/kulturizacija/). Mentori/ce 2020. tekstova bili su: Maja Flajsig (nezavisna povjesničarka umjetnosti, kustosica i kritičarka) i Bojan Krištofić (voditelj Galerije AŽ, dizajner i pisac, kritičar i novinar); a mentorice radijskih priloga bile su Petra Galović i Franka Štrkalj, novinarke i urednice Kulturizacije pri Radiju Student. Uredničku podršku mentorima i sudionicima pružalo je uredništvo portala Kulturflux, u sastavu: Jelena Bužanić, Petra Galović, Leopold Rupnik i Silvia Roberta Zaplatić.

Vidimo se, pišemo i čitamo 2021!

Biografije mentorica i mentora

Bojan Krištofić (1987.) je dizajner i pisac, likovni kritičar i novinar. Zvanje magistra (MA) dizajna vizualnih komunikacija stekao je na Studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu 2012. godine, a profesionalno je aktivan od 2010. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena pitanja, kao urednik naslovne stranice i suurednik rubrike Vizualna kultura. Likovne kritike, osvrte i prikaze objavljivao je u većini relevantnih medija u Hrvatskoj i regiji (internet, tisak, radio i televizija), a za svoj grafički i spisateljski rad je višeput nagrađivan. Tekstovi su mu prevođeni na engleski jezik. Bavio se i istraživačkim radom te osmišljavanjem izložbi. Godine 2018. bio je stipendist javne zaklade Akademie Schloss Solitude (Stuttgart, Njemačka) u razredu za međunarodnu književnost; iste godine objavio je prvu (pjesničku) knjigu Makroorganizmi (Jesenski&Turk, Zagreb). Član je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, Hrvatskog dizajnerskog društva, Hrvatske sekcije Međunarodnog društva likovnih kritičara (HS AICA), Mreže antifašistkinja Zagreba i umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak. Trenutno honorarno radi kao voditelj Galerije Atelijera Žitnjak na jugoistočnoj periferiji Zagreba.

Maja Flajsig (1994.) je kustosica i likovna kritičarka. Apsolventica je studija povijesti umjetnosti te etnologije i kulturne antropologije pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 2015. godine svoja istraživanja izlaže na stručno-znanstvenim konferencijama u polju povijesti umjetnosti, kulturne antropologije i filozofije u Zagrebu, Splitu, Beogradu i Ciudad de Mexico. Bila je nagrađivana za svoja stručnja istraživanja. Pisanjem likovne kritike bavi se od osnutka portala Kulturflux 2016. godine, a iste godine počinje kurirati izložbe. Od 2017. godine polazi programe neformalne edukacije: radionicu likovne kritike Kako pisati o suvremenoj umjetnosti? HS AICA-e, Kulturpunktovu školicu novinarstva, BLOK-ovu Političku školu za umjetnike, kustoski seminar Between public and private: good practices of curatorship u organizaciji CreArt mreže u Genovi i kustoski seminar The art galleries and their work with local artists CreArt mreže u Skopju. Dosad je kurirala dvadeset osam izložbi u Zagrebu, Sesvetama, Krapini, Zadru, Karlovcu, Brtonigli, Udinama i Ciudad de Mexico. Piše za časopis Instituta za etnologiju i folkloristiku Narodna umjetnost, portale Kulturpunkt i Suvremena hrvatska fotografija te emisiju Triptih trećeg programa Hrvatskog radija. Članica je udruga 4 grada: Dragodid i ZipArh — centra za znanstveno-istraživački rad i popularizaciju arheologije. Djeluje unutar anarho-kolektiva Hrana, a ne oružje.

Petra Galović (1996.) studentica je povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređuje portal Kulturflux, novinarka je na Radio Studentu, piše filmsku kritiku i kurira izložbe.

Franka Štrkalj (1997.) studentica je povijesti umjetnosti i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uz višegodišnje iskustvo surađivanja u programu lokalnih radio postaja u Šibeniku kao i asistencije voditelja u dječjim radijskim radionicama, trenutno uređuje i vodi Kulturizaciju, središnju kulturnu emisiju Radio Studenta.

Život i rad u permanentnoj promjeni

Posjet atelijeru Momčila Goluba blizu Voćnog trga u splitskoj gradskoj jezgri je neizbježno nesvakidašnji događaj, dolazak u “kabinet čuda” u punom smislu riječi. Stančić na zadnjem katu nevelike prastare zgrade i potkrovlje su od vrha do dna ispunjeni najrazličitijim predmetima za koje je neupućenom posjetitelju na prvi pogled teško reći jesu li “završena” umjetnička djela ili dijelovi radova u nastajanju, no ovim slučajem je baš prvi dojam ujedno i točan ― Golubovi radovi konceptualno su uvijek učvršćeni, međutim, njihova se “izvedba” gotovo redovno donekle razlikuje od prilike do prilike, od postava do postava jedne ili druge izložbe, odnosno, od izvora do izvora nadahnuća, koji se za ovog umjetnika nalaze, još od druge polovice 70-ih godina 20.st., kad započinje autorsko djelovanje, s jedne strane u beskrajnim slojevima povijesti umjetnosti, a s druge u jeziku, tj. poeziji kao pokretačkoj sili shvaćanja svijeta i umjetničkog razvoja. Nisu rijetki trenuci da Golub pred posjetiteljem posegne za nekim od svojih starijih radova, poput slika i crteža, ili plakata s fotografijama instalacija (za koje bi se moglo reći da su mu, uz slikarstvo i grafiku, koje je studirao i magistrirao, primarni medij izražavanja) te ga tada krene “nastavljati” ― u postojeću cjelinu intervenirati novim tekstom, skicom ili promjenom rasporeda predmeta, što učas tvore novo djelo, svježu poetsku konstelaciju.

Takva stvaralačka spontanost unutar okvirno postavljene strukture (atelijera, serije radova, izložbi…) je razlog zašto je raditi s Momčilom Golubom svojevrsni izazov za sve kustose ili kritičare koji bi da dublje ispitaju razloge umjetničkog rada kao takvog, ali je i pravo pravcato putovanje gdje se na svakoj postaji dogodi trenutak otkrivenja što njegovog pratioca u jednoj rečenici, spoju predmeta ili liniji vodi korak bliže stvarnosti, odnosno idealnom, arhetipskom. Svemu što se nalazi onkraj riječi i stvari, a što Golub, vjerno koristeći upravo ta sredstva, ta vječna oruđa, s posjetiteljima želi dokučiti, spoznati. Zbog toga njegova umjetnost, sada i ovdje, predstavlja jednu od rijetkih preostalih dosljednih linija koje sežu skoro do samih početaka Nove umjetničke prakse, to jest hrvatske i jugoslavenske neoavangarde, sa sačuvanom vjerom u sposobnost umjetnosti da mijenja svijet, rušilački ili spontano, ovisno o vremenu u kojem nastaje, i pojedince u njemu. Umjetnički rad ― čin stvaranja ― za Goluba je nesumnjivo čin vjere, vjere u moć umjetnosti da preobražava, prema potrebi uništava ili iscjeljuje. Vjera je promjena mentaliteta, kaže sam umjetnik u naslovu novijeg rada, performansa izvedenog na splitskoj rivi 2016., dok u intervjuu danom povjesničarki umjetnosti i kustosici Nadi Beroš, za tjednik Novosti 2019., elaborira: “Shvatio sam da je umjetnost direktan odnos prema neposrednoj okolini, koja je začudna. Jer temeljno filozofsko i poetsko i svako drugo pitanje jest zašto postoji nešto, a ne ništa. Na to pitanje ne može niti će ikad itko moći da odgovori: zašto postoji sve što postoji, a ne ništa?”. Osnovno određenje Golubove umjetnosti jest, dakle, ontološko i egzistencijalističko ― bavi se prvenstvenim pitanjima života i smrti, promatranih u malom, u spektru njegovih omiljenih motiva: ptica, kose, ruža, tuša, keksa, olovaka, kola koja vuku leopardi, i drugih.

Upravo tu raznolikost Golubovih motivskih sklopova, medija kojima barata i poetskih pristupa, što se svi sjedinjuju u njegovoj zaokupljenosti bitnim temama postojanja, željeli smo na nekoliko razina istaknuti malim izborom iz autorovih novih i starih radova u Galeriji Atelijera Žitnjak, među kojima se poneki, poput izdašne serije crteža A4 formata, rađenih kombiniranom tehnikom (1995.―2020.), te slika i intervencija na nađenim tiskovinama (Podne u ponoć (sunce, more i lađa); Danas; Karte; Istok i zapad, 2020.), sada prvi put pojavljuju pred posjetiteljima. Slučaj je to i s osebujnim instalacijama Dok govori kosa joj upada u riječ i Susret ruža (2020.), dok su Tabakere (2018.) i Lopata ― na tih način trava podiže snijeg (2016.) u Zagrebu već bile predstavljene izložbom Instrumenti u Galeriji Forum 2017. (kustos: Antun Maračić), pa ipak smo ih ovom prilikom željeli “ponoviti”, smještene jednu uz drugu, kako bismo naglasili uvjerljivost Golubovih poetsko-filozofskih “parola” i njegovu umješnost u postizanju snažne asocijativnosti spajanjem teksta i “slike”, tj. trodimenzionalnih prizora načinjenih od naoko arbitrarno prikupljenih, a zapravo pomno odabranih predmeta. Uz seriju crteža kojih je za žitnjačku izložbu odabrano trideset, “kičmu” postava čini i serija od šest impozantnih objekata U slavu boja (2019.), premijerno izloženih prošle godine u splitskoj Galeriji umjetnina (kustos: Branko Francheschi), a zaokružuju ga video-dokumenti dvaju performansa: Svjetlo-tama i Vjera je promjena mentaliteta (2016.), koji, osim već opisanog Golubovog egzistencijalističkog etičkog i svjetonazorskog opredjeljenja, iznova apostrofiraju jake poetske kontraste sveprisutne u njegovoj umjetnosti, neovisno o mediju u kojem radi.

Otvorenost raznovrsnim interpretacijama i interpolacijama unutar njega samog, preoblikovanjima i pronalaženjima svježih susreta starih motiva i novih predmeta, proživljenih pitanja i neočekivanih linija koje ih otkrivaju u iznenađujućim perspektivama, karakteristike su koje prepoznajemo kao ključne u umjetničkom opusu Momčila Goluba. Život i rad u permanentnoj promjeni, umjetnost i osoba koji se neprekidno iznova osmišljavaju i očuđavaju, krajnje izravan odnos prema stvarnosti artikuliran u naslovnom geslu izložbe, zajedno kazuju: mentalitet je tu da se mijenja, uz pomoć vjere koja umjetniku i posjetiteljima poručuje da je nešto takvo moguće.

Tekst: Bojan Krištofić

Momčilo Golub rođen je 1949. godine u Ljubuškom. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1974. te magistrirao na Grafičkom odjelu 1976. godine. Kao stipendist francuske vlade specijalizirao je slikarstvo na Ecole des Beaux-Art de Paris 1979./’80. Izlagao je na većem broju samostalnih i skupnih izložbi u Jugoslaviji, Hrvatskoj i svijetu te bio nagrađivan za svoj rad. Živi i radi u Splitu.

Savjetnik za postav izložbe Momčila Goluba: Marko Golub

Samostalna izložba Vjera je promjena mentaliteta Momčila Goluba u Galeriji AŽ se održala od 18. rujna do 3. listopada 2020. godine.

Ton kao faktor kretanja

Ono što je plesnoj sceni abeceda, to je likovnoj nepoznato poput kineskog pisma. Iako je komunikacija između zvučnog i vizualnog, a u ovom slučaju tona i pokreta, već odavno galerijski format, njena je publika i dalje neupućena u osnovne tehnike suvremena plesa. Doživljaj takve izvedbe, primjerice performans Andreje Kulunčić & Zrinke Užbinec: Analiza plesnog materijala projekta upravo ovdje u žitnjačkim hodnicima, ostaje nekompletan, zato što ne poznajemo jezik.

Mirna Shourgot nas upoznaje s jednom od njegovih edukativno izvedbenih poluga, poznatom kao Labanovi eforti: “Nakon drugog svjetskog rata Laban svojim učenicima iz Art of Movement Studia, bez obzira što se većina polaznika upisivala sa željom da kasnije nastave aktivno plesati na engleskim i svjetskim pozornicama, nije dopuštao da se specijaliziraju samo za izvođačku djelatnost, nego su svi morali uz svakodnevno vježbanje zahtjevnog niza i sistema skala, analizirati kretanje kroz pojmove eukinetike i koreutike i objasniti pokrete koje su kinestetički osvještavali, te ih zapisivati labanotacijom, posebnim znakovljem koje je osmislio kao pripomoć zapisivanju i pamćenju pokreta. Nije bilo iznimke ni za nikoga, tako da su njegovi učenici često viđani na kolodvoru ili po parkovima kako bilježe kretanje prolaznika. Morali su također podučavati jedni druge pri čemu su stekli iskustvo u prenošenju znanja i ljubav prema tome – te je dobar dio njih nastavio svoje karijere u području podučavanja.”

(Jasna Čižmek Tarbuk: Plesna scena.hr, 10. svibnja 2019.)

Sistem Labanovih eforta kao osnovnih unutarnjih i izražajnih akcija-poticaja za pokret temelji se na četiri faktora i njihovih kontrastnih elemenata: 1. prostor (direktno / feksibilno), 2. vrijeme: (iznenadno / dugotrajno), 3. jačina: (lagano / teško), 4. tok (slobodno / vezano). Iz njih proizlazi osam osnovnih efort-akcija: punch (jaki udarac), dab (lagani udarac), slash (bič), flick (lagani brzi udarac), press (pritisak), glide (klizanje), wring (stezanje) i float (lebdenje). “Decrescendo” i “ritardando” potiču slabljenje, a “crescendo” i “accelerando” na jačanje pokreta. Ton postaje faktor poticaja za pokret.

Vodeći se tim načelima Mirna već godinama postavlja tonske kombinacije, zadajući faktore kretanja u Umjetničkoj plesnoj školi Silvije Hercigonje. Nastava se odvija uživo, Mirna za klavirom, a plesači/ce pred ogledalom, stoga se i zvučni zadatak ponekad nadovezivao na motoričku interpretaciju prethodnog.

Ožujak i travanj mijenjaju oblik nastave. Mirna smišlja zadatke, a oni ih izvode po svojim domovima. Mirna sjedi u potresom poprilično potresenoj zgradi u Deželićevom prilazu, očekuje statičara, dimnjačara,sljedeći potres i svira u strahu da će joj isključiti plin.Po uputama zadanih Labanovih efortasklada bez pripreme, razmišljanja, prepuštajući se zamišljenom pokretu kojeg pretačeu zvuk. Zvuk postaje autentičanzapis trenutka nenormalne situacije, istodobno odgovoran strukturiranom načelu koje ne dopušta nenormalan prostor. Zadaci su, slijedom okolnosti, zvučno i zapisani. I emitiraju se u žitnjačkim hodnicima.

Novi jezik učimo s podsjetnikom u ruci, tonove interpretiramo pokretima, dugotrajno svako toliko prekidamo vezanim stezanjem, lagano prevodimo klizanjem, fleksibilno fijukanjem biča, a iznenadno komentiramo lebdenjem. Koncentrirani smo na motoričku izvedbu tonova, možda i nesvjesni kako pokretom zapravo rekreiramo strukturiranu subjektivnu interpretaciju posve nestrukturirana zajednička trenutka.

Tekst: Boris Greiner

Mirna Jelavić (Split, 1976.): pijanistica, profesorica klavira te korepetitorica suvremenog plesa i klasičnog baleta. Istražuje odnos zvuka i prostora. Surađuje s vizualnim umjetnicima: Batina skela (Marko Ercegović), improvizacija na fotografiju, 2008; Pendulum (Ivana Jelavić), glazba za video, 2012; Ples (Alem Korkut), glazba za video, 2015; Izložba zvuka: Vidim zvuk, Galerija Greta, 2016; Tijat-Šibenik-Zlarin, zvučna instalacija, Zlarin, Vizura Aperta, 2016; Napuštanje / Abandonment (Maja Marković), audiovizualna instalacija, kuća Jasprica-Dežulović, Janjina, Vizura Aperta, 2017.

Jednodnevna izložba Tonskih eforta Mirne Jelavić je održana 11. rujna 2020. godine.

Željko Badurina je rijetka biljka u lokalnom suvremenom umjetničkom okolišu. I šire od njegovih granica. Humorist bez plitkosti, satiričar bez gorčine, (post)konceptualni umjetnik bez teškoća pri komunikaciji s najširom mogućom publikom, grafičar i slikar s odmakom (ili pomakom), koji svoje matične medije izražavanja svjesno i dosljedno koristi u kontekstu masovnih medija, Badurina je jedan od nekolicine “novomedijskih” autora svoje generacije (kao drugi istog trenutka pada na pamet samo Siniša Labrović), čije je radove sigurno doživjelo mnogo više ljudi nego što bi ih znalo reći tko ih je napravio. Za razliku od Labrovića, koji je kao prvenstveno performer najčešće i izvođač i subjekt svojih radova (mada, naravno, kroz svoj lik kanalizira univerzalne teme i društvene proturječnosti), Badurina se na taj način uglavnom ne eksponira, već se “krije”, barem zadnjih godina, iza nebrojenih Facebook i inih “mema” koje, međutim, jasno zaokružuju prepoznatljivi tonovi njegovog humora i svojevrsni obrasci oblikovanja elektronske slike, što ih je razvio s vremenom.

Namjerno stalno na rubu kiča, Badurinini internet-radovi, do kojih je postupno evoluirao autorov raniji dugogodišnji projekt Post-art i razni prateći analogni kolaži, fotomontaže i dr., zapravo su najsustavniji i najizrazitiji primjeri “campa” u hrvatskoj umjetnosti izvan specifičnih supkulturnih niša, te su kao takvi, u progresivnom smislu, integralni elementi popularne i masovne kulture koju istodobno kritiziraju i slave. Badurina ipak neprekidno zadržava određeni odmak od takve kulture, periodično priređujući “prave” izložbe svojih internet-radova u “ozbiljnim” galerijama i sličnim izložbenim prostorima, što istovremeno njegove radove društveno legitimira kao suvremeno-umjetničke te medije i njihovu kulturu unutar koje radi predstavlja kao više nego kapacitirane da komuniciraju kompleksne estetske i socijalno-kritičke koncepte. Win-win situacija, reklo bi se! No čak i Badurina, uslijed višegodišnjeg iznimno intenzivnog rada, treba “godišnji odmor” od interneta, pa makar ferije bile kontinuirano rascjepkane na manje vikend-jedinice, kako to nerijetko biva u prekrasnom svijetu prekarnog rada.

Za svoj treći samostalni nastup u Galeriji Atelijera Žitnjak, po čemu je također jedinstven, jer je prvi umjetnik u povijesti Žitnjaka kojem je uspjelo triput izlagati kod nas (i to s lakoćom!), Badurina je izabrao veoma obimnu seriju ulja na platnu Vikend-slikar (njih oko 130 formata 24×30 cm), na kojoj je radio vikendima od 2015. god., popraćenu s deset digitalnih ispisa na platnima istog formata, na kojima su sabrane njegove Misli o slikarstvu. Postav izložbe zaokružuju sve kartonske kutije u kojima su vikend-slike inače zapakirane ― jedna od ključnih determinanti oblika samih slika, jer su im svojom praktičnošću uvelike odredile format ― te jedna samostalna mala slika, tzv. najava iduće izložbe, kojom je autor učinio bitan iskorak u svom dosadašnjem slikarskom radu. Premda je Badurina fotografije vikend-slika tijekom njihovog nastajanja objavljivao na svom Facebook profilu, kao i Misli o slikarstvu u formi FB-statusa, za razliku od recentnih solo-izložbi koje su njegove autorske “meme” iz digitalnog (virtualnog) prostora društvene mreže prenosile u analogni (materijalni) prostor galerije, ovaj rad nije suštinski određen medijem interneta, kako što se tiče distribucije slika, tako i reakcija na sve što “poručuju”. Kao i višeput dosad u svom opusu, neovisno o mediju izražavanja i komunikacije, Badurina sabranim vikend-slikama iznova pokazuje da, što se njega tiče, nema značajne razlike između radova koje osmišljava sa širokom publikom na umu, te koji originalno komentiraju opći društveni kontekst, i radova koji promišljaju sami svijet umjetnosti sada i ovdje: njegove paradokse, procese u stalnoj petlji, njegove sada već bolno smiješne brojne (ne)mogućnosti da se nadraste i nanovo osmisli. Tu, svoju “drugu” veliku temu, Badurina katkad kodira visoko internim referencama (primjeri (foto)kolaža iz serija Fotosinteza, Post-art, Vrijeme je za optimizam i drugih), ali zahvaljujući svom istančanom, uvježbanom osjećaju za vizualne i semantičke gegove, igre i provokacije, čak i u tim slučajevima univerzalna rezonanca humora izbija u prvi plan. Tako je i s Vikend-slikarom.

Naime, doslovnost naslova rada duhovito prožima sve elemente Vikend-slikara: Badurina mala ulja na platna doista naslikava samo vikendom ― kada se on i supruga, isto renomirana umjetnica Božena Končić Badurina, odmaraju od svog svakodnevnog rada, pripremanja učenika srednjih škola i dr. za prijemne ispite na Akademiji likovnih umjetnosti i srodnim fakultetima, te podučavanja crtanja ― budući da se za slobodnog vremena tijekom radnih dana autor ne stigne baviti sporom radnjom slikanja, pa tada kreira brže internet-radove, zaista ne znajući za odmor u punom smislu riječi.

Rad ― rad u (suvremenoj) umjetnosti ― rad u slikarstvu su, dakle, glavne teme Vikend-slikara, verbalizirane urnebesnim Mislima o slikarstvu u stilu radosnih satiričkih parola, a vizualizirane čitavim nizom, dapače, mrežom vrlo sličnih slika na najvećem zidu galerije, ispunjenih okuugodnim plohama i linijama zagasitih plavih, zelenih i tirkiznih tonova te snažnijih crvenih i narančastih, u školski ispravnim omjerima i kompozicijama koje evociraju scenografiju kakvog mondenog “beach bara” ili korporativnog ureda japija, što su do pozicija društvene i ekonomske moći došli ravno s “rave partya” kasnih 90-ih ili ranih 2000-ih. Ujedno su to i gotovo jedini kupci ili, otmjenije rečeno, mecene s kojima ne samo Badurina, nego i umjetnici u Hrvatskoj uopće mogu računati, što je činjenica koju autor ovim radom istodobno prešutno priznaje te onako kako samo on zna, podjebavajući tako da nikoga ne uvrijedi, dovodi u pitanje. Jer, ukoliko je ovakvom vrhunskom profesionalcu osnovno zanimanje ― crtanje i slikanje ― postalo hobi tijekom vikenda, što tek reći (o) mnogima koji nemaju sreću (ili nesreću?) živjeti od zanata za koji su se akademski obrazovali?

Na tome tragu, čitavo moderno i suvremeno slikarstvo u Badurininom Vikend-slikaru oslikava puni krug od impresionizma do danas ― dok su u davna vremena 19.st. hrabri pioniri, nerijetko amateri, vikendima napuštali radna mjesta ili atelijere da bi za promjenu slikali u prirodi, prenoseći stvarnost na platna na svoj način, i tako stvarajući cijeli novi jezik arta, danas se umjetnici s iskustvom cjelokupne Zapadne avangarde i neoavangarde vikendima povlače u svoje sobe (jer najčešće nemaju atelijere) kako bi se hobistički odali larpurlartizmu, nadajući se da će, jednog lijepog dana, možda moći to unovčiti nauštrb posla koji im otkida umjetnost od usta. Takvi su pioniri jednog novog povratka.

Tekst: Bojan Krištofić

Željko Badurina rođen je 1966. u Zagrebu. Godine 1996. diplomirao je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Miroslava Šuteja. Do sada je nastupio na dvadesetak samostalnih izložbi i akcija te na brojnim skupnim izložbama. Dobitnik je Nagrade Gradskog ureda za kulturu na 3. hrvatskom trijenalu grafike 2003. godine te Nagrade HDLU-a za najbolju izložbu 2013. Radovi mu se nalaze u zbirkama suvremene umjetnosti Filip Tradea i HYPO banke. Član je HDLU-a i HZSU-a.

Prilikom izložbe Vikend-slikar Željka Badurine, pokrenut je internetski radio-podcast Audio Žitnjak (ujedno istoimeni potprogram “živih” izvedbi umjetnosti zvuka te eksperimentalne i alternativne pop-glazbe u Galeriji AŽ), u čijoj prvoj epizodi slušateljima/icama donosimo audio-vodstvo izložbom i razgovor s umjetnikom. Uz birane glazbene podloge iz svoje bogate elektroničke fonoteke, Badurina potanko pojašnjava kako je postao vikend-slikar i zašto. Poslušajte!

Montaža zvuka: Luka Čuljak

Samostalna izložba Vikend-slikar Ž. Badurine održava se od 26. lipnja do 11. srpnja 2020. godine.

Otkad je Tomislav Gotovac a.k.a. Antonio G. Lauer (1937.―2010.) prije deset godina napustio ovaj svijet, njegov kulturno-umjetnički renome samo je nastavio rasti i širiti svoj, u lokalnoj sredini odavno presudni utjecaj, što je, između ostalog, potvrđeno i velikom, kritičkom retrospektivnom izložbom i knjigom Anticipator kriza ― Kuda idemo ne pitajte, održanom i objavljenom u Rijeci 2017. godine (Muzej moderne i suvremene umjetnosti; Rijeka 2020. d.o.o.). U suvremenoj kritičkoj i kustoskoj obradi i refleksiji Gotovčevog veoma obimnog opusa ključnu ulogu igra zagrebačka nevladina udruga Institut Tomislav Gotovac, koju je umjetnikova uža obitelj, nasljednica njegove ostavštine, utemeljila 2012. godine, što je, koliko mi je poznato, u Hrvatskoj i regiji vrlo rijedak primjer nezavisne organizacije u cijelosti posvećene kontekstualizaciji djela jednog epohalnog autora; čija stalna prisutnost na domaćoj i međunarodnoj umjetničkoj i kulturnoj sceni uvijek iznova potvrđuje njegovu relevantnost upravo u vremenu razdiranom ogromnim ekstremima što se naočigled neprekidno produbljuju. Stvaralački i društveni ekstremi bili su, tako reći, Gotovčevo “prirodno stanje”, zrak koji je disao, međutim, kako je ponovo pokazala retrospektivna izložba i drugi, brojni projekti i akcije koje je Institut TG inicirao ili provodio, među njegovim autorskim i životnim ekstremima nalazio se originalni, vrlo osobni sustav mišljenja, koji je desetljećima dosljedno maštao vlastite strukture medija što ih je umjetnik koristio (tijelo, hepening i performans, film i fotografija, kolaži, tekstovi, masovni mediji i dr.), otvorene za razne vrste slučajnosti i shvaćanje života kao filma u stalnoj vrtnji, u neprestanom vrenju. “Sve je to movie.”

U slučajevima umjetničkih opusa opsežnih poput Gotovčevog, nije neobično niti iznenađujuće da uporni istraživači nerijetko nailaze na manje poznate, no ništa manje zanimljive detalje na marginama autorovog rada, što pogotovo vrijedi upravo za Gotovca, čiji je nekadašnji stan u Krajiškoj ulici 29 (danas radni, no povremeno i izložbeni prostor Instituta Tomislav Gotovac) i poslije neophodnog uređenja i dalje nalik “kabinetu čuda”, gdje je (slično Vladimiru Dodigu Trokutu ili Zlatanu Dumaniću), čini se, doslovno svaki predmet i komad pokućstva posvećen njegovom kompleksnom stvaralačkom ličnošću, karakteru koji je naginjao prikupljanju najrazličitijih predmeta što su postajali dijelovi većeg spontanog sustava, izvanrednog asemblaža in situ. A kako je urbano-prostorna i filozofsko-konceptualna margina ili periferija odabrani prostor stvaranja i življenja Atelijera Žitnjak iliti Centra periferije, koji svoje krugove šire i skupljaju od periferne pozicije do centralne i natrag, tako se više nego prikladnom učinila ideja da Institut TG u našoj galeriji izloži materijal što je relativno nedavno povučen s margine Gotovčevog opusa i prvi put sistematizirano prikazan javnosti (prošle god. u dubrovačkoj Art radionici Lazareti).

Radi se o sačuvanim Gotovčevim tekstovima, uglavnom scenarijima i sinopsisima za eksperimentalne i kratke igrane filmove ili akcije i performanse, među kojima su neki snimljeni i izvedeni, a neki nikad nisu, što u takvim slučajevima naknadnom pameću tekstovima umanjuje karakter skice ili pripreme za realizaciju, te im uvećava auru autonomnih autorskih djela, često izrazite umjetničke kvalitete budući da Gotovčevi tekstovi, mada minimalistički, posjeduju visoku dozu literarnosti. Većinom su kucani na pisaćoj mašini ili ispisivani, pa i iscrtavani rukom, dok se oba načina pisanja svako toliko isprepliću, tvoreći vibrantne grafičke cjeline, čija forma treperi jednako intenzivno kao sadržaj, bilo da je riječ o nerealiziranom filmu Totalni portret grada Zagreba, kratkom eseju Orgazam i smrt ili pak hepeningu Happ naš (1967.), izvedenom zajedno s Hrvojem Šercarom (1936.―2014.), Ivom Lukasom i anonimnom ženskom osobom, tajanstvenom “manekenkom”. Implicitni nagon za (auto)destrukcijom koji potmulo buja u podtekstu tih zapisa kao da čitateljima izokola daje do znanja kako je katkad neizbježno srušiti staro da bi se rodilo novo, što nepogrešivo rezonira sa sadašnjim trenutkom grčeva jednog dotrajalog globalnog pokreta što hropčući pokušava naći novi, drugačiji smisao.

Odluka da žitnjačkim postavom akcentiramo Happ naš, to radosno razorno “pospremanje povijesti” koje je na izvedbenom tragu dalo znak za start Nove umjetničke prakse ne samo u Hrvatskoj, nego i u Jugoslaviji (kao prvi javno izvedeni hepening u regiji), svojevrsna je posveta Hrvoju Šercaru, jednom od ključnih domaćih grafičara druge polovice 20.st., koji je na samom početku svog umjetničkog puta sudjelovao i u trasiranju puteva suvremenog performansa, mada se time sam kasnije više nije bavio. Kao jedan od izvornih umjetnika-korisnika Atelijera Žitnjak, višestruko je utjecao na osmišljavanje ovdašnje umjetničko-životne zajednice, njene načine i karaktere do danas, pa tako Happ naš, reklo bi se, ovim putem od Krajiške 29 do Žitnjaka 53 do određene mjere i “vraćamo kući”, tj. pridružujemo mu još jedan dom, trasirajući nevidljivu duhovnu transverzalu čiji prijelaz neće nikome donijeti nikakvu značku, no hoće iskustvo ludičko na pravi tomovski, pa i šercarovski način, preneseno izvornim fotografijama Mihovila Pansinija (još jednog ne tako davno preminulog velikana hrvatske i regionalne umjetnosti i kinematografije) te isječkom iz filma Slučajni život dr. Ante Peterlića, za potrebe čijeg je snimanja 1968. Happ naš bio ponovo izveden.

“Želio bih snimiti (fotografirati filmom) grad Zagreb na način kako pletilje pletu čipke, kako jazz-pijanista satima prebire po dirkama klavira, želio bi snimiti Zagreb na način kako kako pauk plete svoje mreže.”

A kako je Tom, izmaštavajući Totalni portret grada Zagreba, govorio o Šenoi, Matošu, Kovačiću, Dabcu, Majeru i Zagorki, ni on više ne živi u Zagrebu.

Kao oni, i on danas jest Zagreb.

Tekst: Bojan Krištofić

Tomislav Gotovac je bio hrvatski filmski redatelj i likovni umjetnik (Sombor, Vojvodina, 09.02.1937. ― Zagreb, 25.06.2010.). Od 1941. u Zagrebu. Studirao i diplomirao filmsku režiju u Beogradu (1967.―’76.), živio i djelovao kao slobodni umjetnik u Zagrebu. Jedan od najistaknutijih pionira eksperimentalnog filma u Hrvatskoj, radio (od 1962.) filmove strukturalističkog usmjerenja, pretežito dokumentaristički temeljene (trilogija Pravac, Plavi jahač, Kružnica, 1964; T, 1969; Glenn Miller I ― Srednjoškolsko igralište I, 1977; Glenn Miller 2000, 2000.), a u devedesetih radio i videodjela (Tomislav Gotovac, 1996; Tramvaj 406, 2000.). Izvodio happeninge (1967.), konceptualističke akcije (Zagreb volim te, Zagreb 1981; Point Blank, New York 1994.), izlagao kolaže i likovne objekte. Djela su mu dijelom antologijskih predstavljanja (The Other Side: European Avant-Garde Cinema, 1960―1980., 1984.). Često nastupao u epizodnim ulogama u igranim filmovima (najčešće Z. Tadića).

Hrvoje Šercar: hrvatski slikar, crtač i grafičar (Zagreb, 14.12.1936. ― Zagreb, 15.11.2014.). U slikarstvu samouk; izlagao od 1960. Radio 1959.―’93. kao ilustrator u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža u Zagrebu. Crtač razvijena osjećaja za liniju, ritam i kompoziciju, spajajući mitsko i povijesno stvara maštovite i ludičke motive bliske nadrealističkoj fantastici. Na papiru ili koži, često nepravilna oblika, prikazuje likove iz pučke predaje, književnih djela i Biblije (Kruh i vino, 1963; Posljednja večera, 1970.). Posebnu skupinu njegova opusa čine fantastične vedute istarskih i dalmatinskih gradova, koje na leđima nose neobične životinje (Grad iz kojega smo odlazili u Hrvatsku, 1987.; Fantastičan grad, 2001.). Objavio nekoliko mapa grafike (Široko biju zvona katedrale, 1994.). Bavio se grafičkim oblikovanjem, ilustracijom knjiga; oblikovao plakate i marke.

Izložba Happ naš i druge priče Tomislava Gotovca se u suradnji s Institutom Tomislav Gotovac održala u Galeriji AŽ od 5. do 20. lipnja 2020. Tijekom trajanja izložbe, kustos Darko Šimičić održao je vodstvo uživo za sve zainteresirane posjetitelje/ice.

Pucanj kroz povijest

Oružje, preciznije pištolj, i njegovo punjenje, to jest metak, i njegova akcija, dakle: pucanj, i njegova reakcija, odnosno mogući mrtvac ― bili su i motiv i tema i alat nekoliko važnih (post)konceptualnih umjetničkih djela i izvedbi u svijetu, Europi, Jugoslaviji i Hrvatskoj tijekom duge druge polovice 20. stoljeća. Prvo je, i najslavnije, Amerikanac Chris Burden 1971. u galeriji F Space (Santa Ana, California) izveo tada potpuno radikalan performans Pucaj (Shoot), dogovorivši da ga prijatelj upuca u desnu ruku .22-kalibarskom puškom (pri čemu ga je trebao samo okrznuti, no metak je ipak prošao kroz ruku ponešto ispod lakta, a kako je pucač bio neiskusan, isto tako ga je mogao ubiti ili pak posve promašiti; slučajnost je bila jedan od ključeva za čitanje performansa), usput snimivši vrlo kratki film u trajanju od osam sekundi, znajući da u doba globalnih masovnih medija takav simbolički čin neće značiti ništa ako ne bude zabilježen elektronskom slikom. Pored individualnog odnosa prema nasilju, stvarnoj boli i patnji drugog ljudskog bića, kao i pitanja osobne odgovornosti za nasilje svih vrsta, od iracionalno impulzivnog do hladnokrvno planiranog, institucionalno psihopatskog i geopolitičkog, Burdenov performans bio je interpretiran i kao protest protiv Vijetnamskog rata, ranog legalnog hladnoratovskog terorizma i najveće klaonice toga doba.

Samo četiri godine poslije, 1975., crnogorski umjetnik Ilija Šoškić, nekadašnji vrhunski bacač kladiva i jedan od pionira Nove umjetničke prakse u Jugoslaviji, već kao aktivan sudionik epohalnog talijanskog pokreta Arte Povera i komunist itekako blizak anarhizmu, pucao je iz pištolja u zid rimske galerije L’Attico i time potpisao još jedan ključni performans sedamdesetih. Za razliku od Burdenovog pucnja, Šoškićev nije nikoga ozlijedio (mada je mogao), ali je isto bio beskompromisni prosvjed protiv oronulog morala tadašnjeg europskog establišmenta, napose kulturnog, koji se nakon šezdesetosmaškog vrtloga vrlo brzo iznova konsolidirao, a tko nije prebjegao među ljevičarske teroriste (i time izabrao relativno brzu smrt), suočio se sa mogućnošću dugog života prožetog najcrnjom malograđanštinom. Šoškić je na svoj način odbacio oba ekstrema (i tome ostao dosljedan do danas), uzevši si za pravo da pucnjem u objekt, u izraz korumpiranog kulturnog poretka, sebi osigura slobodu mišljenja koja je, u njegovom slučaju, oduvijek bila politična do srži.

Puno kasnije, 2002., u produkciji zagrebačkog kustoskog kolektiva Kontejner te autorstvu i izvedbi umjetnika Borisa Šinceka i Jurija Krpana, kustosa ljubljanske Galerije Kapelica, tijekom festivala Break21: Dead or Alive (Ljubljana), održan je performans Pucanje (Shooting), tijekom čega je Krpan višeput pucao u Šinceka zaštićenog pancirkom, ali svejedno izloženog mecima u kontekstu mnogo kontroliranijem nego prilikom prva dva pucnja, no i dalje riskantnom, kontroverznom. Rođen ’71. (iste godine kad je Burden izveo svoj performans!), Šincek je sudionik rata u Hrvatskoj, a njegov i Krpanov koncept, između ostalog, progovorio je o morbidnoj industriji ratovanja koristeći polazište još uvijek svježe, neprobavljeno i nepročišćeno, te postavljajući pitanje o besmislu nasilja glasno i ogoljeno, istaknuvši repeticijom i uvježbanom izvedbom i njegov proizvodni, tržišni moment. Ipak, kao i dosad, autori se pitaju i je li individualni otpor u takvom okruženju uopće ikada (i bio) moguć.

Razumijevanje (oružanog, organiziranog, masovnog i gotovo svakog drugog) nasilja (i ratovanja) kao globalne industrije pogonjene prizemnim tržišnim interesima i potrebom za novom i novom eksploatacijom resursa već ugroženih područja planeta, bez ikakvog stvarnog međunarodnog sudišta kojem gospodari i psi rata odgovaraju, karakteristično je za svježu seriju radova umjetnika Lea Vukelića. Performer u nekadašnjem smislu riječi sada je postao nepotreban; nema nikakve potrebe za izvedbom ako znamo da svatko može skoro pa kod kuće “skinuti” pištolj s interneta, 3D ga isprintati i ubiti koga god poželi (čak i ako ima tek jedno punjenje). Tako umjetnička intervencija izravno u ready-made predmet pištolja (i drugih, geopolitičkom simbolikom protkanih motiva), prilikom njegova nastajanja, postaje satirički komentar činjenice da je čak i materijalno oružje postalo sporedno, a gole informacije su ubojite (tu je Julian Assange, sporo pogubljivan zbog borbe za pravo na informiranje, pomoću pažljivog doziranja informacija o njegovoj sudbini istoj javnosti koju je pokušavao informirati i propao) te predstavljaju opasnost za svakog tko se usudi “spojiti s oblakom”. Naši naoružani osloboditelji zaista su duhovi, skriveni iza nepreglednih oblaka digitalnih informacija koje i jesu njihova primarna municija, a prebacivanjem odgovornosti isključivo na skidača-surfera, njihov profit postaje posve čist i savršeno legalan. “Business as usual”, reklo bi se, no doveden do svoje krajnje konzekvence. Kao što bi svatko mogao biti “ghost writer”, tako je svatko i potencijalni “ghost liberator”, i sudac i ubojica, a nekoć “odgovoran” oblak sada je samo posrednik, puka mreža u kojoj se tako lako, slatko utopiti.

Tekst: Bojan Krištofić

Teroristička mašta koja živi u svima nama

To build a weapon you need support naslov je s kojim nas Leo Vukelić dočekuje na samom početku izložbenog postava. Gledatelja dočekuje sedam crnih pištolja u prirodnoj veličini, nastalih aditivnom tehnikom virtualnog modeliranja. Ova (doslovno) plastična vizualizacija potpore u suvremenoj vojnoj industriji, nasmijava nas svojim direktnim uprizorenjima. Na prethodno zadanoj putanji stroj radi nepredvidljiva odstupanja, kreirajući tako trodimenzionalnu pogrešku. Vukelić to područje koristi kao polazište u produkciji ovog ciklusa.

Instalacija pod imenom Liberators ponovno prikazuje pištolje, no ovoga puta funkcionalne. Za ovakve naprave nije potreban veliki novčani ulog te upravo zato one nisu i neće biti interesantne u utrci za naoružanjem. Što će nam “igračke”, kada dronovima ubijamo sa sigurne udaljenosti? Samoubilački napadi nalikovali su potezima siromašnih, ovo što danas gledamo terorizam je na novom nivou. Prototipove pištolja autor je sklopio na način da mogu opaliti metak, upirući na taj način na našu usporenu percepciju tehnoloških mogućnosti koje nam se gotovo na dlanu nude poput oblaka, nevidljive nakupine zvane internet. Dakako, i taj je internet danas centraliziran. Društvo koje je alergično na (ekonomsku) jednakost i (ekonomsku) neovisnost, uspješno filtrira informacije koje će doći do krajnih korisnika. Na taj način zatvara posljednji prozor s pogledom prema idealu slobode. Prema Hobbesovoj teoriji slobode, što god da je vezano ili opkoljeno tako da se može kretati samo unutar određenog prostora, koji je i sam određen otporom nekog izvanjskog tijela, za to kažemo da nema slobodu daljnjeg kretanja. (Thomas Hobbes: “Levijatan”, O slobodi podanika, Naklada Jesenski i Turk; Zagreb, 2004; str. 146)

Četrdeset i devet isprintanih Kipova slobode čini rad Pola metra slobode. Sloboda koja prosvjetljuje svijet, puni je naziv ovog gigantskog uprizorenja ljudske slobode u izrazito neslobodnom društvu. Multipliciranje simbola slobode rezultiralo je gradacijom od naoko besprijekorne replike do antiklimaksa u obliku potkoljenica slavnog kipa. Bez karakteristične zapaljene baklje u desnoj ruci, potom bez glave ili trupa, autor podcrtava bolno neprimjereno slavljenje slobode u epicentru američke hegemonije.

Kip slobode nije jedini element vizure New Yorka kojeg Vukelić odlučuje preuzeti i integrirati u svoju estetiku. Rad Kada govorimo o klimi sadrži gomile plastičnih tornjeva uronjene u aceton. Ova bezbojna i zapaljiva tekućina polako ragrađuje i otapa sve te silne simbole moći i profita, materijalizirane u formi visokih tornjeva s panorama Manhattana. Sve tri hrpice profita i moći pokrivene su dekorativnim staklenim zvonima. Vukelić rado koristi poznata arhitektonska zdanja iz povijesti naše civilizacije te tako na razmeđi između dva odjeljka drugog kazamata, leži Most na Drini. Monumentalno djelo osmanske arhitekture printa se uživo na podu galerijskog prostora u svom minijaturnom izdanju. U instalaciji Life By a River most kao svjedok ratnih razaranja i zločina, ovog puta nosi trobojnicu crven-bijeli-plavi (gledano iz smjera ulaska u galeriju). Dva 3D printera smještena jedan nasuprot drugom, printaju lučne otvore, baš onakve kakvi u stvarnosti premošćuju Drinu. Sveden na veličinu dječjih kocaka za igru te obojen u osnovne boje, ovaj most zasićen teritorijalnim okršajima u svojoj povijesti, dobiva karakterističan Vukelićev pečat.

U tunelima uzidanima u rubne zidove osječke tvrđe, sada su smješteni svi ovi radovi. Prostorije koje su građene kao zaštita od neprijateljskog topništva, za smještaj ljudi, ali i oružja, dale su im dodatnu dimenziju. Vukelićev postav u kazamatima započinje upravo 3D pištoljima, da bi postupno od prve do posljednje prostorije, od priručnika za trodimenzionalni ispis prerastao do višedimenzionalne poeme o specifičnosti suvremenog društva i načinu na koji pristupamo našem sustavu koji je prepun nelogičnosti. Upravo su takvi trenuci nelogičnosti te greške i promašaji u fokusu prilikom promišljanja i materijalizacije Vukelićevih radova. Nesavršene prototipove koje prema autorovoj naredbi izrađuje stroj, tek su polazišna točka za nova tumačenja i čitanja. Obezglavljeni Kip slobode ili pištolj čiji je obarač razgranat u mnoštvo zamršenih plastičnih niti, otvaraju čitav spektar mogućih isčitavanja u kontekstu umjetnosti kao paralelne dimezije sustava simbola.

Prema Baudrillardu, terorističko nasilje nije povratak stvarnosti, a niti povijesti. To terorističko nasilje nije stvarno. Ono je gore od toga jer je simbolično. Jedino simbolično nasilje rađa posebnost. (Jean Baudrillard: Duh terorizma; Meandar; Zagreb, 2003; str. 40) U tom je ključu važno razmotriti i Vukelićeve radove. Svo to oružje napunjeno narativom i simbolima, promatramo sa sigurne distance jer ih autor smješta pod staklena zvona. Objekti su to koji u sebi nose teatralnost, u smislu živosti, igrivosti i snažne sugestivnosti. Teatar nasilja i jezivog apsurda transponiran je u likovno jak postav. Osnažuje ga  pritom humor te nepretencioznost, koja je osjetna čak i kroz Vukelićevu namotanu plastičnu nit, jeftinu municiju koju koristi u artikuliranju važnih pitanja današnjice. Čak i prozirni zaštitni kubusi doprinose ironijskom odmaku kojeg Vukelić zauzima. Fenomen terorizma prikazan je provokativno, podsjećajući nas koliko smo se jako spremni truditi ne bi li potisnuli sve ono što je trulo u našoj društvnoj strukturi. Budemo li se dovoljno bojali, a manje gledali direktno u svoju neposrednu okolinu, učinkovitije ćemo hraniti Levijatana. Valjda će doći vrijeme kad će ovaj sustav istrošiti svoje punjenje. Kad će se glad za moći malo utažiti, a razarajuća buka malko stišati. Dok čekamo, možemo i dalje njegovati svoj strah od drugih (i trećih). Ili možemo printati plastične pištolje i razbuktavati vlastitu terorističku maštu, igrajući se nevidljivih osloboditelja (Ghost Liberators), koji će do nekih boljih vremena osvajati sfere simboličkog.

Tekst: Kristina Marić

Djelujemo u oblaku

Na digitalnim portalima poput Thingiverse, GrabCAD, Pinshape, 3Dexport, XYZprinting i drugih se gomilaju datoteke koje sadrže podatke već gotovo svega što nas okružuje, što smo stvorili i što smo zatekli. Dostupan je Michelangelov David, Hajrudinov Stari most u Mostaru, pištolj iz filma Lovac na jelene Michaela Ciminoa, irski Klifovi Mohera… Sve, sve je tu ili će biti za par dana. A kad imaš sve, zapravo imaš problem. Trodimenzionalne tehnologije i virtualno modeliranje nemaju ograničenja: njima je sve moguće izvesti, tu su, dostupne, “u oblaku”.

Nije na prvu, to je negdje iza, malo sa strane… Paket geometrijskih nacrta pravih pravcatih pištolja za printanje, koji rade (mogu opaliti), jednom: sigurno, i zašto se ne koriste? Zašto nema (još) više printanog vatrenog oružja? Zašto onda nema (još) više terorista? Vidim, oružje im je dostupno, ne prepoznaju ga detektori metala, skoro da i nema cijenu… Zapravo, baš je cijena tu upitna, jer koja je to cijena terorizma? Oružje je “business” države, postojeće, u nastanku ili željene. Mi, pojedinci, tragači po oblacima, bezopasni smo i beznačajni.

I, kada poželimo nešto materijalizirati u potrazi, ili potrebi, za “matrixom”, uviđamo da i 3D tehnologije imaju svoja ograničenja i nedostatke: osjetljive su na klimu, bez obzira što mogu ratovati 24 h dnevno, u sobama, na granicama, na različitim kontinentima ili planetima; one žive, razvijaju se, griješe… Pa čak i kada mogu služiti za naoružanje, nisu to u potpunosti. Kako bismo savršeno materijalizirali skulpturu iz oblaka, potreban je velik broj pokušaja (i pogrešaka), pa zbog jednog savršenog objekta stvaramo njih mnogo s greškom; i tako dolazimo do novih pitanja: što je savršeno? Tko je u prvim redovima? Je li se sam ugurao ili mu je to netko naredio?

Na kraju, greške otkrivamo kao neponovljive i jedinstvene, a time i vrijedne, a savršeni nek’ borave u oblaku.

Izjava o radu umjetnika Lea Vukelića

Izloženi radovi (2019./’20.): To Build a Weapon You Need Support, Liberators, Pola metra slobode, Kada govorimo o klimi, Life By a River, David

Leo Vukelić (Zagreb, 1972.) isprva studira elektrotehničke znanosti, a 1996. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (slikarski smjer). Godine 2000. prelazi na Kunstakademie u Düsseldorfu, gdje se opredjeljuje za kiparstvo, u klasi prof. Magdalene Jetelove. Slobodne umjetnosti (MA) diplomira 2004. i vraća se u Zagreb, gdje s dvoje kolega pokreće umjetničku organizaciju Tigar teatar i počinje se intenzivno baviti kazalištem za djecu i mlade. Od 2006. do 2016. je zaposlen kao voditelj Dječjeg kazališta Dubrava Narodnog sveučilišta Dubrava. Paralelno je samostalno aktivan u područjima vizualnih umjetnosti i kazališta. Do danas je realizirao 25 samostalnih i više od 50 grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu (Salon Galić (Split), Galerija SC, Zagreb, Galerija Balen (Slavonski Brod), Muzej grada Trogira, Muzej Virovitica, Galerija VN (Zagreb), Muzej suvremene umjetnosti Istre (Pula) i dr.). Njegove radove otkupili su MSU Zagreb, Kabinet grafike HAZU te MSUI Pula.

Od kazališnih početaka do danas realizirao je više od stotinu profesionalnih projekata na gotovo svim hrvatskim pozornicama, i to kao scenograf, kostimograf, izvođač, autora teksta, redatelj, dizajner svjetla i vizualnog identiteta. Pored Hrvatske, sudjelovao je u kazališnim projektima u Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Češkoj i Japanu. Dobitnik je više strukovnih nagrada.

Od 2008. član je Upravnog odbora Hrvatskog centra Assitej, a od 2013. do 2016. njegov je predsjednik. Godine 2008. pokrenuo je manifestaciju Noć kazališta, koja se danas zove Europska noć kazališta i paralelno se održava u 10 europskih zemalja i više od 300 kazališta. Od 2016. radi kao vanjski suradnik na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (Odsjek za vizualne i medijske umjetnosti, kolegij 3D tehnologija i umjetnost te Odsjek za kreativne tehnologije, kolegiji Scenografija i Scensko kiparstvo). Otad sudjeluje u koordinaciji aktivnosti 3D grupe iz Zagreba, te kao edukator provodi projekt Budi 3D kreativan u srednjim školama Zagrebačke županije. Također jedan je od pokretača umjetničke platforme ZiXY koja promovira sinergiju umjetnosti i 3D tehnologija. Trenutno radi kao producent u Tigar teatru.

Samostalna izložba Ghost Liberators Lea Vukelića je producirana suradnjom između Umjetničke organizacije Atelijeri Žitnjak i Hrvatskog društva likovnih umjetnika Osijek. U Galeriji AŽ se održala od 21. veljače do 14. ožujka 2020., a u osječkoj Galeriji Kazamat od 4. do 26. travnja 2020. godine.

Kraj izložbene godine 2019. u Galeriji Atelijera Žitnjak rezervirali smo za samostalni nastup renomirane riječke suvremene umjetnice i edukatorice Nadije Mustapić, naziva Ovdje i tamo, što je ujedno i naslov njenog novog video-rada koji će premijeru imati upravo ovom prilikom na Žitnjaku. Međutim, izložbeni postav i proširuje sam video u smjeru video, ambijentalne ili čak site-specific instalacije, što je pristup karakterističan za tu intrigantnu umjetnicu — neprekidno, pažljivo promatranje, osluškivanje, rječju: promišljanje prostora u kojima izlaže, ali i prostora koje u svojim radovima obrađuje, dokumentira i interpretira, uvijek misleći međuljudske odnose (i) s obzirom na prostorne, okolišne relacije, prirodne i izgrađene, te konačno imajući u vidu i na umu (geo)političke procese koji iz toga proizlaze i povratno utječu na prostore i ljude u njima.

U usporedbi s pojedinim njenim recentnijim radovima, poput, primjerice, Destinacije: bezimena (skupa s Tonijem Meštrovićem, 2017., kada su se kroz medij fotografije u javnom prostoru-eksterijetu (jumbo plakati) bavili sadašnjim stanjem Titovog broda Galeb, usidrenog u Rijeci) ili dvokanalne video-instalacije Do I Love My Job? (2015. — čije su protagonistice dvije radnice, variteljice u brodogradilištima u Hrvatskoj i Finskoj), Nadija Mustapić u Ovdje i tamo vizualno i verbalno pripovijeda istovremeno puno apstraktniju i intimniju, vrlo lirski intoniranu priču. Tekst, karaktera poezije u prozi, što ga umjetnica potpisuje i čita u offu videa, dok ga posjetioci čitaju i u prostoru galerije, prelijeva se iz jednog u drugo lice do trećeg, oblikujući struju svijesti koja meandrira između “ovdje” i “tamo”, napuštanja starog i prihvaćanja novog (i obrnuto), ispitivanja vlastitih tjelesnih i umnih granica i uopće mišljenja o tome gdje se nalaze i postoje li zaista granice identiteta, posebno u polju izabrane zajednice zamišljene oko pojmova doma i slobode.

Na tom tragu, u kontekstu novog rada značajno je što autorica protagoniste/ice priče (čije su pojave krajnje protočne, jer kao što glasovi teksta teku iz lica u lice, tako i tri lica u videu nastanjuju nešto više od tri različite ličnosti, usložnjujući ionako otvoreno postavljene identitete “likova” i labaveći im granice duha i tijela) smješta u maleni drveni čamac, kojim veslaju preko uglavnom sive, relaksirajuće ili uznemirujuće mirne (ovisno o perspektivi) površine mora, bez vidljivog obzora. Monokromnom tonskom skalom i izostankom horizonta iz svih kadrova, umjetnica je kreirala gotovo “beckettovski” ugođaj kraja ili, možda, početka svijeta, s malo više od par likova ostavljenih u otuđenom okolišu da se snalaze kako znaju i umiju, ponajviše shvaćajući svoje okružje kao poticaj ili čak naredbu za poniranje duboko unutra, za ogoljenu i upečatljivu refleksiju. (Samo)refleksija nadahnuto ispisana tekstom, videom dobiva svoju vizualnu metaforu ili, bolje rečeno, još jedan odraz, kojem se pak pridružuje opredmećenje koncepta u galerijskom prostoru. Premda u narativu nema eksplicitne, konkretne drame, a kamoli jasnog sukoba, video svojim simbolički nabijenim tokom svejedno stvara dramsku tenziju na način blizak egzistencijalizmu kao etosu i apsurdu kao njegovom poetskom izrazu, koji je Ovdje i tamo prije svega spiritualan i katarzičan, a ne satiričan i političan. Posrijedi je promatranje sebe i sebi bliskih smještanjem svih u suodnos s prostorom kakav je samo naoko neshvatljiv, ekstreman, a na drugi pogled bolno svakodnevan, uobičajen i sveprožimajući. Tijek koji mora ići naprijed, a ne nazire mu se kraj.

Tekst: Bojan Krištofić

Ovdje i tamo / Here and There (2019.) — jedno-kanalna video-instalacija s tekstualnim zapisima na zidu (PAL, HD 1080p, boja, 16′, stereo zvuk)

Autorica rada: Nadija Mustapić

Kamera: Nadija Mustapić, Toni Meštrović

Montaža slike i zvuka: Nadija Mustapić

Tekst i glas: Nadija Mustapić

Dizajnerska priprema postava izložbe: Ana Labudović

Urednik teksta: Davor Mandić

Nadija Mustapić (Rijeka, 1976.) je izlagala samostalno i skupno u Hrvatskoj i inozemstvu, u galerijama, muzejima i festivalima (samostalne: Hippolyte Gallery, Helsinki; MMSU Rijeka; Cecile R. Hunt, St.Louis; MKC Split; Dom HDLU Zagreb, itd; skupne: Si:n Festival o video art & performance, Ramallah; Faulconer Gallery, Grinnell; HT nagrada @ MSU Zagreb; Directors Lounge, Berlin; Instants Video, Marseilles; Contemporary Art Ruhr Media Art Fair, Essen i dr.). Njena umjetnička praksa uključuje i kolaboracije, a među značajnijima su suradnja s Tonijem Meštrovićem na većim video/audio instalacijama za galerijske i javne prostore, te djelovanje u umjetničkom kolektivu The Moving Crew. (www.themovingcrew.org)

Dobitnica je stipendija i nagrada (Saari Residency / Konnen Foundation; Headlands Center for the Arts Artist-in-Residence; Capital City Arts Initiative Visiting Artist Residency; Scuola Internazionale di Grafica Assistantship; Peggy Guggenheim Museum Internship i dr.). Diplomski studij završava 1999. godine na Odsjeku likovnih umjetnosti pri Filozofskom fakultetu u Rijeci. Poslijediplomske studije (MA 2004., MFA-Terminal Degree, 2005.) završava na Sveučilištu u Iowi. Od 2006. živi i radi u Rijeci kao izvanredna profesorica na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Prostornim video/audio instalacijama koje inzistiraju na gledateljevom fenomenološkom iskustvu umjetničkog djela, Nadija Mustapić istražuje višedimenzionalne odnose prostora i njegove reprezentacije, subjektivnosti, kontingentosti, političnosti. Pristup bazira na audio-vizualnom dokumentarizmu kojim dekonstuira i apstrahira stvaran prostor, proširujući pritom definiciju dokumentarizma. Nelinearnim narativima obrađuje specifična mjesta ili sugestivne prostore koji evociraju stanja nesigurnosti ili zaglavljenosti između prošlosti i sadašnjosti. Prostor je veza s općim i specifičnim značenjima, ali i prostor susreta (gledatelja) s konstruiranim iskustvom koje rad nudi, (gledateljevog) tijela s (pokretnim) slikama koje obavijaju i tvore prostor razlučenog značenja.

www.nadijamustapic.com

Samostalna izložba Ovdje i tamo Nadije Mustapić održala se u Galeriji AŽ od 20. prosinca 2019. do 4. siječnja 2020. godine.

“Treba stalno tražiti nove rubove.”

Citat iz intervjua što ga je Ana Opalić u svibnju 2018. dala kolegici Jasni Jasni Žmak za portal Vizkultura učinio mi se zbog više razloga kao prikladan početak kratkog uvodnog teksta u Hendrixa, njenu aktualnu izložbu u Galeriji Ateliera Žitnjak. Zašto? Pa, nas u Atelijerima Žitnjak, smještenima na jugoistočnom rubu Zagreba, jako zanimaju i privlače upravo rubovi — doslovni i preneseni — bilo kao kratki ili dugi rezovi u urbanom ili ruralnom prostoru (ili između njih), izgrađenom ili prirodnom okolišu; bilo kao tvrdi ili meki lomovi unutrašnjeg prostora ili “samo” kao crte ili linije koje trebamo prelaziti da bi se desilo nešto novo. Dogodile kakve nove, neočekivane ali dobrodošle vrijednosti. Ili isprva ne toliko dobrodošle, no upotrebljive, oslobađajuće. U svakom slučaju, nadahnuće rubnim, zanemarenim prostorima grada, a time i ljudskih odnosa, nešto je što nas pokreće i što se trudimo osvijetliti novijim izložbama (među ostalim) i drugim aktivnostima, u što se pak rad Ane Opalić, po prvi put prikazan ovakvom kombinacijom, prirodno uklapa.

U svom dosadašnjem radu se vrlo često vraćala određenim mjestima, godinama, stvarajući dugotrajne fotografske serije najčešće vezane za rodni Dubrovnik i gradsku okolicu (Brsalje (1996.—2011.), Mjesto ne postoji (posvećena Srđu — rad u nastajanju), Kupači na Dančama (2008.—2014.), Autoportreti (od 1994. do danas)), uvijek posvećujući pažnju geografski, kulturno i psihološki rubnim stranama biranih prostora, oblikujući naglašeno intimističko, skoro oniričko viđenje, nikako dokumentarno u uvriježenom smislu riječi (“Ja zbilja ne znam kakav bi moj život bio bez kamere. Može i uređaj za snimanje zvuka, samo da se ova surova realnost transformira u san.“). Ono je, uostalom, i gledateljima pružalo mogućnost izravnog učešća u recipročnoj kreaciji slika, vlastito izmaštavanje poznatih ili nepoznatih prostora, svejedno. Pored fascinacije samim mjestima i prostorima, središnji element ovih serija jest, naravno, protok vremena, koji mediji fotografije te filma i videa sasvim osobito bilježe i preobražavaju (kako bi rekao Andrej Tarkovski, radi se o “modeliranju u vremenu”), omogućujući sugestivne prikaze raznovrsnih suptilnosti kakve na fotografijama Ane Opalić naoko s lakoćom dolaze do izražaja.

Slučaj s Hendrixom je sličan — inspirirana odnosom kakvog je s najpoznatijim zagrebačkim mostom preko Save uspostavila gospođa Katica Pecigoš-Kljuković, polaznica snimateljske radionice za osobe treće dobi, čija je umjetnica bila voditeljica, Ana Opalić je u suradnji s njom uradila video u trajanju od 29:59 min, koji ovaj put interpretira jedan sasvim zagrebački “rubni prostor”, moglo bi se čak reći: “brisani prostor” kakav raspolavlja grad, suprotstavljajući visoko funkcionalnom, utilitarnom Sjeveru i Jugu, Starom i Novom Zagrebu, disfunkcionalni prostor (i dalje) relativne slobode: Savski nasip i njegove mostove. Tok rijeke kroz kamere Opalić i Pecigoš-Kljuković tako postaje protok vremena, a nepokolebljiva repeticija motiva ne samo jedan od načina da se njegov protok probavlja, već i afirmacija tog, predivno oronulog prostora kao vrijednosti po sebi. Uporno nastojanje da se kamerom uhvati sve njegove posebnosti, usprkos fizičkim preprekama i ograničenjima, ujedno je i posveta onom prvom, najtemeljnijem i najromantičnijem smislu svake stvaralačke aktivnosti: čovjekovoj nasušnoj potrebi jednostavno da se izrazi i svoj prostor za sebe iznova izmisli.

Pored Hendrixa, Ana Opalić izlaže i dosad rijetko viđenu seriju od 20 fotografija kvadratnog formata, dvadeset crno-bijelih i jedne u boji (snimanih na 6×6 cm filmu, skeniranih i printanih na Hahnemuhle papiru ink-jet tehnologijom, na formatu 24×24 cm), snimljenih 1998. za vrijeme dvadesetodnevnog boravka u selu Farrea de Pallars, visoko u katalonskim Pirenejima. Svakodnevno bilježeći blage, neznatne promjene unutar istog pogleda, Opalić je došla do sadržajno bogatog, a nepretencioznog serijskog prikaza istih motiva, dvadeset godina kasnije uočivši blizak interes za partikularno u prostoru kod svoje starije suradnice, čime je uspostavljena jasna duhovna veza. Također, tu su i ogromna razlika i suštinska istovjetnost između planina (Pireneja) i rijeke (Save), povezanih potpunom ravnodušnošću prema ljudskom doživljaju vremena — poimanju koje unutrašnji smisao dobiva, možda, tek gradnjom mostova preko prostora i vremena, od Hendrixa po simboličnom značenju njegovog nadimka do umjetnosti koja vrijeme smješta u prihvatljive okvire. Svakodnevne i podnošljive, no ako su dobro postavljeni, ništa manje preobražavajuće.

Tekst: Bojan Krištofić

Ana Opalić rođena je 1972. u Dubrovniku. Diplomirala je filmsko i TV snimanje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Bavi se fotografijom, videom i dokumentarnim filmom. Suosnivačica je web-portala Suvremena hrvatska fotografija, redateljica dokumentarnih filmova Još jednom (2014., s Noahom Pintarićem) i Lijek (2017.). Godine 2003. predstavljala je Hrvatsku na 50. Venecijanskom bijenalu (s Borisom Cvjetanovićem, prema kustoskoj koncepciji Leonide Kovač). Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama te je dobitnica više nagrada i priznanja. Fotografije i video radovi joj se nalaze u kolekcijama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Umjetničke galerije Dubrovnik, splitske Galerije umjetnina te u više privatnih zbirki.

Kratki film Hendrix (2019.) nastao je u okviru projekta Trešnjevački seniori: zreli za umjetnost u produkciji Prostora rodne i medijske kulture K-zona, sufinanciran sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda.

Izložba Hendrix Ane Opalić i Katice Pecigoš-Kljuković je održana u Galeriji AŽ od 29. studenoga do 14. prosinca 2019. godine.

Dan otvorenih vrata Atelijera Žitnjak je anualna manifestacija kojom, svake godine jedne subote u listopadu ili studenome, umjetnici-korisnici ateliera, nekadašnjih učionica stare žitnjačke škole, otvaraju njihova vrata te tradicionalno od osnutka pokazuju prijateljima i posjetiteljima što i kako rade i kako teče svakodnevnica popularnog Centra periferije. Počevši od ove godine, koncepcija Dana otvorenih vrata se donekle mijenja, ističući skupnu izložbu pozvanih kolega/ica umjetnika/ica te pojedinih članova/ica AŽ kao središnji dio manifestacije, prema ideji gostujuće/g kustosa/ice, tko je sada po pozivu Savjeta Galerije AŽ povjesničarka umjetnosti Davorka Perić, dok će u prvom tromjesečju 2020. po prvi put biti raspisan javni natječaj za prijedlog kustoske koncepcije Dana otvorenih vrata, namijenjen svim zainteresiranim kustosima/icama, povjesničarima umjetnosti, kritičarima/kama i teoretičarima/kama. Ovom prilikom, publici se predstavlja skupna izložba GLAD-RAD, koja se bavi temom hrane ili gastronomije primarno iz perspektiva rada i privređivanja da bi se jelo (i živjelo), ne samo umjetničkog rada, već i rada uopće. Umjesto da pokazujemo samo ono što je iza zatvorenih vrata, odabirom radova gostiju i osmišljavanjem izložbe ili umjetničke akcije, progovaramo o jednom od gorućih problema sada i ovdje, umjetničkim sredstvima.

Istina, tema hrane koju izložba otvara česta je u umjetnosti (primjerice, ranije ove godine je održana i velika skupna izložba u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu), pa i prije su se (2011.) umjetnici žitnjačke zajednice u sklopu Dana otvorenih vrata time bavili, ali za razliku od hedonističkog ili satiričkog ugla koji je dominirao tada, sada je pogled (u skladu s vremenima koja se mijenjaju) oporiji, ali i suptilniji, empatičniji, dok je oštrica ironije prigušena, pomaknuta u drugi plan. Temi hrane, putem sadržaja izložbe i performansa Vlaste Žanić i iranskog gosta Mehdi Badana Firouza (ostvarenog u suradnji s udrugom Are You Syrious?), pristupa se kao prilici da se Dan otvorenih vrata doslovno otvori ka uključivanju osoba izbjeglih iz nama dalekih (no iskustveno bliskih) ratnih žarišta u društveni život lokalne umjetničke zajednice, kroz  poziv na zajednički rad, kuhanje i druženje uz jelo. Stoga izložba GLAD-RAD kuhanje prvenstveno tematizira kao rad te postavlja pitanja o vezama između hrane i (umjetničkog) rada, hrane i preživljavanja, hrane i uključivanja, tj. pripremanja hrane i socijalne participacije.

U državi gdje se zloupotrebom političke moći, primjenom sile represivnih organa i cenzurom medija osobe izbjegle većinom s Bliskog istoka i sjeverne Afrike (emigrante, tražitelje/ice azila i dr.) progoni, odbacuje, tuče i proglašava opasnima ― smatramo neophodnim uključivati, voljeti, biti aktivni tako da potičemo pozitivne promjene.

Iako su umjetnici u lancu umjetničke proizvodnje najmanje plaćeni, te država pretpostavlja da će umjetnici bez naknade za svoj  rad sudjelovati u tom procesu zbog vlastite umjetničke potrebe, ukazujemo na umjetnike kao kritičare društva i one koji su spremi ukazivati na probleme koje dijele s drugima, i tako pomagati, otvarati vrata, pa i doslovno nahraniti one kojima je to potrebno.

Izložba GLAD-RAD također redovito kuhanje u sklopu umjetničkih sadržaja Atelijera Žitnjak i festivala Vizura aperta predstavlja ne samo kao svojevrsni ekonomski doprinos održavanju umjetničko- kustoskih praksi, već prijedlog da se takav doprinos valorizira poput umjetničkog čina, kao što je slučaj na festivalu Vizura aperta, gdje je kulinarski rad za umjetničku zajednicu Borisa Greinera i Alema Korkuta bio nagrađen od strane stručnog žirija.

Kustosica izložbe: Davorka Perić

Umjetnici/e izlagači/ce: Boris Cvjetanović, Sandro Đukić, Momčilo Golub, Siniša Labrović, Mladen Stilinović, Slaven Tolj u suradnji s Marijom Grazio, Goran Trbuljak i Vlasta Žanić u suradnji s Mehdom Badanom Firouzom i Nevom Zidić

Više o izloženim radovima

U radu Slavena Tolja iz 1993., Hrana za preživljavanje stigla humanitarnom pomoći okupiranom Dubrovniku, otvara pitanje preživljavanja u ekstremnim uvjetima, kako na emocionlnom i intimnom planu, tako i na širem, zajedničkom. Tijelo je u Toljevim performansima prisutno kao označitelj ranjivosti. U zajedničkom performansu s tadašnjom suprugom Marijom Grazio, oboje mažu tijelo smjesom za preživljavanje, koja im omogućuje opstanak, djelovanje i vezivanje. Tako tema mogućnosti prehranjivanja kroz rad, zarađivanja i opstanka od (umjetničkog) rada otvara niz pitanja o razlozima i posljedicama života od umjetničkog djelovanja. Rad Alkemija kruha Momčila Goluba (1981./2013.) opredmećena je slika “kruha sa sedam kora” u mediju grafike-fotografije, koji kao i radovi pokojnog Mladena Stilinovića (video Krumpira, krumpira! (2001.) i instalacija Kruh i kolači za Mariju Antoinetteu (2008.)), akcentira se aktualna tema gladi i nuđenih supstituta od Marije Antoinette do aktualnog “stezanja remena” propagiranog ekonomskom politikom ovih prostora.

Fotografija Borisa Cvjetanovića Doručak na snijegu (2012.) je poetična slika koja može nahraniti više pogledom nego kriška kruha koja umjetnika čeka na stolu punom snijega. Ready-made objekt Jabuka Siniše Labrovića (2011./2019.) ističe više konotacija: Evino nuđenje jabuke Adamu, eros, opstanak, izgnanstvo… Budući da jedemo krumpir, dok ideologija tvrdi da se radi o jabuci, to je put pokoravanja laži i svjesne obmane. U tom smislu, operacija je obrnuta od one odigrane između Eve i Adama, koja je završila izbacivanjem iz Raja. Prema Labroviću, ovom gestom tako prihvaćamo nuđenu ideologiju: raj zemljski, društveni, odnosno lažni. Video Žlica, vilica Gorana Trbuljaka (2016.) nastao je kao reakcija na hranu ostavljenu izbjeglicama u Parizu, kada se Trubuljak poigravao s ostacima odbačene hrane, ukazujući na površnost nuđene pomoći.

Tekst: Davorka Perić i Bojan Krištofić

Dan otvorenih vrata Galerije AŽ 2019. se održao 9. studenoga 2019., dok se skupna izložba GLAD-RAD mogla razgledati do 23. studenoga 2019. godine. Izložba i događaj su ostvareni u suradnji s udrugom Are You Syrious? iz Zagreba.

Izložba Spomenka Škrbića Pejzaž u Galeriji Atelijera Žitnjak jest premijerno predstavljanje umjetnikovog rada zagrebačkoj, pa i hrvatskoj publici. Riječ je o bosansko-hercegovačkom autoru srednje generacije, koji još od doba studija kasnih devedesetih godina također pripada njemačkom kulturnom krugu, specifično umjetničkoj sceni grada Münchena, gdje se školovao, te gdje je u međuvremenu izgradio respektabilnu karijeru sa čitavim nizom samostalnih i skupnih izložbi u ne-samo-njemačkim gradovima, kao i s prisutnošću u kulturi rodne zemlje, putem izložbi u Sarajevu, Bihaću, Banja Luci i drugdje, ali i sudjelovanjem u radionicama, kolonijama, umjetničkim akcijama… Međutim, sve do sada nije bilo prilike za sagledavanje dijela Škrbićevog opusa u susjednoj zemlji, pa Atelijeri Žitnjak ovom izložbenom inicijativom ispravljaju i svojevrsni previd na horizontu suvremeno-umjetničke scene ovih prostora.

Dvadesetogodišnji rad Spomenka Škrbića ima ishodište u nepokolebljivo apstraktnom mišljenju likovnog sadržaja, kojim u medijskom smislu pravi logičan luk od slikarstva, preko kiparstva do izrade elaboriranih ambijentalnih instalacija, materijalno gledano namjerno skromnih, ali snažnih na razini zahvaćanja izložbenog prostora i angažmana percepcije promatrača. Ako bismo autoru pokušali potražiti izvorište u tradiciji domicilne likovne kulture, možda bi ga uspjeli pronaći u umjetničkim opredjeljenjima vrlo ranog EXAT-a 51; dakle gotovo na samim počecima predanog promišljanja apstrahiranog, visoko modernog pristupa likovnim problemima u našoj sredini, i to svakako prije nego što je modernistički pokret razvio visoko sistematizirani, krajnje racionalni program Novih tendencija, a “ex” u nazivu epohalne grupe nije nužno podrazumijevalo samo pridjev eksperimentalno, već i ekspresivno, odnosno ekspresionističko.

Na tom tragu, jedna od referentnih točki za proučavanje Škrbićevog opusa svakako je rano apstraktno slikarstvo velikog Vlade Kristla, čiji život u Münchenu od 1963. godine, pa sve do kraja 2004. (gdje je, između ostalog, i svojim filmskim stvaralaštvom utjecao na rađanje Novog njemačkog filma kasnih šezdesetih i sedamdesetih), jednostavno nameće povlačenje takvih paralela i pretpostavljanje utjecaja u Škrbićevim formativnim godinama (posebno se to tiče tretmana površine i teksture slike, koje kod Škrbića nikad nisu uredne i “ispeglane”, već zajedno s bojama i oblicima te gabaritima plohe ravnopravno sudjeluju kao elementi postizanja osviješteno minimalističke, no intenzivne, pročišćene likovne ekspresije i intuitivne organizacije svih izražajnih sredstava). Druga referentna točka koja prirodno asocijativno dolazi promatranjem Škrbićevih radova je, primjerica, škola “art bruta”, čija se opredjeljenja kod njega ne reflektiraju u figurativnom smislu, ali su značajna za autorov relaksirani, istodobno spontani i refleksivni pristup prostoru slike, odnosno trodimenzionalnom izlagačkom prostoru.

Spomenko Škrbić se u Atelijerima Žitnjak predstavlja serijom primarno slikarskih radova koji u detaljima prodiru u trodimenzionalni prostor, a kombiniranim tehnikama sveukupno stvaraju interesantan, poticajan ambijent što ujedno mijenja i posjetiteljsku i “stanarsku” percepciju žitnjačkog “školskog hodnika”, cirkularnog prostora prvenstveno namijenjenog izlaganju unutar nekadašnje školske zgrade. U skladu je to s izložbenim konceptima kakve nastojimo jačati u posljednje vrijeme, a tiču se što svjesnijeg reagiranja na sam prostor AŽ od strane umjetnika/ica, s ciljem stvaranja radova i ambijenata koji u najvećoj mogućoj mjeri crpe iz distinktivnih mu karakteristika na suvremeno-umjetničkoj mapi grada. Prva zagrebačka izložba Spomenka Škrbića posve se uklapa u tako postavljeni niz, originalno ga obogaćujući i otvarajući nove spoznaje o prostoru koji nas okružuje.

Tekst: Bojan Krištofić

Spomenko Škrbić rođen je 1969. u Drvaru (Bosna i Hercegovina). Studirao je od 1997. do 2004. pri Akademie der bildenden Künste u Münchenu (gdje i danas živi i radi), i diplomirao je u klasi profesora Jerrya Zeniuka. Priredio je više samostalnih izložbi u Njemačkoj, BiH i drugdje u Europi, a skupno je, između ostalog, izlagao u Turskoj i Kini. Dobitnik je nekoliko nagrada i umjetničkih stipendija, a radovi mu se nalaze u zbirkama više značajnih muzejskih institucija u Njemačkoj i šire.

Samostalna izložba Pejzaž Spomenka Škrbića je održana u Galeriji AŽ od 25. listopada do 7. studenoga 2019. godine.

Performans za glas i elektronički zvuk uživo (te razgovor s umjetnikom), održan u Galeriji AŽ 25. rujna 2019., u 19 sati.

Večernje druženje s gostujućim umjetnikom Christophom Kornom (Düsseldorf, Njemačka) započinje izvedbom elektroakustičnog performansa I Speak This Text u kojoj mu se pridružuje žitnjački umjetnik Boris Greiner. Performans, premijerno izveden 2008. (u produkciji Hessischer Rundfunk i dramaturgiji Manfreda Hessa), dio je intermedijskog rada Waldstueck, nagrađenog na festivalu Ars Electronica u Linzu 2009. Kompozicija izvedbe sastoji se od čitanog ili izgovorenog teksta smještenog u “loop”. Tijekom sljedećih petnaest minuta, snimka teksta se sukcesivno briše prema principu slučajnog odabira. Nakon performansa, slijedi razgovor s autorom uz vodstvo Bojana Krištofića, u kojem će Korn zagrebačkoj publici pobliže predstaviti svoj umjetnički rad. Suština svog njegovog rada je pokušaj povlačenja zvuka ili teksta, ili čak njihovo skrivanje.

Christoph Korn je sudionik godišnjeg rezidencijalnog programa međunarodne umjetničke razmjene između NRW Kulturamt Düsseldorf te Atelijera Žitnjak i Grada Zagreba za 2019. Prema izboru Savjeta Galerije AŽ (Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Alem Korkut, Bojan Krištofić, Kata Mijatović, Predrag Pavić, Frane Rogić i Vlasta Žanić), zagrebačko-žitnjački rezident u Düsseldorfu bio je Vojin Hraste, čiju je izložbu održanu 21. rujna kurirao Michael Jonas.

Novomedijski umjetnik u sferi zvuka, Christoph Korn (r. 1965.) je studirao filozofiju i političke znanosti na Sveučilištu Johanna Wolfganga von Gothea u Frankfurtu na Majni. Njegov umjetnički rad razvija se u suodnosu između zvuka i “novih”, digitalnih medija, u rasponu od filma i videa, preko weba i internetske umjetnosti, do performansa, instalacija, konceptualne umjetnosti, eksperimentalno-glazbenih kompozicija, te radio-drama, koje u opusu ovog autora imaju posebno mjesto. U posljednjih nekoliko godina, njegovi radovi sve više se temelje na strategijama maskiranja, brisanja i/ili izuzimanja različitog sadržaja. S vremena na vrijeme, posvećivao se dugotrajnim, višegodišnjim umjetničkim projektima. Kornovi radovi izlagani su, predstavljani i/ili izvođeni na brojnim međunarodnim umjetničkim festivalima, a višeput je primio nagrade, priznanja i stipendije (Nagrada Phonurgia Nova 2009; Posebno priznanje festivala Ars Electronica 2009; stipendija Saveznog njemačkog istraživačkog instituta u Veneciji 2011; stipendija zaklade Kunstfonds iz Bonna 2014; i dr.). Realizirao je radijske projekte za Centar medijske umjetnosti ZKM (Karlsruhe, Njemačka) te brojne javne radijske postaje.

Performance for voice and live electronics, with artist talk, held at the AŽ Gallery on September 25, 2019, at 7 PM.

The evening in Ateliers Žitnjak will begin with the performance I Speak This Text by Christoph Korn. Boris Greiner and Christoph Korn will carry out the electroacoustic composition live. I speak this text is part of the intermedial work Waldstueck, which was originally performed and carried out in 2008 (production: Hessicher Rundfunk, dramaturgy: Manfred Hess), then awarded at the Ars Electronica festival (Linz) in 2009. In the course of the evening, Christoph Korn will present further artistic works in the form of a lecture and a conversation with Bojan Krištofić. The core of all these works is the attempt to withdraw sound or writing, or even to hide them.

Christoph Korn is a participant of the annual artist-in-residence program between NRW Kulturamt Düsseldorf, Ateliers Žitnjak and the City of Zagreb in 2019. According to the curatorial choice of the Council of AŽ Gallery (Boris Cvjetanović, Boris Greiner, Alem Korkut, Bojan Krištofić, Kata Mijatović, Predrag Pavić, Frane Rogić i Vlasta Žanić), Zagreb-and-Žitnjak’s fellow in Düsseldorf was Vojin Hraste, whose exhibition took place on September 21 (curator: Michael Jonas).

Audio and media artist Christoph Korn was born in 1965. He studied philosophy and political science at the Johann Wolfgang von Goethe University (Frankfurt a.M., Germany). His work moves along the interface between audio and media art. To put it into practice, he has used various means of artistic expression: web-based media, film, installations, conceptual art, radio-play and composition. In the last few years, his artistic works have been based increasingly on strategies of masking, deleting or removing. Occasionally, he has used long durations to give his ideas form. Korn’s artistic works have been shown or performed in numerous international contexts. He has received international awards and scholarships (such as Phonurgia Nova Award (Distinction) 2008; Prix Ars Electronica, Honorary Mention 2009 (Digital Music) for his radio play Waldstueck; Scholarship of the Federal German Study Center Venice 2011; Scholarship from the Kunstfonds Foundation (Bonn) 2014; etc.). Was involved in radio realizations for intermedium Center for Art and Media ZKM (Karlsruhe) and various public radio stations.

Unatrag gotovo dvadeset godina, intimni imaginarij Mira Župe postupno je postao neodvojivi dio molekule DNK alternativne, podzemne, nezavisne i/ili civilne kulture ne samo u Hrvatskoj, nego i puno, puno šire ― u skoro čitavoj post-jugoslavenskoj regiji. Niknuo iz i dan-danas živućeg i veoma radišnog strip-kolektiva Komikaze, začetog početkom dvijetisućitih u okružju istodobno zagrebačke i beogradske punk, post-punk, crust, trance i uopće ekstremno-glazbene, radikalno-estetske i strastveno skvoterske scene, Miro Župa prokrstario je zapadni Balkan uzduž i poprijeko, a gdje god se zadržao dulje od 24 sata, čini se, ostavio je niz crtanih i pisanih, katkad i izrezanih i izrezbarenih, urezanih i oslikanih tragova u obliku začudnih likova koji trenutačno privlače pažnju svih. Od splitskih MKC-a / Doma mladih i kluba Kocka, preko zemunsko-beogradskih Matrijaršije, “starog” Dragstora i Centra za kulturnu dekontaminaciju do zagrebačkih Attack!-a i AKC-a Medike, Krivog puta i Limba te brojnih drugih kafana, klubova, skvotova, javnih WC-a i polujavnih izba i tunela… Nemoguće je ne naići na groteskne i fantazmagorične, ali i izvanredno zabavne i suludo duhovite čovječuljke i životinje teško pamtljivih, jezično prenapregnutih imena, koji u svojim “oblačićima” ili na majicama neuvijeno nose naoko besmislene, no ljudima prijeko potrebne parole.

Poput Julija Knifera na tripu, Župa opsesivno ponavlja jedan te isti motiv u raznovrsnim medijima (strip-crtež, ilustracija, slika, grafika, skulptura, kolaž…), pronalazeći u njemu prostor bezgraničnih varijacija na tragu ničime ograničene, neo-dadom, književnošću i teatrom apsurda, art brutom i drugim umjetničkim pravcima inspirirane jezične igre. Naime, neovisno o tome što izvorno nastupa kao crtač (dok je akademskim zvanjem kipar), fenomen jezika je Župino središnje referentno polje, pa se nalik istaknutim pjesnicima modernizma ne zanima toliko za značenje riječi i njihovih spojeva koliko za zvučne im kvalitete, ali i granice koje simbioza teksta, slike i oblika može probiti u shvaćanju svijeta oko nas. No, iako je neprekidno nadahnut iskustvima povijesti umjetnosti, Župu istodobno rajca svakodnevni supkulturni život i nesvakidašnji životni stilovi koje u njemu pronalazi, prenoseći hrpe neprilagođenih karaktera izvan okvira maštovite, spontanim i stoga nezadrživo iskrenim buntom pogonjene kreacije…

Miro Župa se svojom svjesno izdvojenom pozicijom u kontekstu domaće i regionalne suvremeno-umjetničke scene nametnuo kao idealan gost Galerije Atelijera Žitnjak, predstavljajući trasu kojom bismo i ubuduće voljeli kročiti, pružajući prostor originalnim autorima u području crteža, stripa i interdisciplinarne grafike, čiji umjetnički pristupi spontano ili planirano stoje onkraj uvriježenog shvaćanja medija, povezujući se sa živom (sup)kulturnom gerilom prije nego s uobičajenim izlagačkim i/ili tržišnim okruženjem. Na tom tragu, izložba Nemoj sad da nećemo kod tebe! ima karakter svojevrsne “polu-retrospektive koja to nije”; odnosno, mada pored jednog privremenog site-specific murala realiziranog premijerno za Atelijere Žitnjak okuplja većinom starije i povremeno dosad izlagane radove, složili smo je s ciljem da ipak donekle usustavimo Župin minuli rad i prikažemo kako je svaki korišteni medij učinio autentično svojim, a vlastitu viziju nikad nije ublažio ni prilagodio bilo kakvoj “svrsi” ― dapače, kad izvodi komercijalne radove, klijenti ga traže upravo zato da bude svoj, da se ne mijenja i ne žrtvuje bilo što što bi ugrozilo kontinuitet izmaštavanja njega samog, možda i najneobičnijeg lika koga je autor stvorio.

Posjetitelji/ce na izložbi mogu vidjeti izmišljene plakate za imaginarne grupe na nepostojećim mjestima, skulpture i asemblaže, slike i kolaže te, naravno, tzv. zupacuts, osebujne izreske iz novina kojima Župa redovito puni svoj vrlo popularni Instagram profil. Nemoj sad da nećemo kod tebe? Idemo sigurno, al’ u afteru… Započinjemo u Atelijerima Žitnjak!

Tekst: Bojan Krištofić

Miro Župa (Split, 1978.) je 1997. maturirao na splitskoj Srednjoj umjetničkoj školi (smjer: kiparstvo), na Odsjeku kiparstva pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao je 2002. u klasi prof. Stanka Jančića. Pored skulpture, intezivno radi u medijima crteža (stripa) i ilustracije, slike i grafike te instalacije. Za sebe kaže da je “haiku strip umjetnik”. Dugogodišnji je član međunarodnog strip-kolektiva Komikaze. Izbor iz samostalnih nastupa: izložba stripova Plutujuči brodolom (Galerija Dalmacijaland, Jelsa, otok Hvar); izložba haiku-stripova u Galeriji HOK-a u Splitu; izložba strip-skulptura i stripova u Galeriji Jogurt (AKC Medika, Zagreb); Skračena kesa sjenčenja dvostrukih ormara odgoja ili gostovat ču ti unutar imena (Galerija Greta, Zagreb); Geler i ja (Knjižnica Marija Jurić Zagorke, Zagreb); Brodolomija (Galerija Matija, Šibenik). Među njegovim radovima se ističe jedna od epizoda strip-serijala Lavanderman koji pripovijeda o pustolovinama prvog hvarskog i drugog hrvatskog superjunaka. Živi i radi između Zagreba i Splita.

Samostalna izložba Nemoj sad da nećemo kod tebe! Mira Župe je održana u Galeriji AŽ od 14. do 29. lipnja 2019. godine, s proslavama i na dan otvaranja i na dan zatvaranja izložbe.

Snažni simboli kakvi se izvorno vežu uz političke ideologije 20. stoljeća u današnjem hrvatskom i post-jugoslavenskom društvu većinom potiču izrazite prijepore u javnoj sferi. Mada, simboli su sami po sebi tek latentni razlozi sukoba između dominantnih i manjinskih društvenih grupa, dok izvorne razloge treba tražiti prvenstveno u klasnom raslojavanju kao izravnoj posljedici procesa tranzicije iz jednog privredno-političkog sustava u drugi, ali i negativnom historijskom bremenu koje svojom neriješenošću nastavlja pritiskivati suvremene generacije. Kao što je recentno iznova pokazao stečaj pulskog brodogradilišta Uljanik te kriza poslovanja i proizvodnje u drugim istaknutim jadranskim brodogradilištima ― riječkom 3. maju i Brodotrogiru ― radnici i radnice su socijalna skupina koja se može smatrati nepovratnom gubitnicom tranzicije, no ne zato što se nije znala ili željela prilagoditi darvinističkim prilikama na nazovi slobodnom tržištu rada, nego zbog realnih odnosa moći na relaciji društvene elite ― radnici/e, koje su potonje u doba samoupravnog socijalizma samo do određene mjere stavljale u privilegiranu poziciju. Pokazalo se to itekako točnim kada se 80-ih prošlo društveno uređenje počelo raspadati iznureno unutrašnjim proturječnostima. Unatrag trideset godina, radnička klasa je sustavno deprivilegirana, što je od izbijanja globalne gospodarske krize 2008. bio ubrzani proces koji je tekao paralelno s naglim osiromašenjem srednje klase i rastakanjem socijalne države u korist krpanja krupnih privrednih i političkih grešaka, ali i zataškavanja zločina, što su ih u ranijem periodu počinile društvene elite, odnosno novopečeni vlasnici sredstava industrijske proizvodnje.

Kult rada, vladajući u vrijeme socijalističkog samoupravljanja, pod takvim je okolnostima postao potpuno besmislen. Zašto bi se itko trudio raditi što je više moguće, k tome i zakonito, ako mu takvo poslušno ponašanje više ne jamči nikakvu socijalnu sigurnost, ni društvenu ravnopravnost? Nekoć je bilo nezamislivo da bi se uz crvenu zvijezdu petokraku, jedan od dva središnja simbola socijalizma i komunizma, moglo vezati išta što veliča bilo kakav nerad, lijenost, pa čak i dokolicu. Danas, drska parola Radite manje!, jedna od nekoliko što ih iznad zvijezda na svojim transparentima ispisuje samouki umjetnik s jadranskog juga, Dubrovčanin Pasko Burđelez, zvuči poput savršeno pogođenog pokliča upućenog radnicima koji ponovo nemaju što izgubiti osim svojih okova. No, sada smo već duboko u 21. stoljeću i okovi su druge vrste, načinjeni od različitih materijala i novih načina masovne represije. Stoga se pobuna protiv rada kakvim su ga učinile planetarne društvene elite čini najdjelotvornijim pristupom suprotstavljanja sustavu koji je neprekidnom proizvodnjom i ljude i svijet doveo do ruba uništenja.

Pristupivši problemu u mikro-mjerilu, Burđelez je na jugoistočnoj periferiji grada, u javnom prostoru četvrti Žitnjak, premrežene brojnim radnim i propalim industrijskim pogonima te velikim poljoprivrednim parcelama, riječju: polu-izgrađenim okolišem ljudskog rada, privremeno postavio niz provokativnih transparenata kombiniranih s drugim elementima specifičnim za njegove umjetničke akcije i site-specific instalacije (kamen, pepeo…). Riječima samog autora, u rodnom Dubrovniku sličan javni prostor izvedbe rada odabran je zbog očito bliske marginalne pozicije radnika/ica koji obitavaju svakodnevno u Starom gradu i sudionika nezavisne scene uključenih u program Art radionice Lazareti, producentice Burđelezovog novog projekta. Prevedeno u Zagreb, tj. na Žitnjak, prostorna i kulturna margina na kojoj djeluju Atelijeri Žitnjak i njihovi susjedi, odnosno neposredna kvartovska zajednica, pokazuje se prikladnim parnjakom konteksta u kakvom će projekt kasnije biti izveden u Dubrovniku. Inače, riječ je o novom nastavku Burđelezovog dugogodišnjeg umjetničkog ciklusa Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, u kojem je dosad realizirao niz akcija ― performansa, multimedijskih instalacija i dr.; sve s ciljem, kao i ovaj put, izravnog obraćanja drugima radi kritičkog promatranja vlastitih uloga uslijed slojevitih društvenih i političkih procesa, ali s umjetnošću stalno prisutnom kao pravim oruđem osvješćivanja koje bi svakome trebalo biti dostupno.

Tekst: Bojan Krištofić

Pasko Burđelez (Dubrovnik, 1969.) je po zanimanju vrtlar, a djeluje i kao multimedijalni umjetnik koji se formirao u okružju Art radionice Lazareti. Izveo je desetak samostalnih izložbi, umjetničkih akcija i performansa te sudjelovao u brojnim skupnim izložbama i manifestacijama, među kojima se ističu 26. Salon mladih (Zagrebački Velesajam, 2001.), 33. Splitski salon (Palača Milesi, 2003.), Vizura Aperta, festival vizualnih i audio medija (Momjan 2005., Janjina 2018.), One Take Film Festival (Zagreb, 2006.), ZAZ Festival / Performance Art in Motion (Tel Aviv, Jerusalem 2007.),  Looking for a New Earth (Galerija Sojo, Kumamoto, Japan 2009.); Mediators (Nacionalni muzej Varšava, 2010.), Hotel de Immigrantes 2 ― Cosmopolitan Stranger, paralelna izložba Manifeste 9 (Hasselt, Belgija 2012.), nama.TRE.ba, Bijenale suvremene umjetnosti (Trebinje, 2016.) i druge. Godine 2005. bio je jedan od umjetnika-predstavnika Hrvatske na Venecijanskom bijenalu. Živi i radi u Dubrovniku.

Samostalne izložbe, akcije i performansi: Klonite se izlaganja (akcija iz ciklusa Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, Dubrovnik, 2017.); Blijedim (performans), MMSU Rijeka, 2015; Golemo otvaranje, Studio Let 777, Dubrovnik, 2012; U galeriji, UGD, Dubrovnik, 2009; Kruh (performans), Galerija Ghetto, Split, 2005; Ivica i Marica, Galerija Otok / otok Lokrum, Dubrovnik, 2002; Rabies Treatment (akcija) Dubrovnik, 1999; Ulaz u dva, Galerija Otok, Dubrovnik, 1997.

Umjetnička akcija / kolektivni happening Radite manje! Paska Burđeleza održala se u javnom prostoru četvrti Žitnjak-Struge u subotu, 1. lipnja 2019., nakon čega su se transparenti korišteni u akciji u obliku izložbenog postava mogli razgledati u Galeriji AŽ do subote, 8. lipnja 2019. godine.

U filmu Kradljivci bicikla (Ladri di biciclette, 1948.) režisera Vittorija De Sice i scenarista Cesarea Zavattinija, remek-djelu talijanskog neorealizma, autori koriste motiv krađe bicikla kako bi potresno i uvjerljivo prikazali potpuni rasap poratnog Rima i cijele Italije, čije je društvo fašističkom diktaturom i katastrofom Drugog svjetskog rata bilo gurnuto preko ruba sloma. Bicikl u toj bezvremenoj priči nije (samo) prijevozno sredstvo ili sredstvo razonode, nego sredstvo privređivanja, najvažniji predmet u posjedu siromašne četveročlane obitelji, koja je uložila gotovo sve što je imala kako bi ga otac mogao nabaviti zbog jedinog nuđenog posla raznosača reklama, za koji je osobni bicikl neophodni uvjet. Kada bicikl bude ukraden već prvog radnog dana, očajni otac i njegov maloljetni sin odlučuju se na potragu čitavim Rimom od vrha do dna, a tijekom njihove gradske odiseje i oni i gledatelji upoznat će prave razmjere socijalnog raspada zemlje ― gubitnice u ratu, kao i što znači zaista biti na pogrešnoj strani nepravedne klasne podjele društva… Istoimena serija fotografija Milomira Kovačevića Strašnog, svojevrsni “hommage” jednom od najslavnijih filmova u povijesti sedme umjetnosti, nije, međutim, (isključivo) društveno kritična, već se prije radi o intimnom dnevniku s pariških umjesto rimskih ulica, gdje je umjetnik pronašao prebivalište nakon odlaska iz poratnog Sarajeva i postupno postao živa spona između pariške i sarajevske, odnosno post-jugoslavenske kulture. Bicikli s kojih su ukradeni pojedini dijelovi ili kradljivci u mnogoljudnom i multikulturnom gradu na njih tek vrebaju, Strašnom su postali provodni vizualni motiv individualnog mapiranja Pariza, fokalne točke za koje je vezao svoja sjećanja te u vedutu novog grada upisivao dijelove sebe, svoj doživljaj svega što se zbilo ranije i iščekivanje budućeg života. Sam autor o svojim Kradljivcima bicikla kaže:

“Već odavno nemam bicikl. Posljednji sam kupio davnih osamdesetih, nakon jedne vesele noći u foto-klubu sa Šiletom, Denisom i drugim dragim prijateljima, uz mnogo pića i muzike… Bio je to žuti sportski desetobrzinac, ali mi je na veliku žalost vrlo brzo iz života nestao kao što je u njega i došao, ukraden od strane sitnog lopova iz moga naselja, koji nije ni slutio koliko će me time unesrećiti… Mnogo je vremena trebalo proći da to zaboravim i gledam drugačija na takva ‘sitna otuđenja’ dragocjenih predmeta. Danas mislim da kradljivci bicikla nisu sitni lopovčići zaslijepljeni lakom zaradom koju mogu dobiti prodajom dijelova… Pomislim kako su možda poput glavnih junaka filma Kradljivci bicikla prisiljeni krasti kako bi se spasili, kako bi sačuvali svoju porodicu i svoj posao. Skromna utjeha za moj nestali bicikl… Došašvi u Pariz, poslije tisuću i sedam dana provedenih u opkoljenom Sarajevu, fasciniralo me mnogo toga: ljepota grada, Notre Dame De Paris, Tour De Eiffel, Montmartre, Arc De Triomphe, Jardins Luxembourg, Louvre… Šetajući velikim bulevarima, primijetio sam mnogo ostataka ukradenih bicikala, što je bila jedna od prvih stvari koje su me vratile u prijašnji život, moje Sarajevo, prijatelje, foto-klub, šetnje gradom, fotografiranje ljudi na ulicama… Naravno, odmah sam ih počeo fotografirati, mnogo uživajući u tome, u tom, za mene novom gradskom, pariškom pejzažu…”

Radi se, dakle, o osebujnom dnevniku prizora s ulica jednog od najvećih europskih gradova, zabilježenih okom i objektivom autentičnog fotografa s osobitim osjećajem za suptilnu dramu svakodnevnog života te s iskustvom takvog života lišenog svega što čini svakidašnjicu u uobičajenom, nepamtljivom smislu riječi ― velikim životnim iskustvom koje upisuje u svaki prizor što ga prepozna kao svoj, kao istinit.

Tekst: Bojan Krištofić

Milomir Kovačević rođen je 1961. godine, a fotografijom se počeo baviti sa sedamnaest godina u Univerzitetskom foto-klubu CEDUS (Sarajevo). Član ULUPUBiH-a postao je 1989. Od samog početka njegov opus posvećen je životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Devedesetih godina prepoznat je kao jedan od najzapaženijih foto-kroničara grada. Angažman fotoreportera u različitim revijama nije doprinio tome da njegov rad poprimi senzacionalistički karakter, niti su njegove fotografije imale kratki rok trajanja. Naprotiv, njegov rad pokazuje interes za najrazličitije teme tadašnjeg društva ― od onih uobičajenih, često neprimjetnih u kolotečini svakodnevnice, do tabu-tema toga doba. Serije fotografija s motivima Međugorja, zatvora, buvljaka, rock koncerata, Hordi zla (navijača FK Sarajevo), grafita, pionira, Titovih foto-portreta u izlozima, posljednjeg obilježavanja Dana Republike… Samo su neke od onih koje su ga proslavile.

Početkom devedesetih Kovačević svjedoči dubokim društvenim promjenama u zemlji ― odumiranju jednog sustava, epohe komunizma, i rađanju novoga. U tom periodu nastaju serije posvećene prvim demokratskim izborima, stranačkim mitinzima, stvaranju novih partija, nove vlasti, mirovnim manifestacijama… No, paralelno nastavlja bilježi kulturni, politički i sportski život grada na Miljacki. Početkom ’92., on prati izbliza sve po čemu će Sarajevo tragično postati poznato u cijelom svijetu. Iz dana u dan, sa svojim fotoaparatom svjedoči životu opkoljenog grada iznutra. Njegove fotografije se drastično razlikuju od fotografija stranih kolega. Dok su oni nastojali na što bizarniji način uhvatiti smrt, on je bilježio život i otpor u tim teškim godinama. U ratnom kaosu pokušavao je stvoriti, makar na fotografijama, nešto skladno i vizualno čisto. Kovačevićeve ratne fotografije okupljene su u serijama Tito in War, No Name, Ase leži, In Memoriam, Ratna arhitektura… Između ostalog, izlagao ih je galerijamaCollegium Artisticum i Galeriji Obala.

Godine 1995. odlazi u Pariz i tamo, u novoj sredini, nastavlja svoju fotografsku i izlagačku aktivnost. Nastaju nove serije: portreti stipendista Soroševe fondacije za bivšu Jugoslaviju, Moji prijatelji iz Rumillya (samačkog doma za strance), snima pariška groblja kao nastavak ratnih serija iz Sarajeva… Godišnju nagradu Fondacije CCF (današnje HSBC) za fotografiju dobiva 1998. i izlaže po cijeloj Francuskoj te u International Center of Photography u New Yorku. U svakoj seriji Kovačević fascinira svojim umijećem da iz svakog ljudskog bića izvuče ono najbolje. Bez obzira na uvjete u kojima se različiti ljudi nalaze, pred sobom uvijek pronalazi čovjeka sa svim njegovim vrlinama. Kovačević je također fotograf kontradikcije, on je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti… Kvaliteta njegovih fotografija sastoji se prije svega u pikturalnoj snazi, daleko od svake stilizacije, zahvaljujući čemu svoju ličnu istoriju dijeli s ostalima. Za svoj rad dobio je mnoga priznanja, a posljednje u nizu je od Predsjednika države Francuske, gdje je proglašen Vitezom s posebnim zaslugama za svoj fotografski rad i angažman. Godine 2016. primio je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva za svoj cjelokupni fotografski opus.

http://www.milomirkovacevic.info/

Samostalna izložba Kradljivci bicikla Milomira Kovačevića Strašnog se održala u Galeriji AŽ od 3. do 31. svibnja 2019. godine.

Nakon dvojice hrvatskih umjetnika srednje i mlađe generacije, povodom treće izložbe 2019. Atelijeri Žitnjak ugošćuju Nežu Knez, jednu od najzanimljivijih i najcjenjenijih mladih slovenskih umjetnica, prošlogodišnju dobitnicu Nagrade OHO za najboljeg mladog umjetnika u Sloveniji do 35 godina starosti (Nagrada OHO slovenska je inačica Nagrade Radoslav Putar u Hrvatskoj, također članica međunarodne mreže Young Visual Artists Award). Prilikom svoje prve samostalne izložbe u Zagrebu, Neža Knez izlaže dva starija rada (Rupa (2016.) i Kvadrat (2018.)) te jedan izveden posebno za Galeriju AŽ (Autobusna stanica), a inspiriran je karakterističnom prometnom putanjom od središta grada do njegove jugoistočne periferije, kao i stanjem iščekivanja koje umjetnica čita na osebujan i neobično plastičan način. U sva tri slučaja riječ je o svojevrsnim ambijentalnim instalacijama, u kojima umjetnica spaja medije skulpture, teksta i crteža, fotografije i videa, kako bi originalno materijalizirala svoje slojevito istraživanje zatečenog prostora (i vremena), kakav je na tragu “site-specific” pristupa najčešće ishodište njenog kreativnog impulsa. U sklopu priprema za izložbu, Neža Knez boravi u Atelijerima Žitnjak na kratkoj, neformalnoj umjetničkoj rezidenciji, što je izravno potaknulo rad na djelu nastalom baš za ovu priliku. Veselimo se predstaviti publici što je naša gošća pripremila i vidimo se na Žitnjaku!

Kako misliti prostor?

Na samostalnoj izložbi Studije prostora umjetnice Neže Knez predstavljena su tri projekta: već prije izložena djela Rupa (2016.) i Kvadrat (2018.) te rad Autobusna stanica (2019.) koji je nastao posebno za zagrebačku izložbu. Zajednički nazivnik svih, iako različitih djela umjetnice, je njezino zanimanje za javni prostor i objekte unutar prostora, kojeg nadopunjuje pitanjem njihove društvene percepcije. Promišljanjem o značajkama izabranih prostora te interveniranjem u njihove funkcije i identitete, umjetnica otkriva latentan smisao svakodnevnih krajobraza i propitkuje njihove sadržaje izvan očiglednih predodžbi koje imamo o njima.

Kao i u djelima Rupa i Kvadrat, tako i u ovom zagrebačkom projektu autorica ulazi u prostor određenog mjesta te razmišlja o njegovim identitetama. Kao predmet interesa ovaj put uzima konkretan objekt unutar urbanog krajobraza, inherentni dio života ljudi i u gradovima i na periferiji ― autobusnu stanicu. Suštinski element javnog putničkog prijevoza ― za neke nebitan i neprimjetan, a za druge neophodan objekt, najočitije označava pojam čekanja. Čekanje na autobus je u ekonomskom pogledu vremena i njime povezane potrebe za efektivnošću ― nešto suvišno. Proživljeno vrijeme na autobusnoj stanici simbolizira neiskorišteno, izgubljeno, neproduktivno… Napose taj trivijalan događaj čekanja i njegovo ništavilo umjetnica postavlja u središte te promišlja njegovo potencijalno zbivanje. Što se događa dok čekamo? Što se uopće tijekom čekanja može dogoditi?

Zajedničko polazište izloženih radova ostaje interes umjetnice za narativ prostora, za interakcije koje omogućuje, za asocijacije koje nadahnjuje. Projekte sjedinjuje pomicanje pogleda iz konkretnih i fizičkih prostora na one druge, manje vidljive, metaforičke i mentalne krajobraze. U tom je kontekstu djeloumjetnice tautološko. Uvijek iznova kao polaznu točku ona uzima jednaku temu, no konačan je produkt njezinih studija ipak svaki put drugačiji.

Ako radove Rupu i Kvadrat označava moment kolektivnosti koji se odražava u interesu umjetnice za reakcije slučajnih prolaznika, djelo Autobusna stanica je intimnije, introvertiranije i individualne naravi: u njemu predmet proučavanja postaje autorica sama. Intervencijom u ustaljene predodžbe o prostorima u djelima Rupa i Kvadrat umjetnica otkriva odnos drugih ljudi s okolišem u kojem borave, dok u kontekstu Autobusne stanice tu istu naviku pogleda propitkuje na vlastitom odnosu s viđenjem svakodnevice. Izloženi radovi se međusobno razlikuju i u pristupu izabranoj temi. Oslobođenje jasno određene konačne forme te apsurdnost izvršene aktivnosti koju definiraju Rupa i Kvadrat (rupa je na kraju kopanja uvijek iznova ispunjena zemljom, njujorški je kvadrat danas, mjesecima nakon čišćenja, vjerojatno ponovno jednako prljav kao što je to bio prije umjetničine sanacije) u kontekstu zagrebačke studije nisu prisutne: ona je u svojim direktivama odlučnija i nije slučajna, pretenzije projekta su jasnije, pitanja izravnije definirana; iako i u ranijim djelima umjetnica o prostoru ne samo da razmišlja, već u njega na neinvazivan i reverzibilan način i intervenira. U radu Autobusna stanica ovaj put u prostor fizički ne intervenira ― sjedeći na zagrebačkim autobusnim stanicama pozorno usmjerava pogled prema gradskoj veduti te se predaje razmišljanju o viđenom.

U kontekstu umjetničke reprezentacije, uz izložena djela pojavljuje se pitanje adekvatnog prijenosa neke druge stvarnosti u realnost likovne institucije te problem materijalizacije nematerijalnog. Kako u galerijskom prostoru izložiti  iskustvonekog drugog prostora tako da prezentacija doživljaja ne ostane samo na dokumentarnoj ili mimetičkoj razini? Istina je, doduše, da s prijenosom u svakodnevni galerijski prostor ta ista svakodnevica automatski dobiva na važnosti, no tek su s promišljenim postavom njena manje vidljiva značenja monumentalizirana. To je strategija koju umjetnica koristi u svojoj kreativnoj praksi. Kvaliteta izloženih umjetničkih djela niče posebice iz potenciranja uobičajenih značenja svakodnevice: potencijal apsurdnih aktivnosti na kraju se pokazuje u otkrivanju latentnog, materijalizacija umjetničine spoznaje u gledatelju jača svijest o preskočenim prostorima izvan i unutar njega samoga.

Tekst: Anja Guid

Neža Knez (Ljubljana, 1990.) diplomirala je na Odsjeku kiparstva pri Akademiji za lijepe umjetnosti i dizajn Sveučilišta u Ljubljani, gdje je i magistrirala u klasi prof. Jože Barša. U svom umjetničkom radu koristi različite medije: zvuk, video, skulpturu, fotografiju, crtež i performans. Priredila je više samostalnih i sudjelovala u brojnim grupnim izložbama u Sloveniji i inozemstvu, među kojima su Square, Galerija P74 (Ljubljana, 2019.); Seven Beauties, Galerija Mohsen (Teheran, Iran, 2019.); Talking About Images, Kunsthalle Graz (Austria, 2018.); izložba finalista Nagrade OHO, Galerija P74 (Ljubljana, 2018., 2016.) i dr. Za svoj rad primila je nekoliko nagrada, poput Priznanja UL ALUO (2012.) i Nagrade UL ALUO (2014.) za izvanredna akademska postignuća, nagrade za inovativni pristup grafičkoj umjetnosti Zlatna preša (2015.), Prešerenove studentske nagrade Sveučilišta u Ljubljani (2015.) i Nagrade OHO (2018.). Najviše akademsko priznanje Summa Cum Laude primila je za magistarski rad 2017. Dobitnica je dvogodišnje rezidencije za mlade umjetnike pri Kreativnom centru Švicarija u Ljubljani (2018.) te dvomjesečne rezidencije u New Yorku u sklopu programa Nagrade OHO.

http://www.nezaknez.com

Kustosica izložbe: Anja Guid

Samostalna izložba Studije prostora Neže Knez je održana u Galeriji AŽ od 13. do 30. travnja 2019. godine.

Goli Breg, nova samostalna izložba Vanje Babića, umjetnika mlađe generacije, predstavlja nastavak trasiranja puta kojim se u svom radu dosljedno bavi već nekoliko godina, a to je, govoreći općenito, široki kontekst kapitalističke privrede, neprekidne proizvodnje i potrošnje dobara i usluga, iscrpljivanja prirodnih i tzv. ljudskih resursa, kao i problem (ne)razumijevanja fenomena rada u lokalnom, post-tranzicijskom okruženju te taloženja nemjerljivih viškova takve industrije kakvi, umjesto da budu prerađeni i reciklirani na korist svima, sve više i više ugrožavaju čovjekov prirodni i izgrađeni okoliš. Poput svakog inteligentnog istraživača i stvaraoca, Vanja Babić se ovakvim vrlo generalnim pitanjima primarno bavi na partikularnoj razini svoje neposredne životne zajednice ― tražeći i pronalazeći te kritički obrađujući i kreativno tumačeći osebujne primjere posljedica gorenavedenih procesa, nerijetko u post-industrijskim područjima velegradske periferije, što je, dakako, obzor umjetničkog rada kakav u potpunosti odgovara izlaganju u Atelijerima Žitnjak. Ovom prilikom, u središtu Babićevog interesa nalazi se jedna posve neobična, nedovršena kuća, igrom slučaja smještena u blizini njegovog doma u Hrvatskom Leskovcu, na jugozapadnom rubu Zagreba, na mjestu poznatom kao Goli Breg.

“Pored poljoprivrednih zemljišta nalazi se divlje odlagalište otpada, koje čine većinom ostaci gradnje: beton, knauf, keramičke pločice, azbestne krovne ploče, (polu)prazne kante boje, crijepovi, plastika, cigle i šuta… Vrlo blizu ilegalne deponije mogu se pronaći polja kukuruza i pšenice, plantaža jagoda, čak i farma ovaca! Naime, kako bi izbjegli plaćanje odvoza krupnog otpada, stanovnici takvih krajeva spontano prave divlja odlagališta smještena jezivo blizu šuma, potoka, rijeka i uopće zelenih površina. Susjed koji je mijenjao azbestno krovište o tome je rekao: ‘To je otrovno, to treba zbrinuti negdje daleko od ljudi, najbolje u šumu…’ Na tom tragu, jedan ekscentrični čovjek je u naselju Goli Breg gradio kuću načinjenu isključivo od najrazličitijih otpadnih materijala, zbog čijeg je odabira i smještaja kuća postala ― skulptura. Susjedi su mi govorili o tom čovjeku: ‘Dugo ga nije ovdje bilo, što nas je začudilo. Onda je susjeda našla na internetu da je umro u 12. mjesecu. Liječio je dušu tako, po meni. Strašan je bio, da. Jednom je spomenuo da bu tu njegova unuka gledala televizor. On nosi iz grada smeće svakojako, nosi tu i pali. Nosio je smeće prvo u dječjim kolicima, a onda je nabavio invalidska. Imao je oko 55 godina i bio dosta velik čovjek, onak’ nabildan. Gledala sam ja kako on to radi i vidjela da od toga niš’ ne bu bilo.”

Kuća-skulptura tako postaje slikovita metafora spontanog taloženja otpada na gradskoj periferiji te u prigradskim naseljima, bez ikakve svijesti o posljedicama toga, bez ikakve institucionalne regulacije i, zapravo, bez bilo kakve vidljivosti izvan najšireg zagrebačkog prstena. Vanja Babić pronašao je još jedan nesvakidašnji izdanak svoje izvorne umjetničke teme praktički pred vlastitim kućnim pragom, pa kuća-skulptura od Golog Brega i Hrvatskog Leskovca do Žitnjaka priziva nove odbačene predmete koji predapokaliptičnim, ali bolno duhovitim tonom govore o obrtanju resursa koje se sve više sužava, čega i dalje nipošto nismo dovoljno svjesni. Sve dok ne naiđemo na odraz svoga lica zazidan u kuću od smeća jednog pokojnog osobenjaka.

Tekst: Bojan Krištofić

Vanja Babić (Zagreb, 1984.) diplomirao je na Tehničkom veleučilištu 2008. te magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pri Odsjeku za animirani film i nove medije, 2013. godine. Izlagački je aktivan i zapažen već za vrijeme studija, a iste godine kad je diplomirao dobiva nagradu Essl Art Award, stipendiju Becks za umjetničko stvaranje i posebno priznanje na izložbi Energija u organizaciji INA-e i ALU. Izlagao je na nekoliko samostalnih i sudjelovao u brojnim grupnim izložbama i umjetničkim akcijama u Zagrebu, Koprivnici, Beču, Londonu, Švicarskoj i drugdje. Godine 2017. bio je rezident pri Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, u sklopu programa rezidencijalne razmjene između te institucije i Pogona, Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade.

Inspiracija i motivacija za njegov umjetnički rad proteklih nekoliko godina temelje se na preispitivanju socijalnih i kulturoloških postavki, konzumerizma, marketinga, uloge novca u društvu, različitih vrsta rada i radnika, problema otpada i recikliranja te načina na koji ljudi oblikuju svoje živote u odnosu na takve dijelove sistema.

https://vanjababic.wordpress.com/

― samostalne izložbe:
2012. Ima ih u tramvajima, Galerija SC, Zagreb
2014. Transformacija 1250, Galerija Prozori, Zagreb
2016. Kruh od jučer, Galerija Šira, Zagreb
2016. Super ponuda, Galerija Forum, Zagreb
2017. Forest, Happy Birthday to You!, Akademie Schloss Solitude, Stuttgard (Njemačka)

― nagrade:
2012. Stipendija za najboljeg studenta Novih medija pri Akademiji likovnih umjetnosti, Zagreb
2012. Posebno priznanje “Energija” (nagrada za umjetnički rad), INA & ALU, Zagreb
2013. Nagrada Essl, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb
2014. Diploma s velikom pohvalom (Magna Cum Laude)
2016. Posebno priznanje 33. Salona mladih

Samostalna izložba Goli Breg Vanje Babića može se vidjeti u Galeriji AŽ od 29. ožujka do 10. travnja 2019. godine.

Premijerno u Galeriji Atelijera Žitnjak, umjetnik zvuka Bojan Gagić predstavlja svoj novi rad, site-specific audio-instalaciju, započetu prije gotovo pet godina u Zadru i dovršenu upravo povodom njegovog prvog samostalnog izlaganja na Žitnjaku. Zvuci noćnog neba iznad Zadra, skoro punu petoljetku stari, “sele se” među hodnike “Škole za neprofitne djelatnosti”, gdje će nekoliko tjedana skriveni čekati da ih posjetitelji pokrenu. Beskonačni, no prijemčivi eksterijer i konačni, ali neiscrpni interijer spajaju se u novonastaloj situaciji, sinestetičkom iskustvu svježeg multimedijskog karaktera, kakvo specifičnim umjetničkim postupkom iznova izgrađuje prostor i njegove ljude, bili oni “stanari” ili “posjetitelji”. Za razliku od većine dosadašnjih žitnjačkih izložbi, koje su bile postavljene u “praznom”, galerijskom dijelu nekadašnjeg cirkularnog školskog hodnika, Bojana Gagića inspirirao je upravo njegov “negativ”, odnosno dijametralno suprotni dio prostora, zakrčen predmetima kakvi mogu, ali i ne moraju imati umjetnički karakter. Kako je umjetnik sam rekao, umjesto da se prostor prilagođava njemu, on se želio prilagoditi prostoru, stoga found space i field recordings, koji su do sada postojali potpuno neovisno jedni od drugih, u ovom slučaju ulaze u simbiozu pomoću kreativno induciranog stanja kakvo je moguće samo u ovom, partikularnom prostor-vremenu. Dakako, sa željom da se u njihovom međusobnom prožimanju zrcali opće i zajedničko, po naravi stvari neponovljivo.

Umjetnik o radu

Amaterski sam zainteresiran za radioamatere, granice i smeće. Moje zanimanje potaknulo je i nastanak snimaka 8. 8. 2014. u zadarskom radioamaterskom društvu. Nakon radne večeri u kazalištu, sjeli smo kod barba Ratka u Sedamdesetduju (kultni zadarski kafić 72, op.ur.) na pivo i pomalo razgovarali o svemu. Železo me pitao: “Si bil kaj snimat tu kod radioamatera prekputa? Nisi? Imaju svakaj, ak hoćeš zemi pivu sa sobom pa bum te odvel.” Tako smo banuli čovjeku na vrata i nakon jednosatnog razgledavanja i upoznavanja počeo je lov na frekvencije. Naravno da nas nisu zanimale iste stvari. Većina onoga što je meni bilo interesantno kao zvučna slika, u području radioamaterizma spada u komunikacijske smetnje, tj. “radijsko smeće”, s izuzetkom nekoliko standarda. U narednih dva sata snimali smo zvukove svemira, digitalnih odašiljača, hvatali “odbijance” signala od Mjeseca, nepravilne šumove koji prelaze sve nama poznate sfere…

Taj materijal kasnije je moduliran, obrađivan, dodavane su mu vrijednosti, oduzimana svojstva, s namjerom da se napravi kompozicija od tih zapisa neba 8. 8. u Zadru. Međutim, stvar nikada nije bila dovršena, bilo je previše mogućih načina kako bi se mogla privesti kraju, pa je tako postupno odložena sa strane. U digitalni hodnik, folder nazvan Nebo_Zadar_8/8/2014.

Prostor Atelijera Žitnjak, njegove unutarnje granice i zajednički hodnici zaseban su svemir. U tim hodnicima borave predmeti također privremeno odloženi “sa strane”, takvi kojima nije mjesto “unutra” jer su jednostavno preveliki ili trenutno suvišni ili čekaju svoj trenutak kad će biti vraćeni u prostor stvaranja. Upravo ta situacija nastanjenih hodnika je faktor kojim se završava moj rad. Odloženi zvukovi smješteni u prostor odloženih predmeta nastanjuju taj isti hodnik u tišini sve dok netko ne odluči stati na postavljene senzore i započeti interakciju koja tako postaje privremena kompozicija. Različite kombinacije zvučnih elemenata tvore različite moguće strukture završetka ovog rada.

*/ Svako zajedničko stanovanje u zgradi, neboderu ili nečem sličnom jasno dijeli naš privatni, osobni prostor stana u kojem boravimo i zajedničkog prostora svih stanara. Taj zajednički prostor koristimo svi, po nekom prešutnom dogovoru u njega izbacujemo stvari koje nam trenutno predstavljaju neodređeni višak ili za koje nemamo mjesta. To su uglavnom bicikli vezani za gelender, stari ormari, komode, stolci, biljke svih oblika i veličina, poneko smeće, ponekad i psi ili mačke žive u tim hodnicima… Ne tako davno, prije nego što je klima postala kućni standard, znalo se za vrijeme ljeta ostavljati otvorena vrata stana ponekad i danima, ili sjediti na stubištu sa susjedima, piti kavu, zaigrati partiju karata.

**/ Svaka granica je stvar dogovora. Uglavnom volimo što imamo granice, ljutimo se kada nam netko bezobzirno skrši tu imaginarnu liniju, ali granica svemira je još uvijek neodređena. Pravno, nije se mijenjala od 1964. kad je postavljena u prostor između 80.000 i 180.000 km, ovisno o tome radi li se o granici telekomunikacija, država, svemirkih ili zemaljskih letova, pa je tako svatko može zamisliti kako ga volja, jer u konačnici ― Zemlja jest dio svemira.

***/ Radioamateri su u svijetu masovnih komunikacija čudne biljke. Naizgled jednostavna forma komunikacije putem radio valova u stvari je vrlo složena, precizna i detaljna mapa odnosa frekvencija i modulacija. Tako će iskusan radioamater vrlo jednostavno u moru naizgled nedefiniranih šumova jasno razlikovati maleno nevrijeme u Škotskoj od pojačane aktivacije globalne geomagnetske oluje.

Bojan Gagić svoj rad započinje krajem osamdesetih performansima i akcijama uglavnom vezanim za rad sarajevske grupe Neue Urform, te zagrebačkih umjetničkih grupa Kokowa, Rotor i Clair Obscure. Krajem devedesetih kroz platformu MAPA (Moving Academy for Performing Arts) započinje rad na različitim kazališnim projektima, sudjelujući u produkciji predstava, izradi multimedijalnih sadržaja, dizajna zvuka i svjetla, te surađuje s umjetnikom Josipom Zankijem na nizu projekata koji preispituju odnos prema smrti (Mirila, Encikopedija mrtvih, Mrtvi ste?, Kako objasniti mast mrtvom Beuysu). Autor je većeg broja izložbi, instalacija i performansa u Hrvatskoj i inozemstvu. Sustavno se bavi sound artom i field recordingom, objavljuje poetske zapise u književnim časopisima i potpisuje tehničku realizaciju kazališnih, filmskih i glazbenih festivala. Autor je i glazbe za kratke eksperimentalne i animirane filmove uglavnom domaćih autora, kao i dizajna svjetla i zvuka za kazališne predstave. Snimio je i nekoliko kratkih eksperimentalnih filmova.

Zajedno s Miodragom Gladovićem razvio je izvedbenu tehniku luminoakustike ― pretvorbe svjetla u zvuk korištenjem fotonaponskog efekta solarnih panela. Suosnivač je i zagrebačke platforme za nove zvučne izražaje Sinelinea. Za svoj je umjetnički rad više puta nagrađivan; među ostalim je dobitnik treće nagrade na međunarodnom natjecanju za izradu novih glazbenih instrumenata (Guthman New Musical Competition, Georgia Tech University, Atlanta, SAD, 2012.), druge nagrade za multimedijalni sadržaj hrvatskog EXPO paviljona (2012.), nagrade publike na T-HT@msu.hr natječaju za suvremenu hrvatsku umjetnost (2014.), posebnog priznanja stručnog žirija Venecijanskog Bijenala (oblikovanje svjetla i zvuka za instalaciju arhitektice Ane Dane Beroš, 2015.), i drugih.

Kontakt: info@bojangagic.com

Izložba je posvećena Ratku Čulini, barba Ratku, ikoni Zadra i vlasniku kafića 72, preminulom krajem siječnja 2019. Može se čuti, a i vidjeti, od 23. veljače do 14. ožujka 2019. godine.

Pogon i Atelijeri Žitnjak pozivaju vas na razgovor s Christophom Szalayem, koji trenutno boravi u Zagrebu u sklopu razmjene umjetnika na rezidencijalnim boravcima s Akademie Schloss Solitude. Christopha će predstaviti Bojan Krištofić, zagrebački kritičar, pisac i dizajner, a zajedno će razgovarati o interdisciplinarnosti kao praksi te poziciji i potencijalu umjetnika kao kustosa. Razgovor će pratiti čitanje novog teksta o naporu proizvođenja umjetnosti u konstantnom premiještanju, kao i projekcija snimke izvedbe OCTOPUS, Szalayeve najnovije produkcije koju je realizirao zajedno s međunarodnim performerskim dvojcem Navaridas & Deutinger.

Christoph Szalay je pisac, kustos i književni urednik u Forum Statparku u Grazu. Studirao je njemačku filologiju u Grazu te umjetnost u kontekstu na UdK Berlin. Trenutno je rezident Akademie Schloss Solitude iz područja vizualnih umjetnosti i teorije, a u sklopu te rezidencije boravi i u Zagrebu u organizaciji Pogona. Nedavno mu je dodijeljena nagrada Alice Salomon Poetik. Recentni umjetnički projekti su mu instalacija Heimat, steirischer herbst Volksfronten, 2018; when we turned off the light [we didn’t see nothing], 89plus/Luma, Zürich, 2017; SPACE=WOW (BUT I STILL MISS YOU, EARTH), chapbook by Spacecraft Press, Calgary, 2017. (izvedeno kao mjuzikl u Minoriten Graz te na danima mjuzikla u Beču 2017). Njegovi nadolazeći kustoski projekti uključuju dvotjednu rezidenciju Amalije Ulman (u suradnji s Grazer Kunstverein), kao i naručeni rad od Kameelahe Janan Rasheed. Christophove radove možete pogledati na:

www.toutlemondesaitque.com

Bojan Krištofić je pisac i dizajner. Diplomirao je dizajn vizualnih komunikacija na studiju dizajna Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 2012. godine. Do sada je objavljivao tekstove o suvremenoj umjetnosti i vizualnoj kulturi širom bivše Jugoslavije, a tekstovi su mu prevođeni na engleski jezik. Među ostalim, zanimaju ga poezija, bicikliranje, planinarenje i DIY izdavaštvo.